OGLEDI IZ PROŠLOSTI Ivan Oršanić: Vizija slobode (10)

Facebooktwitterredditpinterestlinkedinmail
Vrijeme:54 min, 10 sec

 

 

 

 2. POVIJEST SE NE BRIŠE

 

a) Povijest se ne briše

b) Da li je NDH bila država?

c) Država Hrvatska i naci-fasištička politika

 

Povijest se ne briše

Svima bez ijednog izuzetka, koji su do sada dotaknuli povijesni period Nezavisne Države Hrvatske s karakterom isključivog napadaja ili tobože nekog, zbog vanjsko-političkih razloga, odjeljivanja ustaštva od hrvatskog naroda, može se dokazati pomanjkanje političkog, filozofskog i sociološkog znanja, te volje i sposobnosti da u ovu pojavu hrvatskog naroda uđu s dubokom intelektualnom, moralnom i nacionalnom odgovornošću.

Osobito oni koji su svoj život, želje i djelovanja intelektualnog i političkog rada razvijali na historijskoj varijanti jugoslavenske domovine, nastoje tvrditi da su ustaše zločinci s kojima hrvatski narod nema ništa zajedničko, ili čak da se upravo po ustaštvu može pokazati da bi Srbi i Hrvati bili jedno i jedan te isti narod. Samo historijska varijanta jugoslavenstva bi htjela da je ovo istina i da se ovako interpretira ustaški period hrvatske povijesti i samo prijatelji te varijante u vanjskom svijetu žele da se takva interpretacija učini službenom interpretacijom hrvatske politike, jer onda računaju da u njoj ima pasti i ideja države Hrvatske na međunarodnoj platformi, kao previše vezana s takvim ustaškim imenom.

Međutim povijest se ne briše.

Povijesna je istina da je u ustaštvu bila oličena ideja države i borba do smrti za državu. Povijesna je istina da je ustaštvo bilo u ovom smislu prihvaćeno po ogromnoj većini naroda. Povijesna je istina da ustaštvo nije prihvaćeno kao stranačko-politička organizacija hrvatskog naroda. Povijesna je istina da ustaštvo u svojoj borbi za državnu opstojnost nije bilo ni komunofilsko, ni srbofilsko, ni germanofilsko, ni talijanofilsko, ni anglofilsko, ni frankofilsko, ni demokratsko, ni fašističko. Hrvatski narod u ustaškom periodu hrvatske povijesti htio je svoju državu, bio je pripravan boriti se proti svima, bez obzira na ideologije i činio je to; borio se protiv komunizma, Srba, Nijemaca, Talijana i Engleza, jednostavno zato što su oni svaki posebice tu državu rušili; jedni u službenom karakteru prijatelja i saveznika, drugi u službenom karakteru neprijatelja, a treći bez ikakva službena karaktera no stvarno u svim mogućim okvirima; jedni komunisti, drugi fašisti, treći demokrati. Istina je da je u tom periodu bilo satelitskih duša, kao što je istina da je za odlučujuću većinu, ideja nezavisnosti bila središnja ideja svekolikog djelovanja.

Istina je da je bilo osoba koje su gledale iskoristiti revolucionarno i ratno stanje isključivo za svoje sebične interese, za svoje sadističko-zločinačke instinkte, osobe koje su zaboravljale da politika bez odgovornosti ne vodi trajnim uspjesima, kojima se zavrtjela glava uslijed visine položaja na koje su se popeli i po zaslugama i bez ikakvih zasluga, koji nisu prezali ni pred zločinom u zadovoljavanju ambicija, prave moralne nakaze itd., itd.; možda, tko to zna, cijela hrvatska povijest nije evidentirala toliko jada koliko ustaški period hrvatske povijesti. Tko može izmjeriti erupcije historijske eksplozije?

Ali istina je i to, da cijela hrvatska povijest ne poznaje ta divna, genijalna, pa čak i svetačka junaštva i djela koja su vjekovi spremili za ovaj period borbe za slobodu i nezavisnost. Samo najvulgarniji politički prostak može svemu tome davati oznake i razloge fašizma i satelitstva.

Povijest se ne briše.

Hrvatski narod je malen narod, pa su hrvatski političari odabirali različite povijesne varijante vjerojatnosti, povoljne za hrvatski narod, po njihovu mišljenju i računu. Bizant, Venecija, Carigrad, Beč, Budimpešta, Rim i Beograd, predstavljaju te povijesne varijante, koje ispunjavaju našu tragičnu prošlost. U povijesnom procesu sazrijevanja hrvatski narod je iskočio i s povijesnom varijantom vjerojatnosti vlastite države kao povoljna rješenja. Kako pak ideja o vlastitoj državi ima apsolutnu međunarodnu vrijednost na terenu principa, to se njena realizacija mora ocjenjivati s karakterom političke i znanstvene odgovornosti, a ne neprestanim brbljanjem o satelitstvu.

Svi partneri bez razlike, koje je hrvatski narod prihvatio po hrvatskim političarima ili silom u bilo kojoj povijesnoj varijanti vjerojatnosti da će mu biti bolje, položili su ispit na najgori način. Ovo nije mjesto za pisanje hrvatske povijesti. Spomenimo samo milijune Hrvata, maloga naroda, koji su morali napustiti Hrvatsku u periodu Austro-Ugarske, zbog cjelokupne politike Beča i Pešte. Sjetimo se predratne Jugoslavije. Kad bi Beograd bio samo pet minuta na superiornijoj intelektualnoj i moralnoj visini, morao bi reći: Osim kosovsko-kajmakčalanske hipokrizije i prepotentnosti, pljačke, prevare i zločina, ti Hrvati nisu od nas ništa drugo mogli vidjeti.

U hrvatskom je narodu stoljećima slagano i složeno mnogo toga što ga je politički, ekonomski, socijalno, duhovno i moralno imalo dotući, zatući, uništiti, razrovati i pokvariti. Po svakom komadiću hrvatske zemlje sloboda je nemilosrdno gažena, a oni koji su je htjeli nositi, propovijedati i ostvariti najsurovije su proganjani. Čovjek Hrvat ne bi bio ljudsko biće, a Hrvati povijesno biće, kada ne bi bili neprestano osjećali prirodnu i urođenu težnju za slobodom, koja je ugušivana i gažena danima, godinama i stoljećima. Stoljeća slažu želje i težnje, sve što je gledao, osjećao i doživljavao narod. A složeno je mnogo toga i dobra i zla.

U povijesnoj varijanti hrvatske državne ideje, kao ideje slobode, ti dani, te godine, ta stoljeća eksplodiraju, naslage su našle otvor slobode, lava je potekla i zacrvenila se. Kojim je to čudom mogao hrvatski narod biti isključivo svetački, junački, dobar, plemenit i odgovoran, kada mu se još k tome suprotstavljaju na putu slobode i ostvarenja i takozvani prijatelji i neprijatelji, pa čak i nekakva “braća” jugoslavenske varijante.

Zar možemo možda braniti zločine, izdajstva, egoizme, a zar možemo zaboraviti junaštva i veličine?

Niti jedno, niti drugo, ali moramo znati razlikovati. Mi koji smatramo historijsku varijantu hrvatske nacionalne politike principijelno i povijesno izraženu najbolje i najispravnije u hrvatskoj državnoj ideji, najteže osjećamo sve što tu ideju blati i dovodi u pitanje. Mi osjećamo svu tragediju koju su Bizant, Venecija, Beč, Pešta i Beograd izbacili kao nasljedstvo naslaga u svojim vjekovnim nastojanjima da nas u svakom pogledu unište.

Zašto nije eksplodiralo samo i isključivo sve što je lijepo i dobro? Zašto i kako, jasno je kada su vjekovi naše povijesti pripadali onima koji su lijepo i dobro uništavali i progonili. Ta mi, koji volimo tu Hrvatsku, ne možemo željeti i nismo željeli da zlo caruje Hrvatskom, makar je zlo bilo također u nama i po nama.

To mogu željeti samo oni koji ne propuštaju nijednu priliku da periodu hrvatske državne ideje od 1941.-1945. godine ne prišiju samo zlo, zlo koje je stvarano i njegovano od takvih istih ljudi kojima je domovina neprestano bila, a i danas jest tamo, gdje se svaka plemenita i poštena politička, socijalna, kulturna, ekonomska i vjerska ideja korisna Hrvatskoj mrzi, podcjenjuje i uništava.

Oni koji su se grčili od jada i nevolje što ne ide kako treba i koji su griješili, ne shvaćajući zašto su slobodu označili grijehom – jer nisu bili gospodari vjekova; oni koji su se pošteno borili i koji su u borbi sve izgubili; ona zemlja natopljena krvlju; oni kojima je jedina ambicija bila dati sve, a ne uzeti ništa, svi mrtvi i živi, pravedni i krivi, sav onaj narod koji je oko ideje slobode dao i davao sve što je imao i kako je imao, zna samo za jednu interpretaciju: Period od godine 1941.-1945. bio je period borbe za državu kao uvjeta narodne slobode.

Nismo mi konačno prvi narod koji je nakon dugih vremena borbe za slobodu prošao kroz jedan revolucionarni period. Prije bismo mogli reći da se ubrajamo među posljednje narode te vrste i zbog toga moramo snositi posljedice hipokritskih zgražanja, u pozadini kojih ključaju bestijalni politički računi koji bi htjeli da se mi počnemo toliko zgražati da zamrzimo svoju ideju slobode, da izgubimo vjeru u svoju slobodu, da zamrzimo i popljujemo sami sebe, da priznamo, prema tome, na vlastitoj mržnji, pravo svima da nas upravljaju kud hoće i kako hoće.

Sigurno je da ustaštvu historijski nema mjesta, jer se ostvarenjem države došlo u više kategorije političkog, nacionalnog i međunarodnog gledanja, ali je isto tako jasno da upravo u tim višim kategorijama, sve političke varijante, koje hoće pokretati hrvatsku unutarnju politiku izvan platforme hrvatskog naroda i hrvatske države, spadaju u područja – nacionalnog izdajstva.

Pokušaji nekog uljepšavanja i izmotavanja imaju značaj nojevskog turanja glave u pijesak, jer mi imamo toliko brižljivih neprijatelja da konačno ne možemo ništa sakriti.

Zbog toga, a i zbog naših vlastitih unutarnjih razloga sazrijevanja, pametnije je ulaziti u problematiku tragedije i u njoj tražiti logična tumačenja koja konačno nisu izvan zbivanja već izraženih u povijesti drugih naroda i prema tome razumljiva i u analogijama poznata.

