J. Sabol: Dvosjekli mač napretka medicinske znanosti za čovjeka

0

 Dostojanstvo čovjeka, prava čovjeka i kvaliteta života

Danas je već očigledno da veliki napredak u medicini postavlja načelna pitanja za etiku koja se direktno tiču dostojanstva čovjeka i ljudskih prava. Medicina kao znanost je principijelno upravljena na čovjeka, na njegovo zdravlje, na kvalitetu života, na život u cjelini. Na kojeg čovjeka; na koju vrstu zdravlja i kvalitete, na kako dugi život; postavljaju se ovdje neminovno ova pitanja? Kod pitanja „na kojeg čovjeka“ ne bi trebalo ili čak ne bi smjelo biti sumnje ili oklijevanja. Odgovor treba ili mora glasiti: kod svakog čovjeka bez bilo kojih uvjeta jer to traži vrednota: dostojanstvo čovjeka kao ustavna vrijednost koju mora država štititi; jer to traži ispovijedanje istine da je čovjek stvoren na sliku Božju. U sekularnoj državi ta se istina više niti ne spominje. Ova jasna principijelna određenja pobačajdoživjela su i doživljavaju sve više i bez grižnje savjesti nepoštivanje od strane samih građana – većeg broja, i grupacija i time posljedično države: zakonodavca. Posljedično ovo ponašanje države uvlači medicinu u jako veliki problem. Pokazati ćemo cijeli slučaj na prenatalnoj dijagnostici koja jest simbol velikog napretka medicine.

Prenatalna dijagnostika je djelomično uvedena i s namjerom da se spriječi rođenje bolesne djece. Ovdje je očito da prenatalna dijagnoza prisiljava da se donese sud od kojega ovisi život ili smrt jednog ljudskog života. Taj sud je „vrijednosni sud“ o tobože nevrijednom životu. Donosi ga liječnik ili više njih. On si prisvaja pravo reći da dostojanstvo čovjeka ne vrijedi za ovog bolesnog ili hendikepiranog ili manjkavom kvalitetom pogođenog života te se njemu smije oduzeti pravo na život, redovito abortusom.

U ustavu stoji posve drukčije određenje: dostojanstvo čovjeka je nepovredivo, nedodirljivo, dakle bez „da ali, ako…“. Ustav zabranjuje negativne sudove o životu bilo kojeg čovjeka. Pa ipak se događa nelogično i skandalozno u državama danas što izražavamo ovako: ne smiješ ubiti dijete; ali, ako su ispunjeni ovi uvjeti, onda ja, država, inače stroga čuvarica prava čovjeka, osobito prava na život, dopuštam da ubiješ dijete na svoj račun (već se traži na račun države); neću te kazniti. Nadodajmo još jednu misao k tome o motivu države. Država znade da djeca rođena s teškim bolestima moraju biti zbrinuta; da se roditeljima mora financijski i drukčije pomoći. To je imperativ humanosti i principa solidarnosti. Ali, to je povezano s velikim troškovima. I tu započinje mudrovanje svake vrste. Medicina si treba postaviti slijedeće pitanje: zar da ja kao znanost očuvanja života budem degradirana na službu selekcionara koji će donositi sudove, koje dijete je vrijedno da dođe na svijet i da živi svoj život u dostojanstvu, a koje to nije? Zar moj etos ne glasi: spašavati život pod svaku cijenu?

Kulturalna i svjetonazorska pozadina diskusije o „vrijednom“ životu

Kod nas u Hrvatskoj i općenito u zemljama istočnog bloka možda postoji nepoznavanje pokreta u zapadnim zemljama pod nazivom „kulturna revolucija“ od 1960- tih godina. Jednostavno se može ustvrditi da su zapadne industrijske zemlje doživjele u nekoliko godina temeljne promjene u shvaćanju života. Srž te promjene čini težnja za individualnom slobodom po vlastitoj volji, bez ograničenja svake vrste, a najviše tradicionalnog morala. Princip životosobnog života je glasio: samoostvarenje, autonomija i osobno uživanje s ciljem biti sretan. Naravno, temeljna pretpostavka takvog načina života je bila: trajno zdravlje i financijska mogućnost za traženje sreće. Traženje sreće i „uživati život“ je bilo potpuno sekularizirano: mlade je zanimao samo ovaj svijet; o drugom svijetu nisu htjeli niti čuti.

Život se nije više doživljavao kao dar Stvoritelja i time kao vrsta zaduženja i zadaće nešto korisnoga činiti. Suveren nad životom je bio svatko za sebe. Pitanja odakle, kamo, zašto sve oko nas nisu se postavljala. Mladi i stariji revolucionari su živjeli ateistički: bez misli ili ideje na Boga. „Novi“ čovjek je postao nesposoban metafizički razmišljati. Stvarala se paradigma sretnog i uspješnog života. Stvarali su se kriteriji za dobar i vrijedan život. Logično tome se stvorio pojam nevrijednog života. To je život bez zdravlja, bez financijske podloge za neprestano traženje sreće i uspjeha. Rodila se želja da se prijeći dolaziti na svijet bolestan, s manjkom bilo koje vrste. Pod udarom takvoga koncepta života našao se pojam dostojanstva čovjeka. U čemu je on zapravo utemeljen i tko je njegov najveći zaštitnik? Tko određuje što mora pripadati čovjeku da bude sačuvano njegovo dostojanstvo? Ako je to svjetonazor autonomije, onda se sadržaj dostojanstva određuje autonomno: po osobnoj volji.

