Nataša Božinović: Dokumentarac Golda ne ostavlja ravnodušnim političko biće posebno ako se vuku paralele s ponekim našim, nazovi vođama

Dokumentarac o Goldi Meir izraelskoj premijerki 1969.-1974. „Golda“(2019.), izraelsko-njemačke produkcije, uvodi nas ne samo u njenu osebujnu ličnost nego i u povijesnu problematiku okolnosti izraelsko palestinskih prijepora, te izraelskih odnosa s okolnim državama i pozicioniranje u međunarodnim odnosima. Zvali su je kraljicom Židova, a umrla je zaboravljena od svih.

 U Jomkipurskom ratu 1973., poginulo je više od 2000 Izraelaca, i pet do šest puta više ujedinjenih snaga arapske koalicije (Egipćana Sirijaca, Iračana). Rat je bio iznenadni napad na Izraelske pozicije, te je prvim danima bilo izraelskoga povlačenja, ali vrlo brzo su prešli u uspješan protunapad. Nakon 19 dana, Izrael ostvaruje pobjedu unatoč prednosti zbog efekta iznenađenja. Svejedno, nacija Goldu i njena ministra obrane Mošu Dajana( inače do tada proslavljenoga vojnika i stratega) optužuje za nepripremljenost zemlje za rat, te za loše vođenje mirovnih pregovora gdje se po mišljenju mnogih, možda mogao izbjeći rat.  Zbog 5-6 puta manje žrtava od njihova neprijatelja, i u kontekstu pobjede, nacija vodeće političare naziva ubojicama. 

Nakon završetka Jomkipurskoga rata, na komemoraciji poginulim vojnicima među okupljenima počelo se lagano, pa sve glasnije prolamati „ubojice“. I od tada, Golda  nepovratno gubi status. Daje ostavku 1974. Bolesna, stara, izmorena i usamljena umire  1978. 

Tito na Sutjesci biva totalno poražen, izgubi 8 000 svojih partizana,  (13 puta više od suprotne strane) i bude ratni heroj. Kakav ubojica!? I onda kad smakne bez suđenja više od 100 000 ratnih zarobljenika, većinom Hrvata. Ma kakvi! Jer, što bi rekli svi Milanovićevi ljudi: “Zasluženo!“ 

Tito, kao i Golda, umire star, još najbolje da nije, ali nikako zaboravljen. Pače zbog iste logike vrednovanja heroja, ubojica i izdajnika, još i danas ljubitelji toga diktatora, predsjednika jedne totalitarne države, postaju predsjednici jedne demokratske države. Hrvatske.

Dokumentarac „Golda“ vješto spaja dijelove intervjua s njom kada je kamera bila isključena, snimke iz toga doba, te današnja svjedočanstva ljudi koji su je imali prilike upoznati. Od onih koji su je iznimno poštivali do onih najkritičnijih spram nje. 

Film vas od početka do kraja drži u stanju fascinacije životnom dramom pojedinca usko vezanom uz dramu jedne nacije. Film je apsolutno izraelski aspekt i druga strana se u ovome filmu ne pita  jer  nije tema. Tema je Golda Meir. Njezini potezi, akcije, mišljenja, stavovi, te mišljenja i priče njenih suvremenika i suradnika o njoj. 

Zanimljivo je da sam pogledala prvu epizodu izraelske igrane serije „Dolina suza“ kojoj je okosnica radnje Jomkipurski rat, pa potom sasvim slučajno naišla na trećem programu HTV-a, dokumentarac o Goldi, koji je lijepo upotpunio sliku. Serija „Dolina suza“ ima ponešto mana kojima partizanski filmovi obiluju, ali to je ovdje svedeno na minimum i serija, prva sezona, više je nego gledljiva i zanimljiva.

Dok se, ako ste turbo zauzeti, Dolina može preskočiti, za Goldu svakako nađite vremena. I jedno i drugo TV ostvarenje, ponudit će određene informacije i zanimljivosti iz toga dijela svijeta bez obzira na aspekt. Primjerice, upotpunit će sliku o izraelskim Crnim panterama. Smisao i djelovanje toga pokreta i prosvjeda koje su organizirali. Da to nije baš detalj iz opće kulture, pokazuje i Golda koja ih nije razumjela ili ih jednostavno nije htjela razumjeti. Židovi koji su u Izrael doselili s „crnoga“ kontinenta, za nju su ostali građani drugoga reda. 

Ono što me dodatno oduševilo kod oba ostvarenja jest nepostojanje „Jugoslavena“ . Našim rječnikom rečeno. Nepostojanje Izraelaca kojima je država Izrael upitna i nevaljana samo iz razloga što postoji. Golda može biti upitna, njeni potezi, sve živo, ali država Izrael je iznad svega. Tako je i Mossadovom čelniku iz doba Münchenskoga masakra  na OI 1972. kada su Palestinci ubili 11 izraelskih sportaša. Događaj se  zbiva u mandatu Golde Meir. Dirljivo je kako starome tajnom agentu Mossada suza kane gotovo za svakoga poginuloga Izraelca dok s druge strane daje na znanje da je akter osvetničkoga pohoda, nazvanog Božji bijes  u kojem su tijekom 20 godina pobijeni svi koje je Izrael smatrao odgovornima za teroristički akt. Golda je to odobrila na način: ti ćeš znati što najbolje treba učiniti.

