OGLEDI IZ PROŠLOSTI Ivan Oršanić: Vizija slobode ( 8 )

Facebooktwitterredditpinterestlinkedinmail
Vrijeme:26 min, 3 sec

 

 

 

 

 7. SVJETSKA REAKCIONARNOST

 

a) Fašizam i nacizam kao negacije nacionalizma

b) Svjetska reakcionarnost

c) Potreba dijalektičkog uništenja

d) Enciklika Pavla VI. “O razvitku naroda”

 

Fašizam i nacizam kao negacije nacionalizma

Nalazimo se danas u sličnom položaju kao godine 1941. I onda smo bili razapeti između nekoliko neprihvatljivih položaja u idejno-političkom pogledu.

S jedne strane bile su Amerika, Engleska i Francuska, a s druge strane Njemačka, Italija i Japan. I Rusija je došla kao dodatak zapadnim demokracijama, jer je Njemačka htjela ruski teritoriji. Te pozicije pokazuju da se radilo s jedne strane o bogatim kapitalističkim zemljama, a s druge strane o siromašnim kapitalističkim zemljama.

Rat je nastao, jer se i na jednoj i na drugoj strani radilo o novoj podjeli svijeta u kapitalističkom shvaćanju. Porastom pučanstva mislilo se riješiti probleme na individualističko-kapitalističkoj podlozi stvaranjem novih izvora kapitala, povećanjem kolonijalnih područja. Njemačka, Italija i Japan, koje nisu imale kolonija ili ih nisu imale u dovoljnoj mjeri, mislile su na stvaranje svojih izvora kapitala, povećavanjem kolonijalnih područja. Njemačka, Italija Japan, koje nisu na stvaranje svojih kolonijalnih imperija ili ih nisu imale u dovoljnoj mjeri, mislile su na stvaranje imperija na račun Engleske, Francuske, Nizozemske, Belgije i ostalih. No kako je Njemačka htjela osim toga i rusko područje kao izvor sirovina i jeftine radne snage, a iz ideoloških razloga nacizma htjela uništenje američko-židovskog kapitalizma, morala je doći u sukob još i s Amerikom i Rusijom. No unatoč tome, glavni je temelj rata odigran na kapitalističkom području između onih koji imaju i onih koji nemaju. Iz rata je Amerika izašla kao najveći pobjednik i jer je bila glavi nosilac kapitalističko-individualističkog sustava, to je u većem dijelu svijeta pobijedio taj sustav. Njemačka, Italija i Japan su izgubile i rat i svoje kolonijalne položaje, ali su nastavile živjeti u kapitalističkom sustavu i kako se nisu smjele naoružavati, uspjele su podići zavidan gospodarski razvitak.

U 19. stoljeću i početkom 20. stoljeća razmahanost i razvitak individualističkog liberalizma doveli su do vrhunca problematičnosti pitanje zajednice i društvenog života. Fašizam i nacizam htjeli su riješiti ova pitanja proširenjem svojih kolonijalnih mogućnosti, izvrnuvši tako osjećanje zajednica, prirodno i nacionalno osjećanje, u imperijalizam i kolonijalizam poput Engleske i Francuske. Tako su ovi kapitalisti htjeli teškoće pojedinaca uputiti na osvajanje novih kolonijalnih područja preko imperijalističko-nacionalističkih pogleda Njemačke, Italije i Japana. Nacionalističko osjećanje Nijemaca, Talijana i Japanaca oblikovano je kao imperijalistički poriv, a ne kao ideološko rješenje u oblikovanju života zajednica. Tako je u interpretaciji ovih naroda nacionalizam postao istovjetnim s fašizmu i nacizmom. Pa dok je u svim narodima borba za slobodu naroda i njegovo oslobođenje bila sadržaj nacionalizma, to je sad nacionalizam dobio oznake fašizma i nacizma, jer su Nijemci i Talijani svojoj borbi protiv svojih kapitalističkih suparnika dali otvoreno imperijalističko značenje. Kapitalizam je prihvatio ovu lažnu interpretaciju nacionalizma, jer mu je bilo zgodnije da se viče na antikomunizam kao na fašizam i nacizam, nego da se viče na sam kapitalizam kao na antikomunizam. Kapitalizam je tako izašao u ovom ratu neozlijeđen, makar je on bio stvarno u ratu predstavljen po svima.

Komunizam je također izašao neozlijeđen, jer je konačno predstavljao pobjedničku stranu. Jedino je nacionalizam stradao moravši primiti na sebe kapitalističko-imperijalističke grijehe Njemačke, Japana i Italije. Njemačka, Italija i Japan izlaze tobože kao neki nacionalistički krivci, dok su stvarno imperijalistički krivci, točno poput Engleske i Francuske. Nacionalizam i nacionalno osjećanje bilo je od vlastodržaca na isti način zloupotrebljavano pred domoljubnim građanima od nacista kao i od svih imperijalista i konačno komunista Staljina.

Fašizam i nacizam sa svojim imperijalističkim izvrnutostima toliko su zablatili nacionalnu ideju da je dosta da se komunizam i liberalizam samo nabace na neko nacionalističko gibanje da je ono fašizam, pa da ovo time izgubi ugled i uspjeh.

