RAZGOVOR SA ZDRAVKOM GAVRANOM: Hrvatski narod ima ne samo interes, nego i ’poslanje’ u Europi (I. dio)

Hrvatski narod ima ne samo interes, nego i ’poslanje’ u Europi (I.)

1. dio

Početkom prosinca prošle godine Zdravko Gavran dao je intervju Leu Mariću za portal vokativ.hr, koji je trebao biti pokrenut tog mjeseca. No prošlo je pola godine, a portal još nije pokrenut, pa ni intervju nije objavljen. Kako su teme razgovora i sadržaji odgovora za sada još uvijek aktualni, i zanimljivi, Hrvatsko nebo preuzelo je neobjavljeni intervju te ga podastire svojim i ostalim čitateljima u dva nastavka.

(Darko Daran Bašić) 

Zdravko Gavran (Slavonski Brod, 1957.) hrvatski je književnik i publicist, od g. 1995. diplomatski službenik, sada na čelu Službe za analizu politika u Ministarstvu vanjskih i europskih poslova. Diplomirao je hrvatski jezik i književnost i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Godine 1989. bio je jedan od inicijatora za osnivanje Hrvatske demokratske zajednice, sudionik tadašnjega nacionalnog gibanja, a 1990. prvi predsjednik Hrvatskoga katoličkog zbora „MI“. Početkom 1990-ih radio je kao novinar-urednik u novopokrenutoj Hini, zatim bio savjetnik predsjednika Franje Tuđmana za medijsku analitiku i odnose s javnošću. U prosincu 2017. napustio je HDZ, iz osobnih razloga, uvjerivši se da ta stranka ne zastupa sve ono radi čega ju se s ostalima osnivao te da nije više „popravljiva“. Objavio je devet knjiga, od kojih je nekoliko s područja političke i katoličke publicistike, jedna izbor književne kritike i esejistike, jedna lirske poezije, a dvije kratkih formi (epigrami i aforizmi). Uvršten je u neke antologije. Prevodio je i redigirao prijevoda djela s engleskoga i njemačkoga, pisao predgovore, pogovore i priredio više knjiga drugih autora. Na Hrvatskom radiju već duže vrijeme mjesečno nastupa u emisiji „Duhovna misao“. Posljednjih godina gostovao je i u ponekoj televizijskoj i radijskoj emisiji, nastupao na tribinama, sudjelovao na konferencijama. Bio je aktivan u pokušaju stvaranja nove političke opcije u sklopu Poticajne skupine „Pokret za hrvatsku budućnost“ (PHB). Suradnik je portala Hrvatsko nebo.

Povezivanje sjevera i juga na području srednjoistočne Europe

– Bivša hrvatska predsjednica Kolinda Grabar Kitarović tijekom svojega je mandata bila, uz poljskoga predsjednika Andrzeja Dudu, jedna od pokretača Inicijative triju mora, zasad neformalnoga saveza 12 država iz srednje, istočne i jugoistočne Europe. Koliko je promjena na Pantovčaku početkom ove godine utjecala na hrvatsko sudjelovanje u toj Inicijativi? Kakvo je, po Vašim saznanjima, trenutno stanje s integracijama u srednjoistočnoj Europi i kakva je njihova budućnost? 

Inicijativa Tri mora pokrenuta je kao suradnja znatnog dijela država članica EU-a, što je legitimno i preporučeno činiti u ugovorima o EU-u. Svaka od 12 zemalja koje su se uključile, počevši od Poljske i Hrvatske, imala je svoje razloge. U početku, s hrvatske točke gledišta, mislilo se na svojevrstan suvremeni jagelonski pojas, odnosno na „uspravnicu“ Jadran-Baltik, pri čemu bi Hrvatska mogla kapitalizirati svoju zemljopisnu poziciju, to da se Sredozemno more najdublje zasijeca u kopno prema srednjoj Europi upravo na obali hrvatskog Jadrana. Poljskoj je pak iz njezinih povijesno-geopolitičkih razloga, a isto tako i Sjedinjenim Državama, koje su otpočetka bile neformalni diplomatski pokrovitelj, iz njihovih razloga odgovaralo proširiti zonu te inicijative na Rumunjsku i Bugarsku i na sve tri baltičke države. Tako je unutra „uletjelo“ Crno more. Glavni motiv većine država bio je gospodarski, no neke su imale i snažan geopolitički i sigurnosni motiv – u smislu stvaranja obrambenog „kordona“ prema Ruskoj Federaciji, koja je tijekom prošlog desetljeća postajala vojno provokativnom, pa su se pojavili strahovi da bi ponovno moglo doći do ruske invazije na neka područja koja je najlakše osvojiti, recimo na baltičke državice. 

