Dr. sc. Ante Birin: Govor koji je Eamona de Valera učinio nacionalnim junakom Irske!

0

 

 

Piše: Dr. sc. Ante Birin

Nekoliko dana nakon kapitulacije Njemačke i završetka Drugog svjetskog rata u Europi britanski je premijer Winston Churchill 13. svibnja 1945., u svom radio obraćanju putem BBC-a,  održao govor poznat pod nazivom Naprijed, dokle zadaću u cijelosti ne izvršimo (Forward, Till the Whole Task is Done), u kojem je opisao sve opasnosti i izazove s kojima je Ujedinjeno Kraljevstvo bilo suočeno tijekom proteklih pet ratnih godina, a i sam tijek ratnih zbivanja. Iako je vjerojatno najpoznatija rečenica iz toga govora ona kako „nikada na polju ljudskih sukoba nije nekolicina zadužila tako mnogo ljudi“ – što se odnosilo na britanske zrakoplovce koji su 1940. izvojevali pobjedu u zračnoj Bitci za Britaniju – manje je poznato kako je u toj istoj prigodi Churchill oštro napao irskog premijera Eamona de Valera zbog njegove politike neutralnosti tijekom Drugoga svjetskog rata. 

Naime, tri dana nakon izbijanja rata de Valera je proglasio neutralnost Irske, koja je u to doba bila dijelom Britanske zajednice država (Commonwealtha), čime je Irska postala jedinom članicom te zajednice koja se nije uključila u rat. Kako su zbog irske neutralnosti njezine luke i aerodromi bili nedostupni svim zaraćenim stranama (takva su, općenito, međunarodna pravila vrijedila, a vrijede i danas, za zemlju koja se proglasi neutralnom), opskrba Velike Britanije hranom i svim drugim civilnim i vojnim potrepštinama  bila je otežana i ugrožena, što je, kako je Churchill ustvrdio,  „bio smrtonosni trenutak u našem životu“ ali da unatoč tomu „vlada Njegova Veličanstva nije ni u jednom trenutku dignula ruku na njih iako bi to s vremena na vrijeme bilo posve lako učiniti i posve samorazumljivo, nego smo pustili de Valerinu vladu da se veseli do mile volje s Nijemcima, a poslije s japanskim predstavnicima“.

Tri dana nakon toga irski premijer de Valera – jedan od prvaka irske borbe za nezavisnost, u više navrata premijer (1932.–1948, 1951.–1954., 1957.–1959), a potom predsjednik (1959.-1973.) Irske – odlučno je, smireno i samosvjesno, državnički uzvratio na Churchillove optužbe.

Ovom prigodom donosimo prijevod tog de Valerina odgovora, koji i danas predsjednicima vlada i država tzv. „malih“ naroda može poslužiti kao uzor i putokaz kako se zastupaju i brane nacionalni interesi, neovisno o željama, potrebama i htijenjima „velikih“ i unatoč trenutnoj konstelaciji snaga. Isto tako, taj de Valerin odgovor važan je i za bolje razumijevanje i objektivnije sagledavanje pojedinih prošlih događaja, njihovih uzroka i posljedica, za njihovu kontekstualizaciju, koja ne može biti selektivna (a kako se u pravilu postupa) i koja neodoljivo nameće povlačenje usporedbe irskog i hrvatskog slučaja, imaju li se u vidu onodobne realpolitičke okolnosti.

   

Eamon de Valera: Odgovor na Churchillovu kritiku zbog neutralnosti, 16. svibnja 1945

Imam tu pred sobom zapisane bilješke iz kojih sam vam se 3. rujna 1939. obratio putem radija. Tog dana imao sam toliko toga obaviti te nisam mogao pronaći malo vremena da ih sastavim u izjavu u kojoj bi one bile posložene. Iz tih bilježaka vidim kako sam rekao da je uočavajući slijed događaja vaša vlada na proljeće prije toga odlučila o svojoj politici te da je objavila svijetu to što je odlučila. 

Cilj naše politike, rekao sam, bit će držati naš narod izvan rata. Podsjetio sam vas na ono što sam rekao u Dailu [donjem domu parlamenta Republike Irske, nap. prev.], da u našim okolnostima, s našom poviješću i našim iskustvom nakon posljednjeg rata i s dijelom naše zemlje i dalje nepravedno odijeljenim od nas, nijedna druga politika nije moguća

Neke novine bile su vrlo ustrajne u traženju mog odgovora na nedavni radijski nastup g. Churchilla. Znam kako bi trebao glasiti odgovor koji se od mene očekuje. Znam kakav je odgovor koji prvi iskače na usta svakog čovjeka irske krvi koji je slušao ili čitao taj govor, svejedno u kojim se okolnostima ili u kojem se dijelu svijeta nalazio.

