Vladimir Trkmić: Kako je sveti Hubert u lovu čuo poziv na obraćenje

Životopisi svetaca uvijek su kratke biografije pojedinih originalnih velikana duha ili moralnih vertikala iz jednog razdoblja povijesne zbilje. Sveci nisu „čudaci“, osobe čudna ponašanja. Svetac je Božji original, osoba koja je doživjela duhovno prosvjetljenje i obraćenje. Pogrješno bi bilo misliti da svetost postižu samo neki posebni društveni staleži. Na svetost smo pozvani svi i svatko od nas, kakvo god zanimanje ili zvanje imao, može postati svet. Tako, svet može postati ribar, lovac, intelektualac, otac obitelji, političar, novinar. Bog je u povijesti spasenja pokazao da svaki čovjek može postati sveta osoba drugima za uzor. I nema nijednog zanimanja na ovoj zemlji iz kojega ne bi mogao stasati Božji ugodnik kojega rese svetačke kreposti. Da je to doista tako, primjer nam je sveti Hubert, koji je od plemića i lovca prešao put obraćenja i postao prvi biskup Liegea.

Životopis svetog Huberta

Rođen je u plemićkoj obitelji oko 656. do 658., u Toulousu. Kao mladić živio je na dvoru franačkog kralja Teodorika III. u Parizu, a poslije na dvoru Pipina Herstalskog u Metzu. Bio je cijenjen i sposoban. Oženio se plemkinjom Floribanne, 682. Dobili su sina Floriberta, koji će postati biskup, ali mu je žena umrla pri porodu. Hubert se povukao iz plemićkog života i strastveno se predao lovu. Prema legendi, dok je na Veliki petak lovio u Ardenima, ugledao je jelena koji je imao raspelo među rogovima i čuo poziv na obraćenje te da ode do biskupa Lamberta. Hubert je pronašao biskupa Lamberta u Maastrichtu. Lambert, koji je poslije postao svetac, ljubazno je primio Huberta i duhovno ga savjetovao. Hubert je sva svoja plemićka prava prenio na mlađeg brata Oda i dao mu svoga sina na skrb. Svoja materijalna dobra podijelio je siromasima i postao svećenik. Prema Lambertovu savjetu, otišao je na hodočašće u Rim, 708. U međuvremenu su lokalni plemići ubili biskupa Lamberta. Prema legendi, papa je u snu saznao za Lambertovo ubojstvo. Imenovao je Huberta novim biskupom. Isticao se dobrim djelima i molitvom. U velikoj ceremoniji dao je prebaciti tijelo sv. Lamberta iz Maastrichta u Liège, koji je tada bio maleno selo. Sagrađena je bazilika, koja je uskoro postala katedrala. Liège je zbog toga brzo napredovao i naglo se razvijao. Hubert je postao prvi biskup Liègea, a sv. Lambert proglašen je zaštitnikom toga grada. Proširio je kršćanstvo na području Ardena. Umro je prirodnom smrću 30. svibnja 727. u Tervurenu, za vrijeme molitve Oče naš. Kao sveca slavi ga Katolička i Anglikanska crkva. Pokopan je u crkvi sv. Petra u Liègeu, a poslije su prenijeli tijelo u benediktinsku opatiju Amdain. Za vrijeme reformatorskih ratova tijelo mu je nestalo. Vjeruje se da su ga redovnici pokopali na tajnom mjestu u šumi. Spomendan mu je 3. studenoga. Zaštitnik je lovaca, grada Liègea, matematičara, optičara i radnika u metalnoj industriji. Po njemu je prozvana jedna pasmina pasa – pas sv. Huberta.

Sveto pismo o lovu

Valja istaknuti kako već Stari zavjet za Noina praunuka Nimroda ističe da je „voljom Božjom bio silan lovac“ (v. Post 10,9). A na prvoj stranici Svetoga pisma, u opisu stvaranja svega, ističe se da je Bog sve podložio čovjeku da svime upravlja i svime se u prirodi služi. No, ako Stari zavjet, kako neki tvrde, ostavlja kakvu dvojbu glede iskorištavanja životinja za čovjekove prirodne potrebe, Novi zavjet otklanja u tome svaku dvojbu. Od mnogih primjera neki su posebno zanimljivi. Tako apostol Petar spominje „životinje, po naravi rođene za lov“ (2 Pt 2,12), a Isus, kako smo čuli, ne samo da naređuje Petru „Izvezi na pučinu i bacite mreže za lov“ (Lk 5,4), nego čak temeljno poslanje svojih učenika – evangelizaciju – prispodobljuje lovu, rekavši upravo Šimunu-Petru: „Ne boj se! Odsada ćeš loviti ljude“ (Lk 5,10). Kaže, dakle, LOVITI ljude. Ipak, najjasniji, „najplastičniji“ i, netko će reći, „najdrastičniji“ novozavjetni izraz glede korištenja životinjama za jelo navodi se kao viđenje, dakle, kao glas Božji, opet apostolu Petru dok je bio gost u kući nekog Šimuna kožara u Jopi. Petar je tada bio u dvojbi između tzv. čistih i nečistih životinja za jelo. I doživio je trostruko viđenje jedne posude „poput velika platna: uleknuta s četiri okrajka, gdje s neba silazi na zemlju, u kojoj su bili svakovrsni četveronošci, gmazovi zemaljski i ptice nebeske, i čuo je glas: ‘Ustaj, Petre! Kolji i jedi!’“ (vidi Dj. 10,1-16).