Osim toga, SAD je na taj način, osobito računajući na Poljsku, pokušavao ojačati svoj utjecaj u srednojoistočnoj Europi. No, kao što rekoh, većina sudionica, a takav je pristup postupno od prvog samita u Dubrovniku 2016. do danas i prevladao, vidjela je u toj inicijativu prostor potrebnoga prometnog, infrastrukturnog i energetskog povezivanja i jačanja međusobne regionalne suradnje, i razmjene. 

Europa je od I. svjetskog rata bila povezivana prometnom i drugom infrastruktorum mnogo više na pravcu zapad-istok, ili zapad-jugoistok, nego, na dotičnom području, na pravcu sjever-jug, ili sjever-jugoistok, ili sjeveroistok-jugozapad. Sada se, a osobito poslije ruske vojne intervenciji u Ukrajini, došlo do spoznaje da se zapadnoeuropska „krajina“ – tako bih sve te zemlje nazvao, s aluzijom na negdašnja područja nazvana „antemurale Christianitatis“ („predziđe kršćanstva“) – s tako velikim ozemljem i s iskustvom komunističke okupacije i crvenog totalitarizma i ekonomske zaostalosti, treba integrirati i međusobno, a ne samo integrirati se u (zapadnu) Europu.

Predsjednik Milanović ne će spriječiti suradnju unutar Inicijative „Tri mora“

Hrvatska je predsjednica izašla u svom inauguracijskom govoru s tom idejom, pretpostavljam, iz triju razloga. Jedan je bilo snažno nagnuće među biračima i u dijelu političkog vodstva HDZ-a prema jačanju srednjoeuropskog identiteta Hrvatske, pri čemu se računalo i na povezivanje hrvatske sredozemne sa srednjoeuropskom i podunavskom dimenzijom. S druge, strane, udjel turista iz srednjoeuropskih zemalja koji su dolazili u Hrvatsku postajao je iz godine u godinu sve izraženiji, paralelno s izgradnjom autocesta i boljim prometnim povezivanjem. Treći razlog bio je, nedvojbeno, „signal“ iz Washingtona.

Novoizabrani predsjednik Republike, Zoran Milanović, kao što rekoste, negativno se, neprijateljski izrazio o Inicijativi Tri mora. Nije rekao zbog čega. On za to ima svoje motive, koji vjerojatno izviru iz nekih apriornih otpora, političko-ideoloških svrstanosti ili afekata. No ne vjerujem da on može, a sumnjam i da hoće, pokušati formalno povući Hrvatsku iz te inicijative. Da to i učini, time ne bi onemogućio suradnju, koja je već započela, posebno ne infrastrukturne projekte, koji su ionako dio širih, europskih prometnih koridora i infrastrukturno-energetskih politika. Njihova je sastavnica i LNG-terminal kod Omišlja, srednjoeuropska plinovodna mreža, jačanje riječke luke i njezino povezivanje nizinskom prugom s Budimpeštom, koridor Vc od Mađarske preko Slavonije, Bosne i Hercegovine do Ploča, i slično. Ovlasti u tom smislu nema predsjednik države, nego ih imaju vladini resori i ukupni gospodarski sektor. Pa kao što Predsjednikova prethodnica nije mogla samim deklariranjem učiniti mnogo za pretakanje ideja u izvedbene programe, tako sada ni on ne može blokirati ono u čemu tijela izvršne vlasti Hrvatske i drugih država, javna i privatna poduzeća, investitori i drugi subjekti pronalaze svoj, u prvom redu gospodarski, interes.

