OGLEDI IZ PROŠLOSTI Ivan Oršanić: Vizija slobode (7)

Vrijeme:40 min, 16 sec

 

 

 

Podunavska i balkanska kombinacija

 

Iskustvo pokazuje da je postojala vrijednost kombinacija i da postoji vrijednost u kombinacijama slobodnih i nezavisnih država. Isto tako pokazuje da su sve kombinacije okvira u stvari veće ili manje realizacije divergentnih i negativnih životnih stanja i zločina, a nisu afirmacije slobode. Boljševička Rusija manifestira zločin nad individuama i narodima jednako kao i Jugoslavija. Austro-Ugarska, Čehoslovačka, bivša Poljska, bivša Jugoslavija, bivša Turska, bivše Napoleonovo carstvo, Hitlerovo, Mussolinijevo okviraštvo, sve je u krajnjoj liniji zločin, makar predstavlja kombinacije višeg vojničkog, političkog i ekonomskog reda.

Kombinirati se može kako se hoće, ali znanstveno kombinirati znači u najmanju ruku voditi računa o onome što je bilo formirano kroz tisuću ili dvije tisuće godina. To se ne može ni mimoići ni likvidirati niti nadmudriti rječitim, deklamatorskim i plemenito sastavljenim kombinacijama koje reflektiraju na superiornost zato što im je dano anđeosko savršenstvo, a inače sa životom na zemlji nemaju zapravo nikakve veze.

Problematika kombinacija očevidno se ne svodi samo na povlačenje okvira sad oko ovoga, sad oko onoga kraja, sad po cijeloj Europi, sad po cijelom svijetu, niti na nedozvoljenu pretpostavku da se kombinacijama nužno rješavaju svi dosadašnji bitni nacionalni problemi (sigurnosti, socijalno-ekonomske stabilnosti, ravnopravnosti).

U svjetlu znanstveno-filozofskom, u svjetlu činjenica i cilja, u viziji konvergentnih i divergentnih životnih stanja, naprosto je nerazumljivo kako, na primjer, mogu i kako zapravo smiju pisci o, recimo, podunavskom federiranju uključivati Austriju u tu federaciju, a da ne spominju činjenicu, biće stvari, životnu dužnost, izraženu efektivno u dva slobodna glasovanja po kojima se Austrijanci smatraju Nijemcima i po kojima hoće biti sastavni dio Njemačke.

S kakvom si to moralnom i intelektualnom hrabrosti dozvoljava jedan Hrvat spajati Austriju s ciljem koji ona neće, a isključivati ili ne obazirati se na cilj koji ona hoće. 

Možda Austrija ne unosi više i ne bi mogla unijeti pogreške prošlosti prema susjednim narodima, no ona ne unosi ni ono što je bitno, životno, temeljno, a to je svrhovitost, odgovarajuće biće, životnu dužnost za federaciju, recimo, s nama, jer njeno biće pripada Njemačkoj.

Austrija tuguje za Njemačkom, pri čemu joj naravno ne bi bilo krivo ići na bračno putovanje na “svoj” Jadran, što spada isključivo u kategoriju imperijalizma, jednako osjećana u Berlinu i Beču, a nikako u osjećanju nepogrešive pripravnosti za ravnopravnu federaciju.

U ispitivanju njemačkog naroda stalno se zaboravlja misliti na razvitak u njemu, na razdoblje snažne dinastičke Austrije i slabe Pruske, te konačno na jačanje Pruske u formiranju nijemstva koje snagom svoga bića privlači svoj dio, Austriju.

Zbog gledanja iz neke podčinjenosti na bivšu, moćnu Austriju, zaboravlja se da austrijski Nijemci osjećaju u stvari i strah koji ih upravlja u okvir nijemstva. Strah da nestanu usred Čeha, Slovaka, Poljaka, Slovenaca i ostalih. Austrija, izolirana od Njemačke, bila bi likvidirana prirodnim prodorom Čeha, Poljaka, Slovaka i Slovenaca. Austrijski Nijemci teže Njemačkoj da se spase, a Njemačka želi Austriju kao poziciju prodora prema Istoku.

Ne može se dokazati da Federacija Srednje Europe ne bi implicitno bila antinjemačka formulacija. 

Kako bi se Austrija morala braniti od takve antinjemačke formulacije, jer to pripada njenoj njemačkoj orijentaciji, to bi podunavska kombinacija bila očevidno negativno životno stanje u njenom historijskom razvitku. Zar je to naš posao biti idejno-političkim stupom takve jedne nesreće? 

Oni pak koji bi pod svaku cijenu htjeli neku balkansku okvirnu kombinaciju, također ne smatraju apsolutno potrebnim iznijeti nikakav dokaz koji bi se obazirao na iskustvo, prošlost i činjenice. U pogledu historijske inicijative, obrane, interesa, ravnopravnosti i bilo čega što bi imalo snagu argumenata. Ništa od svega toga. Čak je i smiješno to izmišljanje nekakvih drugih i drugačijih svrha tih orijentacija za hrvatski narod, kao da je on nekakva anarhična irelevantnost po kojoj bi mogao i ne morao biti država, u kojoj bi mogao biti i hrvatski i jugoslavenski narod, u kojoj je on Balkanac i Srednjoeuropejac, u kojoj je on samo civilizacija, pa zato mora biti svakako kombinacija, a ne nezavisnost; u kojoj je težnja za nezavisnosti tek nekakav kompleks, nešto što ide na korist našim neprijateljima, te se nama nameće federacija naddržavna, a mi jedva znamo što je država. Međutim oni koji su bez države, a neće da budu država, nemaju nikakva prava govoriti kako se imaju graditi naddržavne i međudržavne kombinacije, jer su izvan bića stvari, jer su izvan svrhovitosti, jer su izvan životne dužnosti, jer su izvan skladnog zamišljanja i realiziranja životnog stanja.

Prema tome oni koji s posebnim interesom zastupaju bilo koju kombinaciju za hrvatski narod moraju po znanstvenom postulatu biti za hrvatsku državu u apsolutnom smislu, jer se cilj kombinacije ne može izraziti bez njenog bitnog elementa, to jest države. Dakle, država biti mora, i prema tome nastaje pitanje zašto su neki naši kombinatorici toliko nenakloni prema onima koji zastupaju ideju hrvatske države u mimokombinatornom naglašavanju države?

Odgovor je samo jedan: oni nisu za hrvatsku državu, oni varaju hrvatski narod i hrvatsku javnost na isti način kao što je godinama bila varana s frazom „Slobodna Hrvatska”. Onaj pak kombinatorik, koji znanstveno i politički pošteno zastupa bilo koju kombinaciju, čini to jedino i isključivo s toga razloga da afirmira hrvatsku državnu nezavisnost, jer je u njoj bit stvari i jer je bez takve afirmacije kombinacija besmislena. Takav nužno mora biti borac za hrvatsku državu u apsolutnom smislu i takav se mora veseliti svakom poštenom borcu za hrvatsku državu, pa makar ovaj ne predviđao nikakve kombinacije. Ljudima iskorijenjenima bliže su ideje i kombinacije koje nemaju ozbiljna korijena. Ljudima bez naroda, izvan naroda, bez države i izvan države, čini se sav taj nacionalizam, sve te nekakve borbe nečim čudnim, izvan naroda, egzaltiranim. Takvi se ljudi u krajnjoj liniji približavaju bez ikakvih poteškoća svesvjetskoj kombinaciji, federaciji, miru, sublimnoj praznini, u kojoj samo smetaju nekakvi „marokanski” kompleksi.

Budući da hoće pokazati vezu sa zemljom svoga rođenja i svoga čudnog interesa, to onda oko te zemlje povlače nekakve krugove i teoretski federiraju hrvatsku sudbinu bez ikakva znanstvenog i filozofskog argumentiranja, unoseći tako idejnu smutnju na teren na koji bi trebalo unositi samo jasnoću.

