Nenad Piskač – Hrvatska i totalitarizam: Što je ostalo od totalitarizama? (3)

Osnovne karakteristike komunističkoga totalitarizma u postkomunističkoj Hrvatskoj najlakše je razumjeti kroz prizmu marksističke teze o potrebi odumiranja države, s njome i nacije i vjere. „Odumiranje države“ misao je vodilja liberalnih demokrata i prerušenih komunista, koji su preuzeli stranke, a potom i državu. Druga je značajka da se ostatke metoda totalitarizma koristi za održavanje ili oživljavanje jugokomunističkih dogmi. Prije svih onih o „bratstvu i jedinstvu“, sve su ostale dogme preminule (Veliki Vođa, JNA, Partija…) ili su na izdisaju (Savez boraca NOR-a, mitovi…). Dogma o „bratstvu i jedinstvu“ jedina u sebi nosi kakvu-takvu budućnosnu perspektivu i kohezijsku snagu uvijek „naprednih“ – „integracija“.

Utopija o antifašističkoj državi može se nametnuti samo totalitarnim sredstvima

Osnovna namjera zaostalih totalitarnih čimbenika udruženih s liberalnim socijalanacionalizmom jest stvoriti uvjete za nadnacionalne integracije, uključujući i utopiju „demokratske Jugoslavije“ u bilo kom obliku, smanjiti državni suverenitet, novim eurogovorom pacificirati politički život, ubiti volju i težnju nacije te proizvoditi pristanak na modele koje donosi uski partijski vrhovi. Svaka obrambena i državotvorna artikulirana alternativa proglašavana je „fašizmom“ (blaži su oblici lepeze takvih diskvalifikacija „populizam“ i „govor mržnje“), pa je tako etiketirana čak i civilizirana promjena ulica i trgova s imenom Josipa Broza Tita. Totalitarni ostatci u isto se pak vrijeme skrivaju iza pojma „antifašizam“ – iza kojega se skrivaju i politički predstavnici agresora na Hrvatsku.

Podjela društva na fašiste i antifašiste jest utopistička, budući da fašističko-antifašističko društvo ne postoji, niti će ikad postojati. Antifašistička država može se jedino nametnuti totalitarnim sredstvima. Posljedica je prežvakavanje ideološke teze o tomu da Hrvatskom neprestano kruži bauk fašizma. Istina je, međutim, da se Hrvatska nije oslobodila bauka komunizma i njegovih totalitarnih metoda. Podsjetimo se – totalitarizam nastaje u onom trenutku kad se utopiju počne ostvarivati u stvarnosti. Dosad se mislilo da se utopija provodi samo u nekoj državi. Sa zdravstvenim komunizmom postalo je razvidnim da se utopija (svijet u kojemu će svi biti zdravi) može provoditi i globalno.

Osnovne karakteristike totalitarizma i sadašnje stanje

Od starih poznatih karakteristika totalitarizma neke su u Hrvatskoj ostale jače ukorijenjene, dok su druge otišle u svoju suprotnost (od zabrane iseljavanja do poticanja iseljavanja).

Prvo. Državni autoritet u postkomunističkoj Hrvatskoj neograničeno se koristi za stvaranje pretpostavki novih „prisajedinjenja“ (EU) i starih (Srbiji). Pritom se individualni ciljevi i interesi nižih društava (npr. braniteljskih udruga) moraju poistovjetiti s državnim. Da bi se mimo volje državljana mogla provesti takva politika državni autoritet prigodice za svoje interese mijenja Ustav, ili ga bezočno krši.

Drugo. Razlika između društva i države u postkomunističkoj Hrvatskoj vrlo se malo povećala – uzmemo li u obzir to da su od formalno-deklarativnoga izlaska iz totalitarizma prošla tri desetljeća. Osoba i na ljestvici (stratifikaciji) niži oblici društva imaju ona prava koja im priznaje ili im ga daje državni autoritet, a ne sva koja im pripadaju prema načelu supsidijarnosti, po kojemu svaka niža razina odlučivanja treba moći donositi odluke bez tutorstva nadređenih razina odgovornosti.

Treće. Temeljna prava i slobode osobe samo su ona koja priznaje državni autoritet. Primjerice, pravo, dužnost i sloboda osobe da brani Domovinu od agresora postaje praktički kaznenim djelom. Državni autoritet uzima si naime za pravo suspendirati ustavom propisana temeljna prava hrvatskih državljana, ili diskriminirati većinu uvođenjem „pozitivne diskriminacije“ za povlaštene manjine. U privilegirane manjine državni autoritet u skladu sa svojim komunističko-liberalnim svjetonazorom ubraja i one skupine koje nisu prihvatile izlazak iz komunističkoga totalitarizma u pluralnu demokraciju, a i one koje su ustale protiv ustavnopravnoga položaja Republike Hrvatske.