Zbog odsutnosti nacionalizma kao ispravno formulirane socijalno-političke snage i oblika, narodi se utječu u nezadovoljstvu i pod pritiskom vještih agitatora komunizmu. (1968. – Republika Hrvatska 74:17/19).

 

Svjetska reakcionarnost

Prešutno smo usvojili da je sadašnji čovjek podijeljen na dvije sile, na dvije ideologije, na dva svijeta, na dvije logike. No dnevno vidimo da je to zapravo razapinjanje između dva stupa, između dvije laži za koje osjećamo da imaju mnogo više dodirnih točaka između sebe, nego što bismo mi nalazili između nas i ma koje od ovih laži. I, čini se, da u tome leži prava tjeskoba i prava nesreća čovječanstva. Prisiljeno je okretati se jednoj i drugoj logici, dok u stvari osjeća da se približava bitno istom sadržaju i zato je zbunjeno i tjeskobno.

Pogotovo je to tragično za intelektualnu mladež, jer je za nju jednako odbojna komunistička reakcionarnost predstavljena po boljševičkoj Rusiji, kao i antikomunistička predstavljena po Sj. Americi. Njena tjeskoba ne osjeća se na nekoj srednjoj i neutralnoj liniji između tih reakcija, nego na izvjesnoj još neodređenoj i buntovnoj liniji prema objema, koju nije u stanju formulirati i organizatorno obuhvatiti.

Ne osjeća u odbojnosti prema komunizmu puninu privlačnosti prema službenom antikomunizmu, niti u odbojnosti prema kapitalizmu nalazi puninu zadovoljstva u komunizmu. Ove dvije reakcionarne orijentacije nameću se čovječanstvu kao alternativne samo svojim fizičkim snagama, ali ne i unutrašnjim zadovoljstvom onih kojima se obraćaju.

Možda prema tome nije sasvim ispravno govoriti da se svijet upućuje sukobu između ove dvije reakcije zato da bi se našla podloga za nastavak života u pobjedi jedne od njih, nego je možda točnije očekivati da će čovječanska buntovna tjeskoba naći svoje oslobođenje i svoj put na međusobnom uništenju obiju reakcija.

Neprestani uspjeh koegzistencijalističkih nastojanja između obje reakcionarne orijentacije osniva se na njihovu strahu da pobijedi nešto, što bitno isključuje i jednu i drugu reakciju. Obje reakcije izbjegavaju spominjati pravu narav svojeg supostojanja. No ipak se razlozi nazrijevaju u tome, što dokazuju da će se jedno društvo preobratiti u drugo bez potrebe sukoba. Time kažu da je bitna orijentacija jednog i drugog stanja i razvitka jednaka, te da se radi tek o stupnju više manje tehničkog razvitka između komunističkog i nekomunističkog svijeta. Radi se, recimo, o dva vlaka na istoj pruzi, na kojoj boljševički vlak ide brže, pa će stići kapitalistički. U pogledu tog stizanja Moskva misli da je došao čas mirnog preuzimanja vodstva u oba vlaka, odnosno stvaranja jednog vlaka, a kapitalistički svijet misli da će u času stizavanja taj vlak biti izjednačen njihovu vlaku, te će život nastaviti mirnije i nesmetanije nego do sada.

Nema, dakle, razloga za rat, nego samo treba pomagati zaostalijem vlaku da se što brže preobrazi pod vodstvom znanstveno-tehničkog razvitka.

Moskva i Sj. Amerika stvarno nalaze razlog za međusobne pobjede odnosno uklapanja bez rata u svojoj supstancijalnoj identičnosti.

Što je čovjek moralno i intelektualno u ovakvom jednom položaju, ako ne potpuni poraženik, potpuni izgubljenik, jer se mora razapeti na ove dvije reakcije i odricati se mogućnosti da bi svojim buntovničkim tjeskobama mogao pružiti vjerojatnost izlaza. Strašno bi pak bilo da bi prirodna buntovnička tjeskoba, pogotovo kod intelektualne mladeži kao kvasca budućnosti, postala obuzeta malodušnosti prema jednoj ili drugoj reakciji, jer otkriva u njihovim degenerativnim porivima da je prevarena.

Nju se prisiljava na infantilizam, na to da poput djece govori, zabrinjuje se ili veseli, što je danas američki, a sutra sovjetski satelit išao brže, te manje ili više puta oko nečega, kao da se buntovna tjeskoba čovječanstva može zadovoljavati ovakvim reakcijama u ljudskoj prirodi.

Ako se ne može zadovoljiti, može se zbunjivati, vrlo uspješno zbunjivati, te svoditi prirodne i napredne formulacije čovječanstva na malene i nemoćne revolucionarne skupine.

Stoga je prva stvar osloboditi se krive alternative, komunizam ili kapitalizam, te se postaviti u idejnu revolucionarnu dinamiku oslobođenja i od komunizma i od kapitalizma.

