Ilija Vincetić: ZAŠTO JE LUSTRACIJA NUŽAN UVJET PREŽIVLJAVANJA DRŽAVE I (političkog) NARODA, A NE STVAR IZBORA?

Iako je ovaj tekst napisan 22.02.2016. mislimo da nije izgubio na aktualnosti i svakako ga vrijedi pročitati, ako ništa drugo da nas bar potakne na razmišljanje, tko smo, što smo i čemu stremimo, čiji je ovo Dom koji se Hrvatskim imenom zove!?

ZAŠTO JE LUSTRACIJA NUŽAN UVJET PREŽIVLJAVANJA DRŽAVE I (političkog) NARODA, A NE STVAR IZBORA?

Zato što ideološki, a u najvećem broju i biološki nasljednici komunističkih zločinaca i danas, u ime neke (samo njima znane, nakazne) „demokracije“ i „slobode“, (iščašeno shvaćene i pomaknute u područje „počinjenog zločina koji traje“), nastavljaju s provedbom „crvenog terora“, sredstvima (različitim od onih koje su rabili njihovi očevi i djedovi) ali samo zato što im ona (puno učinkovitija) nisu na raspolaganju, ali sa ništa manjom količinom iracionalne (u konačnici i autodestruktivne) mržnje, i dakako, ništa benignijim nakanama.

Zato što procesi „rashrvaćenja“ (lustracije na komunistički način), još nisu ni priznati od strane zločinaca, njihovih (bioloških i ideoloških) sljednika, niti su osviješteni i raskrinkani kod većine pripadnika Hrvatskog naroda! Zato što, niti nakon 25 godina od samostalnosti mlade Hrvatske države ne prestaju udari u njene temelje! Kao što bi udarali u temelje BILO KOJE I BILO KAKVE Hrvatske države. Zato što nam u kulturi, (posebno) visokom školstvu, medijima, dominiraju nepopravljivi antihrvati (svih etniciteta), koji svojim djelovanjem produbljuju ionako duboke podjele, nakon, nikada završenog, II. SR! Zato što komunistima i njihovoj djeci nije dovoljno da su nam ubili djedove, očeve, stričeve, ujake, … nego bi htjeli i nas (kojima se cjepivo „memoricida“ nije primilo) žive pokopati u neobilježena grobišta predaka! Zato što je Republika Hrvatska jedina država u Europi, u kojoj vladaju nereformirani komunisti i njihova djeca, i guraju nas cijelo stoljeće unazad! I još tisuću ZATO, u ovoj napaćenoj Hrvatskoj, razapetoj od juda, odnarođenih danguba, izdajica, poremećenih izdanaka moralne nakaznosti i razorenog vrijednosnog sustava, „urbane fašističke gerile“ koja sebe smješta ultra lijevo od političkog centra, pod krinkom „antifašizma“!

Nakon po Hrvatski narod i državu, tragično završenog II. SR, te poslijeratnog brutalnog pokolja pripadnika Domovinske vojske, inteligencije i narodnih tribuna, uglavnom bez suda ili (još gore) u postupcima pred „prijekim sudovima“ koji su bili izrugivanje pravu i pravdi, ali i nikad utvrđenog broja pripadnika (običnog, civilnog) hrvatskog puka, ubijenog u pohodima razularene razbojničke primitivne rulje, najveći zločin komunizma u Hrvatskoj, zločini “MEMORICIDA”, i “KULTUROCIDA“ provedeni u nekoliko faza, uz neviđene represalije.

U prvoj fazi, započelo je, nakon brutalnih fizičkih egzekucija, bez suda, putem presuda “prijekih sudova” (u mirnodopskim uvjetima), koje su bile izvršne odmah, bez dokaznog postupka i prava na obranu, te kasnijih (nešto civiliziranijih) montiranih komunističkih suđenja, bez prava priziva i objektivne valorizacije “dokaza”, izravnim zastrašivanjem (od najgrubljih fizičkih tortura do likvidacija svih koji su se usudili progovoriti o stravičnom zločinu) a završilo ozakonjenjem verbalnog delikta koji je u nadolazećim desetljećima, bio “živi štit” za prodor u komunističke tabue i dogme.