I dopustite da napomenem: Svaka inicijativa, svaki oblik regionalne suradnje, pa i formalni okviri čvrsto strukturirane suradnje, recimo unutar EU-a, samo su „okviri za sliku“ koje su izradili kreatori i voditelji politika odnosno diplomacija: oni nude određene nove sadržaje i potencijale. No kakva će slika unutar tih „okvira“ biti doista i naslikana, to ovisi o mnogima, ponajprije o „nama samima“ i stupnju nalaženja zajedničkog interesa s drugima te volje, znanja, sposobnosti i sredstva da se ti interesi uobličeni u prioritetne programe i projekte, skupa s drugima, i ostvaruju.

Katalonija i Škotska: imaju li narodi u višeetničkim državama pravo na samoodređenje?

– Kako bi se hrvatska diplomacija trebala postaviti prema pokušajima za uspostavu neovisnih država u Kataloniji i Škotskoj, a u bliskoj budućnosti možda i u Flandriji i Baskiji? Hrvati su i sami dugi niz desetljeća vodili tešku borbu za neovisnost koja je vrhunac s krvavim ratom doživjela 1990-ih godina, i u tom nam je procesu potpora drugih naroda, osobito onih s vlastitom državom, mnogo značila. Treba li Hrvatska danas pružiti takvu potporu nacionalnim pokretima manjih naroda koji teže uspostavi samostalnih država, ili se trebamo voditi isključivo trenutnim nacionalnim interesima? 

To pitanje zapravo je hipotetsko. Ono u prvom redu ovisi o političkoj volji onih koji vladaju u Zagrebu. Ta politička volja, koliko mogu razabrati, nije sklona osamostaljenju Katalonije, a što se Škotske tiče, tomu bi mogla biti sklonija sada kada je Ujedinjena Kraljevina napustila EU. Općenito, u mirnodopskim razdobljima rijetko i teško nastaju nove samostalne države. Pogledamo li svega stotinu godina unatrag, vidjet ćemo da su nove države nastajale na ruševinama raspalih carstava, kao što je bilo austro-ugarsko, rusko ili tursko, i to nakon Velikog rata. Već nakon II. svjetskog rata u Europi praktički nisu nastale nove države, osim što je nekih nestalo utapanjem u federacije popu SSSR-a. U 1990-ima i u prvom desetljeću ovog stoljeća nastalo je više država s raspadom SSSR-a, SFRJ i Čehoslovačke, razdruživanjem, a jedna jednostranom secesijom dijela teritorija postojeće države (Kosovo od Srbije). To se sve dogodilo kao izravna ili neizravna posljedica dokinuća komunističkog sustava u istočnoj Europi. Pa ipak, čudo je da se SSSR mirno raspao, nije veliko čudo da su se Češka i Slovačka mirno o civilizirano razišle, a isto tako čudo je da se Jugoslavija uspjela raspasti na sastavne dijelove, ali, kao što znamo, bilo je to pod cijenu dvaju-triju ratova, velikih žrtava i razaranja. Beograd se nije lako mirio s gubljenjem srpske političke hegemonije, a ni s gubljenjem povlaštenog položaja i glavnih izvora financiranja potreba razmjerno nerazvijene Srbije.

Kada govorimo o Kataloniji i Škotskoj – a ovo je trenutak da istaknem kako u ovom razgovoru iznosim svoja osobna mišljenja, a ne službena stajališta MVEP-a –, primijetio bih da u njima samima postoji podvojenost odnosno polariziranost stanovništva, što se vidjelo i po neuspjelom referendumu o osamostaljenju Škotske prije Brexita i po izjednačenim rezultatima izbora u Kataloniji neposredno nakon spriječenog pokušaja osamostaljenja. U Belgiji pak živ je desetljetni antagonizam između Valonaca i Flamanaca, pa se događa i da se dugo poslije izbora ne može formirati vlada (BiH odnosno Federacija BiH nisu jedini takvi), no ideja o „razlazu“ nema onu snagu ni dinamiku koja bi do njega i dovela, a postoje i unutarnje (Bruxelles kao distrikt i njemačka manjina s konstitutivnim statusom npr.) te vanjske (EU) okolnosti i koristi, pa i određena svijest o odgovornosti za nacionalnu i europsku stabilnost. Sve to sputava Flamance te ne posežu za tako krupnim potezom. 

