Nataša Božinović: APop rock grupa, Porfirije izranja iz sna i groupie girls

U srednjestrujaškim medijima se ustoličio stereotip da su lijevo liberalni kulturna elita društva, a desničari nazadni krkani i to funkcionira jednako kao i podjela na lijeve i desne. Postoje određene razlike koje se mogu uhvatiti za tu staropodjelu, ali osnovna podjela u hrvatskome društvu je na političke Hrvate i političke antihrvate.

Politički antihrvati zaodjenut će plašt ljubitelja dobre glazbe, filmova, književnosti, općenito dobre umjetnosti i onaj, danas najmoćniji politički plašt, plašt tolerancije različitosti. Bez imalo pameti da su u totalnoj kontradikciji, htjet će uškopiti hrvatsku naciju kao nositelja različitosti izbacivanjem iz zdrave konkurentnosti bogate različitosti europskih nacija.

Sport kao segment šire kulture je odličan za ilustraciju takve vrste brisanja različitosti i konkurentnosti. Najuspješniji nogomet koji svojim uspjehom postiže i nacionalno jedinstvo, pokušao se rasturiti Milanovićevim Ostojićem i Jovanovićem. „ Isušiti močvaru!“. Poduprti svim „lijevo liberalnim“  medijima u državi i njihovim novinarskim perjanicama poklisarima impotencije, nije im uspjelo. Nogomet je uspješan. Košarka nije. Nogomet nema regionalnu ligu, košarka ima… O  fenomenu košarke bi trebalo raspravljati, ali valjda je istim medijima neuspjeh košarke, uspjeh, pa je zato to poglavlje za njihov interes, završeno.

Ako nekom današnjem klonu Anđe vlajine iz Maloga mista, kažeš da je napridna i inteligentna ako uz ono da nema Boga, dodaš još da ne navija za nogometnu reprezentaciju, da sluša rock i Balaševića, prezire hrvatstvo  jer je to nešto nazadno, dobit ćete klona nove generacije produciranja totalitarne svijesti usred demokracije koji će još i svojatati dobar ukus u svim oblicima umjetnosti.

Poneki će i napredovati, te znati savjetovati svoje političke lidere koji pojma nemaju. Pa ćemo dobiti citate: „Ovo je kuća za nas, ovo je zemlja za sve naše ljude“, od velikog rokera Milanovića, a od još većega rokera; Porfirija Perića: „Zagreb izranja iz sna“.

Da. Zagreb dolaskom Možemo izranja iz sna kao Cetinjani probuđeni vojnim zrakomlatom dolaskom toga istoga Porfirija. Tako je Porfirije dobio ulogu buđenja ovih prostora iz sna. Sna o miru. Da će robovi takva uma koji su se s ushitom odazivali na intelektualne kružoke opet istoga Porfirija, tada zagrebačkog dečka, priznati da su bili zavedeni. Nema šanse!

Crnogorski književnik Milorad Popović u Bujici, ali ne i kod Stankovića, detektirao je lijepo mentalitet „lijevo liberalnih“ Hrvata: „Oni čekaju bilo koga iz Beograda da im pokažu malo neke stvarne ili namještene dobrohotnosti“. Slijedi da ushićeni njome, hrane ju i zalijevaju. Osnažuju. Počinju tu laž opsesivno ljubiti kao zavedeni ljubavnici. Razočarenja nema. I dalje samo poticaj laži.

Otvoreno, koje se danas rijetko bavi gorućim političkim temama, ono o pitanju Crne Gore, 6. rujna, ugostilo je Tvrtka Jakovinu, jednoga od takvih blagonaklonih stručnjaka koji velikosrpsku težnju ne mogu prepoznati ni u tenku, a gdje će onda u popu. Pročitano mu je pitanje časnoga i hrabroga borca za prava Hrvata u Vojvodini Tomislava Žigmanova koje ga je podsjetilo na prijateljstvo s Porfirijem na intelektualnim kružocima koje je inicirao glavom i bradom sam Porfirije. Usplahireni  Tvrtko, vidno iznerviran što ga podsjeća na uzaludnost njegova političkog djelovanja, pokušao je docirati da bi se nešto tako lijepo i nevino kao što je ljubav Porfirija i tih intelektualnih đabalebaroša trebala događati i u Srbiji, što bi, implicira Tvrtko, dovelo do  iste međusobne ljubavi kao i na tim kružocima . Zaboravlja  Tvrtko da tamo baš nedostaje srpski ekvivalent hrvatskoj uzaludnosti koja bi skokom dok katolički biskup okom. Niti bi se koji biskup tamo nametnuo, pa da im sad umjesto Jure i Bobana  otpjeva Riblju čorbu.

Nemalo nakon događaja u CG,  Porfirije u stilu rock stara svojim groupie girls s bine poručuje: „Hrvatska i ja se volimo javno“. Zavedenome i ostavljenome Tvrtku, dok u izlozi sedi, ćuti, puši, prolaznike gledi poput protagonistica iz Čorbine pjesme, odzvonile su Porfirijeve riječi kao poruka dalekoga ljubavnika: uvijek ću voljeti samo tebe. I nije jedini koji će i nije jedina koja će, misterioznu poruku s bine tako dešifrirati. A Porfiriju svaka čast. Tvrtku i ostalim groupies je dalo nade za dalje.