Mi ne možemo učiniti ništa da bi se reakcije uništile nama za ljubav ili za ljubav bilo koga. One će to učiniti samo zbog sebe, ali možemo učiniti barem to da ne jačamo njihove položaje na štetu slobode čovjeka i naroda, da ne budemo nigdje reakcionarno oružje, nego naprotiv da jačamo gdje možemo i kako možemo ideje, porive i činjenice slobode.

Bili smo, naime, sa svim reakcijama više nego itko drugi: austro-ugarskom, srpskom, njemačkom, talijanskom, ruskom i američkom, pa ništa. U vremenima klijanja i djelomičnih ostvarenja i postizavanja slobode mi smo uvijek bili s reakcionarima, pa nam to nije ništa donijelo kraj svih uvjerenja, obećanja, te ideoloških, kulturnih i rasnih slaganja.

Mi nažalost ne pripadamo moćnim konkretizacijama u borbi za slobodu, nego samo moćnoj tjeskobi slobodarskih poriva, koji su pritisnuti najstrašnijim reakcionarnim silama, koje sanjaju o podjeli sfera da bi se mogle još više ustaljivati.

***

Ne smijemo se čuditi što reakcionarne sile previše govore o svojim materijalnim ostvarenjima. Ne mogu govoriti mimo svoje naravi. I to, uostalom, ne bi bilo ni najveće zlo. Konačno nema u tome ništa zla što netko hoće proizvesti sto milijardi kravata, ako je tolika potražnja. To je dobro, a ne zlo. Zlo je tek u tome što bismo morali misliti da je smisao života jedino u pravljenju, kupovanju i nošenju tih kravata ili sličnih stvari, koje se mogu zvati i cipele ili automobili. Zlo je tek u tome što je pritisak ovakvog smisla skoro apsolutan, a čovjek nije stvoren isključivo u takvom smislu. Jer, konačno, čovjek sjedne u avion, pojede pilulu, skine kravatu, i što sad? Vrlo jednostavno. U psihologiji kravate čovjek hoće imati barem tri stotine šezdeset kravata i onda onaj koji ima samo trideset ili šest jauče od bijede i zaostalosti. U takvim „groznim” poteškoćama različiti pokreti za napredak, sve u psihologiji kravate, moraju pomagati čovječanstvo da ne zaostane.

Osim što se u psihologiji kravate mora svaki dan proizvoditi sve više kravata, čovječanstvo se rađa, i samim time nameće elementarne materijalne zahtjeve koji opravdavaju materijalnu orijentaciju čovječanstva i daju mu praktično oruđe za zahvaćanje i definiranje moći na svim materijalnim linijama. Smatra da zato što se prvo mora jesti pa onda filozofirati, da se ni ne treba filozofirati a najmanje biti slobodan i imati pravo na filozofiranje.

U nastojanju da se donekle izbjegne pritisku moćnih i vladajućih reakcionarnih sila poneki su dolazili na misao da zauzmu neku treću poziciju, poziciju neutralnosti. Pa kako je taj položaj bio supstancijalno jednak gospodujućim reakcijama, to se neutralnost svršila na repu, više ili manje stidljivo, pod više ili manje otvorenim okriljem gospodujućih sila. Nijedna od neutralnih sila nije izrazila položaj i orijentacije supstancijalnog otpora gospodujućim reakcijama, nego supstancijalnog uokviravanja. Titov otpor Staljinu nije nosio ništa bitna, kao što to ne nose ni neutralci Nehru, Nasser, Ibn Saud i njima slični. Ovi, dakle, ne unose ništa napredna u općem stanju, te nisu niti mogu biti kategorije u kojima bi čovječanstvo osjećalo orijentaciju izlaženja iz tjeskoba.

U razvitku čovječanstva ne dolazi se do korisnih uspjeha samo umjerenim i postepenim napredovanjem, nego i vrlo naglašenim i neumjerenim udarima, sudarima, borbama i ekstremizmima. Nijedna istina i nijedna spoznaja nije usvojena u rukavicama, nego prečesto udaranjem po glavi. Stotine stvari su jasne kad se propovijeda, ali kad ih treba priznati u životu, onda ih se niječe. Zbog toga je put od barbarstva do današnjeg stanja i napretka mučan, spor i krvav.

Sjetit ćemo se samo kako je bilo u pitanju oblikovanja društva. Došlo je čak do te krajnosti da se kralj nametao kao bog samo da bi mogao lakše upravljati nerazvijenim masama. Makar je kralju i dvorjanicima bilo jasno da on nije nikakav bog, nego često puta obični probisvijet, ipak je proteklo more krvi, te učinjeno mnogo napora, dok je upravljanje društva krenulo drugim putem i krajnost oborena. Ako je u to vrijeme moglo biti nužno da bi si upravljač uzeo božanski autoritet, u novija vremena ta je nužda prestala, no time nije nestala nužda upravljanja. Da bi se pak činjenici potrebe upravljanja došlo od krajnosti kralja-boga do izbornih predsjednika, prošla su stoljeća borbi. Bez tih borbi, bez ideja i spoznaja, u kojima su borbe vođene, čovječanstvo bi još u cijelosti čamilo u vladavini “Negusa” i “Ibn Sauda”.

