Zdravko Gavran: Jačanje Vojske Srbije ima za svrhu pripajanje dijelova „srpskog svijeta“

0

 

Srbija trajno igra na kartu „balkanskog hegemona“, „Pijemonta“, i ona se dosad više puta pokazala unosnom. A da bi opet fingirala hegemona, mora imati i razmjerno jaku vojnu silu, steći status zemlje sposobne i za osvajačke vojne akcije. Povrh toga, što drugo osim pripajanja dijelova „srpskog svijeta“ kao cilja, osim floskule o „ugroženosti“, kosovskog i jasenovačkog mita te četništva, SPC-a i mantranja o „bratskoj pravoslavnoj Rusiji“ može Srbe u Srbiji i izvan nje uopće držati na okupu kao „naciju“ i kao podanike (glasače ili pristaše) beogradskih vlastodržaca?

„Što Srbija pokušava postignuti jačanjem svoje vojske?“, pitanje je kojim se 6. listopada pod tim naslovom pozabavila medijska platforma Al Jazeera, u članku na engleskom jeziku:

What is Serbia trying to achieve with its military buildup?

To je i pitanje na koje odgovor sve više zanima mnoge.

Srbijanska vojska „pet puta jača nego prije nekoliko godina“

Iako je Al Jazeera dala prikaz iz pera svoje zaposlenice Mersihe Gadžo, koja je prethodno bila slobodna novinarka u BiH, a može se reći i da zastupa bošnjačka gledanja i interese, neki podatci i ocjene koje se tu iznose svakako zaslužuju pozornost i hrvatske javnosti. Novinarka podsjeća da su mediji u Srbiji još g. 2019. načinili pravi spektakl ističući kako je Srbija pretekla članicu NATO-a Hrvatsku po najvećim vojnim izdatcima „u balkanskoj regiji“. Srbija je te godine izdvojila za vojsku 1,14 milijarda dolara proračunskih sredstava, što je bilo 43-postotno povećanje u usporedbi s prethodnom godinom. Ove pak godine rast takvih izdvajanja dosegnuo je novu razinu: srbijanski vojni proračun postao je dvostruko veći nego g. 2018: sa 700 milijuna dolara porastao je na oko 1,5 milijarda dolara (oko 10 mlrd. kuna). Taj podatak otkrili su obavještajni specijalisti koji se služe informacijama iz otvorenih izvora za Janes Defence Budgets.

O izdatcima za vojsku, povećanima ove godine 44 posto, pisali su i drugi mediji, među kojima krajem lipnja, kada je na srpsko-pravoslavni Vidovdan održana na Sandžaku spektakularna vojna vježba, i slobodnaevropa, donoseći i konkretne informacije i vojno-sigurnosne i geopolitičke ocjene, dostupne na ovoj poveznici na srpskom jeziku:

Srbija demonstrira vojnu silu i najavljuje nova oružana ulaganja

Dok su prošle godine svi bili zaokupljeni koronavirusnom krizom, Srbija je, unatoč svim drugim, mnogo prječim potrebama, ’bildala’ dvama rebalansima svoj vojni proračun. Konkretniji podatci o tada objavljenim planovima kupnje i prodaje naoružanja i opreme dostupni su na ovom linku:

Srbija i naoružanje: Kupi od svih, prodaj kome možeš

U rujnu pak ove godine srbijanski predsjednik Vučić objavio je da je srbijanska vojska „pet puta jača nego prije nekoliko godina“. On je to učinio u prigodi slavljenja novouvedenoga državnog praznika nazvanoga „Dana srpskog jedinstva, slobode i nacionalne zastave“, 15. rujna. Ujedno je najavio daljnje povećavanje vojnih izdataka.

„Stoljeće našeg ujedinjenja“

Srbija je taj novi praznik ustanovila i prošloga rujna prvi ga put proslavila zajedno s bosanskoheregovačkim entitetom koji se zove Republika Srpska. Službeno je objašnjenje da je taj prazni znak sjećanja na sudjelovanje srpske vojske u proboju Solunske fronte tijekom Prvoga svjetskog rata. U toj prigodi Vučić i srbijanski dužnosnici pozvali su sve sunarodnjake, dakle etničke Srbe, „u regiji i svijetu“, da izvjese „nacionalne zastave“ na svojim domovima.