Od Hrvata se traži zapravo vrlo malo, najmanje što se može tražiti, da naime već jednom misle i govore određeno i jasno što hoće o sebi i za sebe, a u smislu onoga što već negdje postoji u svijetu tako da svatko može razumjeti što je to što hoće Hrvati, a ne da uređuju svijet, izmišljaju maglovite federacije i trpaju u kombinacije čak i narode koji to neće.

„Narod pod stolom” ima prvu dužnost izvojevati pravo na poredak u kojem će sjediti za stolom, kao čovjek s dostojanstvom i slobodom zaključivanja, jednak svima ostalima.

Budući da je danas poredak jednakosti, prava i nacionalnog dostojanstva definiran nezavisnošću (Engleska, Francuska, Španjolska, Italija itd.), to je znanstveno ozbiljno na političkom terenu zastupati taj poredak.

Kombinatorika koja mimoilazi tu današnju realnost nije znanstvena, nego spada u svijet šarlatanstva i skrivenog ili otvorenog upućivanja hrvatske sudbine poznatim bečko-peštanskim ili beogradskim kompleksima.

Ta neznanstvena politička kombinatorika u stvari je križ na koji se razapinje hrvatska državna ideja.

Kao što stotinjak naroda živi u svojim nezavisnim državama usred isticanja da se nalazimo u modernim vremenima nadnacionalnosti, i ni jedan nije slobodno napustio svoju državu, to i hrvatski narod opravdano teži za životom u svojoj državi, te ne može preskakivati realnost i uživljavati se u imaginarnosti. Nema skakanja. Sve slobodne kombinacije izviru iz stanja državnih suverenosti, te prema tome i svaka naša kombinacija mora poći od te pretpostavke. Samo je to znanstveno.

Igrati se s temeljnom nacionalnom idejom i stavljati je u sumnju, balanciranjem po imaginarnostima, znači ići na korist makar i ovakvoj realnosti kakva je Jugoslavija. Sve te nacionalne sugestije koje hoće pokazati ne samo pripravnost, nego upravo nametljivost u prihvaćanju, a uz potiskivanje hrvatske državne ideje, stvarno pogoduju jugoslavenstvu, koje se može na isti tako neznanstveni način idealizirati u federativnom smislu, kao što se to polako čini fabriciranjem balkanskih, europskih ili svjetskih federacija.

Pustimo da nam Francuzi ili Nijemci kažu da bismo trebali biti za europsku federaciju, ali mi njima trebamo govoriti da smo za državu. Jer ako oni budu htjeli federaciju, bit će ona i bez našeg pristanka, ali ako mi i upravo mi ne ističemo da smo za svoju državu, nitko nas na to neće prisiliti niti preporučiti, ni u sustavu federacija niti nefederacija. (1954. – Republika Hrvatska 11: 12/14).

 

Hrvatska i međudržavne kombinacije

Mnogim se Hrvatima čini da međunarodni politički razvitak prirodno i logično nameće potrebu prihvaćanja nekih većih kombinacija, koje nadilaze veličinu jedne samostalne države, pa prema tome i raspravljaju o njima.

Među njima Jugoslavija, makar priznata država, ne uživa nikakav glas, te u neku ruku ulazi u argumente i razloge zbog kojih se prave i ističu različite nove kombinacije. Jugoslaviju prihvaćaju kao kombinaciju, ili bolje reći kao bazu za širu kombinaciju, samo one osobe u kojima titra slavenska žica. To su slavenski rasisti koji nemaju hrabrosti svoju stvar niti solidno iznijeti niti solidno zastupati u pozitivnom smislu, nego govore o potrebi „zajedničke obrane” “jednokrvne braće” pred navalom Germana i Latina, te time indirektno i maglovito postavljaju cijeli problem na rasnu i rasističku podlogu. 

Nasuprot ovome jugoslavenskom rasnom kompleksu, koji su Srbi uglavnom dotukli i upravo zbog toga što je tako, ističe se s priličnom slobodom i komotnošću austrougarski kompleks kao vizija budućih kombinacija. Pa kako je dobar dio osoba koje su bivšu Austro-Ugarsku doživljavale uglavnom umro, a drugi je pak dio u njoj doživljavao mladost koja u većini slučajeva unosi veseliju stranu života prema nekadašnjim ili sadašnjim tragičnim danima, pa kako je osim toga negativno stajalište prema Austro-Ugarskoj bilo istrošeno u zadnjih četrdeset godina jugoslavenskom tragedijom, to onda sjećanje na Austro-Ugarsku ima donekle privlačne ili barem podnošljive obrise, dok napadaj ispada kao izražavanje jugoslavenskih naklonosti. I tako se austrougarski kompleks šulja oko nas kao spodoba sa sposobnim smiješkom. Međutim, mi nismo voljni suglasiti se ni sa Hrvatima ni sa strancima koji hoće na komotno neodgovoran način učiniti austrougarski kompleks privlačnom vizijom među budućim kombinacijama, a samo zato što je on daleko, pa se uglavnom danas više ne zna kako je to bilo, i samo zato što je ovo danas strašnije, jer je bliže.

Ni jedan pak Hrvat, koji hoće pokazati znanstvenu i političku odgovornost, ne bi smio izlagati pred svojim narodom austrougarski kompleks, a da nema na pameti dovoljno isticane slučajeve Zrinskoga, Gupca, Starčevića, germanizacije, mađarizacije, jugoslavenstva, bosanstva, slavonstva, dalmatinstva, hrvatskih iseljenika itd., itd. To bi bilo isto tako kao kad bi netko ulazio u izlaganje o jugoslavenskoj kombinaciji nakon pedesetak godina, a jednostavno se ne bi ni obazirao na ono što je bilo jučer i što se događa danas.

Nije se Starčević borio cijeloga svoga života za to da si mi danas smijemo dozvoliti komotno raspravljanje i nametanje hrvatskoj političkoj tragediji jedne vizije u kojoj se ne bi vidjela njegova gigantska figura i ondašnje stanje cijeloga hrvatskog naroda. Zar se smije zaboraviti da su Austro-Ugarska i Jugoslavija dvije koncepcije jednako tragično doživljavane u osjećajima hrvatskog naroda i jednako proslijeđene i osuđene kao nepovoljne koncepcije? 

Naravno, nema više onih koji bi se sjećali da je u kraljevini Hrvatskoj za vrijeme Austro-Ugarske bilo sramota govoriti hrvatski; nema više onih koji bi se sjećali da je u Hrvatskoj trebalo tražiti željezničku kartu mađarskim jezikom, da je za troje mađarske djece osnivana u Hrvatskoj mađarska škola, a za tisuće hrvatske jedva ikakva ili nikakva; nema više onih koji bi se sjećali da su činovnici morali slati svoje vlastite ili iznajmljene žene na više mjesta da bi se spriječio nepravedni premještaj; nema više onih koji bi se sjećali da su kao diplomirani ljudi morali kukavički prignuti šiju da bi dobili namještenje; nema onih koji bi se sjećali da je Austro-Ugarska bila moćna organizacija koja je sustavno činila sve, ama baš sve, da hrvatski narod nestane: i kao ime i kao teritoriji, te da se pretvori u Slavonce, Bosance, Dalmatince, Ličane, Hercegovce itd., što još i danas nesvjesni i ne savjesni ljudi ne znaju staviti na pravo mjesto. Umjesto da se stide tog austrougarcizma, oni ga u svojoj ograničenosti brane, ističu i nadmeću se njime.

Nema više onih koji bi nam govorili o službouljudnim, inteligentnim, savjesnim i moćnim Hrvatima čijom je pomoći hodala reakcija i teror austrougarskog političkog kompleksa, kao uspjeh s kojim su visokopostavljeni robovi onemogućavali narodu da postane suveren, nezavisan, i slobodan.