Nema promjena bez naprednih ideja, koje nose nešto bolje.

Današnje reakcionarne sile nose ekstremne i neumjerene dominacije na materijalnom polju, no ne mogu nastati promjene na bolje i drugačije bez naprednih ideja.

U borbi protiv boga-upravljača nije bio smisao da nestane ustanove upravljača ili da se obori smisao i potreba upravljanja, nego da se uništi lažnog boga, izrađenog na bezuvjetnoj nuždi upravljanja i upravljača.

Isto tako u borbi protiv materijalističke reakcije ne može se raditi o tome da se uništi smisao i potreba stvaranja i iskorišćivanja materijalnih dobara, nego da se uništi lažnog boga, da se uništi zlatno tele, izgrađeno kao diktatura na bezuvjetnoj materijalnoj nuždi.

Modernizirana neronska neuravnoteženost i mobilizirana napoleonska prepotencija definiraju suvremenu materijalističku reakcionarnost koja u svojim uspjesima i u svojoj samozaljubljenosti duboko vrijeđa narav čovjeka i organiziranje sklada u čovjeku.

Moć i uspjeh reakcija su toliko veliki da se čovjek ne usudi ni misliti da bi u svemu tome bilo nešto izvrnuto, te mu ne ostaje ništa drugo nego u svojoj prosječnosti priznati, slijediti i voljeti „boga i božanstvo”.

No tjeskoba time ne nestaje, jer se prava narav čovjeka ne ukida ni onda kad on najviše uživa u svojim izvrnutostima.

Reakcija se ne može uništiti pasivnom rezignacijom, nego djelatnom borbom, aktiviranjem ljudske naravi i suprotstavljanjem svemu onome što je zlo.

Povijest pokazuje da lažni bogovi ne padaju sve dotle dok svoju božansku ekstremnost ne dotjeraju do životnog apsurda, što pak moraju učiniti to brže što je djelatni i organiziraniji otpor ljudske naravi u težnji prema pozitivnom napretku. Ljudska izvrnutost također pripada ljudskoj naravi kao negativna i neskladna kompozicija čovjekovih moći i dok ona ne doživi slom, apsurd, dotle napretku nema mjesta. Dok mi uživamo u alkoholu, a ne škodi nam, teško je očekivati da bismo prihvatili pripovijesti o škodljivosti alkohola. Kad uživanje dovede do apsurda, do rušenja zdravlja, onda ne samo da rado slušamo takve pripovijesti, nego trčimo i za liječnicima.

U kojem će času i u kojem obliku doživjeti svoj slom današnja reakcionarna materijalistička struja, nitko ne može točno znati.

***

Čovjek je strukturalno prilično usklađeno i uređeno biće.

Svatko, na primjer, zna da tijelo stegovno šuti i miruje kad duh radi. Kad pak tijelo radi, duh ne zanovijeta, nego se povlači.

U dominaciji materije duh je prirodno potisnut i pritisnut na inferiornost, ali nije uništen, te se može buniti i doživljavati stvaralačke tjeskobe i nezadovoljstva. Duh šuti to discipliniranije što je tijelo bolje i više zabavljeno u naravi materije, u pokretu, u većoj brzini kretanja. Otuda se gospodarstvo reakcionarnih sila izražava kao stalna jurnjava i kao jedina prava manifestacija čovjekove naravi. Junaci na reakcionarnom području mjere se u kategorijama brzine. Pa kako je zemlja malena za postignute brzine, čovjek osvaja svemir. Osvaja svemir da bi što većom brzinom pobjegao pred tjeskobom duha, jer je u zemaljskom kretanju prisiljen otkriti jednostranost jurnjave i svih njenih izražavanja.

U stvari najveći neprijatelj današnjeg čovječanstva jest svaki čas mira u kojem se nađe pojedini čovjek. U času osamljenosti i tjeskobe provaljuju se prirodno pritisci duha, koji moraju biti zatomljeni i uništeni neprestanim nalaženjem bilo kojeg izraza kretanja.

U diktatorskoj ambiciji materije da gospodari čovjekom i čovječanstvom, duh je morao u svom masovnom prosjeku kapitulirati i svesti sebe na minimum svoje dinamike da bi mogao sa nekim zadovoljstvom ili bez otpora podnositi nasilje te ambicije.

Još jedino mladež i oni koji su mladi do smrti, tj. filozofi, osjećaju tjeskobu i bune se.

Zbog toga se mladež u svim zemljama dijeli na reakcionarnu i nezadovoljnu mladež. Reakcionarna mladež, kapitulantska mladež, čini krv reakcionarne dinamike u svojim porivima i željama da se što savršenije smjesti u proizvodnom lancu. Svojom dinamikom toliko je aktivna da duh ne može biti ni čas u neaktivnoj praznini.

Slobodna mladež, buntovna i nezadovoljna mladež, tjeskobna je, jer nema stvaralačke orijentacije, jer se osjeća izgubljenom, pa čak i s osjećanjem krivnje što se ne može snaći protiv pobjedničke dominacije svjetskih reakcija. Tjeskoba duha u strukturalnoj neuravnoteženosti nije našla put stvaralačkog izlaza, jer ovaj nije ni oblikovan ni izražen, nego neodređen i upravo paraliziran postavljanjem krivih alternativa: Istok-Zapad.