Novi državni praznik Srbije i Republike Srpske izazvao je nelagodu među susjednim narodima, koje je to podsjetilo na svesrpsku molibizaciju početkom 1990-ih, a koja je prethodila agresiji, pobunama, ratovima, zločinima i genocidu nad hrvatskim i muslimansko-bošnjačkim narodom.

„Pokazivanje mišića srpskih dužnosnika i njihovi pozivi na stvaranje ’srpskog svijeta’ ili političko ujedinjenje oko 1,3 milijuna etničkih Srba koji žive u Bosni, Crnoj Gori, na Kosovu i u Hrvatskoj sa Srbijom, izazvali su zabrinutost u susjednim zemljama“, izvijestila je tog dana u komentatorskom tonu američka agencija AP. „Devedesetih godina prošlog stoljeća srpske su snage uz financijsku i političku potporu Beograda vodile krvave kampanje u Bosni, Hrvatskoj i na Kosovu s ciljem stvaranja ’Velike Srbije’. Pokušale su, ali neuspješno, prekrajati unutarnje granice bivše Jugoslavije i stvoriti jedinstvenu srpsku državu“, dodala je ta agencija.

Istodobno, u Beogradu i Banjaluci u prigodi novog praznika skupštine Srbije i RS-a prihvatile su zakone o zašiti i očuvanju srpskog jezika i ćiriličnog pisma. Milorad Dodik izjavio je, dok su i Vučić i on uvjeravali svijet kako poštuju druge narode i žele mir, dobre odnose i suradnju s njima, da “ne postoje bosanski Srbi, ni hrvatski Srbi”, već “mi Srbi koji čuvamo svoj identitet”. Dodao je da se zauzima za politiku unutarsrpskog zajedništva, primijetivši da, iako Srbi u BiH „imaju svoju republiku“, „njihova je zemlja Srbija”, te kako vjeruje da je „ovo stoljeće našeg ujedinjenja i stoljeće jedinstva“.

Stave li se te izjave i takvi događaji u širi kontekst, postaje posve razumljivo na što je mislio Vučić kada je prigodom lipanjske vojne vježbe izjavio da će srbijanska vojska „biti drastično povećana u sljedećih devet mjeseci“. Radi obrane „zemlje i naroda“, naravno, no tko je ikada izjavljivao da jača svoju vojsku zato da bi ikoga napao?! Nijedno ministarstvo na svijetu ne zove se „ministarstvo napada“, nego se uglavnom posvuda zove „ministarstvo obrane“.

Otvoreniji u iskazivanje velikosrbijanskih pretenzija bio je Vučićev ministar obrane Vulin, jastreb velikosrbijansko-četničke orijentacije. On je već više puta izjavljivao da se svi Srbi trebaju ujediniti pod dirigentskom palicom Beograda te da se „s vremenom, na miran način… ujedine politički“. A kako bi se to itko mogao „ujediniti politički“ bez spajanja Srbije s drugim ozemljima ili njezina proširenja na tuđa ozemlja?

„’Srpski svijet’ ne može se odvojiti od Velike Srbije“

„’Srpski svijet’ ne može se odvojiti od Velike Srbije, ili od ’svi Srbi u jednoj zemlji’“, izjavio je, kako ga citira Al Jazeera, Daniel Serwer, američki profesor i svojedobni pregovarač u procesu postizanja Daytonskoga mirovnog sporazuma.

O nespojivosti ideje „srpskog svijeta“ s idejom regionalne suradnje i „otvorenog Balkana“ (Open Balkan), inicijative povezivanja zapadnobalkanskih država po uzoru na Europsku uniju (u toj regionalnoj inicijativi za sada su samo Srbija, Albanija i Sj. Makedonija), pisalo je i specijalizirano glasilo, BalkanInsights, napose u članku Jasmina Mujanovića iz BIRN-a od 2. rujna „Beogradske fantazije o ’srpskom svijetu’ ugrožavaju balkansku suradnju“:

Belgrade’s ‘Serbian World’ Fantasies Jeopardise Balkan Cooperation

 

Već u podnaslovu sasvim je otvoreno upozoreno da nijedan oblik regionalne suradnje ne može i ne će biti uspješan „dokle politički vođe u Beogradu nastavljaju sanjati o državi velikoj/većoj (greater) Srbiji koja bi obuhvatila ozemlje i građane susjednih zemalja“.

U američkom časopisu Foreign Policy dvojica uglednih stručnjaka objavila su 25. kolovoza provokativno-otrježnjujući članak pod naslovom „Balkan više ne vjeruje EU-u“.