Nema više onih seljaka koji bi nam govorili, kako se nisu smjeli ni pojaviti u bilo kojem uredu, a da prije toga nisu ispraznili torbu u stanu poštenih činovnika, ili da nam istaknu ulogu bilježnika, poreznika, te moćnih i ciničnih kreditora buduće žetve itd. Sve je to daleko, pa nesvjesni i možda nesavjesni ljudi upućuju poglede k ovom kompleksu, misleći, da su zaštićeni, budući da bi se svaka reakcija na to upućivanje mogla strpati u danas svakako omraženo jugoslavenstvo i time onemogućiti.

Ali nije tako. 

Osim onih koji doživljavaju svoju egzistenciju u okretanju glave sad na jednu sad na drugu stranu da bi nešto našli čime bi je ispunili, postoje i hrvatski nacionalisti koji se ne plaše da će im neki politički kameleon od danas ili od jučer prišiti jugoslavenstvo, kad se suprotstave austrougarskom kompleksu, niti ih je strah kad dreknu prema jugoslavenskom kompleksu da će biti označeni fašistima ili nacistima. Hrvatski narod mora imati i ima političke skupine kojima je vlastiti narod primarna stvar u svim njegovim doživljajima i reakcijama na vanjski svijet. Za takve političke skupine nije važno samo ono što se danas događa, nego je jednako i isto tako važno i ono što je bilo prije stotinu godina. Smisao našeg nacionalizma jest u tome da potpuno izgradimo svoju osobnost, a to ne možemo niti bez prošlosti niti bez sadašnjosti.

No time što smo se ogradili od jugoslavenskog i austrougarskog političkog kompleksa, izloženi smo naoko opravdanom pitanju: «Pa kakva još druga kombinacija može doći u obzir»?

Kao što ne želimo da bi se nesavjesno nametale različite povijesne orijentacije, isto tako ne želimo da bi se trebalo smatrati nekim izdajničkim poslom analiziranje različitih kombinacija. Naprotiv, svaku kombinaciju treba ispitati što je moguće podrobnije.

Makar smo, dakle, odbili austrougarski kompleks sa stajališta hrvatskog naroda i u činjenicama koje nisu previše daleke, pa da bi se moglo govoriti da sada vladaju druge ideje i da se sve promijenilo, ipak ćemo ga pogledati i u novim perspektivama kako ne bi izgledalo da se možda komotno ograđujemo od budućnosti.

Pođimo, dakle od kombinacije: Hrvatska i Austrija kao dvije države u jednoj zajednici superdržavnog života. Što je Austrija? Austrija je zemlja koju nastava narod koji zna da je njemački, i koji je dva puta u razdoblju od dvadeset godina rekao cijelome svijetu da neće da bude samostalan, nego u sastavu s njemačkim narodom iz Njemačkog Reicha. U tom smislu logično, Austrija kao samostalna država nije ispalila ni jedan metak niti je dala bilo kakav znak da bi se htjela obraniti od sjedinjenja s Njemačkim Reichom. Austrija je uglavnom siromašna i međunarodno izdržavana zemlja, te prilično nesposobna za samostalni život.

Na sve ovo postavljamo samo tri pitanja.

 1. Da li bi Njemački Reich prestao težiti priključiti Austriju? 

 2. Da li bi Austrijanci prestali težiti priključiti se Njemačkom Reichu?

 3. Tko bi imao braniti Austriju od „napadaja” Njemačkog Reicha, kad to Austrijanci ne bi htjeli učiniti, i tko bi trebao spriječiti Austrijance da se ne priključe Njemačkom Reichu?

Odgovor je jasan. 

Hrvati bi trebali biti vojska na granici između Njemačke i Austrije da ne dođe do sjedinjenja.

A zašto to? Zato da bi mogli obmanjivati sebe i cijeli svijet da bi to bila veća i bolja zajednica negoli sama Hrvatska. 

U ovakvoj se, dakle, kombinaciji dosuđuje hrvatskom narodu nova funkcija samouništavanja. Najprije nekoliko stotina godina obrane Beča od Turaka (obrana Zapada), što bi sad trebalo zamijeniti obranom Austrije od Njemačke. I onda bismo možda trebali izginuti da bi se Austrija mogla proširiti u prazan hrvatski prostor, i u pogodnijem čašu izvršiti ono što nije bilo moguće 1941. tj. proglasiti u lijepoj i plodnoj Slavoniji „Njemačku odnosno Austrijsku državu”, od tako zvanih asimiliranih Hrvata koje bi neki novi Hitler “dozvao pameti”, tj. dominaciji na tuđem teritoriju.

Možda ipak netko misli da bi u toj kombinaciji Austrijanci shvatili da nema smisla biti ujedinjen s Njemačkim Reichom, jer da je ova kombinacija bolja. Jest, ona bi bila uvjerljivo bolja, ako bi Hrvati zbog održavanja te kombinacije pristali da Hrvatska postane političkom, ekonomskom i vojničkom kolonijom Austrije, tj. da bude onako kako je to bilo u prošlosti kad je Hrvatska ušla u kombinaciju s Austrijom kao država, ali je zbog razloga (neprestano viših) „obrane” svoju državnost gubila, a austrijsku izdizala.

Dodajmo pak ovoj kombinaciji još i Češku, da bi imali zadovoljstvo oni koji bi mogli primijetiti da je austrijsko-hrvatska kombinacija previše malena.

I u tom slučaju ostaje realno pitanje, tko bi se suprotstavio pritisku Njemačke, kad Austrijanci predstavljaju otvorena vrata za taj pritisak; kad češki agrarni krugovi smatraju Njemačku vrlo povoljnim tržištem za svoje proizvode i kad na granici Češke stoji „Dobri vojak Švejk”?

Da li bi bilo dosta hrvatskih vojnika da čuvaju tako velike granice, unatoč toga što bi sasvim sigurno bilo dosta medalja, titula i odlikovanja za hrvatske junačke generale, pukovnike i kapetane?

No pa ako bismo u ovu kombinaciju prihvatili još i Mađarsku, otpor proti njemačkom pritisku na bojnom polju ne bi se ni u kojem slučaju povećao, nego samo možda broj medalja za hrvatska junačka prsa i hrvatsku glupu pamet.

Kad se, dakle, prave kombinacije u kojima se mora pretpostavljati egzistenciju pritiska na granicama od takve jedne vojničke i ekonomske velike sile kao što je Njemačka, onda se, da bi ta kombinacija mogla biti realna i razumna, mora pretpostaviti u toj kombinaciji elemente i čimbenike vojničkog i ekonomskog reda koji su u stanju taj pritisak ozbiljno izdržati.

Po tome je pak očevidno da se bez ozbiljnih vojničkih i ekonomskih čimbenika (npr. Poljske, Rumunjske i sl.) ne može ni spominjati jedna ozbiljna kombinacija koja bi predstavljala ma s koje strane bilo kakav pritisak.

No kada se govori o mogućnostima takvih reduciranih kombinacija kao što su Češka, Austrija, Mađarska i Hrvatska zajedno, koje u vanjsko-političkim odnosima jačega značenja ne predstavljaju apsolutno ništa, kao na primjer niti Jugoslavija, treba voditi računa i o njihovim unutrašnjo-političkim odnosima. Kako su Austrija i Mađarska dvije siromašne zemlje, sa dva grada kao što su Beč i Budimpešta, to bismo u unutrašnjo-političkim odnosima morali izdržavati i pritisak toga siromaštva, koji bi prirodno težio uništavanju zapreke između suverenih država, što su i Hrvati i Česi (kao i Slovaci i Slovenci) već u svojoj povijesti preteško osjetili. Austrija je bila težak teret od godine 1918. za međunarodne blagajne, a kako bi tek bila teška za hrvatsku blagajnu! Mađarska je sakrivala siromaštvo svoje zemlje feudalnim sustavom i dobrim oružništvom, što očevidno više ne dolazi u obzir, ali siromaštvo ostaje.

