Zdravko Gavran: Hrvatska nema ni Orbána ni „orbanića“?!

1

 

 

Zašto središnji katolički tjednik u višestranačkoj demokraciji ne smatra potrebnim suočavati političke dužnosnike i istaknute političare s ozbiljnim pitanjima o njihovoj vjeri i nevjeri, o odnosu prema normama katoličkog naučavanja o moralu; o sadašnjosti i budućnosti hrvatskog naroda, društva i države, o vrjednotama koje zastupaju i vrijednostima koje brane i promiču, o ciljevima, postignućima, prijeporima, neuspjesima i strukturnim problemima, dobivati njihove odgovore, postavljati im potpitanja, doticati se i njihove osobne i javne odgovornosti…? Takvo ignoriranje političara i dužnosnika doista nije lako, a možda uopće i nije moguće razumjeti. Osim ako nam uredništvo Glasa Koncila u tomu samo ne pomogne.

 

Novi broj katoličkog tjednika „Glas Koncila“ (GK), od 20. lipnja, donosi ekskluzivni intervju s predsjednikom mađarske vlade Viktorom Orbánom, pod naslovom „Kršćanstvo je stvorilo slobodnoga čovjeka, obitelj i naciju“.

MAĐARSKI PREDSJEDNIK VLADE VIKTOR ORBAN EKSKLUZIVNO ZA GLAS KONCILA Kršćanstvo je stvorilo slobodnoga čovjeka, obitelj i naciju

Taj intervju, na više od tri stranice, sadržajan je i zahvaća u niz tema koje zanimaju mnoge ljude u Hrvatskoj i izvan nje te će pobuditi veliko zanimanje javnosti. Mnogi hrvatski katolici „ludi“ su naime za kalvinistom Orbánom – u kojemu vide junaka u obrani nacionalnih identiteta te (ostataka) katoličkog i kršćanskog identiteta Europe gotovo ravnoga po hrabrosti Nikoli Šubiću Zrinskomu, junačkom branitelju Sigeta, Austrijske Monarhije i kršćanske Europe pred onodobnom osmanlijskom najezdom. 

Iznimka u dugoj povijesti i „razgovor među kršćanima“

Ovdje se, pak, ne će o sadržaju spomenutog hrvatsko-mađarskog kršćansko-političkog razgovara ništa reći. Tko želi pročitati pitanja i odgovore, morat će potražiti novi broj GK-a. Osvrnut ćemo se samo na nešto što se navodi i u samom uvodu u intervju, koji ćemo stoga odmah i citirati:

„Svjetski euharistijski kongres kao prvi veliki međunarodni crkveni događaj koji se nakon pandemijskoga posta događa u Mađarskoj u rujnu, zatim milijunski iznosi pomoći koji iz Mađarske dolaze u Hrvatsku nakon razornih potresa, potom kršćanska baština na koju su ponosne i Mađarska i Hrvatska, dovoljni su razlozi da Glas Koncila u svojoj 59-godišnjoj povijesti napravi iznimku i intervjuira predsjednika jedne strane vlade (pojačao Z. G.) – prvoga čovjeka mađarske izvršne vlasti Viktora Orbána. Novinare Glasa Koncila najprije je primio na terasi palače u kojoj se nalaze vladini uredi, s koje se pruža pogled na budimpeštansku panoramu, a potom se dvosatni srdačni razgovor nastavio u prostorima impozantne vladine knjižnice. Nije to bio tipičan razgovor jednoga državnika sa stranim novinarima. Bio je to razgovor među kršćanima (pojačao Z. G.).“