Najnovija pak zbivanja u Španjolskoj – gdje je manjinska vlada socijalista Pedra Sancheza, inače oštro protivna osamostaljenju Katolonije, privoljela zastupnike katalonskih stranaka koje su za osamostaljenje, i još neke na sasvim drugim pozicijama, da glasuju za proračun za 2021. – pokazuje kako je u politici uvijek moguća i iznenađujuća „trgovina“. Jako su u svemu važni interesi stranaka, pa i samih čelnika osobno.

Države se danas ne trebaju raspadati, no ne smije se ni narode držati nasilu u njima

Osobno smatram da se europske države u današnjim okolnostima ne trebaju raspadati ako to nije nužno. Da središnje vlasti u Madridu nisu prije više godina suzile autonomne ovlasti Katalonije, pritisci u smjeru osamostaljenja ne bi ni bilo toliko izraženi kao prije dvije-tri godine. U održanju nehomogenih država uvijek je važno da sve zajednice budu koliko je moguće zadovoljne, da manjinske imaju zajamčena prava i da su im pripadnici ravnopravni s većinskima. Jedini pravi model za prevladavanje stalnih napetosti među zajednicama jest konsocijacijski – usklađivanje interesa svih skupina i pronalaženje optimalnog modela zaštite identiteta i prava na predstavničku, jezičnu, kulturnu i drugu posebnost. No osobno sam još više protiv toga da se bilo koji narod ili bilo koju zasebnu jezičnu zajednicu (kakve imamo npr. u Švicarskoj, njih četiri autohtone) koji nastavaju većinski određeni cjelovit i kompaktan teritorij drži nasilu u državama u kojima te zajednice (više) ne žele biti. 

Kao što ste rekli, mi Hrvati imamo vrlo teška i tragična iskustva s time što su nas pod vanjskim pritiscima i pod unutarnjom prisilom držali u srpsko-hegemonističkoj i u avnojsko-komunističko-titoističkoj, sa srpskom dominacijom, Jugoslaviji kao „tamnici narodā“, i zbog toga suosjećamo s onima koji se nađu u takvoj situaciji i razumijemo njihova raspoloženja i stremljenja. Po toj logici, a i emotivno, osobito razumijemo položaj i težnje hrvatskoga naroda u Bosni i Hercegovini, kojega se uporno ometa u ostvarivanju ravnopravnosti i punopravnosti kao zasebnog i konstitutivnog identiteta, a takav mu je status bio zajamčen i Washingtonskim i Daytonskim sporazumom. Jedino s takvim jamstvima bilo je moguće odustati od Hrvatske Republike Herceg-Bosne i od HVO-a kao izvršne vlasti na prostoru obranjenom najprije od srpske agresije, a zatim i od muslimanskih odnosno velikobošnjačkih nasrtaja.

Mogu li male zemlje u današnjim međunarodnim okolnostima biti doista suverene?

– Na tragu prethodnoga pitanja, da ga malo proširim, u kakvom bi omjeru općenito trebali u hrvatskoj vanjskoj politici biti zastupljeni nacionalni interesi i politički ideali, odnosno naša vizija međunarodne politike? Mogu li si male zemlje poput Hrvatske uopće dopustiti vođenje vanjske politike onkraj borbe za nacionalne interese? 