U drugoj fazi je provedena temeljita „dehrvatizacija“ (lustracija na komunistički način). Ono što nije fizički likvidirano, zatvoreno je, poniženo, ucijenjeno, zastrašeno, protjerano. Uvjet preživljavanja je bila potpuna šutnja i bezuvjetna suradnja sa „narodnim vlastima“. Posebno perverzno je to, što su oni koji su osuđeni na „potpunu šutnju“, bili sretni da nisu odabrani za „bezuvjetnu suradnju“. Kao i sada, odmah nakon „oslobođenja“ otimali su roditeljima djecu, navodili ili prisiljavali sinove i kćeri da „denunciraju“ vlastite roditelje, braću i sestre. Stvarali od njih „nove janjičare“, zatrovane zločinačkom ideologijom i krvavom praksom.
Danas se zgražamo nad svjedočanstvima najbližih suradnika vođe Crvenih Kmera Pola Pota, nesvjesni da su isti takvi zločini, provedeni metodama crvenog terora, izbrisani iz kolektivne svijesti Hrvatskog naroda, te kroz proces obrazovanja i druge oblike indoktrinacije, provođene od strane državnih institucija i naddržavnih organizacija. Djeci pripadnika Domovinske vojske, poglavito Ustaša, izrijekom je zabranjeno školovanje, dok je djeci „suradnika i simpatizera“, bio otežan ili onemogućen pristup srednjem i visokom sustavu obrazovanja. Djeca iz (hrvatskih) obitelji intelektualaca, (po nekoliko naraštaja unazad) prisiljena su pristup obrazovanju potražiti u inozemstvu. Nasuprot tome, od djece odrpanih ušljivaca, „šumnjaka“, gaženjem svih kriterija i obezvrjeđivanjem svih civilizacijskih normi, stvarana je „crvena elita“! „Nasljedna aristokracija“!

Nakon fizičke likvidacije aktera, spaljuje se sve ono što je u pisanom obliku prenosilo hrvatsku domoljubnu baštinu, zabranjuje se usmena predaja, Crkva i kler se iz javnog života progone u sakristije, ili u slučaju otpora zatvaraju u kazamate, ubijaju čak, vjera se ismijava i proglašava „opijumom za narod“. Najteža moguća optužba (zbog koje se nerijetko gubila glava) postaje „klerofašist“. Narod pod silnim teretom šuti. Šapatom se pronosi ona:- „I zidovi imaju uši“!

Paralelno s tim procesom, koji se može definirati kao Memoricid, i „Democid“ (etnocid i kulturocid), odvija se proces besramnog stvaranja nove „intelektualne elite“. Ušljivci, odrpanci, „proleteri“ čiji je kodeks časti formiran u vječito praznom želucu, najprimitivniji krvoloci, nehrvati, preko noći postaju „stručnjaci“, visoki državni dužnosnici, profesori, suci,…itd.

Sinekure se dijele kao ratni plijen. Po „zaslugama“! Organiziraju se analfabetski tečajevi za ministre, profesore…. Poneki stručni tečaj ravan je doktoratu. Činjenica da nisu likvidirani samo pripadnici Domoljubne vojske, upravljačkog i represivnog aparata, nego i ugledni umjetnici, profesori, suci, odvjetnici, trgovci…, da su ozakonjene represalije na svim razinama vlasti, upravo govori o planiranoj provedbi Democida, a unutar njega Etnocida i Politicida.

Zbog čega Hrvati intelektualci, koji su doživjeli taj zločin, ili raspolažu saznanjima i činjenicama, koji razumiju što to znači, dopuštaju nijekanje, relativiziranje i prikrivanje zločina “DEMOCIDA”, koji je nad vlastitim narodom izvršila komunističko-partizanska vlast neposredno nakon II. SR, za mene će ostati vječiti misterij?

“Democid” je pojam “skovan” od strane politologa Rudolpha J. Rumela, s namjerom definiranja područja masovnih zločina šireg od masovnih ubojstava pod nadzorom vlasti, a koji se naziva “genocidom”. “Etnocid” se definira kao: „uništavanje i pritisak na kulturu i jezik etničke skupine“, (u kojem za razliku od genocida, etnička skupina nije fizički uništena), ali je uništena njena kultura. Etnocidom se provodi prisilno svođenje na položaj manjine, a u drugom stupnju, dezintegracija i prisilno asimiliranje u većinski narod. Etnocidi se, (istina) na svjetskoj razini, vežu uz proces kolonijalizma i nad domorodačkim plemenima u “novootkrivenim zemljama”. U Hrvatskoj, taj proces u prvi mah izgleda paradoksalno (zbog toga što etnocid provode pripadnici etničke manjine nad većinom, uz pomoć ideološki ostrašćene manjine, unutar većinske etničke zajednice.