Povod nam je dakle „iznimka“ koju je hrvatski katolički tjednik načinio time što je prvi put u svojoj povijesti intervjuirao „predsjednika jedne strane vlade“. Koliko je doista bilo razloga i pravog opravdanja da se u ovom slučaju načini (prva) iznimka, to je diskrecijska ocjena uredništva GK-a. Intervju nedvojbeno donosi sadržajno obogaćenje i proširenje vidika. No kada se već spominje ta iznimka, moralo bi se dodati i ono što se u ovom uvodniku ne spominje, a što je za hrvatsku katoličku i ostalu publiku isto tako, a zapravo i mnogo više, potrebno reći. A potrebno je reći da GK nije do sada, koliko nas sjećanje služi, objavio nijedan intervju ni s jednim predsjednikom hrvatske vlade. Dapače, ni s jednim predsjednikom države, ni s jednim predsjednikom Hrvatskog sabora, ni s jednim zastupnikom, ministrom, vijećnikom i ni s jednim drugim visokim dužnosnikom u tijelima hrvatske državne, područne ili mjesne vlasti. Isto tako ni one do 1990-e, dakle jugoslavenske odnosno jugoslavensko-hrvatske vlasti. Isto tako ni s jednim političarem kao političarem. 

Ipak, mora se, istine radi, navesti da su u tom pogledu ipak zabilježene dvije-tri iznimke. Prva je bila intervju s dr. Franjom Tuđmanom, predsjednikom HDZ-a u nastajanju, ali u statusu povjesničara, a ne političara, u srpnju 1989. Nakon čega je uslijedio, kao protuteža, intervju s dr. Hrvojem Šošićem, političarem koji je tada pripadao frakciji HDZ-a žestoko suprotstavljenoj Tuđmanu. Drugi je intervju s F. Tuđmanom objavljen 20. svibnja 1990. Iako sedma Božja zapovijed glasi kako glasi, u kasnijem osvrtu na taj intervju na mrežnoj stranici GK-a navodi se da je to bio intervju s Tuđmanom „kao izabranim predsjednikom…neposredno nakon održanih prvih višestranačkih izbora“. To pak, na žalost, nije istina. Tuđman tada nije bio „izabrani predsjednik“ Republike, nego će ga tek deset dana poslije tog nadnevka, kada se kao višestranački, 30. svibnja, konstituirao, izabrati Hrvatski sabor. I to ne kao predsjednika Republike, nego kao, po tadašnjem Ustavu, predsjednika Predsjedništva Socijalističke Republike Hrvatske. 

Pitanja uredništvu Glasa Koncila

Time što je pod vodstvom i u izvedbi novoga glavnog urednika, Branimira Stanića, koji je lani preuzeo gotovo trodesetljetno glavnourednikovanje od mons. Ivana Miklenića, načinio „iznimku“, i to na  međunarodnom planu, Glas Koncila potaknuo nas je i praktički „natjerao“ na razmišljanje. I na postavljanje nekoliko pitanja tom tjedniku. Koji ni po čemu u hrvatskoj javnosti i stvarnosti nije ni obični ni privatni ni samo (iako to već dugo formalno jest) tjednik zagrebačke nadbiskupije, nego je praktički blizu tri desetljeća jedini informativni hrvatski katolički tjednik, a već šest desetljeća medijski simbol Katoličke crkve hrvatskog jezika, a u razdoblju komunizma i pravi svjetionik i mnjevena točka otpora režimu među Hrvatima u njihovoj matičnoj domovini, u Bosni i Hercegovini i posvuda po svijetu.

Pitanja koja se moraju postaviti glase: Zašto se Glas Koncila desetljećima držao načela, i zašto ga se i dalje drži, da „ne želi političare u svoju butigu“, u smislu neintervjuiranja njih? Pri čemu se istodobno, iz broja u broj, neumorno bavio komentiranjem onoga što (ne) čine političari, vlasti i vladajuće stranke, osobito u komentarima najprije nepotpisanima, uredničkima, koje je – da ne idemo unatrag dalje od početaka demokratske Hrvatske – pisao vlč. Živko Kustić, a zatim vlč. Ivan Miklenić, koji se poslije počeo pod njih i potpisivati. Da ne bi ispadalo kako je taj komentar nužno i službeno stajalište „Kaptola“ odnosno Crkve u Hrvatskoj. Prošle godine glavnouredničku „štafetu“ preuzeo je laik Branimir Stanić, koji je promijenio dužinu i poziciju, ali je ipak zadržao redovnu formu uredničkog komentara, opet iz broja u broj, i opet uglavnom o društveno-političkim, a samo tu i tamo, iznimno, o vjersko-crkvenim temama.

