Nenad Piskač – Hrvatska i totalitarizam: Što je ostalo od totalitarizama? (2)

1

 

 

Austrijski filozof Karl Popper (1902. – 1994.), autor knjige Otvoreno društvo i njegovi neprijatelji (objavljene prvi put u Londonu sredinom 20. stoljeća) smatrao je da su za nastanak totalitarizama krivi filozofi. Korijen totalitarizma ukazao mu se u antičkoj filozofiji, osobito u Platonovoj (sic!). Za totalitarno mišljenje okrivio je historicizam – koji kaže da se društveni odnosi trebaju tumačiti na temelju povijesti. Istina je da su neki filozofi pridonijeli razvitku totalitarizma, ali to sigurno nisu oni iz antičkoga razdoblja, već neki puno mlađi koji su se snažno zauzimali za slobodu čovjeka, ali ta se njihova sloboda mogla ostvariti samo na utopijskim mjestima. Iz tih utopija (mjesta koja ne postoje), kad ih se počelo ostvarivati u objektivnom svijetu, razvili su se totalitarizmi, oni su povijesne činjenice, a ne utopije. Mussolini, Hitler, Lenjin ili Staljin koliko je poznato nisu se pozivali na Heraklita, Platona ili Aristotela. Pozivali su se na svoje ideološke programe, istina, utemeljene na mislima socijalnih filozofa i njihovih utopija.

Totalitarizmi su izrasli iz lijevih političkih stranaka

Običnom je puku zanimljivije „banalno“ pitanje (historicistički nedovoljno istraženo) tko je, kako i zašto na početku 20. stoljeća financirao i omogućio uspostavu i dolazak na vlast čak tri (!) totalitarizma, te time pridonio „krvavom 20. stoljeću“. Ono što je danas nedvojbeno odnosi se na činjenicu da su sva tri totalitarizma potekla iz „lijeve“ političke misli. Za komunizam je to samorazumljivo. Međutim, isto vrijedi i za fašizam i za nacizam.

Mussolini je u početku političkoga djelovanja bio socijalist. Da bi svoje ideje pretočio u stvarnost u ožujku godine 1919. utemeljio je fašističku stranku (Fasci Italiani di Combattimento), koju je 1921. preimenovao u Partito Nacionale Fascista (Nacionalna fašistička partija). Dolazi na vlast 1924. Nacizam je proistekao iz baštine Njemačke radničke stranke (utemeljena je 1919.) kojoj Hitler postaje vođom i ubrzo joj mijenja ime. Nacizam je proizvod Nacionalsocijalističke njemačke radničke stranke pod vodstvom Hitlera i njezinoga Programa usvojenoga u veljači godine 1920. U Njemačkoj je na vlasti od 1933. do 1945. kad je zakonom zabranjen. Komunizam je za razliku od fašizma i nacizma, zagovarao besklasno društvo i posebno opasnu Marxovu ideju o odumiranju države. Međutim i komunizam je zaglavio u snažnoj državi jedne partije. Pa sve i da je država odumrla, kako su komunisti prorokovali, umjesto nje ostao bi samo organizirani, klasno svjesni, vladajući komunistički aparat.

Ovdje vrijedi istaknuti opasku: Na kraju je u nekim postkomunističkim državama, uključujući i Hrvatsku, odumrla samo radikalna komunistička retorika, dok su komunisti ostali u državnom aparatu održavajući komunistički uspostavljene društvene odnose, ili su pak postali kapitalistima. Što god bili „u izmijenjenim okolnostima“ oni u Hrvatskoj i dalje zagovaraju i marksistički rade na odumiranje, dakako, hrvatske države. I to „odumiranje države“ (od detuđmanizacije do inkluzivizacije) rade taktikom korak po korak (kamen po kamen, I. Garašanin), onom brzinom kojom se „srpski svet“ širi na Zapad, a širi se čak i putem romana „Na Drini ćuprija“, nobelovca Ive Andrića, koji je u ime prve Jugoslavije dinastije Karađorđević, u Berlinu Hitleru ljubio ruku – kao Tito Staljinu u Moskvi. Kraj opaske.