Svaka vibracija, svako zvonce mobitela u džepu ili telefona na stolu, svaki zvuk helikoptera iznad glave, rasplamsati će tu nadu. Poletjet će gdje god se našli; goli i nasapunani iz kade, ili s rukama u tijestu za njoke iz kuhinje, da se jave vječnoj ljubavi. Trenutna spoznaja da to nije ono što žele i očekuju,  neće ugasiti nadu, samo će trenutno obuzdati njihov plamen u vječni plamičak. Uz Tvrtka, valja istaknuti i ostale groupies: Klasić, Josipović, Pofuk, Lalić, Matula, Rada… 50-60 političkih antihrvata.

Bavljenjem situacije u CG „lijevo liberalni“ mediji su počeli tek  uoči zrakomlatačkog slijetanja Porfirija, i nekako kalkuliraju.

Nakon što je Bujica imala gosta književnika Popovića, ugošćen je i na HRT-u u Nu2. Emisija je, kako je sam Aco istaknuo, posvećena gostu, a ne događaju. Zato je Aco ubacivanjem da je Popović za izdavaštvo dobio silnu lovu od države, htio diskreditirati svoga gosta kao što to redovito radi kada ugosti hrvatskoga domoljuba jer tema je gost, a ne događaj. Ostaje pitanje je li Stanković htio diskreditirati gosta ili  Popovićev aspekt događaja koji je antivelikosrpski kao što je Porfirijev velikosrpski.  S obzirom na bliskost spomenutih Porfirijevih sljedbenika iz spomenutih intelektualnih kružoka i Ace, odgovor je jasan. Ne vjerujem da je Stankovićev motiv i  motiv hrvatske vlasti, ali hrvatskim vlastima takvi vode emisije i pozivaju se u Otvoreno kao stručnjaci.

Bolno je ono u čemu uspijevaju: da bi bili elita i vlast, sasvim im odgovara da Hrvati kao nacija budu što manje obrazovani, da ne poznaju kako vlastitu kulturu, tako i kulturu drugih naroda, da nemaju ni glazbenoga ni književnoga ukusa. Stoga će se nametnuti i nameću se kao nositelji kulture od produkcije filmova, glazbe, knjiga, predstava. Teme su 90% promocija njihove ideologije, a umjetnički rezultati su vrlo slabi, ali nema veze, fabrika je tu i neće se još dugo zatvoriti. Država će je neprestano hraniti jer s druge strane nema nitko ozbiljan  da im oponira. Ima itekako suvislijih i obrazovanijih pojedinaca od njih, ali politički background ne postoji.

Politički bacground potencijalnih nacionalnih veličina bi isto trebao imati zrno ukusa u umjetnosti da bi konačno kulturne institucije vratili onima kojima pripadaju, a ne onima koji za cilj imaju nestajanje.  Osobno me više iritira  nepoznavanje srži problematike, a koja leži u intelektualnoj ograničenosti većine političara koji se smatraju hrvatskim nacionalistima, a koji su u poziciji da promijene te stvari, ali ili su samo tupavi ili su tupavi i grabežljivi, negoli klonovi Anđe vlajine. Koliko su ograničeni u svome cilju, toliko su ovi, nazovi naši političari, intelektualno. HDZ, HSP, DP, MOST, Suverenisti, blagoga pojma, a ni potrebe za starom, a da ne govorim novijom umjetnosti, nemaju.

Jutarnji kreće s podliskom za kulturu u koji inkorporiraju svoje Jugoslavene i daruju Juditu Marka Marulića oca hrvatske književnosti čitateljima. I njega će svojatati da bi mu izmijenili esenciju. Tako se to radi. U svojoj srži vječiti Rokeri s Moravu su spojili kulturu, kakvu takvu, antihrvatsku i lošu, ali ruhom lažno slobodarski zavodljivu površnome čovjeku, s politikom, kurikulom i državnim institucijama. To se vidi u strukturi Možemo.

Kod hrvatskih nacionalista nema spoja politike i kulturne inteligencije i zato smo tu gdje jesmo. Hrvatska kulturna inteligencija, daleko obrazovanija i nadarenija, je  alternativa koja dolazi do institucija i novca samo ukoliko će prekriti ili čak mijenjati nacionalni narativ ili će se šutnjom i neutralnošću priključiti na istu sisu. Što je razumljivo jer u protivnome nemaju gdje, ni za koga stvarati. Tako nema zdrave i konstruktivne kritike loših djela iz ove vazda Yu fabrike. Objektivno loših i kad isključimo ideološke stereotipe.

Sve nove nacionalne politike koje su se bezuspješno stvarale zadnjih godina, ne da nemaju kulturni program za cilj, nego uopće nema svijesti o potrebi kulture. Ono čemu sam imala prilike svjedočiti, a što ćete pročitati u svakome tekstu Tomića i Dežulovića, nažalost je točno. Od janjetine do HOS- ovog ZDSa. I jedno i drugo volim, ali hrvatska kultura je nešto puno šire i svetije od toga da bismo dozvolili je svesti na to, da bismo ju prepustili svojatanju, tumačenju, izvođenju i produkciji u fabrici strukture nedavno KPJ, danas Možemo, sutra nešto drugo, a uvijek isto govno.

Hrvatska kultura je siroče koje je davno oteto i još nije našlo roditelje. Potuca se od jednih do drugih nehumanih udomitelja i po domovima gdje ju tjeraju u zapećak, a po potrebi iskoči tu i tamo pa strancima, možebitnim novim udomiteljima izvede kakvu urođenu vještinu, a nitko joj ne zna imena. Kako je tko uzme, mijenja ga. A ona sirotica povazdan u kutu zbori: Za svoj, hrvatski dom spremna!

Hrvatski tjednik/Hrvatsko nebo