Četvrto. U postkomunističkoj Hrvatskoj, istina, ne postoji jedna monolitna partija, već nekoliko njih glume višestranačje. Frakcije, ovisno o međusobnom dogovoru, preuzimaju uloge pozicije i opozicije. Može se dalje istraživati je li zapravo tu ipak riječ o jednoj partiji – na dubljoj razini totalitarnog kontinuiteta i inženjeringa u koji je dokraja upućen samo mali broj „upućenih“, samo glavni i najmoćniji igrači iz sjene – s različitim frakcijama. U svakom slučaju, očito je da su državna tijela te mreža institucija i aktera strukturirani po uzoru na razdoblje do 1990. Očito je i to da od mandata do mandata raste broj službenika i namještenika te korisnika proračunskih sredstava i povlastica na paradržavnim, područnim, lokalnim i ostalim razinama (udruge „civilnog društva“ ili izdašno financirani mediji itd.) u općem državnom mehanizmu. Svi su oni izravno ovisni o frakcijama jedne monolitne političke orijentacije i „nadstrukture“, u našem slučaju komunističko-liberalne. Pritom, ovisno o „etici situacije“, konzervativne frakcije postaju liberalnima, a liberalne po potrebi konzervativnima. Rezultat takve „vjerodostojnosti“ jest postizborna izdaja za izdajom, kontinuitet „tranzicije“ u nedogled, izborna apstinencija, apatija, rezignacija, pa i gubljenje nade u budućnost države i nacije.

Peto. Utjecaj, volja i samovolja frakcija disperzirane monolitne partije i vođa tih frakcija sve su veći. Primjerice, Plenković je u vrijednosno ispražnjenom HDZ-u nedodirljiv, jednako kao i Pupovac u SDSS-u, ili Čačić u kojoj god stranci bio. Provođenje volje malih velikih vođa naziva se i veliča kao „stabilnost“. Njihovo izričito koaliranje ili potajno potpomaganje (osobito u onomu što je ideološki, interesno i kadrovski bitno za održavanje moći strukture opisane u četvrtoj točki) novogovor opravdava naprednim inkluzivizmom.

Šesto. Sastav Hrvatskoga sabora svodi se na propagandu volje partijskoga (vidljivoga i nevidljivoga) vrha više negoli na zastupanje volje većine. Uz narodne zastupnike u propagandu su uključeni javni i privatni mediji, koji imaju ulogu propagandne mašinerije i ispiranja mozga narodu te pritom cenzuriraju informacije i u javni prostor uvode svjetonazorsko jednoumlje.

Sedmo. Moć prisile državnoga aparata, iako djelomično zakonom ograničena, u praksi se svodi na omogućavanje volje vladajućega establishmenta. Ključan je zadatak državnoga aparata i njegovih poluga moći onemogućiti formiranje stvarne oporbe, te afirmirati fiktivnu i imati samo sporadičnu oporbu.

Osmo. Iako postoje institucije „pravobranitelja“ i drugih nadzornih tijela za sve i svašta, kontrola vlasti ispod je svake razine. Vlast zapravo „kontrolira“ samu sebe, često puta proizvodeći afere za stvaranje privida o postojanju nadzora i privida o funkcioniranju „pravne države“, ili zato da sa za nju neugodnih tema reflektore javnosti prebaci na privatne afere, pojedinačne izgrede ili crnu kroniku.

Deveto. Sloboda javnog izražavanja mišljenja svedena je na „subkulturu“, koja ima ulogu smokvina lista. Ministarstvo kulture i medija zaduženo je za provedbu radikalne medijske političke korektnosti. Nametnut je i novi oblik „verbalnoga delikta“, koji je bio jedno od općih mjesta komunističkoga totalitarizma. Institut referenduma u praksi je neostvariv.

Deseto. Sve više „udruga“ (civilno društvo) djeluje pod utjecajem različitih frakcija jedne generalne partije i njezina svjetonazora. Formiranje alternative malim „generalnim sekretarima“ nije moguće odozdo. Eventualne promjene mogu se očekivati i neprestano se očekuju „odozgo“, no one se ne događaju. Svaka promjena u proteklih dvadeset godina koja je inicirana iz samih neokomunističkih struktura i stranaka pod njihovim utjecajem učinila je stanje gorim, a ne boljim, od prethodnoga.

Jedanaesto. Nameću se novi ideološki obrasci kojima se suspendiraju prava utemeljena na slobodi savjesti. Nametnuta je matrica „antifašizma“, liberalizma, povijesnoga zaborava, hrvatske krivnje, nedodirljivosti manjine, „rodne ideologije“… Nijedan totalitarizam ne može se ostvariti ni funkcionirati bez ideologije ni bez nametanja njoj primjerenih obrazaca.

Dvanaesto. Klasična totalitarna država zabranjuje napuštanje državnog teritorija. Nova, naprotiv, sustavno (iako neizravno) potiče odlazak hrvatskih državljana iz Hrvatske. Masovni egzodus državljana tumači se novogovornom formulom – „slobodnim odlaskom na europsko tržišta rada“ – koja je u komunizmu glasila „privremeni odlazak na rad u inozemstvo“.