Tko hoće, na primjer, francusku revoluciju shvaćati samo kao rezanje glava na giljotini u najblažem je smislu lud; tko hoće hrvatsku revoluciju gledati samo u zločinu – ništa manje.

Tko hoće uništiti smisao i vrijednost francuske, ruske itd., itd., i hrvatske revolucije po tome što je u njima bilo mnogo nepodopština, u najmanju ruku je naivan, jer se to ne može postići, ni što se tiče francuske, ni što se tiče hrvatske revolucije. No tko misli da se zla francuske revolucije, pa i hrvatske, mogu bilo kakvim razlozima brisati i stavljati u stranu, potpunoma se vara.

Povijest se ne briše – ni u svojim strahotama, ni u svojim veličinama, ničija, pa ni hrvatska, nikome za volju, ljubav, štetu ili korist.

Jako bismo se prevarili misleći da bismo trebali iznositi samo lijepe stvari iz naše povijesti, a samo se braniti, ako bi nam neprijatelji iznosili neugodne. Međutim, mi trebamo naše neugodne stvari zbog nas, isto kao i lijepe. Povijest se ne prelazi prešućivanjem, jer je povijest i u nama, ako smo narod. Analizama, kritikama, pročišćavanjem pojava i događaja, uspoređivanjem, pronalaženjem puteva da se utvrđena, ukorijenjena i naslijeđena zla liječe, a dobra ucijepe i razviju odgojem, politikom, ustanovama itd., a sve na temelju što više i svestranije ispitanih činjenica, može se sazrijevati i napredovati.

Narod (političari, filozofi, sociolozi u prvom redu), koji ima hrabrosti suprotstaviti se svojoj pojavnosti u cijelosti, tj. vršiti solidnu, trijeznu i ozbiljnu analizu svoga historijskog bića, bilo to u bližoj ili daljnjoj prošlosti ili sadašnjosti, na bilo kojem području svoga djelovanja, može se smatrati politički zrelim, intelektualno doraslim i moralno jakim. Sva izmotavanja, zavaravanja osobnog ili općeg karaktera, sva nojevska izbjegavanja, sva špekulantska izvijanja i izvlačenja ne odaju ništa velika ni u kojem pogledu.

Ako se, dakle, uputimo svome povijesnom biću iskreno i s ljubavi, bez lažljiva straha od bilo koga i vješto nametanih sugestija o našoj povijesti, utvrđivat ćemo malo pomalo da se iz prividne slabosti dižemo sve snažniji tako da nikakvi outsideri, surogati i diskretni špekulanti neće moći iskrivljavati pravu nit hrvatske volje za slobodom, od jučer i od danas, a za sutra.

Ne treba se zbunjivati što će zlobnici i neprijatelji iskorištavati mnoge izjave, iznošenja i tumačenja, jer na kraju krajeva pobijedit će sinteza i rezultati koje ne možemo postići bez jasnog uvida u događaje. Klizač, koji se boji pada i smijeha, nikada neće naučiti klizati. I mi moramo stisnutih zubiju prolaziti kroz neugodnosti, da bismo došli do solidnijih spoznaja i da bismo se prisilili na djelovanja koja su u drugim narodima utvrđena kao politički razumna i razumljiva. (1951. – Republika Hrvatska, 1:5/9).

 

Da li je NDH bila država?

O Nezavisnoj Državi Hrvatskoj pisalo se u dva, dosta kriva pogleda: s jedne strane da uopće nije bila država, a s druge s pravničkim nadmudrivanjem da je to bila. Međutim oba ovakva pogleda samo pomažu razvijanju oportunizma. Nije naime mnogo važan, u našem slučaju, ni jedan ni drugi pogled, nego samo to da je međunarodni svijet doživljavao to što se zvalo Nezavisna Država Hrvatska, pokraj onoga kako je to doživljavao sam hrvatski narod.

Neću u ovaj čas govoriti o tome da li je Nezavisna Država Hrvatska mogla imati bolju ili goru vladu, politiku ili upravu, makar je i to neobično važno, nego samo o tome kako ju je doživljavao međunarodni svijet i sam hrvatski narod.

Činjenica je da je Roosevelt smatrao i rekao da Hrvati i Srbi ne mogu zajedno živjeti, čime je stvarno priznao potrebu i smisao postojanja hrvatske države, kao i besmisao i suvišnost Jugoslavije. Do tog priznanja došao je tijekom rata, za vrijeme postojanja Nezavisne Države Hrvatske. Da je on bio uvjeren da je ta država u svojoj egzistenciji i smislu satelitska država, te da je Jugoslavija realna i supstancijalna država, sigurno ne bi nikada rekao da Hrvati i Srbi ne spadaju u jednu državu.

Dakle u očima najvećeg i najvažnijeg službenog protivnika, u onoj međunarodnoj konstelaciji Nezavisna Država Hrvatska nametala je osjećaje smislenosti, a Jugoslavija suvišnosti.

Ovo je važniji argumenat, nego sva pravnička nadmudrivanja o tome da li je Nezavisna Država Hrvatska bila ili nije bila država, jer je ovo životni argumenat u kojem je Jugoslavija kao država, pokraj svih titula juridičnosti, gubila svoj smisao.

Nećemo sad zastraniti u ispitivanje interesa zbog kojih netko opet hoće Jugoslaviju a ne Hrvatsku.

Činjenica je, također, da su njemački, talijanski, rumunjski, bugarski, mađarski i konačno srpski narod osjetili i smatrali tu državu kao stvarnu fizičku i vojničku snagu, koju se mora uzimati u obzir čak i u takvim razmjerima snaga kao što je to Svjetski rat.

Suvišno je, dakle, gubiti se oko nekih formalističkih natezanja o državi, kad su stotine milijuna ljudi osjećali, cijenili i doživljavali stvarnost onoga što se zvalo i što je bilo Nezavisna Država Hrvatska, dok taj isti svijet zna, kao uostalom i cijeli svijet, da se ono što se zvalo Jugoslavija raspalo kao kuća od karata, te da je ponovno stvoreno ruskim, engleskim i američkim oružjem i osvajanjem, kao posljedica svjetske pobjede.

Činjenica je, osim toga, da je Nezavisna Država Hrvatska propala svršetkom rata kao posljedica svjetskih snaga i kompozicija, a nije propala tijekom rata zato što bi je srušio narod ili neprijatelj. Naprotiv, Jugoslavija je propala prvi dan pred navalom snaga, jer je ona i po Srbima bila jednaka ništici, pokraj svih pravničkih argumenata.

Činjenica je također i to da je Nezavisna Država Hrvatska ispunjavala sve svoje obveze, te je bila siguran i snažan stup u jednom savezništvu, a nije izrazila politiku jeguljastu i licemjernu poput Jugoslavije, koja je trebala definirati lanac Male Antante, ali ga je kukavički napustila u odlučnom času, ili poput jugoslavenske vlade u Londonu, čiji ministar vojske Mihajlović surađuje s Nijemcima i Talijanima, ili poput Tita koji je poznat kao svjetski komedijant u majmunisanju od Moskve prema Washingtonu i pabirčenju sklonosti po cijelom svijetu.

Mimoilaziti ovakve činjenice, te se upuštati u pretpotopna pravnička natezanja ili u oportunistički kukavičluk, znači smatrati nevažnim stvarno doživljavanje protivnika, stvarno doživljavanje milijuna ljudi, pokraj stvarnog doživljavanja vlastitog naroda.

Jednom u životu možemo argumentirati s nepobitnim činjenicama i onda bježimo za argumentima sterilnih kancelarija ili za oportunističkim mrvicama. Što će nam oni, kad nikoga i baš nikoga ne uvjeravaju, kad ustvari i nisu nikakvi argumenti na području borbe i za vođenje borbe, i kad ne pružaju nikakav uspjeh.

Više vrijedi činjenica da mi hoćemo i znamo srušiti Jugoslaviju, kad joj dođe crni petak; više vrijedi činjenica da mi hoćemo i znamo braniti svoju državu u najtežim časovima; više vrijedi činjenica da to zna cijeli svijet, nego sve teorije o tome da li smo bili ili nismo bili država i nego sva ropska gmizanja oko stolova tirana.

U tome znanju treba podržavati svijet, jer to znači podržavati ga u istini, a ne u laži; u realnosti, a ne obmanama; u pravilnim, a ne imaginarnim političkim odnosima. To su naše činjenice koje ne mole i ne prose da se na njih obazire, nego koje jamče što će se dogoditi i prema kojima se treba kao prema činjenicama obazirati, pozitivno ili negativno, ali ih se ne može mimoilaziti. (1960. – Republika Hrvatska, 40: 7/9).

 

Država Hrvatska i naci-fašistička politika

U periodu od 1918.-1941. našli smo se u položaju da nismo mogli očekivati nikakvo razumijevanje kod tako zvanih demokratskih sila, kako “reakcionarnih” (Engleske, Francuske i Sj. Amerike), tako i “progresivne” ruske demokracije, nego smo sasvim prirodno počeli tražiti društvo onih sila koje su isticale dinamiku promjena, tj. u prvom redu Njemačke i Italije, jer smo konačno i mi željeli promjenu. Apsolutno je krivo smatrati da smo se mi počeli okretati u tom pravcu zbog ideoloških razloga fašizma i nacizma; samo i isključivo zbog razloga naših zahtjeva za slobodom i nezavisnošću. No razumljivo je da se u vođenju takve politike nije moglo neprestano isticati ograđivanje od fašizma i nacional-socijalizma, jer samo budala može nabadati na nos ograđivanje od ideja onih, s kojima želi biti u društvu ili od kojih očekuje neku pomoć. U potrebi da bi se naš interes šetao što glađe i povoljnije u politici sila koje su nosile promjenu, mi smo prihvatili što je bilo nužno u tom pogledu. Ne može se reći da nije bilo i pojava iskrenosti, no u biti se radilo o slobodi i državi.

