J. Sabol: Veličina i svetost savjesti u ozračju moralne krize društva

0

Ako nema Boga, nema niti savjesti

Gledajući psihičko-fenomenološki, savjest je najprije neko nutarnje svjetlo, koje u određenim prilikama zasvijetli u našoj duši, u našoj svijesti tako da mi više ili manje jasno otkrivamo u našem činu kvalitetu dobra ili zla. Mi ne ostajemo sada kod te spoznaje nego iz tog svjetla spoznaje dobivamo jaki poticaj volje da se trebamo bezuvjetno odlučiti za dobro i izbjeći zlo.

Možemo li još danas reći za savjest da je ona općeljudska pojava i vrjednota? Nakon dva svjetska rata i gotovo bezbrojnih ratova sve do u naših dana izgleda da je čovječanstvo shvatilo da u ovoj božanskoj stvarnosti imenom savjest ima najučinkovitijeg saveznika u izgradnji svjetskog mira i socijalnog pomirenja unutar pojedinih društava. I dobroizlozaista, možemo ustvrditi da se čovječanstvo danas prezentira jedinstveno u uvjerenju veličine i svetosti savjesti. Time ono indirektno ispovijeda istinu o dobru i zlu u svijetu, o sposobnosti čovjeka da razlikuje dobro od zla, i konačno, a to je najvažnije, da postoji naravni moralni zakon, koji je čovjeku utisnut u narav od Božanske volje te ga čovjek nikada ne smije svojevoljno mijenjati niti prilagođivati svojim interesima i željama. Filozofsko-teološki gledano ovdje otkrivamo ispovijedanje čovječanstva da postoji Stvoritelj svijeta – Bog Svemogući – svejedno kakvu sliku ljudi imaju o njemu, i svejedno da li je to pravi dokaz da Bog postoji ili pak samo postulat za njegovu egzistenciju, kako misli filozof Kant.

Snagom ovog razlikovanja između dobra i zla i snagom priznanja savjesti kao najvišeg autoriteta u prosuđivanju pojedinih ljudskih čina i djela čovječanstvo ima danas mogućnost da nekoga smatra velikim genijem na području znanosti, politike, ekonomije, kulture i da istovremeno javno prizna da je dotični genij loš kao čovjek i time opasan za mir i napredak čovječanstva. To je vrlo važno za oblikovanje političkog procesa u svijetu i u pojedinim društvima. U političkom procesu nije dovoljno da ljudi političari ispravno odlučuju. Ovdje se traži da ispravni ljudi donose ispravne odluke za volju općeg dobra. Ispravni ljudi su oni koji se daju voditi autoritetom sveopće ispravne savjesti, koju je otkrila klasična filozofija; koju prakticira kulturno-religiozna tradicija i koja je konačno objavljena u kršćanskoj vjeri i tradiciji.

Nažalost, ove spoznaje u vezi sa savješću – u sebi i po sebi tako ispravne i vrijedne – dolaze u slaboj mjeri do izražaja u praktičnom životu: u obiteljskom, obrazovnom, znanstvenom, gospodarstvenom, kulturnom i političkom životu, i u odnosima između naroda i država. Zašto je tome tako? Gdje je razlog činjenici da čovjek, i čak cjelokupno društvo, živi i radi suprotno spoznaji, koju teoretski priznaje istinitom i ispravnom?

Ateizam: glavni razlog moralne krize

Razloga ovoj zagonetki ima mnogo. Htio bih ukazati samo na onaj najdublji, jer mi se čini da je on pretpostavka svim drugim razlozima kao što su: da je modernom čovjeku oslabljena spoznaja o samoj tajni savjesti; da moderni čovjek živi u takvim prilikama borbe za život da jedva ima vremena kritički ući u nutrinu svoje duše i poslušati, što se to događa u njegovim grudima, zašto je uznemiren, nezadovoljan; da se ne čudi što je u njemu neko svjetlo i da ne pita, odakle ono dolazi i dr. Najdublji razlog tom stvarnom ignoriranju fenomena savjesti u čovjeku vidim u umjetno Ateiststvorenom bezbožnom ozračju, koje utjecajne snage društva bez prestanka – danju i noću, bez geografskih granica – održavaju na životu s modernim sredstvima komunikacije, uvjetovanja, manipulacije i pritiska.

