Zlatko Pinter: ‘Možemo’ je projekt razorne ljevičarsko-anarhističko-globalističke ideologije

‘Možemo’ je projekt razorne ljevičarsko-anarhističko-globalističke ideologije koja svoje prave ciljeve krije iza “borbe protiv korupcije”, “pravednosti”, “ljudskih prava” i “progresa”.

Tomislav Tomašević i njegova klika su skupina besprizornih i beskrupuloznih likova koji u ime svojih nalogodavaca i za njihov račun agresivno i svim sredstvima razaraju naše društvo i nameću rodnu i LGBTIQ+ ideologiju kao normu, a uz oslonac na globaliste preko kojih se financiraju (George Soros i njegovo ‘Otvoreno društvo’, fondacija radikalne ljevičarske “Zelene stranke” Njemačke Heinrich Böll, te fondacije EU koje imaju iste ciljeve), a što je naročito tragično u zadnjih 15-ak godina izdašno su ih financirali Grad Zagreb i vlada Republike Hrvatske (kako ona Sanaderova, tako i Kosoričina, Milanovićeva, Oreškovićeva, pa i ova koju vodi Plenković).

Riječ je doista o destrukciji u pravom smislu riječi, jer osim za globalizam i “progresivne” trendove koji nam se nameću sa Zapada, oni su jednako tako vezani i za naslijeđe komunizma – zločinačke ideologije koja je u Hrvatskoj kao rijetko gdje u Europi ostavila duboke i krvave tragove.

Pod krinkom “antifašizma” ta nam družina docira o ljudskim pravima i pravima manjina, o miru, slobodi i demokraciji, dok u isto vrijeme razara sve vrijednosti ovog društva, počevši od obitelji do temeljnih kršćanskih normi koje su sastavnice svjetonazora i identiteta ogromne većine građana Hrvatske.

Dijelovi programa platforme ‘Možemo’ koji se kriju od javnosti

Znajući jako dobro kako u širokim slojevima hrvatskog naroda i kod velike većine građana to ne prolazi, grupacija ‘Možemo’ (koja je u neku ruku trenutačno predvodnik ljevičarsko-globalističkog prodora na političkoj sceni u Hrvatskoj) mnoge sastavnice svoga programa – točnije čitave dijelove koji se odnose na rodnu ideologiju i LGBTIQ+ zajednice i njihov povlašten položaj u društvu – jednostavno krije i prešućuje. I ne samo to. Uz potporu vodećih medija, oni nastoje doslovno začepiti usta svakomu tko pokuša o tomu javno govoriti.

Evo što među ostalim piše na njihovoj službenoj Internet stranici vezano za taj dio programa:

“Zalažemo se za uspostavu rodne ravnopravnosti u svim domenama života u lokalnoj zajednici, sprečavanje i borbu protiv rodno uvjetovanog nasilja te zaštitu reproduktivnih prava žena i LGBTIQ+ osoba.

Na lokalnoj razini posebnu ćemo pažnju posvetiti osiguranju adekvatne infrastrukture i programa za suzbijanje rodno uvjetovanog nasilja prema ženama i LGBTIQ+ osobama, planiranju rodno ravnopravnog razvoja grada, osiguravanju rodno ravnopravne raspodjele rada i skrbi te osnaživanju organizacija i zajednica koje se bave pitanjima rodne i LGBTIQ+ ravnopravnosti u Zagrebu.

Kako bi se zaštitio i unaprijedio prava žena i LGBTIQ+ osoba, osim rodno ravnopravnih politika, Grad mora osigurati poticaje kroz resurse za samoorganizaciju i djelovanje formalnih i neformalnih organizacija koje svoj rad temelje na rodnoj ravnopravnosti, odnosno pravima svih žena i LGBTIQ+ osoba. Stoga ćemo raditi na sljedećim prioritetima:

• Podržavat ćemo i biti otvoreni za suradnju sa svim akterima koji promiču i štite ljudska, radnička i rodna prava i dostojanstvo.
• Kao predstavnici i predstavnice Grada sudjelovat ćemo u Povorkama ponosa LGBTIQ+ osoba i obitelji, kao i u marševima i akcijama povodom obilježavanja Međunarodnog dana žena.
• Transparentnim natječajima i bodovanjem osigurat ćemo dostupne i priuštive gradske prostore za neprofitne organizacije koje se bave ljudskim i radničkim pravima te pravima žena i LGBTIQ+ osoba.
• Gradske kulturne ustanove poput centara za kulturu i knjižnica učinit ćemo inkluzivnima, poticati ih da osiguravaju sadržaje o ženskoj i LGBTIQ+ ravnopravnosti, vidljivosti i emancipacije te ih učiniti otvorenima i dostupnima za rad i djelovanje LGBTIQ+ i feminističkih organizacija. prava i osnaživanje organizacija i