Međutim Italija i Njemačka nisu htjele mijenjati poziciju na Balkanu računajući pogrešno da je Jugoslavija suviše tvrd orah, koji bi im oduzeo previše vremena i vojnika, suviše komplicirao njihove vojno-političke i ekonomske kombinacije, te međusobnu ljubomoru. Dakle, unatoč načelne politike promjena, Njemačka i Italija su se suglasile da se u konkretnom slučaju Jugoslavije ne bi poduzela nikakva državna promjena. Čak su Njemačka i Italija izvršile pokušaj stvaranja fašističkog režima u Jugoslaviji na čelu sa Stojadinovićem, što im na hrvatskoj strani nije uspjelo. Time je upravo dokazano da se Hrvate nije moglo voziti po ideološkoj liniji fašizma i nacional-socijalizma, kako su to htjele Njemačka i Italija, nego je hrvatski narod neprestano bio svjestan svojih nacionalnih aspiracija u tendenciji naslanjanja na sile promjena.

Kad su se, dakle, Njemačka i Italija našle prisiljene odlučno nastupiti prema Jugoslaviji zbog “puča” u Beogradu, onda je hrvatsko stajalište došlo logički do izražaja, jer je s jedne strane bilo antijugoslavensko, a s druge strane bilo naklono prema Italiji i Njemačkoj.

U dinamici neprekidnih događaja hrvatsko je stajalište postalo aktualno i nametnulo se događajima, makar to nisu htjele ni predviđale ni Njemačka ni Italija, a najmanje Srbi.

Prema tome Nezavisna Država Hrvatska nije ideološko-političko djelo ni Njemačke ni Italije, ni fašizma ni nacionalno-socijalizma, nego hrvatskog naroda, koji je svojom voljom uskočio u događaje i zapravo dobro došao i Njemačkoj i Italiji, jer se time izbjegao rat i jer su se Njemačka i Italija mogle poslužiti propagandom da su pomogle uspostaviti nezavisnost hrvatskoga naroda.

Tu su, dakle, koincidirala dva interesa: interes hrvatskoga naroda da izađe iz jugoslavenske tamnice i uspostavi slobodu, i interes Nijemaca i Talijana da bez krvi dobiju jednu važnu bitku i poziciju. Nikakav fašizam ni nacional-socijalizam nisu odigrali odlučnu i bitnu ulogu u ovim časovima.

Bitna uloga fašizma i nacional-socijalizma započinje tek nakon priznanja hrvatske države.

Mi u ovom razmatranju nećemo ulaziti u to što su značili fašizam i nacional-socijalizam u njihovim unutrašnjim manifestacijama, nego samo utoliko, ukoliko su se nas ticali u prošlosti, a naravno i zbog budućnosti. 

U priznavanju Hrvatske Italija nalazi mogućnosti da u potpunosti izrazi svoje poglede onako kako ih je mogla osjećati u svom fašističkom ideološkom okviru. To izražavanje ogleda se u sljedećem:

Iskoristiti sve da se u postojanju hrvatske države postigne ono što su sve moguće doondašnje talijanske politike pomišljale postići, kao i sve ono što je najbezobzirniji mozak na talijanskom tlu mogao zahtijevati: Sušak, Split, Šibenik, Dubrovnik, Kotor, oči, uši, nos, usta, sve izlaze, sve linije k tim izlazima, i sve to još osigurano otocima i zaleđem i još na sve to jednoga “našega” kralja u samome Zagrebu!

To je fašizam za Hrvate, i taj je fašizam smatrao svojom smetnjom sve što je u Hrvatskoj izražavalo snagu i nacionalnu misao, a to je bilo ustaštvo.

Paradoks: ustaška Hrvatska je bila međunarodni saveznik fašističke Italije, a ipak je ustaštvo bilo supstancijalno najveća zapreka konkretnim ludostima i zločinima fašističke Italije. Tako velika da je ova pretpostavljala podupirati sve konkretne neprijateljske sile proti hrvatskoj državi, kao što su to bili četnici i komunisti, te osim toga iznositi u svijet svaku nespretnost i nepodopštinu koju su počinili ustaše ili ma tko od ustaških vlasti, samo zato da bi diskreditirali Hrvatsku kao državu i ustaštvo kao odgovornu moralno-političku snagu hrvatskog naroda. Dakle, u činjenicama međunarodnoga reda, fašistička je Italija stvorila svojom politikom prema hrvatskom narodu i hrvatskoj državi sigurne uzroke i razloge rata i sukoba.

Do danas se pak fašizam novoga izdanja nije nigdje odrekao ni jedne točke onakve svoje politike, nego ih, naprotiv, u svakoj prilici naglašava. Pojava porasta fašizma u Italiji za nas Hrvate ne može zato biti utješna stvar.

Što se tiče njemačkog nacional-socijalizma, on je hrvatsku državu progutao vrlo nevoljko u svojim međunarodnim pogledima i dosljedno je tome tretirao. I Njemačka je pretpostavljala Jugoslaviju Hrvatskoj, jer je smatrala:

 1. Da u postojanju hrvatske države uvijek postoji neka atrakciona mogućnost između Austrije i Hrvatske.

 2. Što je željela da bi Jugoslavija bila jedinstveno i ujednačeno agrarno područje za industrijsku Njemačku.

 3. Što su u Srbima gledali sa simpatijom Pruse Balkana, kojima je od “Boga” dana funkcija i pozicija da stvore red na Balkanu.

 4. Što je Srbija prešla u Njemačku sferu, dok je Hrvatska bila priznata kao talijanska politička sfera.

 5. Što je ustaštvo u svojem nacionalističkom stavu smetalo ekonomsku i političku dominaciju “Kulturbunda” (1) i stabiliziranje vojno-političkog satelitstva.

———————–

          1.          Stvoren pri koncu Jugoslavije kao savez njemačkih društva, Kulturbund je stvarno bio ispostava njemačke nacional-socijalističke stranke u Jugoslaviji, što je, kasnije, nastavio i u hrvatskoj državi. Bio je posve totalitarna organizacija, koja je za njemačku manjinu zahtijevala položaj države u državi i smatrao se više obvezatnim služiti Njemačkoj nego zemlji u kojoj je djelovao.

 

No kako nikome u životu nije dano da može provoditi isključivo svoje ciljeve a da ne mora voditi računa, silom ili milom, o svim ostalim živim čimbenicima, tako to nije bilo moguće ni nacional-socijalističkoj Njemačkoj. Ako je, dakle, Njemačka podupirala četnike na tlu Hrvatske da se tobože bore protiv komunista, dok su ovi u stvari pravili stotinu neprilika hrvatskoj državi, ipak je ona s druge strane zbog igre prema Italiji, te zbog sve veće opasnosti od komunizma, podupirala i Hrvatsku tako da je u igri političke ljubomore i izigravanja, na području Hrvatske, između Njemačke i Italije, te općeg međunarodnog stanja, bilo moguće izvlačiti i povoljne ishode. Na taj je način Njemačka imala izvjesne simpatije u južnoj Hrvatskoj, jer je ona, što prividno što stvarno, davala utisak da se odupire talijanskim pretenzijama za još jačim utjecajem i još većim zahvatima hrvatskog područja. U sjevernoj Hrvatskoj tih simpatija nije bilo, jer je tamo produženi “Kulturbund” bio ne samo hitlerskiji od Hitlera, nego je na izvjesnim nedopustivim područjima bio udružen sa Srbima, a negdje si je dozvolio čak i taj luksus da se smatra državom u državi. Činjenica je ipak nepobitna da se „Kulturbund” u koncepcijama nacional-socijalističke njemačke politike pokazao kao smetnja i slabljenje hrvatske države.

Prema tome, u totalnim pogledima nacional-socijalizma na međunarodnom području hrvatska je država bila tolerirana činjenica, nametnuta događajima, a nije niti izašla iz okvira nacional-socijalističkih ideoloških pogleda, niti je ikada bila u njima sa simpatijama usvojena.

Smisao ovog isticanja jest u tome da se stave na prvo mjesto hrvatske nacionalne aspiracije i ustaštvo prema međunarodnim ciljevima i djelima fašizma i nacional-socijalizma, projiciranih na hrvatski prostor. Iz svega konačno je vidljivo sljedeće:

 1. Hrvatski je narod okrenuo poglede prema silama Osovine, kao prema silama koje su nosile promjenu na međunarodnom području, jer se je uvjerio da kako “reakcionarna” tako i “progresivna” demokracija nose poglede o nepromjenjivosti, a nije to učinio zbog ideoloških razloga fašizma i nacionalno-socijalizma.

 2. Sile Osovine, makar nosioci promjena, predviđale su održavanje Jugoslavije, čak u pokušajima stvaranja fašističkog režima u Jugoslaviji pod vodstvom Stojadinovića, što im je na hrvatskom tlu potpuno propalo, te u privlačenju Cvetković-Mačeka u antikominformovski pakt, što im je uspjelo.

 3. Iznenadnom pojavom puča, koji stavlja Jugoslaviju u otvoreno neprijateljstvo prema Njemačkoj i Italiji, hrvatski narod u politici hrvatskih nacionalista stavlja u igru hrvatsku državnu ideju, koju Njemačka i Italija priznaju, jer dobivaju jednu povoljnu propagandističku dobit za međunarodno područje.

 4. Fašistička Italija smjesta koncipira postojanje hrvatske države kao mogućnost za ostvarenje svojih najbezobzirnijih zahtjeva, i u tom pogledu nailazi na stalni otpor u ustaškim redovima, a pomoć u Srbima i komunistima.

 5. Nacional-socijalistička Njemačka igra sa Srbima protiv Hrvata, a sa Hrvatima protiv Italije, te u tom pogledu uživa simpatije kod osoba, kojima nije bila dokučiva pozadina igre, dok u većini ustaških redova nailazi na nacionalistički otpor, sve to kraj zajedničke borbe protiv komunista.

 6. U toku dodirivanja fašizma i nacional-socijalizma, kao formulacija talijanske i njemačke nacionalne i internacionalne politike, s ustaštvom kao jasne težnje hrvatskog naroda za državom, sve više je dolazilo do spoznaje i do izražaja da se radi o strujama mnogo više pogodim za izražavanje međusobnih sukoba negoli međusobnog sklada i suglasnosti. Stanje je u ustaškim redovima bilo takvo da bi oni u stopostotnoj disciplini stupili u rat protiv fašizma i nacizma, da je to bilo moguće.

 7. Tako zvani ustaški fašizam ili nacizam, odnosno ustaška ideološka identičnost s fašizmom ili nacizmom, dolazila je do izražaja samo u potrebama formalne naravi, u potrebama da se savezništvu, koje je neprestano hramalo i spoticala se u stotinu vojničkih, ekonomskih, ideoloških, propagandističkih, špijunskih, osobnih kamena i kamenčića, dade hrana za održanje koje je u kompleksu događaja moralo biti održavano, jer ni za jednu stranu nije bilo bolje solucije. Niti smo se mi mogli okrenuti protiv Njemačke i Italije, niti je Njemačkoj i Italiji ikada naišao povoljan čas da obračunaju otvoreno i definitivno s hrvatskom državom.