U nešto opipljivijem smislu mogli bismo reći: Europa, kao područje svih mogućih stoljetnih spoznaja, pokušaja, iskustava, vjera, kultura i politika, odbija uokviriti se u bilo koju gospodujuću reakcionarnost, ali čini se ne s ciljem zauzimanja neke treće pozicije neaktivne neutralnosti, nego bi se prije moglo reći s ciljem da se barem djelomično naglasi stajalište djelatne protivnosti, u čemu bi se mogla nazrijeti čvrsta i konkretna podloga pobjedničke dinamike na reakcionarnim ruševinama.

Zaista je teško zamisliti da bi Europa postala satelitom boljševičke ili američke reakcionarnosti ili nekog idiotskog neutralizma u stilu Jugoslavije.

Ona se izražava kao položaj idejne i naoružane samostalnosti, mnogo bliže i opipljivije porivima čovjekove, narodne i ljudske slobode uopće, nego svjetskih reakcija koje traže priliku i oblike da tu Europu kao takvu oslabe i neutraliziraju.

***

Hrvatska intelektualna mladež u domovini također je zbunjena moćnim i krivim alternativama. Bilo bi vrlo nesretno za nju da se obmanjuje jednim oblikom reakcije proti drugome, a najmanje da bude graditelj jugoslavenske reakcionarnosti, jer su sve to samo različita stanja jedne te iste identičnosti.

Njen duh u tjeskobi, nezadovoljstvu i buntovništvu treba da se upućuje stvaralačkim porivima slobode čovjeka i slobode naroda, bez nijekanja svih tekovina za materijalne potrebe čovjeka. Treba da se upućuje skladnim i uravnoteženim porivima cjelokupne strukture čovjeka: političkim, socijalno-ekonomskim, kulturnim i vjerskim. Treba da odbija svaku ambiciju političkih diktatura, socijalno-ekonomskih diktatura, kulturno-ideoloških diktatura i vjersko-klerikalnih diktatura, jer samo prirodnim, uravnoteženim i skladnim realizacijama slobode pripada pravo pobjedničke inicijative na ruševinama svjetskih reakcija. (1963. – Republika Hrvatska, 53:6/14).

 

Potreba dijalektičkog uništenja

Ljudima se neprestano nameću ideali i metode koje tobože nužno vode u savršenstvo čovječanstva i u njegovo bezuvjetno totalitarističko jedinstvo u kojem bi vladao mir, red, sreća, mudrost, jednom riječi sve ono što bi se moglo označiti kao raj na zemlji. Pa kako se mnogima žuri što prije ostvariti takvo rajsko jedinstvo, to uvode diktature i silom urazumljuju ili jednostavno ubijaju „slaboumne” pripadnike čovječanstva da bi ubrzali proces lijene povijesti.

Klasna diktatura, rasna dominacija, religijska inkvizicija, imperijalističko odgajanje nerazvijenih u bezbrojnim varijantama pokazuje nezadovoljstvo svih onih trudbenika koji žele sreću čovječanstvu, pa ga udaraju i muče da bi se opametio i priznao ispravnost njihovih prekrasno obojenih ideologija.

U ovaj čas svijet muče dvije moćne integracione ideologije, dva materijalistička procesa, dvije grane razularenoga i izbezumljenoga znanstvenog progresa, koji u jednoj grani stvara teror oduševljenja prema produkcionom procesu što odgovara radničkoj klasi, dok u drugoj grani nameće sadizam oduševljenja za sam produkt, kako to i odgovara kapitalističkoj klasi. Stroj ima biti bog radničkoj klasi a proizvod kapitalističkoj. U funkciji stroja odnosno u obilju proizvoda treba da se osjeti jedinstvo, zadovoljstvo i savršenstvo čovječanstva. Stroj i proizvod današnje su ideološke integracione baze, u koje bi se imale uključiti sve religije, svi narodi i sve kulture kao pomoćni funkcionalni elementi, bez ikakva svoga autonomna smisla i vrijednosti.

I te dvije ideologije sručile su se također na Europu, na svoju majku, da joj pokažu do kakvog su visokog stupnja razvile njenu izvornu integracionu ideju znanstvenog progresa. Milenijska Europa našla se u zagrljaju svoje djece osjećajući da je taj zagrljaj davi. Europa, majka modernog čovječanstva, spoznaje da to ne odgovara njenoj prirodi, te da je ona začela ovu svoju djecu u pijanstvu zabluda o svemoći znanstvenog progresa.

Zar je konačno Europa u znoju i krvi rađala svoje pothvate zato da osjeti najfiniji kulturni doživljaj u simfoniji stroja, a najveću sreću u sve većoj i bržoj potrošnji materijalnih dobara?

Djeca se pak čude i ljute što ona ne reagira prema očekivanjima, nego se opire i na jednu i na drugu stranu, a to zato što nije satkana samo od zabluda u kojima rastu njena djeca, nego ima mnogo čvršću životnu strukturu po kojoj se zadnjim snagama opire moćnim i privlačnim mitovima simfonije stroja i simfonije proizvoda.