Za gubitak političkog suvereniteta, za pristanak na ekonomsko izrabljivanje, za ljubav bližnjega, za obranu na sve strane, morali smo „dobrovoljno” prihvatiti Habsburgovce, Arpadovce, Karađorđevićevce i Savoje. Zašto „dobrovoljno”, zašto ne isključivo kao rezultat izgubljenog rata?

Hrvati ne mogu gajiti ideje imperijalističkog karaktera ni prema Italiji ni prema Mađarskoj, ni prema Srbiji ni prema Austriji, niti prema bilo kojem drugom siromahu na svijetu. Mi ne možemo izmisliti nikakvog Arpada ili Đorđa ili tako nešto slično da bismo s njima prelazili u važnim misionarskim funkcijama u tuđe zemlje, jer mi ništa ne želimo opljačkati u tim zemljama, pa su nam nepotrebni svi ti hipokritski misionarski argumenti.

Predsjednik austrijske vlade doktor Schuschnigg napisao je neposredno prije propasti Austrije, kao argument protiv Hitlerovih zahtjeva, da Austrija ima važnu ulogu na jugu Europe. Ja pitam sve ljude na svijetu, kakvu drugu ulogu može imati jedna izdržavana zemlja, s gladnim velegradom kao što je Beč, s vojskom koje u ovom ratu nigdje nije bilo, ni kad nije trebala ratovati protiv Hitlera ni protiv komunista, nego da nađe nekakve budale, pa makar to bili i Hrvati, kojima će ići u kolonijalnu pljačku i to sve uz protuuslugu za nekoliko generalskih činova i sjajnih medalja sinovima ličkih čobana.

A koji je smisao svetoštefanskog mađarskog misionarstva negoli da bi se Mađari domogli jadranske obale i uspostavili vrijednost „krpice”!

A koji je smisao srpsko balkanske funkcije negoli da bi se domogli u najmanju ruku Bosne, Hercegovine i Dalmacije?

A koji je smisao kulturnog misionarskog rikanja venecijanskih lavova, ako ne hrvatska obala kao ekonomsko i vojničko čvorište?

Hrvati bi morali smatrati da je najveće moguće zlo udruživati se sa siromašnim misionarima u bilo kakve političke, vojničke i ekonomske zajednice, pa makar oni dolazili sa zastavom Svetoga Stjepana, Apostolskog Habsburga ili Demokratskog Karađorđevića.

Danas je život suviše kruta, teška, realna i ozbiljna stvar a da bi se smjelo u njega unositi ovakve političke primitivizme. Pa ne možemo mi valjda danas ulaziti u razgovore o takvim kombinacijama u kojima bi se siromasi htjeli igrati misionara, unifikatora, i tome slično.

Superdržavne kombinacije morale bi izvirati iz stvarnih, ekonomskih, vojničkih, političko-pravnih, unutrašnjih i međunarodnih razloga u kojima se ne bi smjelo zaboraviti ništa od onoga što je pokazala prošlost, što pokazuje sadašnjost i što se želi od budućnosti.

U pogledu ovih superdržavnih kombinacija Hrvati bi morali imati na pameti barem sljedeće smjernice:

 1. Nikome se ne može priznati da u superdržavnu kombinaciju unosi svoga kralja, pretendenta ili dinastiju, bilo za sebe, bilo za sve.

 2. Nikome se ne može priznati bilo kakav staromodni papirnati legitimitet, u ime kojega bi jedan narod mogao pretendirati na nekakva prava nad drugim narodom ili nad tuđim nacionalnim teritorijem, kao na primjer, da bi se teritoriji slovačkog naroda imalo smatrati dijelom Mađarske ili Češke, i da bi se prema tome Slovačkoj eventualno dodijelila autonomija.

 3. Ne može biti priznato nikakvo misionarsko vodstvo ili dominacija, ni jednom narodu, klasi ili staležu nad drugim narodima, klasama ili staležima.

 4. Ne može se smatrati ozbiljnim, ekonomskim, političkim, vojničkim, superdržavnim kombinacijama takva mala kombinacija kao što je npr. Jugoslavija.

 5. Ili potpuno samostalne nacionalne države ili velike superdržavne kombinacije, u kojima bi bilo očevidno i moguće da bude znatno manji broj carinskih ograda, pa jedna velika međunarodna politika, te da vlada unutrašnja ravnoteža.

 6. Ne može se ni govoriti o takvim kombinacijama, u kojima bi se dva siromaha mogla udružiti protiv trećega, jer bismo taj treći bili mi, nego naprotiv samo o takvim velikim kombinacijama, u kojima bi se mogla održavati unutrašnja ekonomska i politička ravnoteža, ili u slučaju ako bi se neki umišljeni misionari počeli udruživati proti ostalima da bi im se moglo suprotstaviti i prouzrokovati raspad superdržavne kombinacije ne čekajući ratove kao što je to bilo u slučaju Austro-Ugarske 1914. ili u slučaju Čehoslovačke i Jugoslavije u drugom svjetskom ratu, ili kao što se sada očekuje da se u ratu raspadne cijeli svijet, jer je sve skupa tako loše složeno. (1952. – Republika Hrvatska, 5/6:21/25). 

 

 6. EUROPA

 

  a) Europa, bogatstvo i različnosti

  b) Srednja i Istočna Europa

Europa, bogatstvo različnosti

Europa je superiorno područje čovječanstva s izvanredno bogatim političkim, kulturnim, socijalnim i ekonomskim životnim varijantama unutar pojedinih narodnih sredina. Ona kao cjelina nije jedna jedinstvena sredina u historijskom smislu, te predstavlja pravo veličanstvo različnosti čovječanstva.

Najveći stupanj neznanja pokazuje se upravo time što se to ne priznaje, nego se Europi nastoji nametnuti značajka jedne jedine sredine na kojoj se hoće nasaditi i organski konstruirati ideja integracionog jedinstva. Europa nije i ne može biti jedna sredina, dok Europljani ne dožive svoje životne varijante kao zajedničke, sudbinske manifestacije. Ona ne može biti ujedinjena po izmišljenoj nadvrijednosti same ideje ujedinjenja, nego isključivo po prirodnim i organskim nuždama ujedinjenja ili po nasilju ujedinjavanja. 

Sredina je definirana time što njeni članovi osjećaju da su im međusobni odnosi u zajedničkom sudbinskom razvijanju i uravnoteživanju, u svim razlikama i različitostima. To međutim nije slučaj s Europom. Ni Europljani kao pojedinci ni Europljani kao nacionalne sredine ne osjećaju svoje sredinsko, sudbinsko, voljno, interesno itd. zajedništvo. Jedan Rus i jedan Španjolac ništa ne osjećaju, kao niti jedan Grk ili jedan Danac, niti svi skupa, niti kao pojedinci, u težnji prema bilo kakvoj vrsti jedinstva i uravnoteživanja.

Prema tome, što bi imala biti Ujedinjena Europa kao jedna organizacija u kojoj bi narodi bili temeljne komponente?

Da li bi to bila jedna superiorna ravnotežna, skladna sredina ili pak jedna diktatorska, neuravnotežena sredina?