Prvi korak na tom putu je učinio I. Kant. Po njemu ima neko živo biće „dostojanstvo“ ako je u stanju slobodno spoznati ćudoredni zakon, kako to razum određuje, i živjeti po tom zakonu. Dostojanstvo dolazi čovjeku samo na temelju njegove sposobnosti da pomoću razuma i u slobodi autonomno ispunjava ćudoredni zakon. Dakle, čovjek stvara po tome sam sebi „dostojanstvo“ kao razumno biće, on ga sam konstituira, a ne da ga prima kao dar od racionalizamStvoritelja Boga time što dolazi na svijet. Taj stav uključuje misao da tjelesno-naravnom životu u sebi ne pripada dostojanstvo nego samo autonomnom razumnom biću kakav je čovjek. Takav čovjek se razumijeva kao individua koja živi iz samog sebe i kroz sebe, i koji ne treba drugoga, niti Boga niti drugog čovjeka. Za tu individualističku i idealističku sliku čovjeka važi ovisnost od drugoga ili biti u stanju da trebaš drugoga kao nezrelost čovjeka ili kao samo-producirana maloljetnost ili naravna i bolesna forma ljudske egzistencije, koja je nevrijedna u sebi.

Moderni prosvjetitelji su nas vratili u Antiku: u Grčku i Rim. Prije nego je došlo kršćanstvo vrijedile su preporuke filozofa Platona i Aristotela da se osakaćenu ili kržljavu djecu nakon poroda odbaci, a onu djecu koja su bila manjkavog duha i manjkave duše treba poubijati. K tome: da se neizlječivo bolesne ljude medicinski više ne obrađuje. Sve zbog toga jer svi ti nesretni ljudi ne odgovaraju idealu čovjeka za kojega se zauzimala antikna klasika. Ona je obožavala i glorificirala s jedne strane autonomnog i duhovno visoko razvijenog čovjeka – takvim su se smatrali filozofi – i s druge strane mlade, lijepe i fizički jake ljude kakvi su bili atlete. Nadalje je vrijedilo mjerilo za vrijedni život korisnost čovjeka za društvo. Dakle: visoka filozofija u Grčkoj, reprezentirana Platonom i Aristotelom, konstruirala je mjerila za vrijedni odnosno nevrijedni život. Po njima se vršila selekcija tko treba živjeti, tko ima pravo na život i što smiju građani Atene činiti s onim jadnicima koji ne ispunjavaju ta mjerila: građani ih smiju odstraniti iz društvenog života ili ih poubijati. Jako začuđuje da su takvu etiku mogli zastupati tako veliki i znameniti filozofi kao Platon i Aristotel. Očito nije njihov razum, um doživio ono Svjetlo koje je došlo na svijet u noći u Betlehemu rođenjem Sina Božjega. Ljudski razum, um, dakle nije mogao doći sam po sebi do onih spoznaja koje je donijelo na svijet kršćanstvo. S kršćanstvom: s etikom milosrđa Boga i s etikom ljubavi bližnjega došla je na svijet spoznaja da je svaki čovjek Božje stvorenje, i to stvorenje na sliku Boga Stvoritelja koja je Platonjamstvo za dostojanstvo čovjeka. Temelj i razlog tog dostojanstva je smrt Kristova. Kristov Križ je temelj vrijednosti svakog ljudskog bića: zdravog i bolesnog, mladog i starog, bogatog i siromašnog, obrazovanog i nepismenog. Nitko na svijetu: niti pojedini čovjek, niti partija, niti država, niti ekonomija ne smije dirnuti u dostojanstvo čovjeka sprečavanjem njegovog prava na život. To je apsolutna cezura u povijesti čovječanstva koju je donio Sin Božji Isus Krist na svijet i koju od prvog časa svog postojanja naviješta i ostvaruje kršćanstvo: Katolička Crkva kao Mistično tijelo Kristovo zajedno s vjernicima: s Božjim narodom. Dostojanstvo čovjeka i odatle dolazeći zahtjev za pravo čovjeka na život jesu neuništivo mjerilo – norma, za etički prilaz k čovjeku za sva vremena i za svaki ljudski autoritet bilo koje vrste. Tko god se usudi djelovati protiv te norme, ne može izbjeći diskvalifikaciju svoga čovještva i ne može izbrisati svoje ime i prezime s liste ubojica i mrzitelja čovjeka. Nažalost, moramo konstatirati da današnja civilizacija zapadnoga svijeta rađa utjecajne i vladajuće mislioce koji ne priznaju dostojanstvo čovjeka kao jedinu normu postupanja s čovjekom jer su izbrisali iz svoje svijesti istinu da je čovjek stvoren na sliku Božju i da jest stvorenje Božje. Doživljavamo danas da se moderno vrijeme vraća u epohu prije dolaska kršćanstva: u epohu mitologije i vladavine bogova stvorenih ljudskom voljom. Posljedice ovakvog svjetonazora i norme života u ljudskom društvu moralo je doživjeti moderno vrijeme 20. stoljeća. Takve ideje dale su temelj za zločine u ime arijske rase, za zločine u ime radničke klase, za genocide i revolucije… Treba se bojati da naše vrijeme stupa u sličnom smjeru: u smjeru razlikovanja između vrijednoga i nevrijednoga života. Već smo jako daleko na tom putu kroz praktično kršenje dostojanstva svakog čovjeka kao ustavnog prava.

dr. Josip Sabol/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo

Facebook komentari

komentara