 8. U toj atmosferi „savezništva” s fašističkom Italijom i s nacističkom Njemačkom bilo je Hrvata koji su bili nacisti, ideološki, službenički i satelitski, što se ne može reći u tolikoj mjeri za fašizam, jer, među nama rečeno, jedva je tko u Hrvatskoj i znao što je fašizam, a osim toga talijanska je politika bila općenito omražena. Bilo je Hrvata, kojima je nacizam bio iznad hrvatske državne ideje i koji su bili za Jugoslaviju sve dok je Hitler smatrao da Jugoslavija treba opstati.

 9. Ustaštvo nije imalo ni vremenskih ni tehničkih mogućnosti izgraditi se u bilo kakvu ideološku formaciju, jer je trebalo ratovati, jer je trebalo braniti hrvatsku državu, jer je u tom smislu sve trebalo spremati, pa prema tome ono nije bilo ni fašističko, ni nacističko, ni demokratsko; potpuno se iscrpljivalo i konkretiziralo u borbi za državu, prihvaćajući pritom forme koje su imale dobar odjek među našim saveznicima, kao i autoritativne, pa čak i diktatorske metode, kojima je sve pogodovalo: rat, revolucionarno stanje, ignorancija i osobne naklonosti.

Činjenica je, međutim, da su mnogi osjećali s jedne strane opterećenje u tome da se ustaštvo smatra fašističkim (nacističkim), dok su drugi misli da ustaše trebaju smatrati supstancijalno (ideološki), u smislu unutrašnjih političkih realizacija, fašistima odnosno nacistima.

Činjenica je da su nas smatrali, uz stalne sumnje, i nacisti i fašisti sebi srodnim pokretom, činjenica je da smo mi mnogu prigodu iskoristili da to tako izgleda, ali je isto tako činjenica da to općenito tako nije bilo. U postanku i djelovanju ustaštva bitno je bilo samo jedno: borba za hrvatsku državu. Sve drugo su bili nebitni dodaci, ma koliko snažno dolazili do izražaja.

Zbog toga, tko želi borbu hrvatskog naroda za slobodu onda i danas, koja je obuhvatila cijeli narod, pa zatim ustaštvo, makar onako izdaleka, stavljati na platformu fašizma ili nacizma, taj iskrivljuje istinu o ulozi fašizma i nacional-socijalizma prema našoj borbi, taj isključuje osjećaje hrvatskog naroda, odnosno ustaštva o djelovanju fašizma i nacizma, taj vrijeđa bezbrojne mrtve, koji su pali za Hrvatsku kao Hrvati i ustaše.

Tko ima pravi ustaški, nacionalni, hrvatski osjećaj, taj mora zadrhtati od žalosti i od zebnje da bi fašizam i nacizam opet bili nosioci promjena prema kojima bismo se trebali okretati. (1952. – Republika Hrvatska, 5/6:10 /14).

 

 3. NEKE NAŠE STRANKE, POKRETI I ORGANIZACIJE

 

a) Hrvatska seljačka stranka

b) Ustaški pokret

c) Banovina Hrvatska i Bleiburg

d) Hrvati komunisti

e) Muslimanska politička organizacija

f) Hrvatstvo muslimana

 

Hrvatska seljačka stranka

U doba jugoslavenske diktature hrvatski je narod u više mahova glasovao za Hrvatsku seljačku stranku. Svatko tko namjerava objektivno prosuđivati našu političku povijest priznat će da na tim izborima narod nije očitovao svoje pristajanje uz neki određeni stranački program, nego je samo opunomoćivao tu stranku da ga predstavlja u nacionalnoj borbi. Isto tako nije Stjepan Radić ubijen u beogradskom parlamentu što bi bio nosilac jednog stranačkog seljačkog programa, nego zato što je do krajnjih granica uznemiravao i dovodio u pitanje srbijansku dominaciju, imajući iza sebe osjećanje cijelog hrvatskog naroda, svih hrvatskih stranaka i političara. Hrvatska seljačka stranka i njeni predstavnici dobili su povijesnu značajku predstavnika cijelog naroda, ali ne za provođenje jednog stranačkog programa, nego za vođenje nacionalne borbe protiv srpske diktature i za stvaranje hrvatske države. 

Hrvatsko seljaštvo, koje je počeo organizirati Radić u velikim razmjerima, nije se moglo ukorijeniti u jednu stranku, jer je u svom razvitku osjetilo da je narod, i ono je organski htjelo da bi stranka bila njegov instrument (2). Narod je imperativno i neprestano htio da Hrvatska seljačka stranka odnosno njeno vodstvo bude njegov tumač, no vodstvo je tijekom vremena sve više nastojalo da bi narod slijedio vodstvo. I u ovome leži povijesni sukob između Hrvatske seljačke stranke i hrvatskog naroda. 

Vodstvo Hrvatske seljačke stranke opijeno opetovanim veličanstvenim uspjesima na izborima nastoji degenerirati ovaj povijesni značaj glasovanja i podmetnuti narodu stranačko-političku kvalifikaciju izbora. To vodi u totalitarističko-patrijarhalnu barbarizaciju cjelokupne hrvatske političke strukture, u kojoj šef stranke dobiva službeni naslov vođe naroda, i tko nije seljak ili predstavnik seljaka, taj je nešto mimo naroda, izvan naroda, bez naroda, što konačno vodi u progone, u fizičko i materijalno uništavanje političkih ljudi koji imaju hrabrosti zastupati nacionalnu borbu za slobodu i nezavisnost (3). 

Vodstvo Hrvatske seljačke stranke stvarno je uništilo demokratsku strukturu hrvatskog političkog razvitka i u tom pogledu velika odgovornost leži na njemu. 

Međutim hrvatski narod pokazao je godine 1941. da on slijedi svoju liniju koja nije mogla biti zarobljena niti jednim stranačkim okvirom niti stranačkim vodstvom, dokazavši uvjerljivo da vodstvo Hrvatske seljačke stranke nije imalo pravo svesti hrvatski narod na svoj stranački nazivnik. Ujedno je bilo dokazano da je značaj prošlih glasovanja bio u svojoj biti nacionalno-političkog a ne stranačkog reda. Hrvatski narod morao je u novonastalim dinamičkim prilikama naglasiti svoju volju za slobodom i nezavisnošću, te nije mogao slijediti dr. Vlatka Mačeka u njegovoj tezi čuvanja Jugoslavije, niti dr. Krnjevića, dr. Šuteja i dr. Šubašića kao kraljevske ministre. 

Zbog ove jasno naglašene orijentacije hrvatskog naroda prema svojoj državi, znatan broj zastupnika i dužnosnika Hrvatske seljačke stranke pošao je za narodom, što čuvajući, što napuštajući svoje stranačko obilježje. Jedan manji dio priključio se komunističkoj orijentaciji. Dakle, u slijedu događaja godine 1941. te dalje ne samo da je narod pošao svojim putem mimo stranke kao vodstva i organizacije, nego je i samo vodstvo krenulo svojim putem bez ikakve stranačke discipline, te je svaki član vodstva tumačio stranačku odgovornost prema svome osobnom receptu. Dr. Šubašić definirao je svoju stranačku odgovornost na jugoslavenskoj liniji, jer je sam bio Jugoslaven, dr. Bićanić na jugoslavenskoj i komunističkoj, jer je sam bio jugoslavenski komunist, a većina zastupnika na hrvatskoj nacionalnoj liniji, jer su sami bili Hrvati i za hrvatsku državu, te su se stvarno

——————–

  2.      HSS poprima značaj općehrvatskog pokreta, a gubi obilježje stranke, budući da se seljaštvo osjeća u Jugoslaviji     zapostavljeno kao dio hrvatskog naroda a ne kao nekakva klasa.

  3.      HSS u doba Banovine Hrvatske otvara prve koncentracione logore u koje baca hrvatske nacionaliste.

 

nalazili na istoj liniji s narodom. Ovo auto-orijentiranje uglednih prvaka Hrvatske seljačke stranke povijesni je dokaz njenog vodstvenog raspada i stvarnog stranačkog rasula. Nijedna stranka ne može podnijeti takvu rastezljivost da bi u njoj odnosno u njenom vodstvu mogle biti aktualne i dinamičke sve ove orijentacije. Do godine 1941. svi su bili zajedno, ali 1941. godine, kad je trebalo biti ili Hrvat ili Jugoslaven ili komunist ili ništa, nastao je raspad. 

Ne možemo prešutjeti postojanje vodstvene skupine Hrvatske seljačke stranke (4), koja je slijedila volju hrvatskog naroda u borbi za državu i bila mu najbliža, samo zato što nije priznata od M. P. (5) i što je, djelomično, jedva očuvala glavu.

Ovo je potrebno imati na umu zato da bi se moglo ispravno procijeniti značaj vodstvene skupine Hrvatske seljačke stranke Šubašić i Šutej, koja se godine 1945. vraća iz emigracije u “slobodu” Titove policije, kao i vodstvene skupine Maček i Torbar, koja u isti čas odlazi u “slobodu” engleske i američke vojne policije.

Osim toga što se u obliku ove prave tragikomedije manifestira na izvanredno istaknuti način pomanjkanje svake stranačke discipline i potpuni vodstveni raspad Hrvatske seljačke stranke, započet odvajanjem skupine Tortića i drugova, očevidno se potvrđuje činjenica da dr. Vladimir Maček i skupina predstavljaju samo jedan vanjsko-politički oportunitet hrvatske politike, jer se nitko drugi nije imao prava ni mogućnosti kretati u pobjedničkoj slobodi. Prema tome držanje ove skupine, osobito prema skupini Hrvatske seljačke stranke koja je aktivno sudjelovala u borbi za državu u posljednjem ratu, kao prema nekim otpadnicima, izdajicama, izopćenicima, pa zatim prema samoj činjenici hrvatske države i ostalim hrvatskim političkim ljudima, ima se smatrati samo kao iskorišćivanje satelitskih privilegija u pobjedničkoj slobodi, a ne kao izražavanje osjećanja hrvatskog naroda. Ne samo da je neispravno poistovjetiti volju hrvatskog naroda s politikom ove skupine, nego je to i vrlo opasno, jer upravo ona ne jamči ničim da hrvatski narod ne bi opet jednom morao ići svojim putem mimo “službenog vodstva”. Nije nepoznato da se na terenu ove skupine vodi diskretna borba o nasljedstvo, koja ima vrlo važno značenje. U slučaju pobjede dr. Torbara izlazi čisto jugoslavenska orijentacija. U slučaju pobjede dr. Krnjevića nije još potpuno jasno da li će on najedanput imati hrabrosti definirati politiku ove skupine na liniji osjećanja hrvatskog naroda.