Znam odgovor koji bih bio dao prije četvrt stoljeća. No hotimice sam odlučio da to ne bude odgovor koji ću večeras dati. Nastojat ću ne biti kriv za dodavanje imalo ulja na vatru mržnje i strasti koja, bude li joj se nastavljalo dodavati goriva, ima izglede zapaliti sve čega je nakon rata od čovjeku doličnih osjećaja ostalo u Europi. 

Izjava g. Churchilla, ma koliko bila nedostojna, može imati stanovita opravdanja u prvom žaru zbog njegove pobjede. No takvu ispriku ne bi se, za mene, u ovoj mirnijoj atmosferi moglo pronaći. Postoje naime neke stvari koje imam dužnost reći, neke stvari koje je bitno reći. Pokušat ću ih izreći onoliko bestrasno koliko mognem.

Gospodin Churchill jasno je rekao da bi, u određenim okolnostima, bio kršio našu neutralnost i da bi svoje djelovanje bio opravdao prijekom potrebom Britanije. Meni se čini čudnim što g. Churchill ne vidi da bi ono, da je bilo prihvaćeno, značilo kako bi prijeka potreba Britanije postala običajnom normom pravom te da, kada bi ta prijeka potreba postala dovoljno velika, prava drugog naroda ne bi bila uzimana u obzir.

Posve je istinito to da druge velike sile vjeruju u tu istu normu – sa svoga vlastitog gledišta – i da su se dosad ponašale u skladu s njom. To je upravo ono zbog čega smo imali katastrofalan slijed ratova – Svjetski rat br. 1 i Svjetski rat br. 2 – pa hoće li biti i Svjetskog rata br. 3?

Gospodin Churchill mora zasigurno vidjeti ovo: ako bi se njegovu argumentaciju odobrilo što se tiče nas, slično opravdanje moglo bi se iznijeti za slične čine agresije drugdje, pa se nijedna mala država koja je u susjedstvu neke velike sile ne bi mogla nikada nadati da bi joj se dopustilo ići vlastitim putem mira.

Zaista smo imali sreću da prijeka potreba Britanije nije došla do točke na kojoj bi g. Churchill djelovao. Sva zahvala njemu koji se uspješno odupro toj napasti, koja ga je u njegovim teškoćama s vremena na vrijeme spopadala i kojoj bi, neka mi bude slobodno reći, mnogi vođe na njegovu mjestu s lakoćom podlegli. To je naime tako; teško je jakima biti pravednima prema slabima, no pravedno postupanje uvijek donosi koristi. 

Odupiranjem toj napasti u tom razdoblju, g. Churchill, umjesto dodavanja još jednog užasnog poglavlja već ionako krvlju natopljenom popisu odnošaja između Engleske i ove zemlje, unaprijedio je stvar međunarodnog običajnog sustava učinivši važan korak – jedan od, uistinu, najvažnijih koje se može učiniti na putu prema postavljanju bilo koje sigurne osnove za mir.

U mjeri u kojoj se to odnosi na narode ovih dvaju otoka, taj bi korak, možda, mogao označiti novi početak ostvarivanja tog uzajamnog razumijevanja na koje se g. Churchill pozvao, a za koje, nadam se, on ne će samo moliti, nego će dakle na njemu i raditi, kao što je to činio i njegov prethodnik, koji će tek, vjerujem, naći ono časno mjesto u britanskoj povijesti koje mu pripada, kao što će ga zasigurno i on sam naći u svakoj pravičnoj povjesnici odnošaja između Britanije i nas. 

To da je g. Churchilla razdraživalo što mu je naša neutralnost stajala na putu za koji je mislio da mu je životno potreban, to ja razumijem, no to da on ili bilo koja druga misleća osoba u Britaniji ili drugdje ne bi uspjeli vidjeti razlog za našu neutralnost, to mi je teško pojmiti.

Volio bih postaviti hipotetičko pitanje – a to je pitanje koje sam još od prošlog rata postavljao mnogim Englezima. Pretpostavimo da je Njemačka pobijedila u ratu, da je izvršila invaziju i okupirala Englesku, i da je nakon duga protoka vremena i mnogo gorkih bitaka naposljetku dospjela do toga da nevoljko prizna Engleskoj pravo na slobodu, te ju pustila neka ode, ali ne cijelu Englesku, nego Englesku bez, recimo, šest južnih grofovija. 

