Dr. sc. Ante Birin: Izmišljanje “krajnje desnice“

1

 

 

“Ekstremna desnica sve je jača” (Jutarnji list, 12. 4. 2019.), „Šokantno otkriće u Hrvatskoj! Plenki je otkrio da u Hrvatskoj postoji ekstremna desnica” (Večernji list, 18. 10. 2020.), “Konsolidira li se oko Miroslava Škore skoro cijela hrvatska radikalna desnica” (Telegram, 15. 9. 2019.), “Radikalna desnica i konzervativne udruge planiraju novi udar na Vladu i premijera Andreja Plenkovića” (Jutarnji list, 8. 3. 2020.), “Izgleda da Plenkoviću neće trebati krajnja desnica: HDZ i s manjincima i dijasporom može vladati Hrvatskom” (Slobodna Dalmacija, 5. 7. 2020., “Ekstremna desnica slavi Milanovića” (Index, 10. 10. 2020.) ….

Tko su sve za njih „krajnji desničari“ 

Čitajući navedene naslove, slučajno odabrane u nepreglednom mnoštvu sličnih, kojima nas glavnostrujaški mediji, njihovi novinari i kolumnisti, uz svesrdnu topničku potporu dežurnih lijevo-(kvazi)liberalnih intelektualaca i historičara, obasipaju iz dana u dan, prosječni, za politiku slabo zainteresirani hrvatski građanin (čije se čitanje članaka svodi na brzinski pregled naslova i eventualno izdvojenih odlomaka) ne može zaključiti ništa drugo do li to da u Hrvatskoj nedvojbeno postoji “krajnja desnica” te  da ona predstavlja stvarnu ili potencijalno ozbiljnu političku prijetnju postojećoj vlasti. 

Što je to uopće “krajnja” desnica, po kojim su to kriterijima pojedine osobe, stranke i udruge etiketirane kao “krajnje desne” to doista i zaslužile, odnosni se glavnostrujaški mediji i ne trude objasniti. Za njih je to nešto samorazumljivo. Za njih su “krajnji” desničari svi oni koji se na političkoj pozornici nalaze “desno” od HDZ-a (bez obzira na njihovu šaroliku provenijenciju), svi oni koji bezuvjetno ne prihvaćaju dogme jugokomunističke historiografije (“revizionisti”), svi oni koji se protive nametanju homoseksualizma, rodne ideologije i sličnih “progresivnih” ideja  (“katotalibani”), svi oni koje drže do obiteljskih i tradicionalnih vrijednosti, svoje vjere i domovine  (“ognjištari”) i, naravno, najopakiji među njima, beskompromisni pobornici hrvatske državotvorne ideje i njezine samostalnosti (“nacionalisti”).

 Iako je onima koji u duhu svoji totalitarnih ideala i ne znaju ništa drugo nego bezočno etiketirati svoje neistomišljenike, uzaludno bilo što objašnjavati, zato što njih argumenti i istina ionako ne zanimaju, radi razotkrivanja njihovih “samorazumljivih” “činjenica” i “načela” nije naodmet razjasniti što je to “krajnja desnica” i gdje u Europi postoje stranke krajnje desnice.

Što je to krajnja desnica?

Definirajući osnovna ideološka obilježja krajnje desnice, znanstvenici norveškog Centra za istraživanje ekstremizma, Anders Ravik Jupskås i Iris Beau Segersi, ustvrdili su kako se krajnja ili ekstremna desnica “obično definira kao specifična ideologija koju obilježava antidemokratsko protivljenje jednakosti. Ona je povezana s rasizmom, ksenofobijom, isključnim nacionalizmom, teorijama urote i autoritarizmom.” Sukladno navedenim obilježjima, spomenuti znanstvenici zaključuju kako u Europi postoji nekoliko krajnje desnih političkih stranaka i organizacija, “od koji većina nije osobito uspješna”. Od političkih stranaka pritom su navedene Zlatna zora u Grčkoj, Narodna stranka Naša Slovačka, Nacionalna narodna fronta na Cipru (ELAM) i neonacističke stranke u Njemačkoj poput Nacionalnemokratske stranke (NPD), dok su od nestranačkih organizacija spomenuti Nordijski pokret otpora, Svepoljska mladež i talijanska CasaPound. (https://www.sv.uio.no/c-rex/english/groups/compendium/what-is-right-wing-extremism.html)

