Pobožnost Srcu Isusovu i pobožnost prvih petaka: Margareta Marija Alacoque – francuska redovnica, svetica, i mističarka

Zaštitnica štovatelja Presvetog Srca Isusova, siročadi i oboljelih od dječje paralize

Životopis

Rodila se 22. srpnja 1647. u Lautecouru, u burgundskoj općini Verosvres, u biskupiji Antun, tridesetak kilometara od Paray-le-Moniala. Njezin otac Claude Alacoque u svom je selu obavljao službu kraljevskoga bilježnika. Umro je mlad, ostavivši iza sebe brojnu obitelj. Njegova se udovica našla u velikim poteškoćama pa se zbog siromaštva morala odijeliti od nekih svojih sinova. Kad je Margareti bilo 8 godina dana je na odgoj u zavod sestara klarisa u Charollesu. Ondje je naišla na sredinu punu revnosti i duhovnog poleta, što joj je kao djevojčici odgovaralo. Kažu da je već u četvrtoj godini života, i ne znajući pravo što čini, učinila zavjet čistoće. Bio je to Božji poticaj. Zato joj je ozračje u Charollesu tako i godilo. Zbog teškd bolesti morala je napustiti samostan klarisa i vratiti se kući, gdje je gotovo uzeta bolovala četiri godine. Kad je ozdravila, morala je svladati i druge poteškoće da bi na kraju 24. godine života mogla ostvariti svoje pravo zvanje. Do potpune jasnoće o svom životnom zvanju došla je prigodom posjeta samostanu Sestara od Pohođenja u Paray-le-Monialu. Bilo je to 25. svibnja 1671. Toga je dana bila u samostanskoj govornici i jasno je u svojoj duhovnoj nutrini čula ove riječi: „Hoću da budeš ovdje!” U roku od tri tjedna napisala je molbu da bude primljena u taj samostan, a već 25. kolovoza započela je svoju postulaturu. Sljedeće godine, 6. studenoga, odjenula je redovničko odijelo i u ruke svoje poglavarice, majke Marije-Franciske de Saumaise, položila redovničke zavjete. I od toga se časa povijest njezina života i poslanja stapa s poviješću samostana u Paray-le-Monialu. Dana 15. svibnja 1684. postala je asistentica majke Marije Kristine Malin, kućne poglavarice. Dana 4. siječnja 1685. imenovana je učiteljicom novakinja i tu je službu obavljala do kraja siječnja 1687. Umrla je u dobi od 43 godine, 17. listopada 1690.

Kršćanski mistik

U kršćanskoj tradiciji mistik je osoba obdarena darom duboke kontemplacije i najčešće viđenja Božje prisutnosti. Najbolji primjer te ulivene milosti jest sv. Terezija Avilska, koja je u svom duhovnom zapisu „Zamak duše“ opisala kako se očituje ta milost. Mistik može, osim tih darova, imati i karizmatske darove, poput govora u jezicima, dar liječenja, proroštva. Bog je svojim odabranicima udijelio mistične darove uvijek i isključivo s određenom apostolskom svrhom. Za službu poslanja u zajednici. Život mistika može, a ne mora, biti obilježen čudima, privatnim objavama, stigmama, levitacijom, bilokacijom, poznavanjem budućih događaja i prorokovanjem. Kada govorimo o ovim darovima, moramo objasniti da nisu namijenjeni osobnoj dobrobiti niti ih je Bog darovao da bi se osoba njima služila u privatne svrhe. Te darove Bog daje pojedincu za službu u zajednici i opće dobro kršćanske zajednice.

Misticizam – pojam i značenje

Riječ misticizam dolazi od grčkog, μυω, muo, „sakriti“, „načiniti tajnim“, „utajiti“), predstavlja put traženja, postizanja i ostvarivanja spajanja, zajedništva ili sjedinjenja s Bogom. Dakle, misticizam je egzistencijalno molitveno-životni put vjerovanja u postojanje Boga-Istine i njegove Prisutnosti. Misticizam je individualno, osobno iskustvo i izravan put po molitvi i ekstazi, i najčešće viđenja, k Bogu. Kao takav bio je snažan i značajan u povijesti kršćanstva i još uvijek je snažno prisutan u Pravoslavnoj i Katoličkoj crkvi.

Viđenja svete Margarete Marije Alacoque

Sveta Margareta postala je najveća glasnica kulta Srca Isusova, pobožnosti koja je osvojila mnoštva vjernika i koja i danas u jednostavnom puku donosi obilne duhovne plodove. Zahvaljujući nalogu Margaretine poglavarice, majke De Saumaise, koja je željela izbliza slijediti mistična očitovanja u toj mladoj redovnici i koja je u travnju i svibnju 1673. zapovjedila da ih opiše, doznajemo što se to u njezinoj duši zbivalo. Tek što je po nalogu poglavarice počela pisati, započela su i ona velika viđenja po kojima će njezino ime postati poznato na cijelome svijetu. 

