Povijesnice/Pokolj ove obitelji nadaleko je poznat po svojoj nečuvenoj okrutnosti

1942. godine u noći između 26. i 27. prosinca, dogodio se masakr sedam članova obitelji Mavsar u kojem je stradalo i troje malodobne djece. Pokolj ove obitelji nadaleko je poznat po svojoj nečuvenoj okrutnosti. Mavsarova obitelj bila je ugledna, religiozna, slovenska seljačka obitelj s desetero djece.

Otac Jožef Mavsar, poljoprivrednik, izabran je 1935. godine, za načelnika općine Šentrupert. Osim što je bio gradonačelnik, zajedno sa suprugom Terezijom brinuo se za svoje gospodarstvo i egzistenciju brojnih obitelji. Kad je Dolenjska 1941. godine, okupirana od strane fašističke Italije , Jožef Mavsar je kao katolički nacionalist odbio suradnju; prije svega nije htio svoje suseljane predati novoj vlasti. Zbog toga su talijanski vojnici spalili Mavsarovu zidanu kuću, a već u ljeto 1942. godine, njihov sin Pavle bio je interniran u logor na otoku Rabu zajedno s brojnim drugim mještanima.

Jožefu Mavsaru, kao jednom od najuglednijih građana, OF (Oslobodilačka fronta) se već u jesen 1941. godine, obratila s molbom za moralnu i materijalnu potporu. Jožef je znao da iza toga stoji Komunistička partija i da je pokret već izvršio nekoliko nerazjašnjenih ubojstava uglednih slovenskih civila. On kao katolik i član jedne od prijeratnih demokratskih stranaka, odlučno je odbijao daljnje kontakte s OF.

U lipnju 1942. godine, lokalni partizani OF-a održali su “sudsku skupštinu” na kojoj su na smrt osudili 3 najuglednija i najutjecajnija Slovenca u Šentrupertu, koje su doživljavali kao najveću prepreku komunističkoj revoluciji: župnika Franca Nahtigala, kapelana Franca Cvara i Jožefa Mavsara. Dana 16. lipnja 1942. partizani su zarobili župnika i kapelana te ih 18. lipnja zajedno sa seljakom Alojzijem Jakošem na stravičan način ubili. Jožef je znao da je on sljedeći i da ga je OF osudila na smrt. Kako nije želio ugroziti svoju obitelj privremeno se povukao u Trebnje, dok su mu žena i djeca ostali na imanju. Partizani su potom u više navrata napadali i pljačkali nezaštićenu Jožefovu kuću, prijeteći smrću svim članovima obitelji.

Na nagovor svojih prijatelja i sumještana, pred partizanskom prijetnjom smrću, Jožef se sklonio u dvorac Dob, gdje su mu obitelj grofice Stelle Barbe i grofa Logotettija kao gradonačelniku osigurali privremeni stan, a u dvorcu je bila smještena i mala posada talijanske vojske. Zbog stalnih partizanskih noćnih posjeta, prijetnji i pljački, Jožefova cijela obitelj ubrzo se preselila ocu u dvorac. Noću su spavali u dvorcu, a danju obrađivali zemlju na imanju.

Kako bi uhvatili i ubili Jožefa, partizani su 26. prosinca 1942. krenuli u napad na dvorac Dob. Tako je 26. prosinca, dok je cijela obitelj Mavsar, osim interniranih Pavla, Franca i Dolfija, bila okupljena u dvorcu Dob na božićnom slavlju , veća grupa Titovih partizana upala u dvorac, pobila malobrojnu talijansku obrambenu posadu i cijelu obitelj grofa Logotettija te su zapalili dvorac. Mavsarovi su uspjeli privremeno pobjeći u prizemnu ostavu, gdje su čekali sve do jutra 27. prosinca. Kad su shvatili da u zapaljenoj zgradi ipak neće moći čekati pomoć, skočili su kroz prozore. Tek 12-godišnji Vinko i njegov stariji brat Jože uspjeli su pobjeći, sve ostale zarobili su partizani. Bili su to: Jožef Mavsar, njegova supruga Terezija, 20-godišnji sin Darko, 19-godišnji sin Ciril, 17-godišnja kćer Marija, 14-godišnji sin Peter i 9-godišnji sin Stanko. Sedmoricu zarobljenih iz obitelji Mavsara partizani su zatvorili u konjušnicu dvorca i cijeli dan ih mučili.