Budući da su elementi ravnoteže vrlo neproporcionalno raspoređeni i budući da nema supstancije sudbinskog osjećanja privlačnosti i zajedništva upravo na stajalištu naroda, to bi za održavanje jedinstva Ujedinjene Europe morala vladati vrlo snažna diktatura. Njemačka i Italija, da ne govorimo o drugima, imaju toliko neproporcionalno težinu prema Francuskoj da bi održavanje ravnoteže moralo imati izvanredne diktatorske oblike uperene protiv Njemačke i Italije. Ako pak takve diktature ne bi bilo ili ako bi njemački i talijanski revolucionarni impuls za ravnotežu bio uspješan, on bi svojim pritiskom potpunoma razbio ovu sredinu.

U vezi sa gornjim izlaganjima uputno je zapitati i zašto je tko za ideju Ujedinjene Europe.

Izvjesni moćni i mnogobrojni Amerikanci su za tu ideju, jer jednostavno ne razumiju fenomen da čovječanstvo živi, da se čovječanstvo izražava i formulira kroz organsko-historijske životne sredine koje se zovu narodima, da je, dakle, život čovječanstva izražen isključivo egzistencijom naroda. Oni ne razumiju da uništavati narode bilo kakvim integracionim procesom ili krivo nametnutim višim razlozima predstavlja zločin prema čovječanstvu, čak i u tom slučaju ako se radi o malenim narodima. Nekim se Amerikancima učinilo da bi se svi ti Europljani trebali prestati „igrati” naroda i država, uokviriti se što je više moguće u jednu bilo kakvu zajednicu i svrstati u vojnike za obranu Amerike od boljševizma, pod američkim generalom i s američkim jedinstvenim tipom oružja. Teza zajedničkoga stava prema boljševizmu bila je ispravna, ali nije bila dovoljna da nametne totalno jedinstvo u kome ne bi bio riješen ni jedan od bilo kojih naprijed navedenih i još mnogih drugih problema. Njemačka i Italija prihvaćaju sa simpatijama američko narivavanje ideje Ujedinjene Europe, jer u krajnjoj liniji gledaju, nakon izgubljenog rata, novu priliku za osvajanje Francuske a bez rata.

Francuska pak ustrajno odbija ideju Ujedinjene Europe, izlažući se osudi Amerike, te osobito Njemačke, kao i cijeloga svijeta koji ne može shvatiti, pod pritiskom propagande, kako se to može biti protiv ideje Ujedinjene Europe. Tj. protiv jedne ideje koju se apsolutno ne smije drugačije gledati, nego kao nešto velika i vrijedna. Svi oni koji su zastupali tu ideju, prisvajali su sebi poziciju superiornosti, s koje je Francuska bila polako i nesolidno osuđivana. I kad je ona u Bruxellesu odlučno naglasila zahtjev za sigurnost svoje nacionalne nezavisnosti i svog nacionalnog prostora i to ne prvi puta nego po stoti puta, sve tamo od konferencija mira i stvaranja Lige Naroda, a po tome njemački zahtjev za suverenosti i donekle jedinstvom, teza američke nerealnosti i njemačko-talijanskog impulsa nadmoći u ideji Ujedinjene Europe, u ideji kolhoza naroda, propada. Mnogi optužuju Francusku da se Rusija veselila njenom stavu i da je ova bila jedini dobitnik zbog toga što Francuska nije ratificirala tobože prvi korak ka stvaranju Ujedinjene Europe. Međutim, Francuska je tražila svoju sigurnost koju je nekada definirala u zajednici s Turskom protiv Rusije, pa s Rusijom protiv Njemačke, dok je danas trebala biti prisiljena da stane sama prema Njemačkoj i Italiji, bez ikakvih garancija s Istoka ili Zapada. Uvjet Francuske bio je historijski logičan. Ako Francuska ne treba tražiti pomoć na Istoku protiv Njemačke, onda je moraju pružiti Amerika i Engleska. Ove su to donekle i preko volje učinile, priznavajući time da francuska sigurnost prema Njemačkoj i Italiji ne može biti definirana na tlu reducirane Europe i u ideji Ujedinjene Europe, nego samo u zajednici s drugim silama, pa čak i izvan Europe.

Dobro bi bilo pogledati, da li nije u sličnoj logici i sudbina hrvatskog naroda, koji je došao na rub propasti u idejama, okvirima i sustavima političkih, strateških i ideoloških integracija?

Zar nije Sj. Amerika htjela nametnuti Francuskoj obvezu da zbog viših razloga obrane svijeta, Europe i civilizacije ima prihvatiti integracionu ideju vlastite životne nesigurnosti i u krajnjoj liniji propasti još prije propadanja? Zar nije historijska sudbina hrvatskog naroda u tome da se njegov život stalno podređuje integracionoj ideji nesigurnosti i propadanja zbog viših razloga obrane svijeta, Europe i civilizacije? Francuska se nije htjela podrediti toj integracionoj ideji, nego je izdigla realnost svoje nacionalne sigurnosti i nezavisnosti, i sad se svi hvale s postignutim rješenjem, nakon što su je optužili da radi čak i za Rusiju. U stvari za Rusiju je radila Sj. Amerika godinama, kao što to radi i na terenu Jugoslavije. Htjela je napraviti od Zapadne Europe isto takvo ujedinjenje, kao što je u Jugoslaviji, u kojoj su se Srbi razmilili po Hrvatskoj, kao što bi to htjeli Nijemci i Talijani po Francuskoj.

Francuska je imala snage suprotstaviti se barbarskoj ideji integracije propasti uz ogromno odobravanje francuskog parlamenta i ne plašeći se da će biti označena nacionalističkom. Hrvatska pak mora čamiti u ropstvu integracione ideje jugoslavenstva, kojoj međutim ni sav dolarski sjaj ni sve maršalske uniforme i posjeti, ni svi hrvatski glupani, koji natežu velike autore i moćne države da bi prikazali zahtjev za hrvatskom državom kao neki pretjerani nacionalizam, a idealizirajući pri tome svaku okvirašku podrtinu, ne mogu osigurati zločinačku trajnost protiv prirodnog prava hrvatskog naroda za vlastitom sigurnosti na temelju nacionalne nezavisnosti.

Idealizirajući ideju Ujedinjene Europe, Jugoslaviju, balkanski okvir, austrougarski okvir, to jest obmanjujući se do besmisla, sve možemo „riješiti”, ali ulazeći u realnosti problema i komponentnih čimbenika koji su daleko mnogobrojniji nego što sam spomenuo, moramo zaključiti da ta ideja nužno nameće procese protuprirodnih integracionih nasilja, da vodi u perspektive interkontinentalnih sukoba i da ne može obuhvatiti rješenja europskih problema izvan svjetske skale, i konačno izvan jednoga principa, principa solidarizma. (1954. – Republika Hrvatska 14/15: 40/42).

 

***

 

Pokušaji rješavanja europskih problema s konstrukcijama koje se mogu lako staviti na papir, o kojima se može divno govoriti, oko kojih se može prekrasno sanjati, pa čak i brati lovorike genijalnosti, plemenitosti itd., nisu novi. Protiv brutalnih pothvata za integraciju Europe uvijek je bila suprotstavljena naoko suptilna ornamentika „anđeoske” integracije, kao tobože boljeg rješenja za život Europe.

Zar nije, na primjer, ruski car Aleksandar I. suprotstavio svoju plemenitost u papirnatim konstrukcijama nasuprot napoleonskim pothvatima; zar nije Wilson sipao svoju genijalnu plemenitost nasuprot pokušajima integracije od strane njemačkog Wehrmachta; zar konačno nismo tako dugo pod pritiskom anđeoskog koncipiranja europskog kolhoza u ideji Ujedinjene Europe nasuprot brutalnog osvajanja od strane boljševizma.

Pri ovima i mnogim sličnim pokušajima čovjek se mora čuditi kako se tolike mentalne špekulacije nameću životu, makar su izvan okvira životnih proporcija.

