Poruka dr. Franje Tuđmana javnosti i Srbima u Hrvatskoj poslije masakra nad hrvatskim redarstvenicima u Borovu Selu

Hrvatska javnost ostala je šokirana i duboko konsternirana krvoprolićem u Borovu Selu koje se dogodilo tog 2. svibnja 1991. godine, pogotovu okrutnošću srpskih terorista koji su zvjerski ubili 12 hrvatskih mladića – redarstvenika nakon što su ih planski uvukli u pripremljenu zasjedu.

 Sutradan, 3. svibnja, poslije održane sjednice Vrhovnog državnog vijeća Republike Hrvatske, putem medija, hrvatskom narodu, cjelokupnoj javnosti i posebno Srbima u Hrvatskoj obratio se predsjednik dr. Franjo Tuđman koji je rekao:

 Doživjeli smo najtragičniji dan u kratkoj povijesti demokratske vlasti, nakon jedva jednogodišnje pobjede mlade demokracije u Hrvatskoj. Suočeni smo sa, mogao bih reći, s početkom otvorenog rata protiv Republike Hrvatske.

 Taj tragični događaj nije došao iznenadno. Mi smo suočeni svu godinu, od uspostave hrvatske demokracije, nove vlasti, s pokušajem izazivanja građanskog rata, oružane intervencije, s pokušajem obaranja hrvatske vlasti i suzbijanja suvereniteta Republike Hrvatske kojeg je ona navijestila usvajanjem svog novog Ustava. A posljednjih dana, te namjere i ti događaji očitovali su se u maltretiranju, u fizičkom i psihičkom teroru stanovnika sela Kijeva, zatim u mučkom ubojstvu redarstvenika u Polači, zatim u ranjavanju dvojice policajaca i odvođenju petorice ljudi iz sela Potkonje, napokon, došlo je do zarobljavanja dvojice hrvatskih redarstvenika u Borovu Selu kraj Vukovara i onda do najtragičnijeg događaja – do pogibije dvanaestorice redarstvenika kada su pokušali osloboditi dvojicu zarobljenih svojih drugova policajaca u Borovu Selu.

 Sve to govori da smo suočeni s veoma rasprostranjenom i razrađenom akcijom četničkih i velikosrpskih elemenata od Knina do istočnih sela Slavonije da rašire odmetnički pokret, da izazovu oružanu intervenciju Armije, da spriječe promjene na vrhu Jugoslavije u Predsjedništvu, da onemoguće raspisani referendum s kojim bi i hrvatski narod i svi građani Hrvatske mogli izraziti svoju volju, svoju demokratsku odlučnost o tome na koji način žele da izađu iz postojeće društveno-političke krize današnje Jugoslavije.

 Koristim ovu prigodu da se obratim Srbima u Hrvatskoj, onima koji nisu na strani odmetništva, da se ograde od tih nasilnika i terorističkih akcija, jer te akcije, to odmetništvo, to narušavanje ustavno-pravnog poretka Republike Hrvatske dovodi, zapravo u pitanje normalan suživot srpskog pučanstva s hrvatskim pučanstvom, dovodi, znači, u pitanje i njihovu sadašnjost i budućnost, i za očekivati je da će se onaj glas koji se već do sada čuo od razboritih Srba u Hrvatskoj, da će se čuti u još jačoj mjeri i da će oni sami onemogućiti u svojim redovima one elemente koji zaista dovode i pitanje normalan suživot i sređenje prilika koje su na štetu Hrvatske u cjelini, Jugoslavije, a koje ne može trpjeti ni Europa.

(Izvor: Kronologija rata – Agresija na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu (s naglaskom na stradanja Hrvata u BiH); 1989. – 1998., HIC – Zagreb, 1998., str. 55.; istaknuo: Z. P.)

 Ovaj glas razuma i poziv na mir rijetko je tko među Srbima u Hrvatskoj čuo. Srpska nacionalna manjina se podijelila na pola – nešto više od 50% ih je ostalo na području samoproglašene srpske paradržave i oni su u većini podržavali teroriste i bili za “Veliku Srbiju”, dok su ostali šutjeli. 

 Kad je bio u pitanju mir i distanciranje od Milana Martića i njegove zločinačke klike, nije bilo njihovih mitinga niti bilo kakvih javnih istupa. Nikad se nigdje, ni na jednom trgu nije okupilo ni 5 Srba koji bi se glasno i jasno opredijelili za politiku mira i suživota s Hrvatima, a protiv nasilja, zla i mržnje – ali kad je trebalo dati potporu Martiću, Miloševiću i Šešelju i agitirati za komadanje Hrvatske stvaranje “Velike Srbije”, tada ih se okupljalo na desetke tisuća. 

 Nažalost, na prste jedne ruke mogu se prebrojati časni pripadnici srpske manjine (poput dr. Jovana Bamburača i Olge Carević) koji su javno i nedvojbeno osudili metode što su ih “krajišnici” primjenjivali i negirali svoju “ugroženost” u Hrvatskoj.

 Opciju koja je među domaćim Srbima prevladavala u to vrijeme, najbolje je svojim porukama mržnje i uvreda izrazio ubrzo nakon konstituiranja višestranačkog Hrvatskog Sabora (30. svibnja 1990. godine), ekstremist iz redova SDS-a, Radoslav Tanjga, koji je drsko i bezobrazno, očito planski i smišljeno, sa saborske govornice pljunuo u lice cijelom hrvatskom narodu. On je među ostalim novu hrvatsku vlast nazvao “ustašoidnom”, ustvrdio kako se nad Srbima u Hrvatskoj provodi “tiranija”, te rekao da su to “ljudi koji se nikada neće složiti s ustašoidnim režimom u kojem trenutno žive”, dakako, uz spominjanje NDH i Jasenovca kao obveznog dijela propagandnog vokabulara te vrste. 

