Zašto Škoro ne pozove narod, na koji se inače poziva?

Na lokalnim izborima glavni grad svake države ima posebnu težinu. Dokazano je da pobjednik u glavnom gradu gotovo automatski postaje opcija i na nacionalnoj razini. Za nas Hrvate to je posebno važno. Pobjeda u Zagrebu globalističke ljevice, u kojoj kuca „antifašističko“ i „zeleno“ srce ispod zastave duginih boja, uz srpsko-hrvatske koalicije na vlasti na nacionalnoj razini, uzdrmala bi još više već tektonski uzdrmane temelje hrvatske državnosti i sve ono što je sadržano u riječ HRVATSKA.

Na globalističku ljevicu u RH, koju u drugom krugu zagrebačkih izbora predstavljaju Tomislav Tomašević i „Možemo!“, ne treba trošiti mnogo riječi. Dovoljno je sjetiti se ovih lapidarnih riječi koje kao da su vizionarski upućene platformi „Možemo!“ i Plenkovićevoj srpsko-hrvatskoj koaliciji: 

„Mi ne ćemo dopustiti ostatcima jugokomunističkog sustava, niti jugosrpskog stanja, kakvo smo bili zatekli u Hrvatskoj uspostavom hrvatske slobode i demokracije, ne ćemo dopustiti da nam sve to skupa dovedu u pitanje. Ne ćemo dopustiti tim jugokomunističkim ostatcima, ali ni onim političkim diletantima, bezglavim smušenjacima koji ne vide o čemu se zapravo radi danas, u Hrvatskoj, i u svijetu s kojekakvim regionalnim planovima… Ne ćemo dopustiti onima koji se vežu i sa crnim vragom protiv hrvatske slobode i hrvatske nezavisnosti, ne samo sa crnim, nego i zelenim, žutim vragovima… Ne ćemo dopustiti onima koji se povezuju sa svima protivnicima hrvatske samostalnosti, ne samo povezuju, nego im se nude, ne samo da im se nude, nego im se prodaju za Judine škude, kao što se i sami hvale da dobivaju dotacije iz svih centara svijeta, a povezuju se od fundamentalističkih ekstremista do kojekakvih lažnih propovjednika, pseudodemokratskih obmanjivača koji nam danas propovijedaju velike ideje o ljudskim pravima i slobodama medija.

Da! Mi smo stvarali svoju Hrvatsku za ljudska prava i za slobodu medija, ali za ljudska prava prije svega većine hrvatskoga naroda. Ali ćemo, razumije se, mi sa tom hrvatskom slobodom i demokracijom osigurati i manjini ta ljudska prava i slobodu medija. Ali ne ćemo dopustiti da nam ti sa strane rješavaju, odnosno nameću rješenja. Hrvatska ne će biti ničija kolonija. Hrvatska je dosta bila i pod Mlečanima i pod Stambolom, i pod Bečom i pod Peštom, i pod Beogradom. Hrvatska je izvojevala svoju slobodu, svoju samostalnost, svoje pravo da sama odlučuje o svojoj sudbini. (Govor Franje Tuđmana u Zračnoj luci Zagreb 23. studenog 1996.)“

O nacionalnoj desnici, koju u drugom krugu zagrebačkih izbora predstavljaju Miroslav Škoro i Domovinski pokret, potrebno je malo više razglabati zato što je, silom prilika, to naša u ovom trenutku i u ovoj situaciji faktički jedina opcija. A nešto tu nije jasno. 

Nije naime jasno zašto M. Škoro i Domovinski pokret izbjegavaju suvremene hrvatske nacionaliste. Ni zašto misle da će tako dobiti više glasova među neutralnima, slabonacionalnima ili anacionalnima, bezličnima, itd., kad je jasno da su baš od nacionalista dobili gotovo sve glasove na predsjedničkim i na parlamentarnim izborima. A i oni koje nisu dobili uglavnom pripadaju nacionalistima koji su apstinirali, zato što ni njima nisu vjerovali. Nije jasno zašto ne žele biti samostalna i definirana nacionalna opcija, nego nekakav paralelni HDZ, iako je jasno da im ne će prijeći oni hadezeovci (velika većina njih) koji su protiv Plenkovićeve srpsko-hrvatske koalicije i da takvi i ne razmišljaju o tome, nego isključivo o alternativama u samom HDZ-u… u vidu zamjene za Plenkovića… kao što su Anušić, Karamarko, Ressler… 

Ovaj tjedan ključan je ako se uistinu želi okrenuti zagrebačka priča… i ne samo zagrebačka. Bio je ključan i onaj zadnji tjedan prije predsjedničkih izbora, i vidjeli smo tada kako su Škoro i Domovinski pokret neobjašnjivo reterirali. Ne bi se smjelo ponoviti to iskustvo. Ako se ponovi, imat ćemo pravo misliti da je opet u pitanju neka „mućka“. 

I još nekoliko riječi o samoj kampanji. Na sučeljavanju između Škore i Tomaševića Škoro je dokazivao da je on punio proračun, a Tomašević ga je praznio. S takvim argumentima Škoro ne će dobiti nove glasače. Škoro i Domovinski pokret optužuju Tomaševića i „Možemo!“ da imaju potporu iz inozemstva. U redu, svi znamo da je tako. Ali ako je tako, zašto Škoro i Domovinski pokret ne pozovu u pomoć narod, na koji se stalno pozivaju? Krajnje je vrijeme za to! A ako ne pozovu i ne kažu jasno za što ga i protiv koga/čega ga pozivaju, morat ćemo donijeti neke nepoželjne zaključke. No dajmo im još jednu šansu, čekajmo još jedan, maksimalno dva dana. 

U navedenom citatu Franje Tuđmana on govori u množini: „Mi ne ćemo dopustiti…“ „Mi smo stvarali…“ „Mi ćemo…“ Možda bi Škoro i Domovinski pokret mogli pod hitno nešto naučiti od pokojnog Predsjednika te pozvati na pomoć sve koji su bili uključeni u taj Tuđmanov „Mi“. „Ja“ i „Mi“ koji se odnosi samo na Domovinski pokret jest gubitnička karta. A „Mi“ koji se odnosi na svakoga koji se osjeća pripadnikom hrvatskog naroda dušom i tijelom jest pobjednička karta – ako ne u nedjelju, onda u nastavku ove velike političke utakmice u kojoj je previše toga na kocki. 

(M.O.)/Hrvatsko nebo