Ne  ćemo nagađati kako bi mogli glasiti odgovori i koji bi razlozi mogli takvo stajalište opravdavati. Ne ćemo, za sada, ulaziti ni u to zašto o političkim temama mogu i smiju u „katoličkom tjedniku“ pisati klerici ili paraklerici (to jest službeni laici), koji uređuju Glas Koncila, eventualno i poneki povremeni ili stalni kolumnist, a o politici ne mogu u Glasu Koncila ništa reći ni političari ni dužnosnici ni zastupnici ni članovi vlade ni državnici, ali mogu razni stručnjaci za pojedine segmente ili aspekte politike. No mora se na ovaj način primijetiti te katolicima i Hrvatima posvijestiti da je bilo i da i dalje, unatoč spomenutim iznimkama, tako.

Ima li kršćana u hrvatskoj politici; ako ih  ima, zašto ih Glas Koncila ignorira?

Ljudi skloni zaključivanju po logičkoj metodi a contrario mogli bi primijetiti da je to zato što među hrvatskim političarima, zastupnicima, ministrima, predsjednicima vlade i države nema uvjerenih kršćana, takvih kao što je, reklo bi se po onomu za što se on izrijekom i odlučno zauzima, predsjednik mađarske vlade, Orbán. Mogli bi dapače dodati da kod nas nema ne samo nijednog hrvatskog Orbána, nego da nema ni hrvatskih „orbanića“. 

To bi značilo da na najvišim razinama vlasti i u vrhovima stranaka nema nikoga s kime bi urednici i novinari Glasa Koncila mogli voditi razgovor koji bi mogli u uvodu opisati kao „razgovor među kršćanima“. Takvu mogućnost zaključivanja ne ćemo komentirati. Jedini koji mogu dati mjerodavne odgovore na to pitanje, na takvu možda i „insinuaciju“, jesu urednici Glasa Koncila. 

No ako i ne bi bilo u Hrvatskoj političara kalibra i statusa i ideološkog profila Viktora Orbán s kojim bi se za katolički tjednik moglo razgovarati kao s kršćaninom, time još nije odgovoreno nema li i među političarima i dužnosnicima nešto nižeg ranga i kalibra i ideološkog profila takvih s kojima bi se moglo razgovarati kao s kršćanima. Bilo bi naime, po računu vjerojatnosti, logično očekivati da u zemlji u kojoj se 90 posto stanovnika izjašnjavaju kao kršćani bude i među političarima ako ne devedeset, a ono u najmanju ruku devet posto takvih. Ili je kršćanima pristup politici u Hrvatskoj na neki nepoznat način „zabranjen“, pa ih u njoj praktički i nema, osim poneke iznimke? Ili su zapravo hrvatski kršćani u politici svi odreda neki neuvjerljivi, nevjerodostojni ili lažni kršćani, koji ne znaju ili ne ispovijedaju ni temeljne vjerske istine, a kamoli da bi ih poput Orbána tumačili učenim teolozima i intelektualcima poput dvojice urednika Glasa Koncila koji su otišli do Budimpešte e da bi ondje čuli mjerodavna tumačenja i dobili odgovore na pitanja koja njih i čitatelje zanimaju?

No ako takvih ipak, po sreći ili nesreći, ima, zašto Glas Koncila ne želi s njima razgovarati? Zašto ne želi svoje stranice otvoriti njihovim znanjima, razmišljanjima, iskustvima, idejama, ocjenama i tumačenjima onoga što se upravo i realno zbiva u hrvatskoj, europskoj i globalnoj politici, gospodarstvu, kulturi, duhovnosti i svjetovnosti?

Ne bi li katoličke novine trebale i nevjernike suočavati s pitanjima o općoj dobrobiti?

Naravno, ako kršćana – ne svetaca, nego jednostavno katoličkih i kršćanskih vjernika kakvi već jesu ili jesmo – u hrvatskoj politici nekim čudom i nema, u što bi doista, unatoč svim kadrovskim trijažama jugoslavensko-komunističke ’duboke države’, bilo jako teško povjerovati, nigdje ne piše da vjerske novine ne bi smjele, u demokraciji, objavljivati i intervjue s visokim političkim dužnosnicima, napose s izabranim zastupnicima i predstavnicima (većine) naroda, ako oni i nisu „nekakvi“, ili nisu kršćani, pa i ako nisu ni vjernici, ili ako ne znaju jesu li ili nisu. 