———————

4.         Lijepi broj narodnih zastupnika HSS-a objeručke je prihvatio hrvatsku državu. Među njima je glavnu riječ vodio Janko Tortić, pa zato prof. Oršanić piše o “skupini Tortića i drugova”. Toj je skupini pripadao i Stjepan Hefer. Obojica su bili ministri hrvatske državne vlade.

5.              M. P. (Military Police), engleska vojna policija, koja je progonila hrvatske rodoljube po Italiji i Austriji odmah iza završetka rata.

 

Ne može se skupina dr. Mačeka samovoljno smatrati ni vodstvom Hrvatske seljačke stranke mimo i protiv Šubašića i Šuteja ili Tortića i drugova, a kamoli vodstvom hrvatskog naroda. Ali ne može ih se ni zajedno smatrati vodstvom jedne aktualne stranke. Dinamika života uništila je vodstvo Hrvatske seljačke stranke kao legitimnu predstavničku skupinu jednog stranačkog tijela. Sve su to više ili manje brojne skupine od po nekoliko prijatelja ili istomišljenika iz bivšeg vodstva Hrvatske seljačke stranke, s više ili manje zvučnim titulama koje mi priznajemo više iz konvencionalnih, negoli stvarnih razloga. I ako bi te titule imale ozbiljan značaj, onda bi, na primjer, bilo na mjestu tragično isticanje da je, recimo, tajnik Hrvatske seljačke stranke sjedio kao potpredsjednik jugoslavenske vlade u isto vrijeme, dok je narod vodio borbu za svoj hrvatski, nacionalni opstanak protiv svih jugoslavenskih snaga i frakcija. A taj hrvatski narod, to je zapravo tijelo Hrvatske seljačke stranke, uz koje je pristajao najveći broj predstavnika stranke. Po kojoj se to sad političkoj logici očekuje od kraljevskih, jugoslavenskih potpredsjednika da bi postali odlučnim borcima za hrvatsku državu, kad su oni bili borci na jugoslavenskoj liniji onda kad je cijeli narod bio za hrvatsku državu?

Potpuno je lažno i falsificirano isticanje da bi jedna skupina s ovakvim kvalifikacijama mogla imati karakter općeg nacionalno predstavništva. Samo emigrantski nekvalificirani očaj, koji je bio izgubio karakter nacionalnog dostojanstva i političke ozbiljnosti, mogao je pomišljati da treba pridružiti osjećaje hrvatskog naroda svakom političaru koji smije bez opasnosti razgovarati s prvim Englezom ili Amerikancem, te stanovati u Londonu ili Washingtonu.

Hrvatski je narod borac i dokazao je da zna biti za onoga, koji nosi njegove osjećaje pa makar se nalazio u “rupi” (Radić) (6), i da zna okrenuti leđa onome tko je na ministarskoj stolici, kad mu se učini da ne nosi njegove osjećaje (Radić), pa su prema tome sva isticanja skupine dr. Mačeka, kao vodstva hrvatskog naroda samo zato, što se smije kretati iza „dolarskog zastora” bila potpuno nekvalificirana i protivna karakteru hrvatskog naroda. (1952. – Republika Hrvatska, 2:1/4)

———————-

6.          1. siječnja1925. primijenjen je protiv HSS (tada zvane HRSS, tj. Hrvatska Republikanska Seljačka Stranka) Zakon o zaštiti države (famozna Obznana). Stjepan Radić se tada sakrio u jedno sklonište (posebnu rupu) u stanu ing. Košutića, narodnog zastupnika Hrvatske Republikanske Seljačke Stranke i zeta Stjepana Radića. Dne 6. siječnja zagrebačko redarstvo otkrilo je Stjepana Radića, koji je odmah bio uhićen. Nedugo iza toga 8. veljače 1925., vrše se izbori na kojima Hrvatska Republikanska Seljačka Stranka povećava broj dobivenih glasova. Naskoro Stranka mijenja svoj kurs (deklaracija Pavla Radića od 27. ožujka 1925.), mijenja svoje ime u HSS., priznaje jugoslavenski Ustav, te Radić postaje ministrom. Na izborima od 11. rujna 1927. HSS gubi oko 30% svojih glasova. S Radićem u „rupi“ Hrvatska Republikanska Seljačka Stranka dobiva glasove, a sa Radićem u jugoslavenskoj vladi HSS gubi glasove.

 

 

Ustaški pokret

Ustaštvo, kao povijesno oličenje borbe za državu, dobilo je za vrijeme Nezavisne Države Hrvatske svoju konačnu važnost i značenje u borbenim jedinicama, gubeći neprestano svoj stranačko- politički značaj kojega zapravo nikada nije uspjelo oblikovati. 

Ovakav razvitak imao je svoje unutrašnje i vanjsko-političke razloge. Kako se država nalazila u ratu koji se odvijao na vlastitom teritoriju, to je bilo prirodno i nužno davati svemu značaj vojničkog jačanja i osiguravanja. Budući da su pak Nijemci u svojoj vanjskoj politici pokazivali namjeru da svaka država ima dobiti doista satelitske i poslušne vlade koje bi bez smetnja izvršavale sve što njemački ratni stroj zahtjeva, to su ocjenjivali ustaše nepogodnim elementom za provođenje svojih ciljeva. S druge strane Talijani su također smatrali ustaše jakom smetnjom u svom polaganom zauzimanju Dalmacije. Pri tome su Nijemci nailazili na povoljan odaziv u izvjesnim domobranskim redovima, kojima je lebdjela pred očima mogućnost likvidiranja ustaštva na sličan način kako su to Nijemci izvršili u Rumunjskoj zajedno s generalom Antonescu-om a protiv Željezne garde.

Uslijed ovih razloga političke naravi, te sve oštrijeg rata kao razloga vojničke naravi, težište ustaškog pokreta prelazi na njihove vojničke jedinice. I kako su oba razloga imali duboki nacionalni značaj, to ustaške jedinice postaju sve više općenarodnim jedinicama, nezavisno i izvan svakog stranačkog razloga i pripadništva. Dobivajući ustaštvo na taj način nacionalni značaj, potiskuje se sasvim njegovo stranačko oblikovanje. Ustaštvo pak, kao organizacija, pretvara se u propagandistički instrument borbe za državu, dakle, opet u jedan općenacionalni rad. Ustaštvo kao stranka, kao stranački program, kao stranačko vodstvo, kao vlast u strogom smislu nestaju. Tako, na primjer, posljednja hrvatska vlada sastavljena je tako reći sva od nestranačkih ustaša, koji su neprestano bili toga svjesni.

Jedan od važnih razloga slavljenja stranačkog smisla u ustaštvu bila je potreba okupljanja političkih ljudi u vodstvo države; ti su ljudi mogli prihvatiti ustaštvo u njegovoj nacionalnoj interpretaciji, ali ne u stranačkoj. Došlo se čak dokle da su se u takvoj nacionalnoj atmosferi mnogi članovi Hrvatske seljačke stranke ili Muslimanske političke organizacije upisivali u ustaški pokret, ne smatrajući da se time upisuju u jednu stranku i da bi tim upisivanjem brisali i nijekali svoja posebna stranačka pripadništva. Osim toga bilo je opasno ostaviti sve te političke ljude, koji su stvarno bili za državu, na milost i nemilost njemačkim i talijanskim nastojanjima koja nikada nisu prestala pokušavati kanalizirati hrvatsku politiku u svoje posebne interpretacije.

Ustaštvo je bilo apsorbirano po cijelom narodu u tolikoj mjeri da organski nije više moglo biti stranačkom organizacijom. Postalo je zauvijek osigurano u živoj svijesti naroda kao stalni djelotvorni čimbenik njegove sadašnjosti i budućnosti. Ideja o državi i pripravnost na borbu za državu postale su općenarodne vlastitosti, koje ne mogu biti okviri i monopoli za jednu jedinu organizaciju, nego samo temelji svim organizacijama.

I godine 1945. ustaštvo kao stranka jedva da i postoji, dok su borbene jedinice, jednako ustaške kao i domobranske, na vrhuncu svojih snaga.

Posljedica ovoga procesa, pojačanog različitim i vrlo važnim i nevažnim razlozima osobnog, normalnog, vojničkog i političkog značenja jest da se danas može govoriti samo o pojedinim istaknutim osobama i skupinama iz Ustaškog pokreta, ali se ne može govoriti o jednoj jedinstvenoj ustaškoj organizaciji. 

Bivši vodstveni elementi Ustaškog pokreta utvrdili su, što prije sloma, što za vrijeme i poslije sloma, da naprosto ne spadaju zajedno po svojim idejama i pogledima. U tom pogledu od velike su važnosti za ocjenjivanje političkog stanja poznate činjenice da, na primjer, Jelić, Kvaternik, Herenčić i drugi, kao najistaknutije osobe iz prve emigracije, te dr. Lovro Sušić, postrojnik, i doktor Mate Frković, doglavnik, kao najistaknutiji dužnosnici Pokreta iz Nezavisne Države Hrvatske, nisu ni u kakvoj suradnji ni međusobno, ni s dr. A. Pavelićem, te da osim toga upravo ova dva najviša ustaška dužnosnika, makar su bivši ministri, neće da se smatraju vladom ni u vladi (7). Dakle, ustaški postrojnik i ustaški doglavnik ne žele biti zajedno s ustaškim poglavnikom ni u stranačkoj organizaciji, ni u okupljanju pod nazivom vlade.

Samo oni, koji hoće da se to sve ne zna, ili koji čak doista ne znaju, ili koji naivno i sentimentalno misle da bi možda i ugrozili plemenitost i veličinu svog ustaškog idealizma, nepolitički govore i propovijedaju kako bi svi ustaše trebali biti organizacijski ujedinjeni i pod jednim vodstvom. (1955. – Republika Hrvatska 2:5/6).

