Bosna i Hercegovina na prekretnici (3. dio)

Bosanska Posavina u užem smislu obuhvaća područje osam općina, od Brčkoga na istoku do Bosanskog Broda na zapadu, u kojima su prije rata Hrvati bili većinski narod, ili barem značajna manjina. Na tom prostoru tijekom 1992. godine vodile su se žestoke borbe između hrvatskih i srpskih snaga, u kojima su nadmoćni Srbi osvojili veći dio Posavine i tako osigurali strateški važan koridor između Beograda i Banja Luke. Ipak, Srbi nisu uspjeli u potpunosti ostvariti svoje ciljeve, te izbiti na rijeku Savu čitavom dužinom. Unatoč brojnim napadima, HVO je obranio strateški važno područje Orašja, pri čemu je presudnu ulogu imala podrška Hrvatske vojske s druge strane rijeke. Ni poznati koridor kod Brčkoga Srbi nisu uspjeli pomaknuti prema Majevici, pa je čitavo vrijeme rata njegova širina na najužem dijelu iznosila tek četiri-pet kilometara. O tadašnjim događajima u Posavini trenutno najbolji znanstveni prikaz iznio je vojni povjesničar Davor Marijan u svojoj novoj knjizi posvećenoj Domovinskom ratu.

„Rat za Bosansku Posavinu 1992. godine“

Ako zanemarimo neke „sitnije“ incidente, pravi rat u Bosni i Hercegovini započeo je uličnim borbama u Bosanskom Brodu početkom ožujka 1992. godine, odmah nakon referenduma o neovisnosti. Srpski cilj bio je izlazak na poznati most koji spaja dva Broda, u čemu za dlaku nisu uspjeli. (v. „Rat za B.P.“, Zemljovid 2) Mjesec dana kasnije borbe se šire na čitavo područje Posavine. Srbi bez otpora osvajaju muslimanske gradove Bijeljinu i Brčko, a organizirani otpor osvajačima pružaju jedino Hrvati. HVO i HV uspijevaju obraniti i osloboditi B. Brod, Derventu, Odžak i Orašje, te dijelove Modriče, B. Šamca i Brčkog. Unatoč relativnoj malobrojnosti, Hrvati na početku rata natprosječno sudjeluju i u obrani Gradačca.

Nakon početnih neuspjeha, srpske snage pokreću snažan protunapad, te idućih mjeseci osvajaju Modriču, Odžak, Derventu i, 6. listopada 1992., Bosanski Brod. Za hrvatski neuspjeh odgovorna je, u prvom redu, golema nadmoć protivnika u ratnoj tehnici i ljudstvu. Prema kasnijim spoznajama, na početku bitke za Posavinu srpske snage raspolagale su s preko 20.000 vojnika, te mnoštvom tenkova, topova i minobacača, čime su višestruko nadmašile hrvatske branitelje. Koliko je srpska strana bila snažna pokazuje i pregled naoružanja samo jedne od tri taktičke grupe VRS-a u početnoj etapi operacije Koridor-92: „Treća taktička grupa (TG-3) pod komandom pukovnika Slavka Lisice .. sastojala se od 8673 vojnika, 38 tenkova, 33 oklopna transportera, 66 topničkih oruđa za potporu, dva višecijevna lansera raketa i 72 minobacača 82 i 120 mm.“ (str. 94.) Nemali doprinos srpskoj pobjedi dalo je i Jugoslavensko ratno zrakoplovstvo (čemu je autor osobno svjedočio), a zona zabrane letenja iznad BiH uvedena je tek nakon pada B. Broda!

U tadašnja ratna zbivanja uplela se i međunarodna politika. Vijeće sigurnosti UN-a nekoliko je puta pozvalo Hrvatsku da povuče vojsku iz Posavine, unatoč žestokim srpskim napadima na susjednu Slavoniju u kojima je stradao velik broj civila. Muslimansko vrhovništvo, predvođeno Alijom Izetbegovićem, odbilo je potpisati vojni sporazum koji im je hrvatska strana uporno nudila, navodeći pritom kojekakve smiješne izgovore. Muslimanima je u tom trenutku odgovaralo da se Hrvati iscrpljuju u neravnopravnoj borbi sa Srbima, dok su istovremeno pripadnici netom osnovane muslimanske vojske, tzv. Armije RBiH, pasivno promatrali zbivanja, bez ikakve namjere da se uključe u sukobe i napadnu Srbe s juga.

Ironično, kad je B. Brod pao u srpske ruke propagandna mašinerija u Beogradu i Sarajevu okrivila je Tuđmana da je „prodao“ Posavinu, što su mnogi u Zagrebu oduševljeno dočekali! Sve te podvale i pogrešne procjene znalački je opovrgnuo u svom najnovijem radu povjesničar Davor Marijan. Analizom dostupnih dokumenata sukobljenih strana Marijan je došao do zaključka tko je stvarno odgovoran za hrvatski poraz, pa njegovu knjigu – „Rat za Bosansku Posavinu 1992. godine“ – preporučujemo svim kritičarima Tuđmanove politike, a posebno povjesničarima poput Goldsteina, Klasića, Jakovine i Hasanbegovića. Ako imaju drukčije mišljenje od uvaženog kolege Marijana, nitko im ne brani da s njime izađu u javnost!