Sve države, i velike i male, vode borbu za nacionalne interese. Neke su u tomu odlučnije, promišljenije, sustavnije, pa i agresivnije. Druge su kolebljivije, nesposobnije, manje odlučne, ovisnije ili bojažljivije. Velike sile i supersile gledaju šire, velike regije, kontinenti i oceani ulaze u njihov vidokrug. Srednje i male zemlje imaju skučeniji vidokrug, i često su usredotočene najviše na susjedstvo. 

Istodobno, unutar globalizacije i izraženoga multilateralizma, kojega je glavni i najviši izraz UN (iako je njegovo značenje dosta izblijedjelo), sve su važnijima postajali plurilateralni sporazumu, u Europi osobito članstvo u Europskoj uniji, u NATO-u, ali i u organizacijama kao što je Vijeće Europe, OESS, u posebnim oblicima za odabrane i najjače (G7, G20), u regionalnim inicijativama i u globalnim ili regionalnim aranžmanima kojima se liberalizira trgovina, recimo u okviru Svjetske trgovinske organizacije, ili ASEAN-a, ili upravo potpisanoga Sveobuhvatnog regionalnog ekonomskog partnerstva (RCEP) za 15 azijsko-pacifičkih zemalja, najvećega trgovinskog saveza na svijetu.

Da bi neka od malih zemalja mogla gledati šire od svojih nacionalnih interesa, i da bi mogla samostalno voditi politiku koja ima pred očima određenu ideju, mora najprije imati stanovitu viziju. Recimo viziju o Europi suverenih ravnopravnih naroda, ili o Europi socijalne pravednosti, ili o Europi utemeljenoj na kršćanskim tradicijama i vrjednotama, ili o Europi koja sprječava nepoželjna useljavanja, ili koja vodi zdravu demografsku i pronatalitetnu politiku, ili o svjetskim, ili o europskim morima koja se ne bi nekažnjeno onečišćivalo i prekomjerno eksploatiralo njihovu faunu i floru, ili o svijetu u kojem ne bi bilo onih koji umiru od gladi. Mora, zatim, imati stabilnu vlast svjesnu i odlučnu ići za vizijom koja nije samo nacionalna niti ima za primaran nacionalni, nego širi, kontinentalni, univerzalni interes. Zatim mora čvrsto stajati na svojim nogama, dakle imati snažnu i postojanu biračku potporu, kako sljedeća vlada ne bi od te vizije odustala, mora biti prema drugim državama i nedržavnim čimbenicima (kao što su velike korporacije ili Soroseva ili Gatesova mreža) razmjerno neovisna, ekonomski, financijski, politički i sigurnosno. Mora biti u pravom smislu suverena…

Današnja je situacija takva da malo koja zemlja, realno gledano, ispunjava takve uvjete. Velik broj država prezadužen je, a neke su i u ’dužničkom ropstvu’. Otvorenost tržišta za strane investitore i ovisnost o stranim i globalnim mrežama i o centrima moći iznimno je velika. No rekao bih da je ipak prvi problem nedostatak (plemenite) vizije i općenito prevelika sklonost uklapanju u već postojeće sustave, bili to sustavi europskih integracija i njima pripadnih ili nametanih „zajedničkih vrjednota“, bili to financijski, trgovinski, tehnološki, informatički (sada je na redu era 5G-a odnosno digitalna, 4. industrijska revolucija), sigurnosni i energetski sustavi i odnosi.

Sveti papa Ivana Pavao II. očekivao je da Hrvatska dade doprinos jačanju kršćanskog identiteta Europe i promiče iskustva i vrjednote svoje bogate povijesti

Od Hrvatske se je očekivalo, svakako je to očekivao i sveti papa Ivana Pavao II., da kao izrazito katolička zemlja s kulturološki dugom i bogatom tradicijom, i s iskustvom svih totalitarizama, a koja kao zapadnoeuropske zemlje nije u prevelikoj mjeri doživjela dekristijanizaciju i moralnosnu dekadenciju, dade doprinos jačanju kršćanskog identiteta Europe, promicanju vrjednota katoličkog vjere i personalističkog nauka o društvu, na planu zaštite života, braka, obitelji, posebnosti naroda i nacionalnih kultura u pluralnoj razvnovrsnosti. 