 

Banovina Hrvatska i Bleiburg

U času međunarodne nesigurnosti, koja Srbima nameće razumljivu slutnju da bi Hrvati mogli izraziti težnju za nezavisnošću zbog nezadovoljstva s Jugoslavijom, beogradski odgovorni krugovi dolaze na ideju (staru koliko i čovječanstvo za sve slične slučajeve) da bi se Hrvatima trebalo popustiti. Pristupilo se popuštanju Hrvatima, da bi im se Jugoslavija učinila milijom od njihove težnje za potpunom nezavisnošću, pod najstrožom kontrolom i sudjelovanjem dvaju interesnih čuvara Jugoslavije i srpske hegemonije, to jest srpske masonerije i Srpske pravoslavne crkve. Bilo je učinjeno sve što je bilo nužno u političkom,

———————-

  7.          Od 1945. do 1951. godine nitko nije u Hrvatskoj emigraciji govorio o hrvatskoj vladi, iako se je vani nalazila nekolicina pripadnika zadnje hrvatske vlade. Dne 26. travnja 1951. objavila je buenosaireška „Hrvatska“ da je popunjena hrvatska državna vlada. Nekoji bivši ministri, među njima i dr. Mate Frković i dr. Lovro Sušić, nisu bili u tom novom političkom tijelu. Nakon izvjesnog vremena prestalo se govoriti o toj vladi.

 

pravnom, ekonomskom i vojničkom pogledu da se popuštanje može likvidirati jednim potezom pera; bilo je učinjeno sve da popuštanje bude čista politička prevara.

Dakle, Banovina Hrvatska po ideji je jugoslavenska i antihrvatska, jer joj je bio smisao spašavanje Jugoslavije i izigravanje hrvatskih nacionalnih težnji. Kako HSS nije nigdje formulirala politički program u smislu stvaranja nekakve banovine u okviru Jugoslavije, to je svaka zabuna u pogledu osjećanja samoga naroda bila isključena glasovanjem za “Janka Pustu” god. 1935. (8)

Hrvati glasuju godine 1935. stvarno za “Janka Pustu” a formalno za dr. Vlatka Mačeka odnosno za HSS. U osjećajima cijeloga naroda postojala je sigurnost da hrvatska politika vodi stvaranju države, a formalno da taktizira, dok ne dođe povoljan čas. Skupljanjem oblaka u Europi, svi su smatrali da se taj čas približava, te da ga Hrvati moraju iskoristiti.

Narod je neprestano u osjećajima jedinstva i povjerenja logično smatrao da je ta Banovina, kao politički oblik popuštanja zbog očevidnog međunarodnog položaja samo nužno zlo, koje se moralo trpjeti, kako se sve drugo trpjelo. On je doživljavao pregovore, stvaranje Banovine i samu Banovinu kao nešto što treba iskoristiti u borbi za konačni cilj, za stvaranje vlastite države, dakle, u hrvatskim i antijugoslavenskim perspektivama, te je prirodno računao da to tako osjeća i cjelokupno vodstvo Hrvatske seljačke stranke. 

Da ta “Banovina” ne bi doista postala samo jedna stepenica za raspad Jugoslavije, Beograd je uspio osigurati svojoj inicijativi apsolutno pouzdane ljude: Mačeka, Krnjevića, Šubašića, Šuteja, Torbara, Andresa, Jukića, Bićanića i sl. Na vrhu “Banovine” dolazi do izražaja težnja Jugoslavije da se održi, a ne težnja hrvatskog naroda za oslobođenjem. Pa kako se međunarodno stanje sve više zaoštrava, to je jugoslavenska orijentacija HSS gubila sve mogućnosti sakrivanja svojih pravih nastojanja pred hrvatskim narodom. Nitko ne govori o demokraciji, nitko ne govori o pacifizmu, odlučni časovi se približavaju, odriješuju se jugoslavenske uzde u Hrvatskoj, progone se hrvatski nacionalisti, provodi se mobilizacija, izdaju se zapovijedi da se mora ići u vojsku braniti Jugoslaviju i drže se politički govori u tom smislu.

Narod je sasvim nezadovoljan, najveći dio predstavnika HSS koji je neprestano u dodiru s narodom vidi da su upute vodstva u potpunoj suprotnosti s osjećajima naroda.

Diktatura je učinila svoje favorizirajući jugoslavensku špekulaciju u HSS-u, priznavši joj najveći autoritet u času kad se Jugoslaviji radilo o biti ili ne biti.

Zbog toga je hrvatski narod bio toliko nezadovoljan da u raspadu Jugoslavije i uspostavi države stvarno briše u svojim osjećajima HSS kao organizaciju po tome vodstvu, koje je još kao jučer pozivalo narod na oružje za obranu Jugoslavije. Dok

——————–

8.             Janka Pusta je bio ustaški logor u Mađarskoj u prvim počecima ustaške emigracije. Prigodom izbora 1935. vlada izbacuje parolu “Tko glasa za Mačeka – glasa za Janka Pustu”, želeći time zastrašiti Hrvate, upozorivši da će biti smatrani antidržavnim elementom svi koji budu glasovali za Mačeka.

 

narod doživljava historijsko oduševljenje u dodiru i očekivanju ostvarenja hrvatske državne ideje u god. 1941., HSS i njeno vodstvo historijski se raspadaju. Hrvatski narod je imao izvanredno povjerenje u nosioce “Slobodne Hrvatske”, ali ih je osjetio kao nosioce Jugoslavije u odlučnom času kad ih je trebao kao nosioce oslobođenja.

U otkriću hrvatskog naroda da je “Banovina Hrvatska” bila politička prijevara nad njim, da je trebala biti sredstvo za spašavanje Jugoslavije, da je trebala biti izigravanje hrvatskih nacionalnih težnji, vodstvo HSS-a (i da nije nepovratno rastepeno) izbrisano je u osjećajima naroda i HSS je izgubila značaj političke organizacije hrvatskog naroda.

Nitko ne može više pokupiti bivše vodstvo HSS u jednu stranku, u jedno vodstveno tijelo, u političko jedinstvo Hrvatske seljačke stranke. Vodstvo stranke se raspalo, rastalilo, izgubilo na vatri eminentno nacionalnog pitanja, pitanja države i njenog ostvarenja u sudaru s hrvatskom državnom idejom, izraženom u oduševljenju naroda koje se nije moglo ukloniti, zabraniti, zatvoriti ili staviti u logor.

Pitanje odgovornosti bivšeg vodstva te stranke vrlo je teško postaviti u nekom formalnom smislu, jer ono kao političko tijelo nije nikada ništa reklo, ni na što se obvezao, te ga s te strane može svatko natezati prema potrebi u svakom mogućem pravcu. Međutim, prije negoli se raspalo, to jest dok je predstavljalo jedno političko tijelo, sva djelatnost i sve službene izjave vrhova te stranke bile su u vojničko-političkom pogledu jugoslavenske, te prema tome odgovorne i obvezne za ondašnje političko tijelo HSS, pa zato u povijesnom smislu ne može biti nikakvih zabuna u pogledu pravoga stajališta i stvarne odgovornosti tih vrhova, kako je to narod neprevarljivo pravilno doživio i ocijenio.

U samome hrvatskome narodu, u stotinama tisuća hrvatskih boraca, pa novih pokoljenja, i sama HSS samo je prošlost i ništa više, pojavom države, te novim događajima, narod je otišao naprijed i povijesno konzumirao stranku. Ali još uvijek ima pojedinaca, koji ne osjećaju ovu povijesnu očevidnost, pa misle da se ništa nije dogodilo, a samo zato da bi sebe ili druge mogli uvjeravati da smo mi još uvijek u vremenima Hrvatske seljačke stranke. Ovoj reduciranoj vodstvenoj političkoj skupini, koja toliko želi da ju se smatra demokratskom, nije prihvatljiva misao da je neprestano poistovljavanje HSS s hrvatskim narodom u sadašnje vrijeme već pomalo i neozbiljno, te da bi u najprimitivnijem koncipiranju hrvatske demokratske politike morali pretpostaviti da hrvatski narod nije krdo ovaca u kojem ne bi bilo poriva za političkim oblikovanjem i naprednijim formulacijama i organizacijama. Totalitarističko isticanje „jedinog legalnog vođe“, s nürnberškim zaleđen a ne zaleđem prevarenog naroda, predstavlja najbolju ilustraciju ovakve iste demokracije kakvu su ovi ljudi već na djelu potvrdili, sa zatvorima i bez suda.

Na temelju ove reducirane skupine ljudi, s ovakvim pretenzijama, može se govoriti samo o diktaturi i isključivosti, a ne demokraciji i demokratskom političkom jedinstvu.

 

***

Godine 1945. mi smo izgubili rat.

I za naša razmatranja potrebno je obazrijeti se također i na izvjesne momente u vezi s tim ratom.

Prije svega poznato je da se na bazi hrvatske državne ideje, na bazi hrvatske države borilo samo na strani Njemačke i Italije, i u općem slomu te strane hrvatska je izgubila rat. Na strani Amerike, Engleske, Francuske i Rusije hrvatska državna ideja nije bila zastupana, niti se itko na toj strani za hrvatsku državu borio, te na toj pobjedničkoj strani nije Hrvatska mogla ni pobijediti. Naprotiv, na toj su strani bili aktivni borci protiv hrvatske države, kao tobože fašističke tvorevine, Hrvati komunisti i jedan manji i najistaknutiji dio predstavnika Hrvatske seljačke stranke, to jest upravo oni koji su uvijek nalazili sve argumente za jugoslavensku orijentaciju. Tragedija Hrvatske je u tome što na pobjedničkoj strani nije bilo borbe za Hrvatsku državu jer – tko zna – možda bi to ipak okrenulo politiku ovoga sektora drugim smjerom?

Pisati u smislu što bi bilo da je bilo, nećemo, ali je izvanredno važno neprestano imati na umu da je onaj dio hrvatskih političara, koji je bio na pobjedničkoj strani, donio hrvatskom narodu jugoslavensku pobjedu, imajući u svojoj odgovornosti pri tome i svu djelatnost protiv hrvatske države onakve kakva je bila, kao i odgovornost da se nije borio ni za kakvu drugu i drugačiju hrvatsku državu. 

No, kad se govori o onoj strani koja je rat izgubila, problem se ne iscrpljuje politički time što se konstatira da su svi izgubili, jer još uvijek ostaje važno pitanje: a kako smo izgubili?