Totalitarne ideologije – opijum za narod

Ideološki neopterećeni teoretičari totalitarizma uglavnom dijele mišljenje kako je plodno tlo iz kojega su niknuli totalitarizmi sekularizacija čovjeka i države. Nju dakako nije izmislio antička filozofija. Čovjek spušten u goli individualizam, bez metafizičkog utemeljenja, duhovnu prazninu ispunjava kolektivnim vrijednostima. Totalitarizmi mu nude ideološke vrijednosti. Spas pronalazi u utopijama iz kojih nastaju totalitarne ideologije države, rase i nacije, i klase. Tražeći spas u ideologijama čovjek zapravo gubi slobodu i dostojanstvo, postaje objektom i vlasništvom totalitarizma. Svaka ideologija u konačnici nastoji podvrći osobu. Iako su totalitarizmi polazeći od utopije u početku nudili socijalno oslobođenje i dobre namjere (kako bi zaveli i pridobili mase) završavali su s totalitarnom državom i zarobljenim, neslobodnim čovjekom.

Naime, kaj. Individualizam je čovjeka postavio svrhom samome sebi, a kolektivizam mu je ponudio novi smisao – spas u fašizmu, nacizmu ili komunizmu. Što je čovjek slabiji, nemoćniji, beznadniji, očajniji, duhovno i materijalno siromašniji, to je podložniji totalitarnim namjerama. Neizbježno je pitanje sadašnjega trenutka: Je li zato Hrvatska po platežnoj moći građana danas na dnu država EU? Tu je neodgovornu igru s totalitarizmima prva osudila Katolička crkva. Ona je u svojim enciklikama, pa i u Katekizmu, prozrela i prezrela sva tri totalitarizma i njihovo lažno mesijanstvo. U Europi se u tom pogledu vjerničkom hrabrošću osobito isticao zagrebački nadbiskup blaženi, a sveti, Alojzije Stepinac. Bio je i ostao siguran putokaz ispravnog odnosa prema totalitarizmima. Stoga i ne čudi da ga virusi i čuvari totalitarne svijesti „na ovim prostorima“ i danas smatraju neprijateljem.

Svaki totalitarizam ima svoju ideologiju, svoje „sveto pismo“ koje je iznad zakona i o čijoj interpretaciji ovisi nit između života i smrti. Svrha je totalitarnih ideologija zarobiti cijeloga čovjeka – u tolikoj mjeri da se osoba osjeća krivom ako se u svojoj nutrini ne slaže s nekom od ideoloških dogmi. Ideologija razara zdravu pamet, uništava slobodnu volju i nastoji zauzeti mjesto ljudske savjesti. Kad se u totalitarizmu uz pomoć totalitarnih metoda ideološka misao nametne cijelome društvu, tada ideologija zauzima mjesto vjere i postaje službenom i jedinom religijom – ili kako bi rekao Marx – „opijum za narod“.

Sumnjiva brzina pada komunizma i opasnost od novog soja totalitarizma

Fašizam i nacizam u Hrvatskoj nisu nikada pustili korijenje. Zbog dugoga trajanja komunizam se duboko usadio u hrvatsko društvo i prožeo sve strukture. Osim toga komunizam je u hrvatskom slučaju koalirao sa srbijanskim imperijalizmom, ključnim hrvatskim neprijateljem u proteklom stoljeću. Tijekom komunističke Jugoslavije službena ideologija uspostavila je nedodirljive ideološke toteme i sveopćega jednoumlja: Velikog Vođu, Partiju, JNA, Savez boraca NOR-a, „bratstvo i jedinstvo naših naroda i narodnosti“ i „samoupravni socijalizam“. Komunističke metode upravljanja državom i društvom i danas su prepoznatljivi. Mnogi komunisti izlaze na demokratske izbore i dobivaju demokratski legitimitet, što je samo vidljivi vrh sante leda. U Hrvatskoj su primjerice od pet predsjednika države, četiri bila komunisti, a neki su to i danas, a i ona koja nije bila u komunističkoj partiji ponašala se kao da je pod utjecajem Centralnog komiteta Saveza komunista Jugoslavije i njegova Centra za idejno teorijski rad Vladimir Bakarić u tranziciji. Jugoslavenski komunizam nije zakonom zabranjen iako je formalno vladao od 1945. do 1990. – punih četrdeset i pet godina i premda je uoči pada pokrenuo, ne svjetski, već lokalni rat protiv Slovenije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Kosova. Primjera radi, njemački nacizam vladao je od 1933. do 1945. – dvanaest godina. Nijedna država bivše Jugoslavije u smislu „europskih vrijednosti“, kamoli katoličkih, nije se suočila s komunističkim totalitarizmom.