Tih šest južnih grofovija, one, pretpostavimo, iz kojih se upravlja ulazom u Engleski kanal, Njemačka je izdvojila te je ustrajala na tomu da za sebe zadrži pogled na Englesku koja slabi kao cjelina, zadržavajući za sebe osiguravanje njezinih vlastitih komunikacija kroz Doverska vrata. 

Pretpostavimo nadalje, nakon što se sve to dogodilo, a Njemačka se uključila u neki veliki rat u kojemu može pokazati da je na strani slobode niza malih nacija, bi li g. Churchill kao Englez koji vjeruje kako njegova vlastita nacija ima isto toliko prava na slobodu kao i bilo koja druga, ne samo na djelomičnu slobodu, nego na slobodu kao cjelina – bi li, dokle Njemačka i dalje ustrajava na podjeli njegove zemlje i na njezinim šesterim okupiranim grofovijama, bi li on takvu podijeljenu Englesku poveo da se pridruži Njemačkoj u tom križarskom ratu? Ne mislim da bi g. Churchill to učinio.

Bi li on mislio da bi za narod podijeljene Engleske bilo sramotno ako bi u takvim okolnostima ostao neutralan? Ne vjerujem da bi g. Churchill to mislio. 

Gospodin Churchill ponosi se time što je Britanija stajala sama, nakon što je Francuska pala, a prije no što je Amerika ušla u rat.

Ne bi li on mogao u svom srcu naći toliko velikodušnosti da prizna kako postoji mala nacija koja je stajala sama ne godinu ili dvije, nego nekoliko stotina godina nasuprot agresiji; koja je izdržala pljačke, izgladnjivanja, pokolje u slijedu bez kraja i konca; koja je mnogo puta bila zagnana u nesvjesticu, no koja bi svaki put kada bi se osvijestila krenula u borbu iznova; mala nacija koju se nikada nije moglo dovesti do toga da prihvati poraženost i koja nije nikada predala svoju dušu?

Gospodin Churchill s pravom je ponosan na ustrajnost svoje nacije u suočenju s teškim protivštinama. No i mi na ovom otoku i dalje smo ponosni na ustrajnost za slobodu tijekom svih stoljeća. Mi ovodobni imamo udjela u toj ustrajnosti, i zavjetovali smo se naraštajima mrtvih koji su tu slavnu ustrajnost očuvali za nas netaknutom da ćemo, kao i oni, činiti sve što možemo da ostanemo vjerni dokraja, i predamo dalje tu tradiciju neumrljanu. 

Mnogo puta u prošlosti činilo se da ima malo nade, osim one nade na koju se g. Churchill pozvao, da će ostanemo li na svojoj poziciji doći čas u kojem će, da citiram njegove vlastite riječi: „… tiranin počiniti neku strašnu grješku koja će promijeniti odnos snaga u bitci“.

Iskreno se pouzdajem, unatoč svemu, da se ne će na taj način dosegnuti naš krajnji cilj i sloboda, iako sam kao mladić, priznajem, molio i za nj, te iako u jednom razdoblju nisam vidio drugoga. 

U poznijim godinama imao sam viziju plemenitijeg i boljeg raspleta, boljeg i za naš narod i za budućnost čovječanstva. Na njemu sam otad dugo radio. Žao mi je što taj plemenitiji cilj nije ono prema čemu g. Churchill pruža ruku da bi ga pomogao ostvariti, a ne da, udaranjem na jedan narod koji mu nije učinio nikakvo zlo, pokušava u krizi kao što je današnja pronaći izliku za nastavljanje nepravde sakaćenja naše zemlje. 

Iskreno se nadam da g. Churchill nije hotimice izabrao ovaj drugi smjer, no ako jest, ma s kolikim žaljenjem mi ovo izgovorili, neka bude tako.

U međuvremenu, pa i kao podijeljena mala nacija, mi ćemo ići dalje nastojeći igrati svoju ulogu u svijetu nastavljajući nepokolebljivo raditi za ono što je istinska sloboda te za mir i razumijevanje među svim narodima.

 

(S engleskoga preveo Zdravko Gavran)

Izvor: https://speakola.com/political/eamon-de-valera-churchill-criticism-1945 

 Dr. sc. Ante Birin/Hrvatsko nebo

 

Facebook komentari

komentara