Makar je u događajima oko “Bleiburga” situacija bila službeno i stvarno u rukama odgovornoga zapovjednika oružanih snaga i poglavnika NDH, koji neposredno snosi odgovornost za te događaje, o čemu ne može biti nikakve diskusije, ipak oni dotiču Ustaški pokret kao cjelinu u smislu političke odgovornosti. Malo je važno i to što je posljednja vlada sastavljena od ustaške manjine kad je historijski sve bilo u znaku Ustaškog pokreta. Nije Ustaški pokret izgubio političku igru zato što je hrvatska država propala, jer je on bio prije godine 1941. i jer jedna politička stranka može doživljavati i poraze, kako to odgovara prirodi života.

Vodstvo Ustaškog pokreta nije samo fizički rastepeno, nego su ga događaji “Bleiburga” uništili, jer je ono tamo bilo moralno, politički i vojnički angažirano, makar ga nije bilo organizacijski.

Ako je itko dokazao, a ono su iznad svega ustaše dokazali da borbu i smrt u borbi nisu gledali kao nešto teatralno estetskoga, i upravo su oni morali doživjeti tu ironiju sudbine da se veličanstvu njihove borbe i hrabrosti dade samo jedna estetska razlika nasuprot klanju i mrcvarenju izručenoga vojnika i kolona smrti.

U lice ustaškoj nečuvenoj hrabrosti, u lice povijesnoj hrabrosti hrvatskog vojnika bačeno je shvaćanje “da bi u borbi, pa makar i bez streljiva, smrt bila samo ljepša”, naređena je predaja i izručenje, i to u zadnjem činu velike odgovornosti Ustaškog pokreta.

Ne, Ustaškog pokreta nema, njega je “Bleiburg” uništio. 

Kao što je teško jednom starom dužnosniku Hrvatske seljačke stranke prihvatiti da nje nema i ne može biti, kao niti njegova vodstva odgovorna u događajima “Banovine”, još je teže jednom ustaši izreći da nema Ustaškog pokreta, niti ga može biti kad je u njemu uloženo toliko mrtvih, toliko požrtvovnosti, toliko vlastitih snaga i vjere.

Naša politička tragedija je doista strašna, jer su u njoj na niti i u igri najsuptilniji osjećaji smrti, ljubavi, vjernosti, žrtve i odricanja, i jer se zaista traže napori i vrijeme da se izađe iz konfuzije očaja, slična očaju nad voljenom i izgubljenom osobom.

Konačno, zar bi sva naša razmatranja bila tako teška i složena da Hrvatska seljačka stranka i Ustaški pokret nisu imali vrhunce svoje slave i svojih zasluga?

Ne znači to da nema Hrvatske seljačke stranke i Ustaškog pokreta u bukvalnom smislu, nego u historijskom smislu. Oni su historijskim procesom i očevidnim događajima konzumirani. Otprilike kao što je to bilo i s monarhijom za vrijeme francuske revolucije.

 

***

Mi moramo sačuvati Hrvatsku seljačku stranku i Ustaški pokret u uspomeni naroda kao pozitivne pojave, jer ih je narod i kao takove doživio i jer je u njima bio i djelovao po svojim najboljim potrebama i idealima.

Najviši stupanj našeg političkog jedinstva u historijskom smislu bit će postignut kad svi hrvatski političari budu osjećali da su im Hrvatska seljačka stranka i Ustaški pokret bili jednako vrijedni u mučeničkom hrvanju naroda, koji je stvarno osjećao u krilu Hrvatske seljačke stranke jedno i jedinstveno ono isto što i u Ustaškom pokretu.

Pođemo li od toga stajališta, koje u stvari predstavlja idejno bogatstvo, vrlo konkretno u idealnom prihvaćanju Hrvatske seljačke stranke i Ustaškog pokreta od strane hrvatskog naroda, moći ćemo smoći dovoljno snage da to bogatstvo ne produžujemo kao temelj za političko razilaženje, nego da na tome zajedničkom bogatstvu stvaramo višu i daljnju kategoriju političkog razvitka. (1953. – Republika Hrvatska, 8/9:27/35).

Hrvatski komunisti

Pod utjecajem činjeničnog stanja do godine 1918. Moskva je zastupala stajalište da hrvatskom narodu pripada pravo na samostalnu državu. U tom pogledu traženo je pozitivno gledište na jednom od kongresa Komunističke stranke u Moskvi, te su u tom smislu bile poslane i upute prvacima komunističkih stranaka u svijetu, koje nikada nisu bile opovrgnute unatoč toga što ih se Moskva odrekla.

Srpski komunisti uspjeli su vrlo brzo izmijeniti poglede Moskve i nametnuti joj srpsko-jugoslavensko gledište. I Moskva je uključila hrvatsku problematiku, sasvim neznanstveno, povijesno krivo i neodgovorno u povijesni proces srpske problematike; pokazala je da nije imala u svom znanstvenom šarlatanstvu i hvastanju kako se razumije u povijesna zbivanja nikakvu bolju koncepciju za ovaj toliko napeti dio Europe, doli srpsko-pribićevićevsko-aleksandrovsku diktatorsku formu.

Na toj moskovskoj liniji svaki onaj tko je bio komunist, morao je biti za Jugoslaviju i protiv svih aspiracija hrvatskoga naroda za slobodom, čime su Hrvati komunisti bili postavljeni na kolosijek povijesnog izdajstva i renegatstva, što je u Titu savršeno i potpuno dokazano.

Hrvati općenito nisu prihvatili to neznanstveno i protupovijesno nasilje, te su radi toga komunističkim redovima u Hrvatskoj pripadali mahom stranci, kojima nije bilo teško ne osjećati težnju hrvatskog naroda za slobodom, niti aktivno suzbijati tu težnju.

Srpska građanska diktatura prve Jugoslavije ubrzo je shvatila koliku korist može imati od širenja komunizma u hrvatskim krajevima kao kanala za prihvaćanje Jugoslavije i sredstva za slabljenje hrvatske nacionalne svijesti, te ga je stvarno širila i podupirala. Protiv hrvatskog naroda oblikovana je već za prve Jugoslavije srpsko-komunistička fronta, koja danas u potpunosti vlada drugom Jugoslavijom. Kako je pred početak Drugog svjetskog rata počelo biti očevidnim da bi hrvatski narod mogao doći do uspjeha i da bi time komunistička stranka bila potpuno odbačena radi svoje nehrvatske linije, to dolazi do njena taktičkog uvlačenja u Hrvatsku seljačku stranku, do čvrstog nastojanja da bi se paraliziralo hrvatsku državnu tendenciju i do skretanja borbe hrvatskog naroda u socijalno-ekonomsku orijentaciju. Ovo taktično uvlačenje, ovo orijentiranje u socijalno-ekonomskom smislu, ali na jugoslavenskoj platformi, ovo paraliziranje hrvatske državne tendencije, dakle središnjeg motiva u povijesnom procesu, vršeno je uz najveće favoriziranje i odobravanje predsjednika Hrvatske seljačke stranke. To je period brzog i najbržeg jugoslaveniziranja Hrv. selj. stranke u njenim vrhovina, njenoj strukturi i politici, kad na čelu banovine Hrvatske stoji Jugoslaven Šubašić, kad se jugoslavenski komunisti slobodno šeću po hrvatskim političkim redovima i kad predsjednik Hrvatske seljačke stranke sjedi u Beogradu kao potpredsjednik jugoslavenske vlade, a sve samo zato da se suzbije povijesni orkan, povijesna oluja naroda koji hoće slobodu protiv svih pokušaja prevare o povijesnom smislu njegove borbe.

I u tom periodu taktiziranja i spašavanja moskovske linije srpsko-jugoslavenskog smisla unutar redova Hrvatske seljačke stranke narod je osjećao komunizam kao tuđu misao a ne kao svoju, i zbog toga je komunistima ostao pečat protunarodnih elemenata.

S takvim srpsko-komunističkim, a protuhrvatskim pečatom, vođena je i tako zvana “oslobodilačka borba” i stvorena je druga Jugoslavija.

Svi Hrvati komunisti našli su se u procijepu čim su došli na vlast, jer su im se dužnosti kretale na izdajničkom kolosijeku. No to nije moglo ići tako jednostavno. Nije se moglo uništavati sve što je hrvatsko tobože kao ustaško. Proces hrvatske problematike koji je uzdrmao Aleksandrovom Jugoslavijom uzdrmao je i Titovom. Jedan dio Hrvata komunista došao je u zatvor, jer naprosto nije bio sposoban riješiti ijedan hrvatski problem u srpskoj koncepciji. Ni u jednom, naime, narodu nisu komunisti bili tako besmisleno postavljeni prema vlastitom narodu kao u hrvatskom. Oni više nisu znali koga zapravo izdaju: sebe, narod, Tita, Staljina, komunizam, jer su se vrtjeli u potpunoj besmislenosti povijesnog i ideološkog reda.

I time što su izvjesni komunistički prvaci Hrvati morali ići u zatvor, stvarno je osuđena srpsko-moskovska linija. Po tome pak što se zatvorene Hrvate komuniste smatra kominformovcima ne može se zaključiti da je Moskva možda usvojila hrvatsko stajalište u potpunosti. U shvaćanju problematike hrvatskog naroda i Moskva, koja sebe naziva progresivnom demokracijom, i zapadne “reakcionarne” demokracije na istoj su liniji, jer po nekoj idiotskoj logici nazivaju fašizmom svaku borbu naroda za slobodu, što se onda naravno mora suzbijati i progoniti.

Na generalnoj liniji Moskve, koja je dovela Tita i hrvatski narod u kliješta rješavanja srpske povijesne problematike, hrvatski komunisti nisu ni mogli odigrati kakvu dostojniju ulogu, niti su bili u stanju objasniti sami sebi i drugima po kakvoj to Marks-Lenjinovoj nauci razvitak hrvatskog društva ide u istoj liniji s razvitkom srpskog društva. (1952. Republika Hrvatska 2: 6/8).

 

***

Hrvatska državna ideja i komunizam nisu nikako uspjeli doći do organskog ideološkog ili praktičkog suglasja, te zbog toga hrvatski narod nije mogao izraziti svoju stranačku komunističku struju.