No, kao što smo otad vidjeli, hrvatske su vlade u tom smjeru vrlo malo učinile; radije su poslušno kimale moćnima, davale se ucjenjivati ili na razne načine uvozile ili „švercale“ u Hrvatsku njoj tuđe ideologijske i već parareligijske sustave ’novoga svjetskog poretka’. Stanje je sada takvo da Hrvatska malo što vlastito može ponuditi, još teže „progurati“. 

Jedna je od rijetkih iznimaka to da je inicirala i uspjela da u „Novom strateškom programu za razdoblje 2019. – 2024.“ Europskog vijeća bude u ovoj dosta važnoj rečenici izražena i zadaća na demografskom planu: „To zahtijeva postizanje uzlazne konvergencije naših gospodarstava i pristupanje rješavanju demografskih izazova.“ Bilo kako bilo, hrvatski narod ima ne samo interes, nego i ’poslanje’ u Europi.

„Sjedinjene su Države imperij u slabljenju, i one se s time ne mire…“

– U službenom diskursu hrvatske politike i dalje je prisutna sintagma „euroatlantske integracije“, no možemo li uopće govoriti o jedinstvu europskih i „atlantskih“ (tj. američkih) interesa kada je u pitanju globalna politika i sigurnost? Kako se hrvatska diplomacija odnosi prema sve dubljem jazu između politike Europske unije i politike SAD-a, što je posebno došlo do izražaja tijekom mandata predsjednika Donalda Trumpa? 

Sigurno je da američki i europski interesi – pri čemu mislim poglavito na Europsku uniju i partnerske joj zemlje – jednim dijelom jesu, a drugim dijelom nisu istovjetni. U razdoblju Hladnog rata oni su bili uvelike podudarni, zbog svijesti o ’crvenoj opasnosti’, iako je SAD kao velesila imao i tada razmjerno širi spektar interesa, no poslije su se počele pokazivati sve veće razlike u strateškim prioritetima, pristupima i međusobnim odnosima. To je kulminiralo u mandatu i u politici predsjednika Donalda Trumpa, koji je nastojao uspostaviti ravnotežu u međusobnim gospodarskim odnosima, za koju je smatrao da je narušena na štetu SAD-a.

Pogoršanju odnosa bitno su pridonijela i svjetonazorska razilaženja, pri čemu se predsjednika Trumpa ugrožavalo kao izravnu i opasnu ugrozu ’liberalne demokracije’, na kojoj EU i drugi moćni igrači inzistiraju kao na neke vrste novoj ’dogmi’, kao o preduvjetu svih preduvjeta. Pomisao na njega i njegove poteze izazivala je kod „služenih“ Europljana nervozu, tjeskobu i bijes. Sada će s novim pristupom koji je najavio Joe Biden – pri čemu se ne će dopustiti daljnje provjeravanje regularnosti izbora ni istraživanje mogućih zloporaba, na čemu inzistira Trumpov tabor – doći do zacjeljivanja takvih rascijepa i napuklina. Ali samo djelomično. 

Sjedinjene su Države imperij u slabljenju, i one se s time ne mire, tko god bio njihov predsjednik ili koja god od dviju stranaka imala većinu u domovima Kongresa. Osim toga, one i dalje nose odgovornost za globalni pax Americana, za temeljnu stabilnost i funkcioniranje globalnoga svijeta, čemu su one bile i još uvijek u znatnoj mjeri jesu oslonac, jamac, a donekle i pretpostavka. Iako njihova realna moć ili nadmoć nije više ni blizu onakva ni onolika kolika je bila u prošlom stoljeću.

Hrvatska diplomacija, to jest vlada, nastojala je izbjeći negativno postavljanje prema politici predsjednika Trumpa, iako je uglavnom dijelila mišljenja i osjećaje europskog i globalnog, a uvelike i samog američkog, diplomatskog svijeta, odnosno etabliranih struktura moći i upravljanja procesima. 