Gle čuda! Na popisu nema “krajnje” desnih stranaka iz Hrvatske. Doista kardinalan propust Centra za istraživanje ekstremizma, koji nije uvidio da čitav niz stranaka u Hrvatskoj “udovoljava” rečenim obilježjima, u skladu s čime su trebali biti svrstani u tu kategoriju. Srećom, taj se “propust” ne može dogoditi razno-raznim “nevladinim” udrugama na koje Soros i njemu slični “filantropi” nepotrebno troše novac. Naime, oni bi zadaću razotkrivanja ekstremizma (ustaštva), kršenja ljudskih prava i svih mogućih “anomalija” u Hrvatskoj radili i besplatno. Srećom, tu su i aktivisti na internetu koji će, kao na Wikipediji, savjesno navesti popis stranaka “krajnje” desnice u Hrvatskoj: od onih aktivnih – Hrvatske stranke prava, Hrvatske čiste stranke prava i Domovinskog pokreta, do onih koji su prestali s političkim djelovanjem – Hrvatske demokratske stranke prava Krešimira Pavelića, Hrvatske nacional-demokratske lige Ivana Vekića (koja je čak “počašćena” i pridjevom naofašistička) i Hrvatskog bloka Ivića Pašalića.(https://en.wikipedia.org/wiki/Far-right_politics_in_Croatia)

Ima li u Hrvatskoj krajnje desnice?

No, ne treba nama lutati bespućima međumrežja da bi konstatirali tako “samorazumljive” činjenice. O tomu neprestance pišu “hrvatski” mediji. Primjerice Davor Butković (alias Ivan Violić), jedan od utemeljitelja Jutarnjeg lista, nekadašnji kolumnist Globusa i aktualni kolumnist Telegrama, jasno je u rujnu prošle godine ustvrdio kako se krajnja (radikalna) desnica “koja je više od četvrt stoljeća provela u rascjepkanosti i svojevrsnoj izolaciji od stvarne vlasti” – što implicite sugerira da je ista tijekom 1990ih bila dijelom “stvarne vlasti” – danas “počela konsolidirati iza projekta Škoro. Oko Škore su se okupili svi mogući ustaški nostalgičari, pa Most, pa Zlatko Hasanbegović, koji nije nepopularan, pa poznatiji predstavnici pojedinih veteranskih udruga.” (https://www.telegram.hr/politika-kriminal/konsolidira-li-se-oko-miroslava-skore-skoro-cijela-hrvatska-radikalna-desnica/)

Drži li se pak aktualni predsjednik Vlade Butković/Violićeva mišljenja, ili je to mišljenje, neovisno o Butković/Violiću, ujedno i njegovo mišljenje, stečeno unutar kućnog okruženja ili bruxelleskog “naukovanja”, to naposljetku nije ni bitno. Ono što je bitno jest činjenica da se njihova mišljenja u svojoj srži ne razlikuju. Tako nam predsjednik Vlade i ujedno “stožerne domoljubne i državotvorne stranke” sherlockovski detektira “sljubljenost krajnje desnice s ljevicom”, ali ne i istočasnu “sljubljenost” svojega viđenja “krajnje desnice” s viđenjem glavnostrujaških, anacionalnih i antinacionalnih, projugoslavenskih lijevo-“liberalnih” medija. “Za sve loše u društvu danas”, kako je to ustvrdio kolumnist Večernjeg lista Ivan Hrstić, Plenković “ponajviše proziva one koji su donedavno bili članovi HDZ-a i koje je i on sam stavljao na liste. No, ako u Hrvatskoj postoji formirana desnica, to ja zato što ju je on otpilio iz HDZ-a i na taj način oblikovao iz gline. Da nije Plenkovića, ne bi bilo ni Škore ni Domovinskog pokreta, koji su u retorici HDZ-ovih čelnika u svega nekoliko mjeseci ’unaprijeđeni’ iz ’desnice’ u ’ekstremnu desnicu’. Smiješno, ali čak i Most im je sad ’ekstremna desnica’!”  (https://www.vecernji.hr/premium/zasto-plenkovic-stvara-i-treba-ekstremnu-desnicu-1440256 ) Nedostaju nam samo još Stjepan Mesić i Ivo Josipović, sa svojim mantrama o profašistički obojenoj hrvatskoj desnici i ustaškim gujama.