Razlozi naglog pada komunističkih totalitarnih režima nisu još istraženi, već se tumače prema tumačenjima „otvorenog društva“ za koje nitko ne može staviti ruku vatru da ne vodi prema novom soju totalitarizma. To je potrebno istražiti kako bi se na vrijeme prepoznali čimbenici i razlozi nastanka novih totalitarizama. Očito je da čovječanstvo nije cijepljeno protiv totalitarizma kao ni protiv propuha otvorenoga društva. Virus totalitarizma kruži Europom, a možda i globalno. Teoretičari ne isključuju mogućnost pojave novih totalitarizama ili jednog globalnog totalitarizma, nazovimo ga „totalitarizam s ljudskim licem“, ili „soft“, ili „humani“ totalitarizam, čiji se razvitak povezuje s naglom digitalizacijom, kompjuterizacijom, umjetnom inteligencijom, internetom, društvenim mrežama, globalizacijom…

Suvremeni primjeri i bojazni

Neki opet vide opasnost totalitarne naravi u nastojanju da Europska unija postane „superdržava“, sličnom onoj kakvom ju je zamišljao talijanski fašizam. U tom smislu razvidna je borba između eurounitarista i zagovornika opstanka nacionalnih država. Ako je superdržava utopija, onda se ona može uspostaviti i održavati samo „humanim“ nasilnim, ili „soft“ revolucionarnim sredstvima. Isti način uspostave vrijedi i za ono s čime je Hrvatska suočena s druge strane. „Region“, „jugosfera“, „srpski svet“ i drugi oblici obnove bivše diktatorske, pa onda totalitarne Jugoslavije iz 20. stoljeća, mogu se uspostaviti samo nasilnim sredstvima i održavati totalitarističkim metodama. Demokratska Jugoslavija je utopija, kao i Europa u jednoj državi.

Neki teoretičari totalitarizma predviđali su da će totalitarizmi postajati sve totalitarnijima i da će pod totalitarizam pasti i oni dijelovi svijeta koji još to nisu… U najnovije vrijeme u javni je diskurs ušao i pojam „zdravstveni fašizam“. Pod njim se misli na „borbu protiv nevidljivoga neprijatelja“, virusa, koja uključuje gubitak ustavima zajamčenih prava i sloboda. Ovdje bi primjereniji izražajni oblik bio „zdravstveni komunizam“. Nešto ranije od naznake zdravstvenoga komunizma u javni prostor ušao je oblik „liberalni fašizam“. I tu bi se moglo preciznije reći, naime, da je riječ o „liberalnom socijal-anacionalizmu“. Već iz ovih primjera vidimo kako je potreban što precizniji govor o pojavama za koje se misli da u sebi nose totalitarni virus namijenjen 21. stoljeću.

Što je nestalo a što je ostalo od komunističkoga totalitarizma u Hrvatskoj? Usporedimo li dakle osnovne karakteristike totalitarizma s današnjim stanjem, doći ćemo do zanimljivih spoznaja. Pogledajmo o čemu se radi…

(nastavlja se)

Nenad Piskač – Hrvatska i totalitarizam: Što je ostalo od totalitarizama? (1)

 

Nenad Piskač/Hrvatsko nebo

Facebook komentari

komentara