Kako je Holbrooke zeznuo Amerikance?

Na mirovnim pregovorima u Daytonu Srbi su uspjeli zadržati veći dio osvojenog teritorija u Posavini, uz izuzetak Brčkoga, koje je prepušteno američkoj arbitraži, te općine Odžak, koja je vraćena Hrvatima kao nekakva utješna nagrada za goleme ustupke u drugim dijelovima Bosne i Hercegovine. No, kome je zapravo vraćen okupirani Odžak? Prema statističkim podacima, grad Odžak je prije rata imao uvjerljivu muslimansku većinu: 6205 Muslimana, 1404 Hrvata, 819 „Jugoslavena“ i 599 Srba. Uzmemo li u obzir da su sva okolna hrvatska naselja u ratu temeljito opljačkana i uništena, moramo se zapitati zašto je „snažna“ mategranićevska diplomacija pristala na tu podvalu? Zar za naše nacionalne interese ne bi bilo puno značajnije da smo, umjesto muslimanskog Odžaka, ultimativno tražili povratak Bosanskog Broda? Sami Amerikanci vjerojatno bi se složili s hrvatskim argumentima, da ih je itko znao predstaviti!

O važnosti Bosanskog Broda za Hrvatsku ne treba previše trošiti riječi. Rafinerija nafte, spojena na Jadranski naftovod (JANAF), te konurbacija sa susjednim Slavonskim Brodom mogli su biti od ključne važnosti ne samo za Hrvate u Bosanskoj Posavini, nego i za ravnomjeran razvoj čitave Slavonije. Da podsjetimo, na potezu od Osijeka do Zagreba postoji samo jedan veći grad, a to je upravo Slavonski Brod! U zajednici sa susjednim Bosanskim Brodom, ovdje se mogla razviti značajna hrvatska urbana cjelina sa stotinjak tisuća stanovnika, koja bi gospodarskom snagom mogla konkurirati čak i jednom Osijeku. Umjesto toga, zahvaljujući rusko-srpskoj rafineriji, dobili smo „treći najgori grad u Europi po kvaliteti zraka“! (Večernji list, 17.6.2021.) Ali, što se to tiče Amerikanaca?

Naknadni razvoj događaja pokazao je da su naši partneri u Posavini teško pogriješili. Dopustili su da B. Brod pripadne Srbima, što uopće nije bilo potrebno. Naime, trasa zamišljenog srpskog koridora prolazi smjerom Bijeljina-Brčko-Modriča-Doboj, dok B. Brod leži sasvim po strani i sa spomenutim koridorom nema nikakve veze. U prvim godinama nakon rata Srbi nisu znali što da rade s oštećenom rafinerijom pa su je konačno prodali Rusima, nakon čega je započelo strelovito širenje ruske naftne industrije po čitavoj regiji, uključujući i Hrvatsku. Gdje je tu američki interes? Zar ne bi bilo bolje da bosanskobrodsku rafineriju nadzire INA? Glavni američki pregovarač u Daytonu, Richard Holbrooke, dopustio je da ga prilikom krojenja karata zaslijepi netrpeljivost prema Hrvatima, što je za posljedicu imalo ugrožavanje američkih interesa na širem području zapadnog Balkana. Naravno, sredinom devedesetih nitko nije ni sanjao da će se Rusija tako brzo oporaviti i postati značajan regionalni igrač. Međutim, nije li osobina dobrih diplomata da razmišljaju nekoliko poteza unaprijed?

Budućnost Posavljaka

Što se tiče posavskih Hrvata i njihove budućnosti, demografski podaci znatno su lošiji nego kod druga dva naroda. Uzmimo za primjer Brčko, u kojemu su prošle godine Muslimani-Bošnjaci imali 373 rođenih (48%), Srbi 321 (41%), a Hrvati tek 38 živorođenih (5%), što je četiri puta manje od hrvatskog udjela u stanovništvu distrikta. Unatoč tome, neki genijalci s hrvatske strane predlažu da se čitava Bosna i Hercegovina uredi po multietničkom, brčanskom modelu! Statistike pokazuju da na području BiH, pa tako i Posavine, postoji jaka korelacija između manjinskog statusa s jedne, i niskog nataliteta, izumiranja i iseljavanja s druge strane, što najviše pogađa Hrvate. Gdje je onda izlaz? Prof. Tado Jurić s Hrvatskog katoličkog sveučilišta u Zagrebu predlaže investiranje u kulturu, kako bi se kod mlađih naraštaja sačuvala svijest o hrvatstvu Posavine i tako spremno dočekala bolja vremena. (v. članak: „Posljednja prilika za spas Posavine…, V. list, 21.5.) No, što je s drugim rješenjima, poput prekrajanja unutarnjih granica u interesu svih uključenih strana? Je li takvo što moguće, ili su daytonske granice „uklesane u kamen“?

Dinko Pejčinović/HKV/https://www.hkv.hr /Hrvatsko nebo