Da bi uništile otpor Europe i osigurali pobjedu, integracione ideologije nastoje postepeno ukloniti taktički uputnije zaprijeke. Tako Moskva hoće iskorijeniti i potisnuti religiju na području dominirane Europe, ali ne uklanja nacionalne granice, dok Washington hoće potisnuti nacionalne granice, ali ne dira u religiju.

I zbog toga na području moskovske Europe otpor nose kardinali, a na području washingtonske Europe francuska nacija.

Europa je dakle, proti velikoj djeci svoje zablude progovorila kroz kardinale Katoličke crkve i kroz najstariju naciju, francusku naciju, dokazujući time da se strojevima ne integrira Boga, niti proizvodima nacionalne integritete, jer su to životno realne i autonomne ideje.

Komunizam je imao hrabrosti da svoju idejnu brutalnost otvoreno izrazi kao fizičku brutalnost u koncepciji diktature proletarijata i to provodi.

Ali da stanje bude potpuno tragično u povijesnom smislu, integraciona materijalistička ideja proizvoda nameće se svijetu kao antikomunistička teza, kao alternativna ideja proti integracionoj materijalističkoj ideji stroja. Kakav tragični apsurd, kakvo nasilno upućivanje čovječanstva na platformu materijalističkih alternativa koje izbaciše ideju spasa, ideju o koegzistencijalnosti, kad su utvrdile nuždu svoga sukoba. 

Ne može se reći da zabluda, iz Europe bačena i proširena u svijet, u obožavanju znanstvenoga progresa nema i u njoj samoj snažne i mnogobrojne pristaše, kao što se ne može reći da i na području Moskve i Washingtona ne bi bilo snažnih i mnogobrojnih protivnika integracionih ideja stroja i proizvoda. Tek se radi o tome da su integracione ideje u moćnoj dominaciji, napadanju i osvajanju, dok je zdrava struktura u prilično slaboj poziciji.

Stroj i proizvod, simfonija materijalnog stvaranja i simfonija materijalnog uživanja, akumuliraju snage, svaka na svom području, koje u svom graničnom stanju vode međusobnom uništenju, unatoč svih pokušaja za njihovo koegzistencijalno održavanje.

Neće nestati strojeva i proizvoda, nego će ljudski mozak shvatiti da oni imaju služiti čovječanstvu, organiziranom na priznavanju bolje prirode čovjeka.

Nesreća je to velika što se brutalna idejna besmislenost, izražena kao brutalna fizička besmislenost, ne može likvidirati dokazivanjem i glasovanjem, nego se mora voditi teška borba oslobođenja. Na žalost, samo uništenjem strojeva i proizvoda kao i nosilaca njihove dominacije i integracije može se postići oslobođenje. To pak dijalektičko uništenje mogu izvršiti samo oni međusobno.

U povijesnom smislu budućnost je, dakle, optimistična, nakon što će čovječanstvo, doduše, a osobito Europa, teško platiti svoju zabludu o svemoći znanstvenog progresa, koji si je umislio da se može igrati sa samom strukturom čovječanstva. U toj budućnosti pobjeda očevidno neće pripasti ni jednoj od integracionih ideologija, jer je njihova povijesna funkcija utvrđena njihovim međusobnim uništenjem. (1955. – Republika Hrvatska, 16:2/9). 

 

Enciklika Pavla VI. “O razvitku naroda”

Živeći pod pritiskom najmoćnijih i najorganiziranijih materijalističkih snaga i izraza što ih je ikada posjedovalo čovječanstvo, pod pritiskom Rusije i Sjeverne Amerike, čovjek dolazi na pomisao da je izgubljen smisao života, ili bolje reći, da izvan materijalističkih poriva i oblika drugog života i smisla ni nema.

Kako je ljudski život neposredno i trajno vezan na bezbrojne materijalne potrebe i kako ih se ne može osloboditi niti redovno zadovoljiti, to je po njima i preko njih izručen svim vrstama sebičnosti, samovolje, nasilja i poniženja, kad se nađe pred mogućnostima i nuždama da se materijalno iživi.

Današnji društveni poredak u svom liberalističkom i komunističkom izdanju prisiljava čovjeka na požudno gramzljenje za materijalnim dobrima da bi u slobodnoj igri liberalnog sustava bio pogođen što većom mrvicom obilja, a u komunističkom društvu što ambicioznijim lakajstvom. 

Kako američke statistike donose, samo je maleni broj njenih građana koji u toj liberalnoj igri da se zadovolje ljudske potrebe nisu izvršili neki prijestup i zločin i nisu došli u sukob s pozitivnim zakonom.

Čovjek očevidno jede i zarađuje svoj kruh ne samo u znoju i prljavštini svoga lica, nego i u znoju i prljavštini svoje duše. Pa dok se donekle uči i priučava prati svoje lice, dotle se previše priučava živjeti s nečistom dušom.

Priučava se znanstveno i filozofski.