Moramo razlikovati „diplomaciju“ u smislu službe od „diplomacije“ u smislu oblikovanja i vođenja vanjske politike kao jednog od ključnih aspekata ukupne državne politike

Kada govorimo o diplomaciji, dvije stvari moramo razlikovati. Jedno je diplomacija kao služba, kao profesionalni visokostručni i složeni servis, nadležan, kod nas, za vanjske političke, za europske (dio smo EU-a!) političke, za konzularne i dijelom za vanjskotrgovinske poslove. Ministarstvo vanjskih i europskih poslova nije mjesto na kojemu se oblikuje, a u razmjerno je maloj mjeri i mjesto s kojega se vode spomenute politike. I uloga naših veleposlanika i drugih diplomata u svijeta vrlo je limitirana. Nitko od njih ne može ništa osobito učiniti, u smislu neke originalne inicijative ili snažnijeg utjecanja na politiku koju vodi Zagreb. 

Drugo je pak značenje pojma „diplomacija“ u smislu oblikovanja i vođenja vanjske politike kao jednog od ključnih aspekata ukupne državne politike. Suoblikovatelji vanjske politike po Ustavu su predsjednik Republike i Vlada. No u praksi sva glavna stajališta, prioritete i usmjerenja definira vlada, koja po ustavu „vodi“ vanjsku politiku, s time da i Hrvatski sabor ima stanovite ingerencije, najviše u smislu potvrđivanja međunarodnih sporazuma. U prvih deset godina vanjsku politiku oblikovao je predsjednik Tuđman osobno u suradnji s ljudima od povjerenja i s vladajućom većinom, koju je kontrolirao, a vlada skupa s ministarstvom vanjskih poslova, kao resorno nadležnim za nju, tu je politiku, volens-nolens, provodila. U sljedećih dvadeset godina vlade i parlamentarne većine bile su te koje su praktički ne samo vodile, nego i oblikovale vanjsku politiku, određivale strateške prioritete i donosile odluke o tomu što hoće, a što ne će poduzimati. Predsjednici države vlastitu su izostavljenost nadoknađivali retorikom, putovanjima i povremenim prkošenjima onomu što Vlada hoće, recimo imenovanju nekih veleposlanika ili određivanju proračuna za troškove Ureda predsjednika. 

Sada, s očekivanim zatopljivanjem transatlantskih odnosa, i s diplomacijom kao instrumentom provedbe središnje političke volje, ali koja u praksi utječe i na zauzimanje i oblikovanje stajališta u redovnom postupanju te ima važnu ulogu u razumijevanju i planiranju i samoj provedbi vanjskopolitičkih aktivnosti, mnogima će u duši laknuti. Bit će manje situacija u kojima je teško ili nemoguće uskladiti europsku s transatlantskom orijentacijom. No ne će im laknuti u onim područjima, recimo kada je riječ o rješavanju prijepora u Bosni i Hercegovini, ili u odnosima prema regiji tzv. Zapadnog Balkana, na kojima će i američka i politika Europske unije skupa sa svojim diplomatskim mrežama i drugim instrumentima utjecaja sada složnije inzistirati – kada se to na čemu budu inzistirale ne bude poklapalo s onim što hoće Vlada u Zagrebu ili većina Hrvata u Hrvatskoj ili onih u BiH. 

Bidenova administracija nastojat će s EU-om složno nastupati u srednjoj i jugoistočnoj Europi

– Što mislite kako će se odlazak Donalda Trumpa iz Bijele kuće, ako njegov tim ne uspije dokazati izbornu prijevaru, odraziti na Hrvatsku i ostatak srednjoistočne i jugoistočne Europe? 