Kako bilo da bilo, komunizam je u biti klasna borba i bez takve se borbe ne može približiti životu, što mu je na tlu Hrvatske bilo nemoguće. Komunizam, naime, nije mogao ni smio postaviti tezu klasne borbe iz sljedećih razloga:

Svatko zna da su u Hrvatskoj prije rata promicatelji komunizma bili sinovi imućnih Srba i Židova. Oni su imali novca da nabavljaju marksističku literaturu, oni su imali vremena da se bave propagandom, konačno oni nisu imali nikakvu vjersko-filozofsku kočnicu protiv marksističkih ideja, koje su u neku ruku došle kao moda i logički slijed degeneriranom liberalističkom odgoju. Tako komunistička teza nije sjela na proletersku klasnu mržnju, nego na imućnu liberalističku raspuštenost, kojoj je ipak manjkala snaga da započne borbu protiv vlastitih očeva i vlastite materijalne podloge. Zbog toga je komunizam nužno zaobilazio oko građanskog kapitalističkog sloja, kojega su u Hrvatskoj sačinjavali Židovi i Srbi, te se upravljao na tri elementa koji su bitno sačinjavali hrvatsku nacionalnu osobnost, kako bi ipak našao mogućnost za iživljavanje. On se upravlja protiv hrvatske državne ideje, označivši je fašizmom, upravlja se protiv katoličke vjere, označivši je klerikalizmom, i upravlja se protiv seljaštva, označivši ga zatucanim konzervativizmom.

Kako je pak Jugoslavija izražavala isti smisao, to je prirodno došlo do sklada između jugoslavenstva i komunizma, te do pojačane diktature i nasilja protiv Hrvata.

Da je komunizam ideja individualne i nacionalne slobode, on bi morao biti ultrahrvatski, međutim on je bio izrazito antihrvatski. U Rusiji nije bio antiruski, u Italiji antitalijanski i tako dalje. Samo je to bio u Hrvatskoj, jer je povijesno pripadao jugoslavensko-srpskoj koncepciji.

Kako se pak na Balkanu nije rješavao samo hrvatski problem u odnosu na Jugoslaviju, nego kraj mnogih drugih i makedonski, to je jugoslavensko-srpski komunizam morao negdje popustiti, što nije htio, i tako je došlo do neslaganja s Moskvom, te čak do isticanja jugoslavenskog nacionalizma, što ustvari znači do srpske diktature, kao i prije. (1952. – Republika Hrvatska, 5/6:17/18).

 

Muslimanska politička organizacija

Muslimanska politička organizacija oblikovana na vjerskom pripadništvu ima svoj korijen u potrebi obrane muslimana. Kao takva ojačala je u Jugoslaviji i kao takva ušla je i u NDH.

Međutim, muslimani nisu mogli ostati izvan prirode cjelokupnog zbivanja, jer se ono nije kretalo isključivo u odnosu na muslimanstvo kao na vjersku zajednicu, pa su oni stoga morali silom prilika zauzimati stajalište i u potpuno nevjerskim stvarima. 

U nacionalnoj borbi između Srba i Hrvata za vrijeme Jugoslavije, makar je najbolje bilo biti Srbin, a vrlo oportuno “Jugoslaven”, tek se maleni broj muslimana izjasnio kao Srbi, dok je skoro cijelo muslimanstvo listom deklariralo svoju hrvatsku pripadnost. U stranačko-političkom orijentiranju počeli su Hrvati muslimani pokazivati jasne osjećaje da ne žele biti obuhvaćeni i definirani jednom jedinom političkom organizacijom. Ti su osjećaji sve više jačali što je postojalo očevidnijim da muslimanska vjera nije ničim ugrožena na hrvatskom političkom i nacionalnom stajalištu, pa da prema tome nema smisla ni organizacija koja bi trebala braniti ono što nije ugroženo. Tako počinjemo zapažati muslimane u Hrvatskoj seljačkoj stranci mimo i izvan Muslimanske političke organizacije, dok je za vrijeme NDH prijetilo rasulo toj Organizaciji uslijed toga što je postalo jasnim da izgradnja političkih organizacija na vjerskom temelju nema mnogo smisla. Bojeći se ovoga rasula, te bojeći se da će izgubiti svoje političke pozicije i svoj utjecaj, nekim muslimanima pričinilo se potrebnim pokušati nametnuti autonomiju Bosne, u kojoj bi se naravno imala očuvati politička pozicija na vjerskoj podlozi. Taj je pokušaj bio propao. No u razvitku događaja, Muslimansku političku organizaciju nije načela samo Hrvatska seljačka stranka, te Ustaški pokret nego i komunizam; drugim riječima, život nije dopustio muslimanskom sektoru da živi izvan nacionalnih, stranačkih i ideoloških realnosti zatvoren u Muslimanskoj političkoj organizaciji, nego je pokazao da muslimani ne mogu i ne žele biti monopolizirani u ime svoje vjere. Muslimani su jasno dokazali da ne trpe stanje u kojem bi zbog vjere morali slijediti jedan totalitaristički stranački princip; pokazali su volju za slobodom i time zrelost da ih se ne može tretirati kao čopor, koji bi nužno morao biti gledan u jednom utvrđenom toru; pokazali su sposobnost kao i svi drugi Hrvati, da kao narod kažu da hoće biti slobodni i oslobođeni od nasilnih političkih interpretiranja odozgo. Prema tome, Muslimanska politička organizacija nije predstavnik svih muslimana ni u vjerskom, ni u stranačkom, ni u ideološkom pogledu, a osim toga nije uopće politička organizacija s doživljenim stranačko-političkim programom. Danas pak iole uređeno vodstvo te organizacije jednostavno ne postoji.

Govoriti da bi se svi muslimani danas, obzirom na svoje političke poglede opredijeljeni na različitim stranama, trebali možda ujediniti u svoju Muslimansku političku organizaciju zbog jedinstva muslimana, potpuna je besmislica, jer je problem muslimana i katolika u Hrvatskoj ljudski (tj. jednako muslimanski kao i katolički) i nacionalno hrvatski, pa kao što katolici ne pomišljaju da bi se trebali organizirati u neku svoju jedinstvenu “katoličku političku organizaciju”, isto tako ne može se to smatrati razumnim ni za muslimane. (1952. – Republika Hrvatska, 2:4/5).

Hrvatstvo muslimana

Turska je, kao autoritativni nosilac muslimanstva, dolaskom Kemal Atatürka unijela u muslimanstvo cijeloga svijeta sasvim nove poglede. Po Kemalu je nametnuto dvojstvo; vjera i nacija su dvije stvari a ne jedna. Oni muslimani, koji su po muslimanstvu htjeli biti Turci, napustili su Hrvatsku ili su se povukli u nostalgičnu prazninu. Većina je pak afirmirala svoje hrvatstvo, koje je postalo oslobođeno upravo time što je Turska odvojila pripadništvo muslimanstvu od svoga nacionalnog autoriteta.

Kako se prva Jugoslavija izrazila prema muslimanima općenito negativno, a pogotovo na jugu (u Makedoniji i Albaniji), kao orijentacija iskorjenjivanja, to je muslimanstvo hrvatskog područja prirodno došlo u suglasnost s općom sudbinom hrvatskog naroda.

Pokušaji njemačke politike učinjeni za vrijeme rata da se Hrvate muslimane izdvoji iz žive hrvatske nacionalne baze i uključi u opći muslimanski kompleks, interpretiran po njemačkom generalnom štabu i njegovim saveznicima iz muslimanskog svijeta, doživio je negodovanje i osudu. Hrvati muslimani, naime, ne osjećaju se mehaničkim, federativnim dijelom hrvatskog naroda, kako je to mislio Hitler, pa neki muslimani ili neki hrvatski političari katoličke vjeroispovijesti, nego su živi, organski, integralni dio hrvatskog nacionalnom tijela. Samo oni muslimani, koji se stvarno ne osjećaju Hrvatima, ili samo oni Hrvati, koji muslimane nazivaju i ističu kao Hrvate demagoški i propagandistički, te zbog političkog oportunizma i taktike prema Srbima, mogu muslimane u Hrvatskoj definirati autonomistički ili federalistički. Takvima bi mogao jedan ozbiljan Hrvat musliman ovako odgovoriti: “Mi se muslimani ne smatramo ni autonomnim ni federativnim dijelom Hrvatske, nego se smatramo Hrvatskom, a vama katolicima ćemo priznati autonomiju ili federaciju. Mi ne dopuštamo vama katolicima da nas ograđujete ni vjerom ni teritorijem, jer je Hrvatska za nas tamo gdje su Hrvati, a što se tiče vjere, to je naša stvar, koja ima vrijediti za cijelu Hrvatsku, a ne samo za jedan autonomistički ili federalistički geto. Hrvatska je stvar Hrvata, a nije stvar u kojoj jedni Hrvati nešto nude drugim Hrvatima da bi ih privukli u Hrvatsku i za Hrvatsku. Muslimani su već dokazali da ne trpe guranje u vjerski tor, kad misle ili kad hoće i trebaju misliti politički i nacionalno, pa prema tome činiti to, znači stvarno dolaziti s jednim tutorstvom koje nas skoro neprikriveno smatra drugorazrednom, inferiornom čeljadi, koja bi htjela unutar Hrvatske nešto postići i osiguravati s nekakvom autonomijom ili federacijom. Mi međutim ne želimo biti ni prvorazredni ni drugorazredni Hrvati, ni tutori ni tutorizirani, ni autonomni ni federirani, nego Hrvati hrvatske države, vjerski osigurani zakonima kao i katolici i ostale vjere, a politički onako kako nam se svakome posebno u političkoj stranci i njenome uspjehu sviđa”. 

Očevidno je sramota da ima Hrvata katolika koji zbog svojih propalih stranačkih razloga golicaju Hrvate muslimane s tutorsko-demagoškim federalizmom, smatrajući ih nacionalno političkim primitivcima koji da ne osjećaju ni Hrvatsku ni hrvatstvo. Hrvate muslimane želi se strpati u jedan okvir i onda ispred njega tjerati politiku: “Tko da više”. Čudno je da se jedan dio Hrvata tretira na takav način od strane katolika, kao što je čudno da ima Hrvata muslimana, koji ne samo dopuštaju da se takva politika vodi, nego su čak nosioci i oslon takve zaostale, barbarske, anacionalne i špekulantske politike. Od mnogih političkih primitivizama u hrvatskoj politici i ovo je jedan primitivizam da se vjersko pripadništvo tulumaški, demagoški, bez ikakve potrebe, protiv najboljih osjećaja samih vjernika, stavlja u nacionalno političku igru i to čak od pripadnika druge vjere. (1952. – Republika Hrvatska, 5/6:15-16).

OGLEDI IZ PROŠLOSTI Ivan Oršanić: Vizija slobode (1)

 

(Nastavit će se)

Hrvatsko nebo

 

Facebooktwitterredditpinterestlinkedinmail

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.