Živi bili pa to opet doživjeli!

Facebooktwitterredditpinterestlinkedinmail
Vrijeme:3 min, 50 sec

 

Na našoj političkoj pozornici roje se oni koji žive od politike, ne za politiku, ne za njezine uzvišene ciljeve.

Roje se oni koji čuvaju svoje povlastice bez obzira na stranačke i svjetonazorske razlike. Kojima je cilj vlastito, a ne zajedničko dobro. Kojima su bitniji od hrvatske slobode i nezavisnosti zahtjevi „međunarodne zajednice“.

Roje se oni koju postupaju po stranim savjetima i udovoljuju stranim i tuđim pritiscima, prezirući želje i potrebe hrvatskog naroda. Oni koji ne poštuju razloge drugih ni pravo na razlike, normalne u demokratskom društvu. Oni koji produbljuju podjele u narodu. Oni koji ne poštuju tuđu prošlost, a vlastitu skrivaju ili uljepšavaju. Oni koji u javnom angažmanu robuju emocijama, umjesto da se vode razumom. Oni koji misle da je hrvatska povijest počela i da će završiti s njima osobno. Oni koji zanemaruju stvarnost u korist vlastitih tlapnji (’Što se babi tilo, to joj se i snilo’). Oni koji se ne klanjaju Bogu, nego ideološkim, pomodnim i drugim idolima. Koji…

Sve tu to razlozi – premda nipošto jedini – da i slijedom 30 godina hrvatske državnosti nismo uspjeli uspostaviti politiku kao ozbiljnu i odgovornu djelatnost. Zato se još uvijek nismo uspjeli riješiti „samoupravnog socijalizma, bratstva i jedinstva te jugoslavenstva“. Zato nam je svaki dan teže obraniti se od stranih diktata i interesa i od vlastitih loših navika, baštinjenih iz trostruke diktature (jugoslavenske, komunističke i velikosrpske), a koja je sada još „obogaćena“ globalističkom. Zato i nove generacije na političkoj pozornici podliježu stranim pritiscima i slabostima vodećih krugova na vlasti ili u opoziciji. Zato se malobrojni razumni glasovi ušutkuju i potiskuju na rubove. Zato hrvatstvo još nije politički artikulirano. Zato mnogi gube vjeru u temeljne institucije. Zato mnogi napuštaju Hrvatsku. Zato imamo demografsku, i duhovnu, i identitetsku, i ekonomsku, i kulturnu krizu. Zato…

Unatoč svemu, mi ipak, kao  narod i kao njegovi pripadnici, ne smijemo pokopati vjeru u vlastitu sposobnost.  Onu ili onakvu vjeru koja se tako snažno izrazila u prvoj polovini 90-ih godina nedavnoga stoljeća, usred silno velikih poteškoća i jako zamagljenih vidika. Ni takvi političari kakvi se danas roje na političkoj pozornici ne mogu nepovratno razdvojiti hrvatski narod od samoga sebe: od njegove svijesti o suverenosti, od njegove samosvijesti i od njegove volje za slobodom, pravdom i istinom.

U ovom trenutku još nije artikulirana politička alternativa sadašnjoj političkoj „eliti“ ili „oligarhiji“. Ali postoji dojam i osjećaj da otpor raste, da se alternativa počinje ’kuhati’ i da će se kad-tad ’skuhati’. Prosvjedi protiv onoga što nas ’zabija u zemlju’ nužni su minimum ako doista želimo obnoviti zajedničke ideale i pokazati da ’jesmo’. Kao onih godina kada su nas međusobno zbližili i ujedinili pogibelj i nevolja koja nam je zaprijetila.

Političko-stranački oblici samo su sredstva koja se moraju prilagođivati novim okolnostima – a ne ’svete krave’, pa zvala se  jedna od njih i (tobože) ’Tuđmanov HDZ’. Dok se politička praksa i dalje odvija po tromosti kontinuiteta, nužno je zagovarati korjenit prekid s dosadašnjom lošom, a u nekim bitnim dimenzijama i pogubnom tradicijom višestranačja, de facto dvostranačja. Dogovorne politike nositelja lošeg kontinuiteta i tobože suprotstavljenih strana. Isto tako, nužan je i prekid s lošim osobnim izborima i ponašanjima.

Stvoriti nam je nešto novo, novi instrument političke borbe. I uza nj u što većem broju pristati. To je središnje ’pitanje sadašnjeg trenutka’, sve je drugo bacanje prašine u oči narodu i samima sebi.

Godine 2022. ne može se djelovati jednako onako kako se djelovalo u sasvim drukčijim okolnostima. Niti može biti ’povratka na staro’, osim ako nam ga nametnu ili nas na staro privole. Potrebno nam je ’novo vino’, ali i iskustva iz prošlosti i u pravljenju pravoga vina i u pravljenju lošeg ili patvorenog vina – delanca.

Oni koji su danas vodeće snage na političkoj pozornici uglavnom nisu nositelji dinamike samosvjesnoga, djelatnoga ni inventivnoga hrvatstva. U mnogo većoj mjeri oni su samo priglupi ili samoživi ili slučajni igrači na pozornici koju su drugi postavili i definirali joj pravila. Preko te pozornice već su toliki prodefilirali. I otišli s političke pozornice u nepovrat. No ona je još uvijek ostala takvom kakva se formirala početkom ovog stoljeća. To se mora promijeniti.

Čuvari statusa quo varaju se ako misle da Hrvati ne znaju što hoće. Varaju se ako misle da Hrvati nikada ne će uspjeti politički izraziti to što politički hoće niti se u pravom smislu opet politički i općenito organizirati. Varaju se na isti način kako su se prevarili komunisti i ’organizirane socijalističke snage’ i mnogi drugi godine 1990. Tada im je svima skupa hrvatski narod pokazao da zna što hoće i da znade iskazati i ostvariti to što hoće.

Živi bili pa to opet doživjeli!

 

M. O./Hrvatsko nebo

 

Facebooktwitterredditpinterestlinkedinmail

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.