The Balkans Don’t Believe the EU Anymore

Auktori su članka američki i proamerički geopolitički stručnjaci Benjamin Haddad i Damir Marusic, a glavna je teza ova: države kandidatice za ulazak u EU uvidjele su da taj proces ne vodi nikamo pa stoga djeluju primjereno toj spoznaji. Što znači „primjereno“? Znači to da se okreću samima sebi, regionalnoj suradnji, kojoj stoga Europa i SAD trebaju dati punu potporu. Auktori članka posve zanemaruju s time nespojivu ideju „srpskog svijeta“ i srpskog šovinizma općenito. Možda ideju „otvorenog Balkana“ i vide sukladnom ideji „srpskog svijeta“ i uskladivom s idejom stvaranja teritorijalnog povećavanja Srbije u okviru regionalne integracije?

Serweru se čini da je Vučić već odustao od ulaska u EU

Drugim riječima, dok Beograd njeguje dobre odnose sa Sj. Makedonijom i Albanijom na jugu, mogao bi lakše posezati za područjima na Kosovu, u Crnoj Gori i u Bosni i Hercegovini, pri čemu se ni diranje u teritorijalnu cjelovitost Hrvatske nipošto ne smije isključiti kao mogućnost. Velikobošnjački pak zapadni ulizica Reuf Bajrović, u izjavi za Al Jazeeru, procjenjuje da Vučić jača srbijansku vojsku kako bi ju mogao upotrijebiti na Kosovu i u BiH kada se za to pojavi povoljan međunarodni trenutak, recimo kada se američke trupe povuku iz KFOR-a, to jest s Kosova, ili „kada Rusija – saveznica Srbije – odluči izravno intervenirati u toj regiji“. Bajrović nadalje tvrdi: „Plaćenici uvježbani u Rusiji jesu u Bosni i Crnoj Gori sastavni dio srbijanske vojne strategije za ovu regiju. To je čista preslika Putinovih pred-invazijskih akcija u Gruziji i Ukrajini.“

S time u svezi spominje se i Vučićevo hvastanje ultimatumom danim nedavno NATO-u: da će srbijanske snage ući na Kosovo ako se ne zaustavi „nasilje protiv kosovskih Srba“. Da mu se nije izašlo ususret, Srbija bi „reagirala“, kazao je Vući glavnom tajniku NATO-a Stoltenbergu u telefonskom razgovoru. Vrlo hrabro i odlučno, pomislio bi neupućen promatrač, premda je vjerojatno riječ o još jednom Vučićevu blefu, ili o akciji za koju je prethodno ispod stola dobio od nekoga pozitivan signal.

Spomenuti profesor Serwer (koji je usko povezan s američkom vladom) primjećuje pak da bi Srbija odustala od svojih ambicija o ulasku u EU ako bi vojno djelovala protiv BiH ili Kosova. No njemu se čini da je Vučić već odustao od ulaska u EU, čemu se i nije čuditi kada se zna da je taj ulazak praktički ’na vrbi svirala’, a vremenski gledano: ni u najboljem slučaju ne prije 2030. „Stanje je opasno. NATO treba posve odsječno reći da ne će tolerirati mobiliziranje srbijanskih snaga protiv susjeda Srbije kao što je to prošli tjedan učinjeno prema Kosovu, koje nema vojsku.“ S tog razloga Janes Defence Budgets procjenjuje da “napetosti s bivšom srbijanskom pokrajinom Kosovo ostaju pojedinačno najvažnija odrednica nacionalne sigurnosti“ za Srbiju.

Analitičke procjene mogu nas zavesti na posve krivi trag i smjer

Tu se mora primijetiti da se analitičke procjene uopće ne moraju potvrditi u stvarnosti i da nas mogu zavesti na posve krivi trag i smjer. I g. 1991. postojale su jake tenzije između Srbije i pokrajine Kosovo, između Srba i Albanaca. Čitava Miloševićeva predratna svesrpska mobilizacija krenula je s Gazimestana i imala je za razlog i povod ponajprije Kosovo i stanje ondje ’ugroženih’ Srba. Unatoč tomu, srbijanske snage ni JNA pod njihovom kontrolom nisu ništa osobito izvele na Kosovu, nego su agresiju usmjerile na Hrvatsku, dogodine i na BiH. Kosovo je došlo na red tek 1999. Stoga Marija Ignjatijevć iz beogradskog Centra za sigurnosnu politiku s pravom primjećuje da je odgovor na pitanje kamo smjera srbijanska obrambena (=vojno-osvajačke) politika „skriven od očiju javnosti“; to je „pitanje za milijun dolara“. Ona doduše težište stavlja na unutarnjopolitičke potrebe, na pompu koju Vučić stvara kada mu zveketanje oružjem zatreba da bi ojačao svoju političku poziciju u samoj Srbiji odnosno pred izbore, ali i da bi prikupio ponešto geopolitičkih bodova u međunarodnim odnosima. No zato je Andrew MacDonald, vodeći analitičar Janes Defence Budgets-a, u izjavi za Al Jazeeru rekao da ove godina izdatci za vojsku u Srbiji skaču na iznos od 2,6 posto BDP-a – što je „nedvojbeno izvan normativnih okvira te zemlje i iznad prosjeka, posebice u Europi“.