Lovački običaji u Hrvatskoj

„Lovački običaji koji se u nas održavaju od davnih vremena dio su ljudske kulture i folklora. Njih valja održavati i ubuduće, jer odražavaju etičan, human odnos prema divljači i prirodi uopće, ali i prema lovcu.“

Zelena grančica

„Najčešće je to vršna grančica primjerene veličine s dva pokrajnja izbojka neke od crnogoričnih ili bjelogoričnih vrsta. Tu grančicu kao svojevrstan zaštitni znak lovac nosi na proslavama, na lovačkim pogrebima, pri uspješnom odstrelu i dr. Zelena se grančica najčešće koristi kao ‘posljednji zalogaj’, koju lovac odstrjelitelj stavlja u usta odstrijeljene divljači, simbolično se odužujući za njezinu žrtvu, odnosno zahvalnost za stečeni trofej. ‘Posljednji zalogaj’ (grančicu) lovac odlomi, ne odreže, i kad je divljač položio na desni bok, stavi joj u usta. To neka uradi sam lovac, a ne njegov pratitelj, jer samo na taj način taj lijepi običaj ima pravi smisao. ‘Posljednji zalogaj’ pripada krupnim vrstama – preživačima obaju spolova i svih dobnih razreda (jelen, jelen lopatar, srna, muflon, divokoza) i pernatoj divljači (tetrijeb gluhan, lještarka). Od krupnih vrsta ‘posljednji zalogaj’ ne dobivaju: divlja svinja, mrki medvjed, vuk, ris. Grančica ‘posljednji zalogaj’ ne pripada nijednoj vrsti sitne divljači. Grančica odstrjelitelja ili grančica lijena, koja je također vršna grančica crnogorice ili bjelogorice, predstavlja dokaz ispravno stečene krupne vrste divljači. Odstrjelitelj ju nosi na desnoj strani šešira. Kada je lovac odstrjelitelj, stjecanjem okolnosti, sam u lovu, nakon izvršenog odstrjela sam odlomi grančicu, orosi je na smrtnoj rani divljači i zatakne o šešir. To učini tek kad je divljač polegao na desnu stranu i nakon stavljanja u usta ‘posljednjeg zalogaja’. Kad pri pojedinačnom lovu i odstrjelu lovca prati lovni pratitelj ili kad je u skupnom lovu, grančicu odstrjelitelja plijena lovcu predaje lovni pratitelj ili voditelj lova na način da stojeći jedan nasuprot drugome uz odstrijeljenu divljač pratitelj (voditelj lova) okrvavljenu grančicu predaje lovcu na svojemu šeširu. Primajući grančicu i čestitku, lovac izgovara zahvalu riječima ‘Lovačka hvala’, skida šešir i zatakne grančicu na desnu stranu šešira. 

Polaganje i razvrstavanje odstrijeljene divljači (‘štreka’)

Nakon održanog pojedinačnog ili skupnog lova, a prije pozdrava lovini, divljač se na za to prikladnome mjestu u lovištu (zborištu) polaže i razvrstava po točno ustaljenom naputku (‘štreka’). Divljač se na zborištu razvrstava u redove, od desnog prema lijevom krilu, i to najprije krupne, a zatim sitne dlakave vrste, razvrstane po veličini i trofejnoj snazi, a zatim na krupne i sitne pernate vrste. Nezaštićene grabežljive vrste svrstavaju se u posljednji red, tako da je lisica na prvome mjestu. Redovi se razvrstavaju prema glavama divljači tako da svako deseto grlo (kljun) bude izvučeno malo prema naprijed. Svaki primjerak odstranjene divljači polaže se na desnu stranu uz primjeren razmak. Preko tako položene divljači nikada se ne prolazi; bilo bi to u suprotnosti s poštovanjem koju joj lovci u toj prigodi iskazuju. Nakon završenoga skupnog ili pojedinačnog lova i postavljene ‘štreke’ voditelj lova poziva sudionike na: 

‘POZDRAV DIVLJAČI’. Voditelj lova stoji ispred štreke, lovci desno, a pogoniči s psima s lijeve strane. Iza štreke gore dvije ili više lovačkih vatri. Voditelj lova održava ceremoniju pozdrava divljači:

‘Gospodo lovci,

U današnjem lovu odstrijeljeno je…’

Primjer: dva vepra, tri krmače, osam prasaca, lisica i divlja mačka.

ili tri jelena ili srnjaka ili pedeset i dva kljuna fazana ili deset repova zeca itd.

U lovu je ispaljeno… hitaca (podatak se daje ako je odnos hitaca i odstrijeljene divljači povoljan).

Pozdrav divljači

Lovci skidaju šešir lijevom rukom i drže ga u predjelu srca. Lovački rog svira pozdrav divljači.

Voditelj lova: ‘Hvala Vam na doličnom ponašanju u lovu, hvala prirodi na lijepom lovnom danu i užitku, hvala sv. Hubertu na podarenoj lovini.

želim Vam DOBRU KOB. HVALA.“

Izvor: časopis HRVATSKE ŠUME, br. 51, ožujak 2001., str. 29. Pišu: Alojzije Frković i Dražen Sertić

Molitva lovca svetom Hubertu

Gospodine, obratio si svetog Huberta tijekom lova. Učinio si ga gorljivim lovcem koji će voditi ljude prema tvojem Kraljevstvu. Daj da i ja, Gospodine, budem lovac za tvoje Kraljevstvo. Moje lovačko društvo neka se odlikuje kršćanskim poštenjem. Daj da budemo složni, brižljivi za prirodu od koje živimo i odvažni u lovu. Po zagovoru svetog Huberta, neka trenutci strpljiva iščekivanja koje provodim u lovu budu ispunjeni molitvom, a kada sam neuspješan, hrabri me duhovnom jakošću. Daj da u svakoj prilici, Gospodine, nasljedujem tvoga Sina Isusa Krista. Koji živi i kraljuje u vijeke vjekova. Amen.

Vladimir Trkmić/Hrvatsko nebo