Kao što sam već naznačio, može se očekivati veći stupanj usklađenosti i sinergije između SAD-a i institucija EU-a odnosno SAD-a i glavnih država članica Unije. No odnosi ne će ni sada biti idilično, počevši od američkog protivljenja (njemačkom) Sjevernom toku nadalje. A francuski predsjednik Macron, recimo, ima i neke vlastite ideje i razumljive interese, osobito u odnosu prema migracijama, islamu i islamskom terorizmu, a koje su bliske recimo Orbánu, Morawieckom ili Draganu Čoviću. Nastojat će se najprije identificirati i usuglasiti zajednički interesi velikih metropola u srednjoj, srednjoistočnoj i jugoistočnoj Europi. To pak znači da će se na udaru naći najviše dosadašnji politički kurs Mađarske, možda i Poljske, iako će zbog ’proturuske’ pozicije kao konstante u toj državi Biden biti obzirniji prema sadašnjoj vladi u Varšavi nego prema vladi u Budimpešti, koja je u dobrim odnosima s Moskvom. No obje će se naći na pojačanom udaru iz ideoloških razloga, zato što pružaju otpor vrjednotama koje su na Zapadu definirane kao liberalno-demokratske, dakle i protukonzervativne, protutradicionalne, antinacionalističke i antiidentitetske. 

U jugoistočnoj Europi nastojat će se maksimalno ojačati regionalna suradnja. Velikim zemljama i gospodarskim divovima općenito smetaju granice, jer im odgovaraju što šira tržišta. Temelji za novi srednjoročni krug jačanja regionalne suradnje na području bivše Jugoslavije, razumije se: bez Slovenije i Hrvatske, a s Albanijom, udareni su donekle idejom o „Mini-Schengenu“, a mnogo više nedavnim sofijskim sporazumima. Naime, u okviru „Berlinskog procesa“, u Sofiji je svih tih šest zemalja nedavno potpisalo „Deklaraciju o zajedničkom regionalnom tržištu Zapadnog Balkana“ i „Zelenu agendu za Zapadni Balkan“, čime je sve skupa (pa i srbijanska inicijativa o tzv. „Mini-Schengenu“) stavljeno u kontekst procesa približavanja tih šesterih država Europskoj uniji i poduprto razmjerno velikim sredstvima nepovratne pomoći (devet milijarda eura, plus jedna milijarda za infrastrukturu, u sljedećih sedam godina) i drugom potporom koju je Unija tim državama obećala.

„Bit će na udaru domaći etnički nacionalisti“

Osobno očekujem da će u nastojanju da se skrše politički otpori biti na udaru domaći etnički nacionalisti, a i dosadašnji domaći monopolisti vlasti i moći svih vrsta. Politički procesi u tom smjeru krenuli su ovih godina u Makedoniji (gdje je nacionalistički VMRO-DPMNE definitivno izgubio vlast) i u Srbiji (gdje se Vučić uglavnom priklonio Zapadu), nastavili su se s ’oktoiranim’ washingtonskim sporazumom između Srbije i Kosova, sada su vidljivi i u Crnoj Gori, gdje je stranka Mile Đukanovića nakon trideset godina vladanja izgubila prevlast. Na Kosovu je otvorena sezona suđenja kosovskim Albancima za ratne zločine, čime se obuzdava albansko-kosovski nacionalizam. I u Bosni i Hercegovini vidimo prve vjesnike novoga (SDA izgubio vlast u Sarajevu, Dodik u Banjoj Luci…).Ondje će biti pojačani pritisci u smjeru jačanja građanske dimenzije na štetu dimenzije triju konstitutivnih naroda… U tom kontekstu, politika HDZ-a u BiH i onoga u Hrvatskoj morat će žurno (re)definirati svoja stajališta i ideje, bilo da ih radikalizira (u što ne vjerujem), bilo ih da omekša, u smjeru dijaloške kooperativnosti, i da se pripravi na „žrtvu dame“ u ionako slaboj i ambivalentnoj poziciji, koja proistječe iz činjenice da hrvatski narod jest po Daytonu formalno konstitutivan, ali svoju konstitutivnost ne uspijeva optimalno ’materijalizirati’. Zašto? Zato, uz ostalo, što, za razliku od Srba i Bošnjaka, nema svoj većinski entitet; ima samo okrnjena daytonska prava na razini Federacije BiH i savezne vlasti te kakvo-takvo čvrsto uporište u nekima od deset županija.

nastavit će se 

 Hrvatsko nebo