Prvo viđenje – blagdan Sv. Ivana Evanđelista, 27. prosinca 1673. 

Margareta je tek napustila kućnu bolnicu te je pošla u kapelicu i kleknula do rešetke kora. Ondje su strogo „klauzurne redovnice od Pohođenja“ obavljale svoje molitve i pobožnosti. Tada joj se ukazao naš Gospodin te je posve jasno i razgovijetno čula ovu poruku: „Moje božansko Srce tako je raspaljeno ljubavlju prema ljudima da više ne može u sebi zadržavati plamenove svoje žarke ljubavi, već ih mora razasuti. Tebe sam kao ponor nevrijednosti i neznanja odabrao da ispuniš taj veliki naum, da tako sve bude učinjeno od mene.” Poslanje je bilo jasno, no, budući da je toj svetici, kako bi ga ispunila, bilo potrebno svjetla i milosti, Gospodin joj to nije uskratio jer on za izvanredne zahvate daje i izvanredne milosti. Tako je već tom zgodom svojoj odabranici objavio „divote svoje ljubavi i neizrecive tajne svoga Presvetoga Srca, koje joj je do toga dana skrivao“. 

Drugo viđenje – Srca Isusova

Poslije više drugih ukazanja manje važnosti Gospodin Isus je početkom god. 1674., vjerojatno jednoga petka, Margareti objavio opet novu veliku poruku. Da je to bila velika objava svjedočio je i vanjski dekor ukazanja. Gospodin Isus ukazao joj se sa Srcem na prijestolju od plamenova, što bijahu sjajniji od sunca te prozirni kao najfiniji kristal. No, u tome je vanjskom sjaju, prema Margaretinu opisu, bilo Isusovo Srce „okrunjeno trnovom krunom, koja simbolizira rane što mu ih zadajemo svojim grijesima, a nad Srcem se nalazio značajan križ. Taj je križ ondje od prvih časova njegova utjelovljenja, a to znači od časa kad je bilo oblikovano i Presveto Srce; odmah je u nj bio usađen i križ pun svake gorčine.“ Opis tih objava svete Margarete težak je, hrapav i nezgrapan. Životopisci pišu da nije bila laka na peru, da se teško izražavala pisanim tekstovima. No, iz onoga što je teško izrazila jasno proizlazi dvoje: a) ponajprije neizmjerna Otkupiteljeva ljubav prema čovjeku i b) ljudski grijesi kojima nezahvalni ljudi vrijeđaju tu ljubav.

Treće viđenje – vezano uz pobožnost prvih petaka

Dolazi do izražaja u trećoj objavi, koja je jasna sinteza prvih dvaju viđenja. Ta se objava dogodila nekoliko mjeseci kasnije, jednoga petka, drugoga dana po blagdanu Tijelova. Isus se tada, prema opisu svete Margarete Marije Alacoque, ukazao „sav u sjaju slave, s pet rana, koje su bliještale kao pet sunaca, a iz njegova svetog čovještva izlazili su plamenovi sa svih strana, osobito pak iz njegovih divnih grudiju, koje su sličile ognjištu; a bile su otvorene da otkriju svu ljubav toga ljubaznoga Srca, koje bijaše onaj stvarni izvor tih plamenova“. I tada se Isus potužio na ljudsku nezahvalnost. „Za sva moja nastojanja oko njihova dobra ljudi su hladni i nehajni“. Isus kao uzvrat za tu nezahvalnost traži od svetice naknadu. Dok je to tražio, iz njegova je Srca izišao tako žarki plamen te je mislila da će je uništiti. Isus je toj poruci dodao i ovu: „Primit ćeš me u Presvetom Sakramentu svaki put kad ti poslušnost bude to dopustila“. A zatim je zatražio pričest svakoga prvog petka u mjesecu, a kao pripravu za to svetu uru, koju će obavljati prostrta na zemlji u noći između četvrtka na petak od 11 sati do ponoći. I tako su u pobožnost Srcu Isusovu uvedene dvije glavne naknadne vježbe: sveta ura i sveta pričest na svaki prvi petak u mjesecu.