 Izrael je meritum stvari. Ne obitelj, ne stranka. Jer to ti je posao, čovječe! Tako je i njenu glasnogovorniku. Tako je i pripadniku Crne pantere koji za razliku od Mossdovca ne gaji baš dobra iskustva s Goldom. Tako je i novinaru koji je nije volio. Tako je svim protagonistima dokumentarca Golda i igrane serije Dolina suza. Izrael je svrha i cilj. Time se kao političari, špijuni, vojnici, politički novinari, prosvjednici bave. Želimo dobro Izraelu. Možemo se ne slagati, ali kad je Izrael u pitanju, ako se bavimo bilo kojim javnim zanimanjem vezanim uz državu, onda nema ‘sitnosopstveničkih’ kalkulacija. Možemo pogriješiti, ali ne namjerno i ne iz razloga što nas vodi drugi, osobni interes. 

Je li Goldi u bilo kojemu trenutku života Izrael bio slučajna država, domoljublje floskula, ili da je poslije odlaska najavila album lako glazbenih nota kojim će objasnit svoje političke akte?

Jeste li Tuđmana čuli da posebno ističe vlastitu obitelji? Koja politička ikona to radi? Da je Golda u cijelom filmu lamentirala kako joj je bitna obitelj…, taj film ne bu gledali (s interesom). Smije li netko koga bira narod, isticati obitelj, pa i osobnu vjeru? Koga to zanima ako si narodni poslanik? Znaš valjda koja ti je time svrha ili treba pojasniti?  Može li se Izraelu, zapravo većini država u svijetu, dogoditi jedan Mesić, Josipović, ljudske negacije postojanja države. Može li netko tko je imao antihrvatsku vladu sastavljenu od Pusićke do Jovanovića, koji u SKJ ulazi 1985., danas imati drugi mentalni sklop u glavi? Može! Ali ne Milanović!

Može čovjek progledati i skužiti da je bio indoktriniran, ali to nije Milanović. 

Ako se tu i tamo obrecneš na jugoslavenske novinare, analitičare ili političare koje si sam stvorio i uzgojio, i ne samo to, podijeliš odličja onima kojima ih je davno trebalo dati, a i nekim drugima, pa još staneš čvrsto na stranu hrvatskog (biračkoga) tijela u BiH, a u istoj vremenskoj epohi i dalje bježiš s komemoracija gdje se pojavi HOS jer ti je ljevičarima bitno pokazati da je anti ZDS stav važniji od bilo koje komemoracije za poginule branitelje, i dalje si uporan u postavljanju Zlate Đurđević iz četničkoga miljea na sam vrh  pravosuđa (dok sama nije odustala), i dalje bi, da te sad hoće netko upitati, izabrao Tita u odnosu na Tuđmana, i dalje nećeš vratiti iz podruma biste hrvatskih velikana pod egidom kad mi je maknut Tito, onda ne će ni jedan na svjetlo dana, iako je Tito negacija svih ostalih, onda to nije nikakvo prosvjetljenje. To je čisto osobna, kavansko  trgovačka kalkulacija. Ona kakvu Tuđman nije poznavao! To nije državnička kalkulacija. Ne za dobrobit hrvatske države. Takvu kalkulaciju, kavansku, bilo kakav vođa bilo koje opcije u kontekstu društveno državnih institucija, stranke, nevladine organizacije, ne bi, za dobrobit društva, trebao poznavati. Nama je ta vrsta kalkulanta koji poznaju samo osobni interes, osobnu promidžbu, tražena karakteristika. A taj netko nije ni postolar, pekar, frizer, ugostitelj,  netko tko je sam svojim znanjem i vještinama koje je odabrao, pa  zaradio za kruh svoj svagdašnji, netko tko u kontekstu toga ima pravo gledati ostvariti vlastitu dobit i naravno, uvijek ostati moralan čovjek pri tome. Taj je netko političar, narodni izabranik.

 U slučaju Hrvatske izgleda da se sasvim ispravnim smatra da i ako te bira narod, možeš biti sitno kavanski kalkulant. Prikazivati se lažno. Lažno igrati na domoljubne emocije, a mediji će već učiniti svoje i istaknuti ono što treba istaknuti, prodavati maglu guskama od 1918 na ovamo, da bi uvijek pobijedila duboka država. U Hrvatskoj bi se, nadolazeći popis stanovništva, mogao slikovito nazvati popis guski. A mogao bi čisto u svrhu stand- up komike ili popularne  satire, izgledati ovako:  Jeste li u nekome trenutku vjerovali, ako ste desničar, Mesiću da je državotvorni Hrvat – (150 bodova), ako ste poštena lijeva inteligencija, da je uopće čovjek – (isto 150 bodova)? Koji su vam, ako ste desničar, bili  izbavitelji iz dubine duboke države: Ruža Tomašić-(20 bodova), Bruna Esih-(30), Škoro- (100)..? Potom bi se bodovi zbrajali i recimo min 100 bodova bi vam dalo za pravo da se upišete kao guska. Ne bilo koja. Ona čuvena. U magli. S matematičkom preciznošću mogu likovati da mi nedostaje popriličan broj bodova. Što ne garantira da ih do idućega popisa  ne ću doseći. 

Nataša Božinović/Hrvatski tjednik/Hrvatsko nebo