Rodna ideologija

Ne trebamo se zavaravati. Iza “ravnopravnosti LGBTIQ+ osoba” stoji nametanje tog modela ponašanja većini i to kao poželjnog, progresivnog i što je posebno važno, društveno povlaštenog, dok se iza “zaštite reproduktivnog zdravlja žena” krije neograničeno i slobodno ubijanje nerođene djece – među ostalim i potpunom legalizacijom abortusa pa čak i stimuliranjem i populariziranjem takvog ponašanja. Stavimo li to u kontekst s propagiranjem potpunih i neograničenih “seksualnih sloboda” (pri čemu je svaka nastranost dobrodošla) i uzmemo li u obzir da se protiv

Katoličke crkve u Hrvatskoj sa strane zagovaratelja istih tih “vrijednosti” vodi pravi i nesmiljeni rat u namjeri kompromitiranja i razaranja svih kršćanskih vrednota i moralnih i etički načela, te dodamo li svemu njihov lažni “antifašizam” (kao glorifikaciju jugoslavenstva i titoizma), potpuno je bjelodano kako se radi o jednoj zloćudnoj i destruktivnoj ideologiji čiji je krajnji cilj rastakanje i uništavanje zdravog društva, a nikako napredak i progres.

Kako bi se to prikrilo i obmanulo građane, rodna ideologija i agresivni LGBTIQ+ i feministički aktivizam vezuju se za prava žena i opća ljudska prava i nastoje umotati u  “borbu za ravnopravnost” kao civilizacijsku tekovinu današnje civilizacije.

Hedonističko-materijalistički pogled na svijet u kojem vlada kultura smrti (jer se krše temeljna prava – na život – i to onima koji su najranjiviji, nerođenoj djeci) i bezglava utrka za materijalnim stvarima i užicima pri čemu se čak i nastranosti i seksualne perverzije prikazuju “progresivnim” i “naprednim” uz istodobno izraženu mržnju, netrpeljivost i agresiju u odnosu na većinu u društvu koja to ne prihvaća, pošast je kojoj se mora pružiti otpor po svaku cijenu i svim raspoloživim sredstvima.

“Anti-globalistička” i “anti-establishment” platforma koju financiraju hrvatska država i globalističke fondacije

Ovih dana imali smo prigode čuti kako je platforma ‘Možemo’ uvezena globalistička franšiza i to je potpuno točno. Taj program nije nastao u glavama Tomislava Tomaševića, Sandre Benčić, Rade Borić, Vilima Matule i bračnog para Kekin, nego su njegove temeljne smjernice i sastavnice prepisane iz propagandnih materijala srodnih udruga i grupacija u svijetu koje se (kao i ‘Možemo’, ‘Zelena akcija’ i druge slične) kriju iza “ekologije”, “održivog razvoja”, “ljudskih prava”, “jednakosti”, “slobode” i “demokracije”.

Osim toga, ova se skupina lovaca u mutnom lažno predstavlja kao “antiestablishment” opcija, iako su udruge kojima su na čelu Tomašević i njegova družina, izdašno financirane zadnjih 15-ako godina desecima milijuna kuna i to od strane: vlade Republike Hrvatske, Grada Zagreba, Europske komisije, Ministarstva kulture, Ministarstva zaštite okoliša i energetike, veleposlanstava različitih država kao i stranih fondacija. Dakle, potpuno je jasno kako je u pitanju čista laž i obmana, jednako kao i u pogledu “zelenila” i “ekologije” koji im služe samo da bi se dočepali novca i svojim financijerima i nalogodavcima omogućili kontrolu političkih procesa u Hrvatskoj. To je ishodište i krajnji cilj njihova aktivističkog i političkog djelovanja.

“Zelena akcija” u kojoj glavnu riječ vode Tomislav Tomašević i njegova platforma ‘Možemo’, od omrznutog Milana Bandića i njegove uprave (odnosno iz proračuna Grada Zagreba), dobila je iznos od 1.316.000 kuna i to samo u razdoblju od 2008. do 2011. godine (u vrijeme dok je njezin predsjednik bio upravo Tomašević).

Od “korumpirane” Vlade premijera Ive Sanadera i njegove “zločinačke organizacije” (HDZ-a koji je tada bio na vlasti), samo u 2009. godini Tomaševićeva je udruga dobila 509.258 kuna, a u sljedeće tri godine još 1.414.000 kuna iz državnog proračuna Republike Hrvatske.

Tomaševića i njegove udruge Europska komisija je u pet godina financirala s ukupno 7.326.382 kune

Od 2015. do 2019. godine, Tomaševićev lažni “Institut za političku ekologiju” je dobio donacije u vrijednosti od 12.195.529 kuna, a među financijerima su ključna dva: ‘Otvoreno društvo’ George-a Sorosa i fondacija Heinrich Böll (fondacija radikalno lijeve “Zelene stranke” Njemačke) koja ima slične ciljeve kao i Soroseva organizacija (samo ove dvije fondacije su na račun nepostojećeg, izmišljenog Tomaševićevog “Instituta” uplatile u navedenom razdoblju od 5 godina preko 9.300.000 kuna).

Kako se netko tko je u toj mjeri ovisan o financijama establishmenta (kako hrvatskog, tako i Europskog) može smatrati neovisnim i nastupati kao protivnik istog establishmenta? Kako netko tko je osim toga prikačen na sisu inozemnih fondacija a čiji je jedini cilj kontrola političkih procesa u Hrvatskoj, može tvrditi da je “neovisan”, “neutralan” i propagirati kako vodi politiku koja je od interesa za Republiku Hrvatsku i njezine građane?