Oni koji se sjećaju Trumpovih zahtjeva europskim zemljama-saveznicama u NATO-u sjetit će se da je od njih tražio povećanje vojnih izdataka na (maksimalno) dva posto, što je recimo gospodarski vrlo moćna Njemačka, koja je za vojsku izdvajala svega oko jedan posto, a i za mnoge druge vrlo razvijene zemlje, zvučalo kao pretjerano ili kao teško neostvarivo. Zašto Srbija pretječe željene stope na kojima je s mnogo jačim razlozima inzistirao predsjednik Trump? Serwer to objašnjava ovako: „Srbija jača svoje sveze s Rusijom i Kinom, smanjuje svoje europske težnje i usredotočuje se na ’srpski svijet’, koje je drugo ime za Veliku Srbiju. Vojna ravnoteža u regiji mijenja se, što ima učinak na percepcije svagdje drugdje.“

Razlog jačanja Vojske Srbije ne može biti Kosovo

Sve u svemu, radi vojnog obračuna s Kosovom, zemljom koja uopće nema svoju vojsku, Srbiji nije ni potrebno jačanje vlastite vojske ni modernizacija naoružanja, dovoljno joj je ono što već ima. Ako je pak riječ o planiranju vojne nadmoći nad snagama SAD-a, koji ima svoje vojnike i veliku bazu Bondsteel, pod zapovjedništvom KFOR-a, smještenu u blizini Uroševca na istoku Kosova, tada Srbija u takvu sukobu ionako nema nikakve šanse, ma koliko se naoružala. Ili je možda plan to da Kosovo eventualno postane poprištem američko-ruskog oružanog sukoba, pri čemu bi srbijanska vojska s jedne, a kosovske posebne policijske snage s druge strane poslužile kao „gorivo za potpalu“. U sadašnjim okolnostima, takvo što nije izgledno, iako nije ni isključeno, a moglo bi biti i sinkronizirano, iz određenih geopolitičkih i pragmatičnih razloga i interesa.

Prije će ipak biti da je jačanje Vojske Srbije povezano s proklamiranim „srpskim svijetom“ i mogućim pokušajem „prisajedinjenja“ određenih područja na kojima ima Srba u razmjerno većem postotku, ili podređivanjem čitavih zemalja. Vojna sila pritom bi poslužila više kao sredstvo zastrašivanja i političkog pritiska negoli za borbeno djelovanje, premda ni ono nije isključeno. Jačanje vojske ima ponajprije za svrhu održavanje Vučića, njegove stranke i strukture koju je stvorio na vlasti i na pozicijama moći te davanje Srbiji na važnosti u široj geopolitičkoj igri. U takvim igrama Beograd ima već dosta iskustva kako se što skuplje „prodati“ odnosno kako od drugih naplatiti svoju drskost, a svoju nevažnost pretvoriti u važnost.

Srbija trajno igra na kartu „balkanskog hegemona“, „Pijemonta“, i ona se dosad više puta pokazala unosnom. A da bi opet fingirala hegemona, mora imati i razmjerno jaku vojnu silu, steći status zemlje sposobne i za osvajačke vojne akcije. Povrh toga, što drugo osim pripajanja dijelova „srpskog svijeta“ kao cilja, osim floskule o „ugroženosti“, kosovskog i jasenovačkog mita te četništva, SPC-a i mantranja o „bratskoj pravoslavnoj Rusiji“ može Srbe u Srbiji i izvan nje uopće držati na okupu kao „naciju“ i kao podanike (glasače ili pristaše) beogradskih vlastodržaca?

 

Hrvatsko nebo

Facebook komentari

komentara