Opće je dobro naime opće dobro! Nacionalna je dobrobit naime ono na što i sam katolički tjednik zapriseže od svoga prvog broja do ovoga najnovijega. Pa kako se onda može razmatrati opće dobro i nacionalna dobrobit ako se o njezinim sadržajima i načinima njezina ostvarivanja načelno ne želi razgovarati ni s jednim političkim dužnosnikom ili političkim aktivistom? Misli li se možda da o nacionalnoj dobrobiti sve što je vrijedno i potrebno znaju samo oni koji nisu politički dužnosnici, koji nisu ministri, koji nisu zastupnici, koji nisu stranački stratezi, ideolozi i analitičari? Misli li se da su političke teme u intervjuima pozvani kao pouzdani i vjerodostojni tumačiti samo razni profesori, stručnjaci, znanstvenici, analitičari, publicisti, birokrati, a ne i oni koji se neposredno i profesionalno tim temama ne samo bave, nego politiku kreiraju i političke programe i zadaće i ciljeve u praksi ostvaruju. Koji ostvaruju što opće, što posebne, što partikularne, a pritom i osobne interese. Za što bi sve trebali javnosti i polagati račune, u svakoj prigodi, pa i u intervjuima za svjetovna i vjerska glasila.

Kako takvo ignoriranje političara i dužnosnika razumjeti?

Moguće je da postoji bojazan spram hrvatskim (i inim) političarima zbog njihove poslovične neiskrenosti, pristranosti, jednostran(ačk)osti, dvoličnosti. No kako da te bojazni najednom više nije bilo kada se krenulo u Budimpeštu razgovarati s gospodinom Orbánom?

Razumljivo je da u onakvim odnosima kakvi su postojali u jugoslavensko-partijskom totalitarizmu ne bi bilo opravdano, a nije se ni formalnopravno smjelo, otvarati stranice vjerskih glasila domaćim (režimskim, prema vjeri i Crkvi neprijateljskim i represivnim) čisto svjetovnim temama te političarima i dužnosnicima, iako bismo danas i o tomu mogli malo drukčije razmišljati nego onda. No zašto središnji katolički tjednik u višestranačkoj demokraciji ne smatra potrebnim suočavati političke dužnosnike i istaknute političare s ozbiljnim pitanjima o njihovoj vjeri i nevjeri, o odnosu prema normama katoličkog naučavanja o moralu; o sadašnjosti i budućnosti hrvatskog naroda, društva i države, o vrjednotama koje zastupaju i vrijednostima koje brane i promiču, o ciljevima, postignućima, prijeporima, neuspjesima i strukturnim problemima, dobivati njihove odgovore, postavljati im potpitanja, doticati se i njihove osobne i javne odgovornosti…? Takvo ignoriranje političara i dužnosnika doista nije lako, a možda uopće i nije moguće razumjeti. Osim ako nam uredništvo Glasa Koncila u tomu samo ne pomogne.

Naravno, sve to ima još niz dimenzija, među kojima dimenzije odnosa klera odnosno hijerarhije odnosno službene Crkve prema laicima odnosno laikatu odnosno svjetovnjacima odnosno narodu Božjemu nipošto nisu na posljednjemu mjestu. No ima vremena da na red dođe i ono što je natuknuto i u nedavnu priopćenju s izvanrednog zasjedanja Hrvatske biskupske konferencije, u dijelu koji se odnosi na laičke udruge, zajednice i pokrete. U ovom trenutku bilo bi dobro najprije dobiti odgovore na konkretna iznesena pitanja o uređivačkoj politici „Glasa Koncila“ i novinarskom odnosu naprama političarima. Tek nakon toga moglo bi se krenuti u raspravu o laicima u društvu, kulturi i politici mnogo širu, sadržajniju i detaljniju od ove u ovom sažetu osvrtu povodom jednog intervjua, označenoga kao „iznimka“ dosad.

 

Hrvatsko nebo/Zdravko Gavran

Facebook komentari

komentara