Kako su sve te priče o ujedinjenju lijepe i čarobne, kako zabavljaju našu fantaziju i špekulativnu naklonost i kako bi to konačno bilo tako lijepo da su svi ljudi braća, da nema tih stotinu naroda, barem malenih, pa stotinu jezika, kultura, umjetnika, novaca, carina – da svi govore jednim jezikom, da postoji samo jedan novac, da svi imaju isti ukus da su svi za mir, da su svi iste ideje, da se ne svađaju ili barem ne tuku, itd.

O, Bože, kako bi to bilo lijepo kad bi svi ljudi bili kreteni, kao što su nosioci ovih divnih, genijalnih i plemenitih ideja, nivelacija, integracija i simplifikacija, a ne kao što si Ti, koji nisi htio stvoriti ni dvije jednake vlasi na glavi, ni dva jednaka lista na grani, ni dva jednaka cvijeta u vrtu, ni dva jednaka zrna u ljuski, ni dva jednaka pileta pod kvočkom i koji se prikazuješ toj slabosti ljudskoj u tisuću prekrasnih varijanata, biljki, oblika i formulacija.

Nema toga velikog duha koji bi mogao reći: „Život je siromašan, ne znam kud bih se okrenuo, sve je isto, sve znam, sve sam vidio, smislio i doumio”.

Bogastvo života odaje genija, odaje plemenitost duha, odaje stvoritelja, koji je mogao reći: „Sezame, otvori se”, ali to nije učinio. Nije to učinio, jer očevidno „Bog nije svemoguć”: On ne može činiti gluposti! Takvo je božanstvo samo čovjek koji hoće manifestirati svoju pobjedu nad Njime u idejama i djelima rušenja, negiranja i integriranja temeljne strukture čovječanstva i njegova neizmjernog bogatstva.

Gospodin Bog je neizmjerno bogatstvo, jedinstvo i harmonija različitosti, a nije monolitna identičnost. Isto tako stotinu Božjih svetaca predstavljaju stotinu različitih individualnosti negoli ma kojih stotinu bankara, radnika ili seljaka.

Ako hoćemo slijediti Boga, ne trebamo izmiješati ideje, nego priznati njegove zakone i na njima ostvariti harmoniju, a ne uništenje.

Univerzalizam Isusa Krista je najjača hrana svim prirodnim različitostima i harmoniji među njima, a nije ni ideja ni podloga za konformističke, komotne, bezbožne, materijalističke i imperijalističke nivelacije, integracije, okvire, okruživanja izvan smisla, potreba, razumnih želja, razloga, sjećanja, itd.

Zbog toga što dva ili više naroda imaju razloge za zajedničku obranu, trgovinu ili bilo kakav dodirni interes, slijedi samo to da treba dobro uvježbavati funkcioniranje toga interesa, a ne da se stvara ideja koja bi predstavljala integraciju želja, interesa, razloga koje nitko ne osjeća i neće da osjeća. Ako gospodin Bog hoće da budu narodi, otkud dolaze neki kršćani da kažu da se od više naroda može i ima praviti jedan narod ili da se postojeći narodi trebaju uokviriti? Ako gospodin Bog hoće da ima i malenih naroda, naravno slobodnih, zašto se čak i kršćani nameću s idejama koje brišu, integriraju, izrugivaju malene narode, jer su tobože slabi, jer skoro ništa ne predstavljaju i slično? Što se kršćani uopće bave izmišljanjem ideja tamo gdje Bog jasno govori? Je li to zbog razloga iz „onoga” svijeta ili zbog konformizma sa zločestim, ograničenim, komotnim i neznalačkim razlozima ovoga svijeta?

Zbog obrane od komunizma ili tobože zbog višeg stupnja života najednom nema smisla što postoje narodi i države, a pogotovo maleni narodi i malene države, nego bi sve trebalo izvrnuti, izopačiti cijeli život i sve njegove tekovine, i integrirati u jedan supranacionalni, internacionalni, anacionalni ili višenacionalni kolhozni tehničko-materijalistički sustav. Zbog obrane od komunizma imalo bi se nametnuti uništenje svega onoga što supstancijalno isključuje komunizam, tj. narode kao formule čovječanstva, stvarane i razvijane stotinama godina u krvi, mučeništvu, pameti, nastojanjima najboljih sinova i pokreta rođenih i rađanih sredina.

Sam Bog Isus Krist nije izašao iz oblaka, nego je rođen usred jednog naroda, jedne izrazite historijske sredine i ovakvo važno isticanje učinjeno je valjda zato da se pokaže da i sam Bog poštuje i naglašava temeljni zakon o konstituciji čovječanstva koje je stvorio, naime, da čovjek prirodno pripada čovječanstvu pripadajući jednom narodu, jednom životnom kontinuitetu.

Ne može se besmislenost očevidnih i fizički brutalnih integracija zamijeniti s besmislenosti idejno brutalnih integracija, jer se ove prije ili kasnije moraju izručiti fizičkoj brutalnosti u želji za održavanjem svoje besmislenosti ili pak moraju ostati u svijetu iluzija. Tako, na primjer, jugoslavenstvo kao idejno brutalna integracija neprestano ima fizički brutalno izražavanje, jer se sve brutalne ideje moraju ostvariti isključivo fizičkom brutalnošću. (1955. – Republika Hrvatska 16:2/9)

 

Srednja i Istočna Europa

Nije čudo da se o Europi mnogo raspravlja, jer je već svakome jasno da u njoj previše toga ne valja što je bilo temeljem njena tragična doživljavanja.

U ovaj čas ograničit ćemo se samo na pozornicu Srednje i Istočne Europe, te istaknuti tragediju europske koncepcije na njoj. Ne vodeći naime računa o toj tragediji, nije moguće stvoriti jasnu sliku o poteškoćama koje se stavljaju kao ozbiljne zapreke svim višim shvaćanjima i mogućnostima u uređenju toga dijela svijeta. Da ne bismo zašli predaleko u povijest i tako izbjegli praktičnu i političku stranu pitanja, zadržat ćemo se samo na ovim momentima koji su od očevidne važnosti za neposrednost i budućnost europskog političkog života. Na pozornici Srednje i Istočne Europe tragediju definiraju uglavnom pet političkih linija: Francuska, Njemačka, Engleska, Rusija i Italija.

 

Francuska politička linija

Francuska politika osiguravala je do prošloga svjetskog rata u svim središtima Srednje i Istočne Europe, preko dobro organiziranih slobodno-zidarskih loža, sve ono što predstavlja moć: tisak, ekonomiju, vodstva stranaka i odgoj, to jest aristokratsko doba građanskog društva na liberalno-bezvjerskom temelju.

Kao osobiti izrazi te moći stvorene su četiri države, četiri diktature, četiri međunarodna kaplara i stražara koji su dobili pravo da u svojim funkcijama budu označeni čuvarima demokracije. Te su države: Pukovnička Poljska, u kojoj bi (demokraciji) osim Poljaka mnogo znali govoriti i svi Ukrajinci; Tituleskova Rumunjska, o kojoj bi osim Codreanua i Željezne garde mogli mnogo govoriti i svi rumunjski seljaci; Masarykova Čehoslovačka, koja je osporavala i onemogućavala pravo na slobodu cijelom slovačkom narodu; Aleksandrova Jugoslavija, u kojoj je bilo sasvim svejedno ubiti usred parlamenta šefa jedne hrvatske stranke, makedonskog seljaka ili muslimanskog hodžu. Izvan pak svojih granica imale su te države ulogu biča za sve svoje susjede. 

To je bila Francuska redakcija europske misli za Srednju i Istočnu Europu, projekcija najvišeg moralnog, intelektualnog i političkog kapaciteta građanskog društva.

Uslijed pojave nacionalističkih, radničkih, socijalističkih, komunističkih i seljačkih gibanja francuska linija povijesno propada, jer ne može održati unutrašnji sklad u slobodno-zidarskim redovima, ni položaje moći na unutrašnjoj i međunarodnoj podlozi svojih stražarskih država.