Što je idejni sadržaj tog ozračja? Nekadašnjim narodima, takozvanim poganima, bila je savjest glas božanstva. Kršćanskom vjerniku i kršćanskim narodima je savjest glas Boga i izražaj njegove svete volje. Kroz tu religioznu spoznaju je uspostavljen neprestani živi odnos između Boga i čovjeka. Čovjek živi svjesno iz uvjerenja da je Bog Stvoritelj postavio njega u ovaj svijet, da, vršeći Božje zakone, čovjek postigne cilj svog života na ovom svijetu izgradnjom zajedništva u društvu mira, slobode i solidarnosti, i da postigne konačni cilj svog života u punini života vječnim spasenjem. Ta religiozno-kršćanska svijest, u kojoj je čovjek živio stoljećima na prostorima Europe, i čijom snagom je stvarao do tada nepoznatu visoku kulturu u povijesti čovječanstva – kršćansku kulturu – , postala je izvor one duhovno-duševne sposobnosti, koju klasična filozofija naziva sposobnost za osjećaj transcendencije. Na neki način kršćanski vjernik pretvara kroz živu savjest taj osjećaj transcendencije u svjesnu stvarnost u njemu. Živa savjest u njemu je mjesto blizine Božje. Ta svijest blizine Božje u živoj savjesti je činila duhovno-idejno ozračje stoljećima kako u individualnom tako i u javnom životu. Takvog duhovno-idejnog ozračja danas gotovo više nema. Nositelji moderne filozofske i kritičke misli uspjeli su u velikoj mjeri zamračiti svijest modernog čovjeka o tome da je on stvorenje i da radi toga zahvaljuje svoju egzistenciju Stvoritelju. Time je učinjen prvi korak prema oblikovanju života po formuli „živjeti i raditi kao da Boga nema.“ Zadnji korak u ovom sudbinskom usmjerenju današnje civilizacije je učinjen s jednostavnom sofističkom tvrdnjom: Boga nema. Bog je mrtav. Mi smo ga ubili, kaže Nietzsche.

Posljedice tog filozofsko-sofističkog ubojstva Boga pokazale su se strašnim za čovjeka i za čovječanstvo. S ubojstvom Boga u divljim mislima nekih filozofa došlo je do stvarnog ubojstva čovjeka. Ono se nije dogodilo kao jedan Dostojevskidovršeni čin nego se događa kao djelo trajnog ubijanja čovjeka, ljudi, ubijanje staleža, rase, nacije. Sjetimo se samo na 20.stoljeće i na nedavne strašne godine kod nas s imenima: Jasenovac, Bleiburg, Macelj, Križni putovi, Vukovar, Škabrnja, Srebrenica… Druga teška posljedica zaborava ili nijekanja da je čovjek stvorenje Božje, je gotovo totalno oslabljenje osjećaja transcendentnosti ljudskog bića i života. Sve pojave života tumače se s pogledom na ovaj svijet i prirodne zakone. Tako isto i pojava savjesti. Za jedne je savjest atavistički ostatak starog doba; za druge je savjest rezultat socioekonomskog procesa u razvitku svijesti, za treće je ona samo odbljesak moždanih procesa u našoj svijesti itd. To je sadržaj ozračja u vezi s pitanjem o savjesti, kojeg stvaraju i podržavaju određene ateističke snage društva. Tu nema mjesta shvaćanju savjesti kao glasu Božjem, kao temelju ljudskog dostojanstva, kao centralne točke dijaloga između Boga Stvoritelja i čovjeka stvorenja. Ostvaruje se ona upravo proročka riječ velikog psihologa-literate Dostojevskog: Ako nema Boga, sve je dopušteno.

U vezi sa savješću možemo to razumjeti ovako: Ako nema Boga, nema niti savjesti. Ako nema javnog prihvaćanja ispravno shvaćene savjesti, nužno dolazi do nehumanih aktivnosti u procesu društvenog života. U jednom takvom društvu nije savjest putokaz i vodič života nego ljudi na vlasti postaju vodiči savjesti. To je naš narod morao iskusiti za vrijeme komunističke diktature, kada je svijest partije – opet vođene jednim diktatorskim vođom – zauzela mjesto savjesti pojedinaca. Partija je konačno određivala, što je dobro i što je zlo; tko je dobar čovjek i tko je zao čovjek. To je bilo samo logično, ako podsjetimo na činjenicu da je komunistička partija javno ispovijedala ateizam i da nitko nije srpmogao postati član saveza komunista, koji se nije priznao ateistom ili koji se nije pismeno odrekao svoje vjere, ako je bio vjernik.

Time smo opet na početku ovog razmišljanja, gdje smo postavili pitanje, zašto se nalazimo u dubokoj moralnoj krizi društva. Naš odgovor glasi: zato, jer je svijest egzistencijalne povezanosti čovjeka-stvorenja s njegovim Bogom-Stvoriteljem u velikoj mjeri nestala iz sfere javnog života. To dovodi do neprekidnog slabljenja osobne vjernosti objektivno ispravnoj savjesti i naravnom moralnom zakonu.

Ateistički orijentirane grupacije društva rade danas na različite načine da svijest o veličini i svetosti savjesti zamrače u neprekidnoj borbi za ljudska prava stavljajući individualno pravo na izbor određenog prava osobe iznad temeljnog prava slobode savjesti. Ostvarenje tog zahtjeva nužno vodi u duhovno-moralnu krizu društva i time u sprečavanje istinskog razvoja društva. Historičari nas najozbiljnije upozoravaju da nepriznavanje savjesti kao Stvoriteljevog dara čovjeku u svrhu ispravne orijentacije na putu života vodi u katastrofu, pa i u takozvanu ekološku katastrofu o kojoj znanost danas otvoreno razmišlja.

dr. Josip Sabol/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo

Facebook komentari

komentara