Četvrto viđenje i želja – Blagdan Srca Isusova

Četvrta velika objava dana je za vrijeme tijelovske osmine, između 13. i 20. lipnja 1675. Najvjerojatnije bijaše to datum 16. lipnja. U toj se objavi Isus potužio na rane što mu ih zadaju svojim nepoštovanjem sami vjernici i svojim svetogrđem nevjernici, te je dodao: „A ono što me najosjetljivije vrijeđa jest što to čine i meni posvećena srca“. Kao naknadu za sve te uvrede Gospodin je zatražio da se u petak po tijelovskoj osmini uvede poseban blagdan Srca Isusova, na koji će se svetom pričešću i javnim oprostom naknaditi za uvrede nanesene Gospodinu dok je izložen na oltarima. Zna se da je pismeno pozvala čak i francuskoga kralja Luja XIV. da svoje kraljevstvo posveti Srcu Isusovu. U samome samostanu od Pohođenja Margareta je 20. srpnja 1685. novicijatom iskazala prvu javnu čast Srcu Isusovu, a 21. lipnja sljedeće godine pridružila joj se cijela zajednica u proslavi blagdana Srca Isusova. Od tada, unatoč raznim zaprekama, pokret štovanja Srca Isusova nije se više zaustavio. Papa Klement XIII. odobrio je 6. veljače 1765. dekret Kongregacije obreda kojim se dopušta Poljskoj i Rimskoj bratovštini Srca Isusova, kojoj je pripadao i sam Papa, svetkovanje blagdana Srca Isusova. U Papinoj je namisli bilo da taj novi blagdan širi u Crkvi poruke dane Margareti Alacoque. Ona je bila povlašteno sredstvo za proširenje one pobožnosti koja je u Crkvi pod raznim oblicima bila uvijek prisutna i živa, davši joj ipak neke nove i originalne naglaske. Suvremenici događaja u Parayu brzo su otkrili izuzetnu krepost Margarete Alacoque te su se trudili da i druge s njome upoznaju. Abbe Languet, generalni vikar u Autonu, već 25 godina nakon Margaretine smrti pokrenuo je postupak za njezino proglašenje blaženom, a napisao joj je i životopis. Kad je umuknula Francuska revolucija, kauza Margarete Alacoque uznapredovala je, te ju je papa Pio IX. 24. travnja 1864. proglasio blaženom. Svetom ju je proglasio 13. svibnja 1920. papa Benedikt XV.

Posvetna molitva svete Margarete Presvetom Srcu Isusovu

Ja darujem i posvećujem Presvetom Srcu Gospodina našega Isusa Krista svoju osobu i život, svoja djela, muke i patnje, da od sada svim svojim bićem samo njega ljubim, štujem i slavim. Ovo je čvrsta moja volja da budem sav njegov i da sve činim njemu za ljubav, odričući se cijelim srcem svega što bi njemu moglo biti mrsko. Tebe, dakle, Presveto Srce, odabirem za jedini predmet svoje ljubavi, za zaštitnika svoga života, za osiguranje svoga spasenja, za lijek protiv svoje slabosti i nestalnosti, za naknadu svih pogrješaka svoga života i za svoje sigurno utočište na času smrti. Predobro Srce, ti budi moje opravdanje pred Bogom, svojim Ocem, i odvrati od mene zaslužene udarce njegove srdžbe. Srce puno ljubavi, u tebe stavljam sve svoje ufanje, jer se bojim svega od svoje zloće i slabosti, a nadam se svemu od tvoje dobrote. Uništi, dakle, u meni sve što bi moglo biti neugodno i protivno. Neka se tvoja čista ljubav tako utisne u moje srce da nikada ne zaboravim na tebe i da se nikada ne odijelim od tebe. Zaklinjem te tvojom neizmjernom dobrotom, daj da moje ime bude u tebi upisano, jer ja hoću da moja sreća i slava budu u tome da živim i umrem kao tvoj sluga. Amen

Molitva svetoj Margareti Alacoque

Sveta Margareto Marijo! Tebe je presveto Srce Isusovo

obasulo preobilno darovima svoga božanskog blaga.

Isprosi, molimo te, s bezgraničnim pouzdanjem,

od toga božanskog Srca i meni milosti

koje su mi potrebne. A Božansko Srce neka se udostoji

udijeliti mi što molim, da tako preko tebe ponovno

pokaže svoju slavu i dobrostivost.

– Moli za nas, sveta Margareto.

– Da dostojni postanemo obećanja Kristovih.

Pomolimo se

Gospodine Isuse Kriste,

koji si blaženoj djevici Margareti objavio nedokučivo bogatstvo

Srca svoga, daj da njezinim zaslugama i nasljedovanjem,

ljubeći tebe u svemu i nadasve, zavrijedimo imati neprestani

stan u tvome Srcu, koji živiš i kraljuješ u vijeke vjekova.

Amen

  Vladimir Trkmić/Hrvatsko nebo