Priučava se stvorivši na jednoj strani društveno uređenje liberalne slobode u kojoj cvjeta sposobnost volje i samovolje, i na drugoj strani društveno uređenje komunizma kao sustava nasilja i zločina.

Tu, naravno, nema i nije bilo mjesta ni duhu, ni ljubavi, ni Isusu Kristu.

I najednom se javio Papa sa svojom novom enciklikom. Sasvim neuobičajenom, punom života i životne snage. Punom konkretnosti. Javio se kao potrebna reakcija na komunizam i liberalizam. No možda sa zakašnjenjem od barem trideset godina.

Izlazile su i prije enciklike, koje su bile primljene formalistički, s dužnim poštovanjem, da ih se stavi na raspolaganje stručnjacima i prepusti na usvajanje vrlo rijetkim ljudima dobre volje. Čini se da je to tako moralo biti, jer ni same enciklike nisu uzbuđivale život svojom suhoparnom korektnošću i savršenim nastojanjem da nigdje previše ne zapnu, nego da sve bude otprilike kako je i prije bilo. Ali zato se nova enciklika neprestano kvači na vrlo određeni način s mnogim životnim izvrnutostima.

Ne pojavljuje se kao sredstvo za umirenje slabih i himbenih savjesti, nego kao oštar obračun s njima. Svakako su i „veliki” katolici dodirnuti enciklikom. Katolici, koji su u uvjerenju, da su enciklike pripovijesti za neke druge, a ne za njih, pogotovo kad se radi o pribavljanju materijalnih dobara i o raspolaganju s njima. Oni su mirno, makar krivo, očekivali da ih enciklike trebaju gladiti po trbuhu, jer se tobože razumije samo po sebi da Papa puše u kapitalističke i izrabljivačke diple.

Eto, upravo ovu, tobože logičku pretpostavku, nije enciklika zadovoljila, jer je pala kao bomba usred materijalističkog svijeta, jednako kapitalističkog kao i komunističkog, tražeći pravednost i ljubav.

Papa jadikuje nad stanjem pravde i slobode, te izražava stvari s kojima se i mi mnogo slažemo.

Praktično značenje čovječanstva u glavnome je u tome kakvo je stanje pravde i slobode u razvitku čovjeka i naroda, kako se ostvaruje vlast i kapital, kakva je socijalna pravda. Pri tom se, naravno, ne radi o nekom izvanrednom savršenstvu i pretjeranom zanovijetanju, nego u najmanju ruku o tome da se ne živi u bijedi i u strahu.

Sustav bijede koji označuje dobar dio kapitalističkog područja i sustav bijede i straha, koji označuje cijeli komunistički sustav, sramota su za čovječanstvo koje je međutim zadovoljno kad se u tom pogledu pojavi bilo kakav napredak i razvitak.

Svakako je dobro što je izašla ova enciklika, dobro zbog same Crkve koja je bila uvučena u životni oportunizam i koja je gledana kao jedna socijalno-ekonomska oportunistička ustanova s kapitalističkim krilima; dobro zbog cijelog čovječanstva, koje je izgubilo vjeru u izvor i postojanje prave riječi.

Enciklika je puna kršćanskog humanizma i solidarizma u svojoj određenosti, te ne predstavlja nikakav oportunistički socijalno-ekonomski temelj.

Oštro onemogućuje da bi se stabiliziralo kršćansko stajalište kao normalno i nepravedno stajalište života.

Konačno je Crkva progovorila na socijalno-ekonomskom području antikapitalističkim jezikom, koji se međutim ne može označiti kao da bi bio libreto za komunističku muziku nasilja, nego je poziv na socijalnu pravdu.

Ovom enciklikom otpada prigovor da je Crkva kapitalistička, te da svojim izlaganjem sve tako savršeno zamota da se u nju može smjestiti svaka nepodopština unatoč činjenici da su Evanđelje i Isus Krist bili jasni i određeni.

***

Što se pak tiče isticanja i usklika Pape: „Tko ne vidi potrebu da se postepeno dođe do toga da se uspostavi jedan svjetski autoritet koji bi mogao uspješno djelovati na pravnom i političkom području?” mi smo doista skeptični, te ne smatramo ni potrebnim jednu, na primjer, svjetsku vladu za solidarističko odvijanje međunarodnog političkog života. Čak smatramo opasnim za slobodu čovjeka i naroda sve jače usredotočenje vlasti i ekonomije u cilju promicanja svjetske vladavine.

Podvlačimo pak riječi Pape, da „svjetska solidarnost treba dopustiti svim narodima da postanu graditelji svoje sudbine. To je legitimni zahtjev svakoga naroda koji se ima poslušati i zadovoljiti”.

Smatramo uputnim podsjetiti sasvim ukratko čitatelje „Republike Hrvatske” na još neke sjajne misli „Enciklike”: 

“Da se dobro razumijemo: današnje stanje ima se suočiti s hrabrosti, pobijati i pobijediti nepravde koje nosi sobom. Svaki treba velikodušno preuzeti svoj zadatak, osobito oni koji po svome odgoju, svome stanju i vlasti imaju velike djelatne mogućnosti. Neka, davajući time primjer, počnu s vlastitom imovinom, kao što su to već učinila mnoga naša braća među biskupima.”