Da li postoji danas kakva druga redakcija europske misli u francuskoj političkoj liniji, nitko ne zna, ali ona koja je propala očevidno je bila duboko antieuropska.

No, unatoč toga nisu nestala nostalgična nastojanja i upinjanja za uzaludnom obnovom, koja se manifestiraju kao intelektualne i političke zapreke u stvaranju solidne europske koncepcije, kako za područje Srednje i Istočne Europe, tako i za cijelu Europu.

 

Njemačka i engleska linija

Njemačka linija u Srednjoj i Istočnoj Europi pojavljuje se kao „Lebensraum”, kao čisti zahtjev za osvajanjem zemlje, istrebljenjem i dominacijom, kao kolonijalno-imperijalistička linija zadnjega reda na tlu Europe.

Hitler ističe tu liniju u početku kao borbu protiv internacionalnog kapitalizma i komunizma s lozinkom „jedan narod, jedna država”, kao borbu za nacionalnu nezavisnost i socijalno uređenje – ali samo njemačkog naroda. Konačno, definitivno otkrivena u svom brutalnom egoizmu (Drang nach Osten, Deutschland über alles, Lebensraum, Herrenvolk), očevidno primorava njemački narod da potraži novu idejnu  podlogu kojom bi se mogla privući naklonost Europe. Sigurno je, međutim, da je njemačka linija bila na području Srednje i Istočne Europe duboko antieuropska; linija naroda koji je sebe označio kao “Herrenvolk”.

Engleska linija stražarskog uravnoteživanja započinje se stidljivo pojavljivati kraj francuske linije preko pravoslavne crkve, kršćanske zajednice mladih ljudi, različitih sekti, umjerene slobodno-zidarske koncepcije, ekonomskog usidrivanja i propagande o svojoj demokraciji, da odlučno istupi kao protuteža ruskoj liniji nakon sloma francuske i njemačke linije.

Engleska je teza bila da bi sve seljačke stranke u Srednjoj i Istočnoj Europi ušle u suradnju s komunističkim strankama. Ispravno je, naime, bilo gledati u seljaštvu prirodnog protivnika komunističkim idejama, ali je krivo bilo očekivati da bi seljačke stranke, kao organizacija, i njihovi prvaci, u 99 posto odvjetnici (koji su iskorištavali loše postavljenog seljaka u građanskom sustavu, ali ne i osposobili ga za ozbiljnu borbu), mogli zaustaviti ideološki i organizatorno dinamički komunizam.

Engleska linija u Srednjoj i Istočnoj Europi potpuno je i savršeno propali pokušaj da se građansko-liberalno društvo održi pred navalom radničke klase, predvođene komunizmom, pomoću seljaka, predvođenih advokatima.

 

Ruska linija

Ruska linija pojavljuje se kao rasno-vjerska teza ruskog imperijalizma na području Srednje i Istočne Europe pod diktatorskim vodstvom feudalizma i Pravoslavne crkve – nekad; danas pak pod diktatorskim vodstvom komunističke aristokracije i poslušne Pravoslavne crkve.

Započeta diktatura radničke klase završila je diktaturom nad svima, pa i nad radničkom klasom. Ruski imperijalizam pretkomunističkog razdoblja i danas je aktualan u potpunosti. Srednja i Istočna Europa nikad nisu osjećale da bi s ruske strane dolazio vjetar slobode, nego samo organizacija kaplarsko-stražarskih stupova, to jest potpuno antieuropsko nastojanje.

Samo budućnost može Rusiji pružiti priliku da oblikuje i izrazi ideje koje bi se moglo smatrati privlačnim u sferi slobode, jer danas o takvim idejama ne znamo ništa ni s područja Rusije ni od Rusa izvan Rusije.

 

Talijanska linija

Linija siromašnog, malograđanskog, jeftinog nacionalizma koja kulminira u modernom deklamatorstvu fašizma i pokušajima da se d’Annunzijevskim improvizacijama stvore imperijalističke baze na području srednje i Istočne Europe – još uvijek živi. Linija sitnih ambicija nema sposobnosti osjetiti veličinu ideje Katoličke crkve, definirati odgovornost prema njoj i time se približavati svijetu.

Talijanske linije, fašistička i predfašistička, jednako su antieuropske za područje Srednje i Istočne Europe. Ni danas se ne vide spomena vrijedne formulacije u kojima bi ta područja mogla nalaziti oslone za ostvarenja slobode.

 

Kuda, što, kako?

Zašto se ne vidi ili zašto se zaboravlja da su Srednja i Istočna Europa najznačajnije pojave u razvitku svijeta upravo po tome što predstavljaju najveći broj povijesnih naroda jedan do drugoga. Veličanstveni lanac povijesnog zbivanja od Kovna, Kijeva i Krakova do Skoplja, Tirane i Atene, dostojan da sam bude jedna linija u kojoj samo isključivo sloboda i nezavisnost mogu biti prirodna i logično materija svake formulacije. Samo luđak može tu tražiti rasne, klasne, vjerske i nacionalne dominacije, tu, u tom najljepšem vrtu povijesnih individualnosti. Srednja i Istočna Europa su veličanstvene upravo u činjenici tih individualnosti i tradicija, i zbog toga su pojave kao, na primjer, „čehoslovački” ili „jugoslavenski” narod bljutave, nekulturne, barbarske, izrazi krajnje nesposobnosti u doživljavanju ideja. Narode kao litvanski, letonski, estonski, slovački, slovenski, makedonski, albanski i crnogorski, sve odreda političke narode trebalo bi čuvati, priznavajući im sve što političkim narodima pripada.

Umjesto da su ti maleni narodi objekt shvaćanja, ispitivanja, čuvanja, njegovanja i divljenja, brutalne osobe koje slučajno pripadaju narodima s mnogo ljudi, novca ili oružja usuđuju se smatrati da je razumno i razborito podcjenjivati i uništavati ljudska bića koja pripadaju malenom narodu ili čine maleni narod.

Kako bi se moglo u svijetu očekivati poštivanje i priznavanje prava jednoj običnoj osobi kojoj život traje pedesetak godina, kad se tako bezobzirno prihvaća i inicira uništavanje zajednica s tisućugodišnjim naporima, mukama, osjećanjima i pothvatima.

Političari, intelektualci, umjetnici i svi stanovnici Srednje i Istočne Europe trebali bi učvršćivati taj osjećaj poštovanja, pa čak osjećaj divljenja prema manjim narodima i okaniti se svake barbarske, nekulturne i podle misli, kao i nastojanja da bi se trebalo i smjelo više naroda stapati u jedan narod, milom ili silom. Treba rušiti svim pogodnim sredstvima svaku ideološku i političku formulaciju u kojoj bi se otvoreno ili prikriveno iznosilo nastojanje i potreba da se uništi veličanstvo povijesnog zbivanja na području Srednje i Istočne Europe – osobito u robot-mozgovima materijalističkog Zapada ili Istoka, kao i u surovom egoizmu Zapadne Europe koja je uspjela odgurnuti i isključiti kulturni duh iz domene odgovornosti, te učiniti politiku vještinom proračunatih podlosti. Zbog toga što svaki narod nema sto milijuna stanovnika, te što ima previše carinskih ograda i sličnih prepreka ne može se uništavati žive tradicije i stoljeća stvaranja u kriterijima ekonomskog racionaliziranja i policijsko-političkih sustava. Treba pristupiti uklanjanju svih mogućih tehničkih smetnja (koje se uostalom kod malih naroda pojavljuju kao posljedica i odraz zbrke kod velikih naroda), tj. činiti ono što životu pripada prirodno, a ne uništavati život oblikovan vjekovima.