No, ako se poznaje komunistička doktrina prvenstva ideološkog i klasnog, u odnosu na etničko i nacionalno, stvari postaju jasnije. Tek, etnocid nad većinskim Hrvatima provodi ideologizirana manjina unutar Hrvatskog naroda, uz obilatu pomoć jedne etničke manjine.

“Politicid” se definira kao masovno ili pojedinačno ubojstvo ljudi zbog njihovih političkih stavova ili djelovanja na teritoriju neke države, od strane vršitelja vlasti, bez obzira na to radi li se o legalnoj i legitimnoj, nametnutoj (izvana) ili samoproglašenoj (nametnutoj iznutra) vlasti. Kada je u pitanju „politicid“ provođen u SR Hrvatskoj,“ područje nadležnosti za likvidacije“ se proteže i izvan teritorija bivše države, na cijeli svijet.

Prošlo je 25 godina od početka krvave agresije, potpomognute unutarnjom izdajom i oružanom pobunom. Punih 20 godina od veličanstvene pobjede u obrambenom, pravednom Domovinskom ratu. No, vidi li se to u političkom, javnom, kulturnom životu Hrvatskog naroda i države? Ne. Stječe se dojam da smo gubitnici u ratu, da smo manjina u vlastitoj zemlji. Drsko se laže, napada i kleveće. Već 20 godina, jednog po jednog, najbolje među nama, eliminiraju „našim rukama“!

Danas, neposredno nakon parlamentarnih izbora, nakon četverogodišnjeg mandata maliciozne, štetočinske vlasti, u kojemu su, na primitivan, prostački i diletantski način, u najvećem broju vladali unuci i djeca, onih koji su osmislili i provodili gore opisane zločine, u vakuumu između njihovog tehničkog mandata i implementiranja izborne volje naroda, imamo na djelu represalije. Ovoga puta (poglavito) od strane medija koji su toliko ojačali i postali „sami sebi svrhom“, da ugrožavaju demokratske temelje države i pravni poredak. Ako “represalije” definiramo kao protupravne, nasilne postupke, koji se poduzimaju kao protumjere zbog određenih činjenja, sa ciljem da onaj prema kome se poduzimaju, odustane od tih činjenja, u našem slučaju od (legitimne) borbe za zaštitu vitalnih nacionalnih interesa, i analiziramo ponašanje (većine) medija, jasno će se ocrtati i snage i sredstva.

Jasno se vidi nazočnost onih koji su na gore opisani način, planski i organizirano, od svoje djece i unuka stvorili „crvenu aristokraciju“. „Aristokraciju“ koja u kulminaciji svoje perverzne dekadencije, u rušilačkom nastupu uništava sve hrvatsko. Danas oni, braćo Hrvati i sestre Hrvatice, napadaju! Prijete!! Hoćemo li im to dopustiti? Hoćemo li zaboraviti na nužnost LUSTRACIJE? Ne kao osvetničkog čina, nego kao civiliziranog raskida sa propalom zločinačkom ideologijom i protunarodnom diktaturom koji je provođen rukom crvenog terora!! Više nego ikada u povijesti, vidljiva je nužnost tog procesa. Tko od nas (još uvijek) to ne vidi? Tko od nas toliko mrzi i prezire svoj hrvatski identitet, svoje pretke, kulturu i vjeru? Tko od nas nema pijeteta, ljudske sućuti za tolike nevine hrvatske žrtve? Koga su to uspjeli trajno pretvoriti u modernog janjičara? Kome su iščupali korijene a on još vegetira? Tko je to spreman, svojim nerazumnim izborom ugroziti budućnost svoje djece i unuka, hrvatskog naroda i države? Tko je to spreman, u ime laži, prijevare i zablude, ponovno doživjeti kalvariju komunističkog terora?! Oni koji nisu, koji vole svoju djecu i unuke, svoj narod i domovinu, moraju ustati u ime dokidanja te tiranije, moraju „u svoje ruke“ uzeti svoj dio odgovornosti! Jesu li ovo dovoljni razlozi da i (politički) slijepci progledaju? Koga još, nakon svih ovih dokazanih spoznaja, treba uvjeravati da je LUSTRacija nužnost?

Ilija Vincetić/Hrvatsko nebo