„Gladni narodi zazivaju danas na dramatičan način moćne narode. Crkva trpi nad ovom krizom tjeskobe i poziva sve da se odazovu s ljubavlju na poziv svoje braće”.

„Univerzalna solidarnost, koja je činjenica i blagodat za sve, također je i dužnost.”

“Isključivo nastojanje za posjedovanjem pretvara se u smetnju za čovjeka i protivi se njegovoj pravoj veličini. Za narode kao i pojedince škrtost je najočevidniji oblik slabog moralnog razvitka.”

„Ako je zemlja dana da pruži svakome sredstva za život i instrumente za njegov napredak, svaki čovjek ima pravo da nađe na njoj sve što treba.”

“Bog je stvorio zemlju i sve što ona sadrži za upotrebu svim ljudima i narodima tako da stvorena dobra budu dostupna svima pravedno i neodjeljivo od ljubavi. Sva ostala prava, ma koja bila, uključivši prava vlasništva i slobodne trgovine, tome su podređena: ne smiju smetati, nego, naprotiv, moraju olakšavati njihovo ostvarenje, i ozbiljna i žurna socijalna dužnost jest privesti ih njihovom prvotnom cilju.”

“Zemlja je dana za sve, a ne samo za bogataše, što znači da privatno vlasništvo ne predstavlja ni za koga bezuvjetno i apsolutno pravo. Nema nikakva razloga pridržati za isključivu upotrebu ono što nadilazi vlastitu nuždu, kad drugima manjka ono što je nužno. Jednom riječi: pravo vlasništva ne smije se nikada vršiti na štetu općeg dobra, prema tradicionalnoj doktrini crkvenih otaca i velikih teologa. Ako dođe do sukoba između stečenih privatnih prava i osnovnih zahtjeva općenitosti, pripada javnim oblastima pobrinuti se za rješenje, uz aktivno sudjelovanje osoba i društvenih skupina.”

“Liberalizam bez granica, koji vodi u diktaturu, pravilno je bio napadnut po Piju XI. kao izvor međunarodnog imperijalizma novaca.”

“Nema boljeg načina da se pokudi takva zloupotreba, nego sjetiti se svečano još jednom da ekonomija mora biti u službi čovjeka.”

“Sigurno je da postoje stanja čija nepravda do neba viče. Kad cijela stanovništva žive bez onoga što im je nužno u takvoj ovisnosti koja im sprečava svaku inicijativu i odgovornost, isto tako kao i svaku mogućnost kulturnog razvitka i sudjelovanja u društvenom i političkom životu, veliko je iskušenje da silom odbiju tako ozbiljne povrede ljudskog dostojanstva.”

“Međutim već se zna: revolucionarni ustanak – osim u slučaju očevidne i poduže tiranije koja bi ozbiljno ugrozila osnovna prava osobe i opasno škodila općem dobru zemlje – rađa nove nepravde, unosi nove neuravnoteženosti i izaziva nove ruševine. Ne može se pobijati jedno stvarno zlo uz cijenu većeg zla.”

“Svjetska solidarnost, svaki dan sve uspješnija, mora omogućiti svim narodima da postanu čimbenicima svoje sudbine.”

Sve ove misli kao i cijela enciklika moraju imati neku praktičnu tendenciju. U tom pak cilju ona je potpuno revolucionarna, pobudno revolucionarna

Obadva vladajuća sustava očevidno su dva snažna sustava, koji viču kao nitko prije njih da predstavljaju znanost, tehniku i napredak. Nijedan od njih ne zadovoljava ni približno ideje enciklike. Ne vjerujemo, međutim, da će bilo koji od njih progoniti i zapostavljati Crkvu i vjeru više nego što je to do sada činio.

“Veliko Američko Društvo” i komunizam osjećaju se toliko moćnim da se neće osjećati ugroženim uslijed Papine enciklike, nego naprotiv mogu si dopustiti luksuz blagonaklono pohvaliti je.

Svakako će s vremenom enciklika zadobiti praktično revolucionarno značenje, osobito uslijed toga što će se ta revolucionarnost početi provoditi i na području same Crkve, tako da će ona imati oslobođena krila za idejnu sigurnost. Konačno nema jačeg djelotvornog primjera, nego što je onaj koji se pokazuje na samom sebi i sa samim sobom. Siromašni sv. Franjo mogao je s povjerenjem propovijedati ljubav prema bližnjemu, dok je to po nekim crkvenim knezovima bilo samo teoretsko i neuvjerljivo prepričavanje. Riječi našega Stepinca bile su riječi Istine i Ljubavi.

U svakom slučaju, ako se Crkva započne strogo i sasvim ozbiljno nametati čovječanstvu s ovom enciklikom, morat će računati na druge katakombe pred bezobzirnim licem udruženog materijalizma, udruženog kapitalizma i komunizma. (1967. – Republika Hrvatska, 70:3/8). 

OGLEDI IZ PROŠLOSTI Ivan Oršanić: Vizija slobode (7)

(Nastavit će se)

Hrvatsko nebo

Facebooktwitterredditpinterestlinkedinmail

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.