28. prosinca partizani su napustili dvorac. Mještani, koji se prije toga nisu smjeli približiti dvorcu, počeli su tražiti posmrtne ostatke ubijene obitelji među spaljenim ruševinama. U prostoru koji je ostao netaknut vatrom otkrili su visoku cjepanicu koja je jedva gorjela. Na njemu je bilo 7 spaljenih i iznakaženih leševa. Liječnička komisija, koja je kasnije obavila pregled mjesta zločina, rekonstruirala je tijek događaja: partizani su Jožefa najprije iskasapili nožem i bacili na pripremljenu hrpu, dok je ostalih šest članova obitelji bačeno u vatru dok su još bili živi. Povjerenstvo je to zaključilo po držanju tijela 9-godišnjeg Stanka Mavsara, čije su ruke bile pripijene uz vrat, što je tipična gesta osobe koja se guši u vatri i dimu. Posmrtni ostaci ubijenih sedam članova Mavsarove obitelji pokopani su u zajedničkom lijesu na groblju u Mokronogu, jer su Titovi partizani zaprijetili pogrebnicima strijeljanjem ako pogreb bude u rodnom Šentrupertu.

Braća Jože i Vinko Mavsar koji su uspjeli pobjeći kroz prozor preživjeli su. Stariji brat Jože, bogoslov, poveo je Vinka sa sobom u Ljubljanu. Nakon nekoliko mjeseci od rodbine sa sela stigla je vijest da je Šentrupert opet siguran od partizanskih terenaca i da se Vinko može vratiti kući, gdje će ga oni zbrinuti. Dana 23. ožujka 1943., nekoliko dana nakon povratka u Šentrupert, Vinka Mavsara malo izvan sela uočila su dva partizanska terenca i ustrijelila ga iz zasjede. Vinko 12-godišnje dijete je pokušao pobjeći, ali su ga partizani odmah drugim hicem usmrtili.

Franc je bio jedno od troje djece Mavsarove obitelji koja 26. prosinca 1942. nisu bila u Šentrupertu. Smrt roditelja, sestre i braće ostavila ga je u krajnjoj depresiji. Pridružio se antikomunističkim seoskim stražama. Ubijen je u borbi s partizanima 2. svibnja 1943. kao branitelj rodnog Šentruperta.

Drugi Mavsarov sin Dolfi bio je seoski čuvar u Klečama. Krajem travnja 1943. došao je kući na nekoliko dana. Partizani su ga cijelo vrijeme špijunirali i progonili. Dana 2. svibnja 1943. njegov razrednik Milan Tominc dozivao ga je sa crkvenog zvonika : “Dolfi se skrivao s nekim stražarima u bunkeru na trgu ispred crkve, gdje su domobranci imali svoje mjesto. Kad ga je Tominc prozvao, Dolfi je pogledao kroz neki mali otvor a Tominc mu je pucao u oko.

Pavla Mavsara, zajedno s mnogim drugim muškarcima iz Šentruperta, Talijani su već u ljeto 1942. internirali u logor na otoku Rabu i stoga nije imao vijesti o pokolju svoje obitelji. Brat Jože Mavsar iznudio je u siječnju 1943. sastanak s talijanskim generalom Gambarrom u Ljubljani, gdje je zatražio hitno Pavlovo puštanje iz internacije. Nakon nekoliko mjeseci Talijani su teško ozlijeđenog i bolesnog Pavla doista pustili. Ubrzo nakon izlaska, Pavle se želio pridružiti slovenskom domobranstvu, ali zbog slabosti nije bio primljen. U njihove redove ulazi tek nekoliko mjeseci prije kraja Drugog svjetskog rata. U svibnju 1945. ubijen je od strane partizana na nekom od poslijeratnih stratišta.

Jože Mavsar za svećenika je zaređen u lipnju 1944. Nakon rata odlazi u inozemstvo. Nekoliko je godina kao svećenik djelovao među Slovencima u izbjegličkim logorima u Italiji. U prosincu 1948. godine, došao je u Montanu , SAD, a kasnije se pridružio biskupiji Helena. Kada je 4. srpnja 1993. godine, pohodio svoju rodnu župu Šetrupert, javno je pred oltarom priznao da je oprostio ubojicama svoje obitelji. Privatno se susreo i s jednim od likvidatora i “pružio mu ruku pomirenja”. Preminuo je u Heleni 21. ožujka 2002. godine.

Facebook / Željko Glasnović

kamenjar.com / Hrvatsko nebo