Naravno, klika koja nama u Hrvatskoj agresivno i ultimativno nameće rodnu ideologiju (iako je zbog pogubnih utjecaja na društvo danas odbacuju čak i u nordijskim zemljama koje su bile njezina prva utvrda u Europi), “seksualne slobode” pa i čak nastranosti i izopačenosti kao društvenu normu, zalaže se za ubijanje nerođene djece (pod krinkom “zaštite reproduktivnog zdravlja žena”), a za glavnu metu ima obitelj, brak kao zajednicu žene i muškarca i u konačnici zdravo društvo. Zašto? Iz jednostavnog razlog što to predstavlja nepremostivu zaprjeku za ostvarivanje njihovih ciljeva.

Oni tu svoju pogubnu, zloćudnu, razarajuću ideologiju kriju iza “zelene politike”, “ekologije”, “održivog razvoja”, “ljudskih prava”, “prava žena”, “društvenog progresa”  i sličnih floskula, što se vrlo lako i argumentirano može dokazati analizom njihova programa i djelovanja, pa i uvidom u sve ono što poduzimaju u svojoj kampanji upravo sada u vrijeme aktualnih lokalnih izbora.

Lokalni izbori nisu samo “komunalni” – to je samo jedna u nizu obmana na koju nasjedaju lakovjerni

Dok promatramo ovu ujdurmu u kojoj ljevičarsko-liberalno-anarhističko-globalističke grupacije biju ljutu bitku za Zagreb, u isto vrijeme nam se od njihovih pristaša i ideologa pričaju priče o tomu kako su lokalni izbori “nevažni” i da tu “nema ideologije”, nego se sve uglavnom svodi na “komunalije i infrastrukturu”, odnosno, rješavanje konkretnih životnih pitanja građana.

Ovo, naravno, nikako ne stoji, pogotovu kad su u pitanju urbane sredine i veliki gradovi, napose, Zagreb kao središte kulturnog, ekonomskog i političkog života i administrativni centar u kojem se donose sve važnije odluke na nacionalnoj razini a koje nužno imaju itekakvog utjecaja na cijelu zemlju. To se, naravno, reflektira i na politički život i odnose u društvu u cjelini, budući da (htjeli mi to priznati ili ne) upravo politika u odlučujućoj mjeri utječe na sve segmente našeg života.

Uostalom, da su lokalni izbori samo “komunalni”, bi li se s toliko strasti i međusobnih sukobljavanja različitih programa i opcija vodile bitke u svim gradovima (posebice onim najvećim) i pogotovu u Zagrebu? Teza o “komunalnom” karakteru lokalnih izbora možda i stoji promatraju li se neke manje razvijene lokalne sredine (općine i sela) u kojima političke stranke nemaju odlučujućeg upliva ili za njih nisu izravno zainteresirane, ali to su prije izuzeci nego pravilo.

Treba li imati posebnog analitičkog dara pa zaključiti da je pobjeda u Zagrebu odskočna daska za nacionalne izbore svakoj opciji koja osvoji vlast? Je li sporedno tko će vladati Splitom, Osijekom, Rijekom, Dubrovnikom, Vukovarom, Varaždinom i drugim gradovima i ako su tu bitne samo “komunalije”, čemu toliki žar, uzrujanost i “jurišanje” političkih konkurenata jednih na druge?

Nisu Tomislav Tomašević, Rada Borić, Sandra Benčić i družina okupljena oko njih “gulili” cipele po Zagrebu zadnjih 20-ak godina i lijegali po gradilištima i ulicama zato da bi rješavali komunalne i infrastrukturne probleme i potrebe građana, pitanje staračkih domova, škola i vrtića, probleme domova zdravlja i bolnica. Njihov angažman je sasvim konkretna ideološka agenda koja je posve prepoznatljiva u već spomenutim segmentima, a sve do sada spomenuto, pa i borba protiv “korupcijske hobotnice” i kriminala u Zagrebu su maska, krinka iza koje stoji jedna razorna i pogubna ideologija.

Treba samo pročitati njihov program i analizirati to kako su se ponašali zadnjih desetak i više godina. I razmisliti vlastitom glavom. Ako nam je stalo do vlastite budućnosti, istinskog boljitka i zdravog društva, nema nikakve dileme da se toj i takvoj ideologiji moramo oštro suprotstaviti svim legitimnim sredstvima – dok još nije kasno.

Nemoral, dekadencija, otklon od temeljnih moralnih vrijednosti, zanemarivanje i relativiziranje etičkih normi, kršenje prava većine i nasilje nad naravnim zakonima i zdravim razumom nisu ni jednom društvu i ni jednoj zemlji donijeli ništa dobro, pa ne mogu ni nama.

Ne shvatimo li to na vrijeme, nakon svega ćemo uzalud tražiti krivce – jer na nama je odgovornost ne samo za sadašnjost u kojoj živimo, nego i za budućnost naše djece.

Zlatko Pinter/Hrvatsko nebo