Jedino Srednja i Istočna Europa mogu prirodno definirati Europsku koncepciju za svoje područje i u krajnjoj liniji za cijelu Europu. Nijedan narod toga područja nije opterećen vezama kao što su Commonwealth, kao što su održavanje ili priželjkivanje kolonija, a svi su bez izuzetka doživjeli sve moguće tragedije u hvatanju labavih i duboko besmislenih kombinacija s „moćnim” zemljama Zapada ili Istoka protiv svojih neposrednih susjeda; svi su osjetili da su susjedski ratovi služili samo za međusobno uništavanje, za umišljeno i krivo definirano grandomanstvo, za pojačavanje međunarodnog položaja velikih „saveznika”, a ne za trajne koristi naroda Srednje i Istočne Europe; svi su se prečesto mučili u teškim lomovima na koju bi se stranu odlučili, morajući čak napadati svoje političke prvake da nisu dovoljno lukavi, pokvareni, prevrtljivi i podli u igri velikih, s velikima i malima. Ovi narodi, u kojima se skoro svo radništvo i građanstvo razvijalo iz seljačkog sloja zemlje i života, umjesto da su mogli izraziti relativno miran politički, ekonomski i socijalni poredak, morali su svoju europsku, satelitsku, stražarsku i kaplarsku funkciju upotrebljavati za svoje vlastito uništavanje i ponižavanje. Igra europskih linija Moskve, Londona, Pariza, Berlina i Rima stvarala je i razbila na području Srednje i Istočne Europe očaj. Ne želimo se gubiti pišući povijest, ali sjetimo se samo koliko je puta bila dijeljena Poljska, sjetimo se samo režanja među narodima Srednje i Istočne Europe između dva posljednja rata, i konačno pomislimo na današnje stanje, formulirano za zelenim stolovima, za kojima je Sj. Amerika nažalost pokazala također da se svojim dolaskom na područje europske politike nije pojavila ni s kakvom novom i boljom koncepcijom. Europska ideja u koncepciji Rusije, Njemačke, Engleske, Francuske i Italije uvijek je ponižavajuća za narode Srednje i Istočne Europe, koji imaju jednom u ulozi kaplara, na jednoj strani slušati, a na drugoj, udarati; drugi put u ulozi stražara ginuti da bi se ono „bolje” sačuvalo.

Uzalud je tražiti europsku koncepciju u Njemačkoj, Engleskoj, Italiji i Rusiji koja bi za narode iz Srednje i Istočne Europe predstavljala nešto dostojna, pravedna i razborita.

Srednja i Istočna Europa imaju sve moguće titule i medalje stražarsko-kaplarskog reda, ali Zapadna Europa prepotentno smatra da Europa, kultura i civilizacija, završava na granicama Zapadne prema Srednjoj Europi. Točno je doista da između Kijeva, Bukurešta i Sofije s jedne strane, te Berlina, Londona i Pariza s druge, vlada prilična razlika koju je Zapadna Europa definirala kao razliku između kulture i nekulture. Točno je pak i to da bi bilo vrlo težak posao dokazivati da Engleski imperij i Albanija mogu definirati svoje poglede i koristi u zajedničkoj i jednakoj formulaciji. Točno je, međutim, i to da je vrlo lako dokazati da Litva i Albanija imaju tragično jednake razloge za definiranje svojih interesa u zajedničkoj i jednakoj formulaciji. A sve ono što jesu, što hoće i trebaju Litva i Albanija, jesu, hoće i trebaju sve zemlje Srednje i Istočne Europe.

Međutim problematika Srednje i Istočne Europe nije samo u realnosti interesa sa zajedničkim nazivnikom i dubini povijesnog očaja, nego u tome da bi različiti prvaci naroda s ovoga područja sve to skupa intelektualno doživljavali. U tradiciji, svijesti i odgoju mnogih školovanih ljudi, književnika, umjetnika, stručnjaka i političara postoji veliko poštovanje, često ropsko obožavanje, u prvom redu pojedinih zapadno-europskih linija, izraženih na vrlo zavodljiv i opipljiv ideološki ili koristonosni način, što predstavlja ogromnu moralnu i psihološku zapreku za postavljanje i osjećanje formulacija o Srednjoj i Istočnoj Europi, koje ne bi bile u krajnjoj liniji ropsko-satelitskog reda. To ne znači da pojedini narodi Europe ne bi imali što davati drugim narodima, ali je ideja slobode doživljavana tako stvarno na području Europe da ova povijesno ne može više biti objekt bilo kakvih imperijalističkih davanja i primanja.

Svatko tko u Europi koncipira jedan narod kao područje na kojem bi trebao imati posebno pravo ideološkog, političkog ili ekonomskog utjecaja, ustvari koncipira zločin u ovom ili onom obliku. I svi ugovori, sve konferencije i svi ratni ciljevi, koji to u Europi priznaju, stvaraju i predviđaju, izražavaju zločin također.

Na području Srednje i Istočne Europe nema mjesta imperijalizmu i kolonijalizmu.

No, osim imperijalističkih kaplarsko-stražarskih koncepcija, s karakterom očevidne sebičnosti prema području Srednje i Istočne Europe, dosta je razvijena i jedna čudna bolest na samom području Srednje i Istočne Europe, koja se izražava kao težnja pojedinih naroda da među drugima vrše neku misijsku ulogu, s pravom, to se samo po sebi razumije, da nad njima vladaju i da ih drže u „zaostalosti”, eda bi misionarska funkcija što dulje trajala i imala što jače obrazloženje. Ovo je jedna od velikih zapreka i smetnji za razvijanje pozitivnih pogleda o sudbini naroda Srednje i Istočne Europe, jer predstavlja ideju nejednakosti, umišljenosti i sebičnosti koja je uvijek povoljna podloga za sve one koji će nastojati dobru stvar pokvariti.

Kako bilo da bilo, međutim, svijet uzalud očekuje formulaciju i formaciju Europe iz Pariza, Moskve, Rima, Berlina ili Londona, jer ona je jedino moguća u geopolitičkoj psihološkoj realnosti Srednje i Istočne Europe, jedine stvarne baze Europe kao kontinenta.

Stoga se svakoj političkoj skupini i pokretu, kao i svim političkim ljudima koji nastoje formulirati Srednju i Istočnu Europu kao Europu, kao formaciju slobode i nezavisnosti naroda i ljudi, može poželjeti najveći uspjeh.

Oni trebaju uvjeravati i uvjeriti sav svijet da u formulaciji Srednje i Istočne Europe ne može biti stvorena niti predstraža Rusije proti Zapadnoj Europi, niti neprijateljska brana i prijetnja Zapadne Europe proti Rusiji, nego sama Europa, kontinent koji će prisiliti i Moskvu i Berlin i Pariz i Rim i London da se pomire sa činjenicom da čovječanstvo ne može postojati zbog ekonomske konkurencije između Londona i Berlina ili francuskog straha od Njemačke ili ruskih želja za izlazom na Baltičko more itd., nego da je čovječanstvo mnogo veće, pa da se oni moraju reducirati na jednu realnost koju će svijet moći podnositi, tj. na Europu.

Europa se mora podčiniti ideji slobode i dostojanstva izvan svih i svakakvih ideoloških, klasnih, rasnih, vjerskih i ekonomskih diktatura i dominacija, jer se ona ne može svesti na jednu ideologiju, na jednu rasu, klasu, vjeru i ekonomiju, a da to ne bi bila diktatura. 

Mi smo na liniji slobode čovjeka i slobode povijesnih naroda, kao jedinih temelja za sve trajne i pravedne formacije i formulacije. (1952. – Republika Hrvatska, 2:14/18).

 

OGLEDI IZ PROŠLOSTI Ivan Oršanić: Vizija slobode (1)

 nastavit će se

Hrvatsko nebo

 

Facebook komentari

komentara

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.