Neučinkovita koalicija komunista i liberala

Preživjeli, obnovljeni i prikriveni oblici totalitarizma u postkomunističkoj Hrvatskoj u proteklih dvadeset godina sustavno razgrađuju državu, naciju i religiju. Razgradnja se odvija pod okriljem europskog novogovora. Njemu istina i činjenice nisu važne, dok su fraze i ispraznice nametnute kao ozbiljan politički govor (npr. „u okviru europskih okvira“ itd.). Ubija se znanje i obrazovanje (pod okriljem reforme), sloboda i pluralizam (pod okriljem političke korektnosti, promicanja novih „zajedničkih vrijednosti“ i stabilnosti), naravno pravo (pod okriljem i protunaravne slobode izbora), dostojanstvo osobe, obitelji i naroda, budućnost, pa i sama nada. U ime tolerancije i parola kao što su „Budimo odgovorni!“, „Ne populizmu, ekstremizmu i fašizmu!“ nameće se cenzura. U ime lažnog pluralizma – jednoumlje. U ime fiktivnoga blagostanja – vjera u europske fondove.

Budući da se ti procesi događaju ne samo u Hrvatskoj, već imaju tendenciju proširenja na cijeli kontinent, pa i čitav svijet, možemo govoriti o novom „demokratskom“ totalitarizmu koji su prihvatile i koje provode političke vođe i političke stranke u Hrvatskoj, bilo da se deklariraju kao stranke liberalne demokracije, ili kao konzervativne stranke, ili kao otvorene slijednice komunističkoga totalitarizma.

Kontinuitet komunizma protegnut preko građansko-liberalne demokracije u Hrvatskoj se pokazao kao neučinkovit. U zatvoru komunizma Hrvatska je preživljavala u unitarnom tipu države. Posljednjih dvadeset godina ona je postala na nov način kontrolirana „propuh država“. U njoj ne funkcioniraju osnovne karakteristike koje država mora ispunjavati kako bi bila funkcionalna, odnosno u službi svojih državljana. U tom pogledu ona nije izašla, ne samo iz komunizma/totalitarizma, nego nije dokraja izašla ni iz truloga leša Jugoslavije.

Politika osiromašenja i nesigurnosti u ime blagostanja i sigurnosti

Protežući ušminkani stari totalitarizam na nove, formalno demokratske okolnosti, ona je iznevjerila i obezvrijedila osnovne ideale zbog kojih su Hrvati početkom devedesetih godina uspostavili vlastitu državu. O tomu najbolje govori enormna stopa samoubojstava hrvatskih vojnika i članova njihovih obitelji, stotine tisuća ovisnika i ljudi sa psihičkim i drugim teškoćama, masovno napuštanje Domovine i unutarnje migracije prema zapadnom obodu Hrvatske, sve manje novorođenih, sve više umrlih, sve manje onih koji izlaze na izbore ili se uključuju u političke aktivnosti. Ti pokazatelji, koji su egzaktni i neupitni, dokazuju da koaliranje i vladavina komunista i liberala nije u stanju, a niti želi, ostvariti funkcionalnu državu blagostanja, ni sigurnost i perspektivu za sve hrvatske državljane.

Umjesto blagostanja i sigurnosti, državnim autoritetima ključno je ovo: Hrvatska država ne smije doseći blagostanje bitno veće od ostataka (bivšega?) „regiona“, niti ikad više postati „regionalna sila“ kakvom je postala u drugoj polovici devedesetih godina dvadesetoga stoljeća. Zato ju treba držati raspetom između europskih i jugoslavenskih „integracija“. Posljedice su: stabilno začelje u EU-u po kriteriju razvijenosti ili, primjera radi, višegodišnja, već odavno zakasnjela, nabava borbenog zrakoplovstva provođena po komunističkom načelu korak naprijed, dva natrag. Kako bi se postignula dva ključna cilja (siromaštvo i nesigurnost), vladajući estabishment na unutarnjem planu mora se koristiti totalitarnim sredstvima prilagođenim „humanom“, odnosno „totalitarizmu s ljudskim licem“.

Izlazak iz „situacije“ moguće je tražiti samo u novim strukturama, političkim i kulturalnim, koje će ponuditi zdravi hrvatski nacionalizam prožet kršćanskim humanizmom. U suprotnom pak nastavit će se sada neometani proces razgradnje slobode, hrvatske države i nacije, te katoličke vjere. A to je bio i ostao nepromijenjeni cilj totalitarizma.

(kraj)

Nenad Piskač – Hrvatska i totalitarizam: Što je ostalo od totalitarizama? (1)

Nenad Piskač – Hrvatska i totalitarizam: Što je ostalo od totalitarizama? (2)

Nenad Piskač/Hrvatsko nebo