Naravno, osim pukog etiketiranja, nitko nikada nije izričito naveo zbog kojih su to ideja, izjava ili postupaka navedeni politički akteri zaslužili da ih se okarakterizira kao “krajnju desnicu”? Može li se ikoga od njih povezati s rasizmom, ksenofobijom, isključnim nacionalizmom, teorijama zavjere i autoritarnošću. Odnosno, zar je izraz “rasizma i ksenofobije” kada se tko zauzima za legalni i kontrolirani priljev migranata, osobito kada imamo prigode vidjeti što se događa u našem neposrednom susjedstvu? Zar je izraz “isključnog nacionalizma” to kada se zatraži brisanje 5000 fiktivnih stanovnika Vukovaru (s popisa birača za lokalne izbore), koliko ih ima po tvrdnjama uglednog demografa Stjepana Šterca? Zar je izraz “vjerske nesnošljivosti” navođenje činjenica o djelovanju Srpske pravoslavne crkve  tijekom proteklih stotinjak godina ili podsjećanje na pjevačke nastupe njezina novoizabranog patrijarha? Zar je “ustašofilija” svako odbacivanje dogmi jugoslavensko-komunističke historiografije koja je “o komunističkom pokretu pisalo samo slavopojno kao o antifašističkom i osloboditeljskom, o komunistima kao borcima za nacionalna prava i društvenu pravdu, o socijalističkom pokretu i Jugoslaviji kao smislu povijesti i ostvarenju stoljetna sna” (T. Macan, Spremnost : 1942. – 1945., Zagreb 1998., 7)? Zar je “antisemitizam” nazivanje SDSS-a trgovačkim partnerom HDZ-a, kako nam to objašnjava drugi čelnik vladajući Hrvatsko-srpske koalicije? Koji je pritom jako zabrinut da “ekstremne desne politike ne postanu nacionalni politički mainstream”. Za njega je očito posve u redu da mainstreamom postanu ekstremno lijeve politike. Ubraja li se u “govor mržnje” i svaka izjava kojom se ukazuje na ispade hrvatskih državljana srpske narodnosti, poput puštanja četničkih pjesama večer uoči obilježavanja obljetnice dvanaest zvjerski pobijenih hrvatskih redarstvenika (policajaca) u Borovu Selu ili sramotnog istupa stanovnice Borova Sela na Osječkoj TV?

Drž’te vuka!

Nitko pritom ne niječe da u hrvatskom društvu postoje desni ekstremi, pojedinci koji sami sebe doživljavaju kao toliko “velike Hrvate” da se ne ustručavaju od uvredljivog ili nasilničkog ponašanja, čime nanose najveću štetu samoj Hrvatskoj, na koju prisežu. Postoje u Hrvatskoj, kao što postoje i u bilo kojoj državi Europe. No preuveličavanje njihove važnosti i politikantsko etiketiranje pojedinih (već spomenutih) političara, stranaka i udruga “ekstremno desnima” zlonamjerno je podmetanje koje za isključni cilj ima sprječavanje nastanka jedne nove, snažne nacionalne stranke koja bi mogla ugroziti postojeći ’duopol’, a jednako tako i interese pripadnika nekadašnje partijske nomenklature, od kojih su mnogi preko noći postali uspješni kapitalisti i poduzetnici. Kako do toga ne bi došlo, svima njima treba “krajnja desnica”. Po onoj narodnoj: Drž’te vuka (dok lisica kokoši trijebi)!

 

Dr. sc. Ante Birin/Hrvatsko nebo

Facebook komentari

komentara