 (Vidi: govor mržnje Radoslava Tanjge u Hrvatskom Saboru

Unatoč opomenama predsjedavajućeg dr. Žarka Domljana koji je uljudno zamolio zastupnika da prestane s uvredama ali mu unatoč svemu nije oduzeo riječ, Tanjga je nastavio sa svojim pripremljenim referatom očito riješen izazvati incident, što mu je na kraju i uspjelo. Nakon uzvika negodovanja u dvorani, zastupnik Ivan Bobetko u jednom je trenutku bacio svoju aktovku u smjeru govornika. I od tog trenutka, Bobetkova aktovka je bila “uzrokom” svega – a ne otrovne riječi mržnje što ih je ovaj četnički ekstremist javno uputio vrijeđajući hrvatski narod i sve građane Hrvatske i potpaljujući i dalje svoje sunarodnjake koji su bili na nogama od 28. veljače 1989. godine i prvog velikosrpskog mitinga u Kninu. Kompletna oporba predvođena tadašnjim SKH – SDP i njegovim liderom Ivicom Račanom skočila je na zadnje noge i jednodušno osudila “necivilizirani postupak zastupnika Ivana Bobetka” – a da se ni jednom jedinom riječju nije izrazilo neslaganje sa svim bljuvotinama što ih je prije toga izgovorio Tanjga (i što je, uostalom, bilo razlogom opravdanog negodovanja velike većine zastupnika u Sabornici, pa i bacanja aktovke). Pored tako “konstruktivnog” odnosa oporbe koja je objektivno gledajući ohrabrivala terorističke akcije i dolijevala ulje na vatru, nije nikakvo čudo da su se teroristi osjećali još samouvjerenije.

 Bilo je, doduše, kod pojedinaca iz redova srpskih političara pokušaja da se pruži otpor politici nasilja i ekstremizma, ali to je po pravilu završavalo njihovim progonom, šikaniranjem, izolacijom, pa i uporabom sile, a sve kako bi ih se ušutkalo. Najbolji primjer za to su Srpska demokratska stranka i njezin lider, Milan Đukić. Kao predsjednik Izvršnog vijeća Skupštine općine Donji Lapac, nije se složio s odlukom o uključivanju ove općine u “SAO Krajinu”, pa je morao napustiti tu dužnost, a uskoro pod prijetnjom oružja i rodno mjesto. No, ni to nije bilo dovoljno. Tri dana nakon što je formirao u Zagrebu Srpsku narodnu stranku, 8. travnja 1991. godine, planula je njegova vikendica u Donjem Lapcu i izgorjela do temelja. Bilo je to jasno upozorenje. Nakon ovog incidenta, Đukić polako mijenja svoje stavove po kojima je (kako je do tada tvrdio) “politika Slobodana Miloševića bila pogubna za srpsku manjinu u Hrvatskoj” i sve više počinje podržavati velikosrpsku opciju – nastojeći svojim sunarodnjacima dokazati kako nije “Tuđmanov Srbin”.

 Zanimljiv je i slučaj Sime Rajića, Srbina koji je bio na dužnosti potpredsjednika Hrvatskog Sabora (od 24. kolovoza 1990. do 23. veljače 1991.) izabran u Lici na listi SKH – SDP. Na ovo je mjesto dao ostavku zbog velikog pritiska sunarodnjaka koji su svakoga tko je iskazao lojalnost hrvatskim vlastima žigosali kao “janjičara” i “izdajnika”. 

 Kod Srba u Hrvatskoj u to vrijeme nije bilo nikakve alternative ekstremnoj velikosrpskoj koncepciji – oni koji nisu sudjelovali u terorizmu i aktivno ga podržavali, šutjeli su, jednako kao što šute i danas (uz časne pojedinačne izuzetke), kad SDSS i SNV predvođeni Miloradom Pupovcem, Dejanom Jovićem i njihovim pristašama opet drske i bezobrazno konstruiraju neku novu “ugroženost Srba u Hrvatskoj” – unatoč svim činjenicama, pa i tomu što su na vlasti, odnosno u koaliciji s vladajućim HDZ-om.

 Nije li vrijeme da danas, 30 godina poslije ovih događanja i uspostave samostalne države, upitamo sve lojalne pripadnike srpske manjine u Hrvatskoj – prije svega one koji su na referendumu (19. svibnja 1991.) glasovali za neovisnu, slobodnu i suverenu Republiku Hrvatsku ili se za nju borili s puškom u ruci (a prema podacima Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata kroz postrojbe Hrvatske policije i Hrvatske vojske prošlo ih je u razdoblju od 1991. do 1995. godine oko 9.000): Do kada tako!?

 Do kada ćete dopuštati da vas vode oni koji svoju strategiju grade na konfliktima s većinskim narodom, na krivotvorenju povijesti, na stalnom i upornom iskrivljivanju činjenica, na klevetama, na politici omalovažavanja i vrijeđanja svega što čini identitet i pozitivnu tradiciju hrvatskog naroda? 

 Mislite li kako je to pravi put i da će takva politika donijeti boljitak ovoj zemlji, a u konačnici i bolju i sretniju sadašnjost i budućnost vama i vašoj djeci? 

 Je li vrijeme da se vi Srbi u Hrvatskoj poučeni lekcijama iz prošlosti okrenete uređivanju vlastite kuće u miru i slozi s većinskim narodom ili ćete i dalje za svoje političke predstavnike birati one čije bi se ponašanje moglo sažeti u krilaticu: U Hrvatskoj živim, a molim Boga da u njoj zavlada suša a u Srbiji padne kiša?

 Je li došlo vrijeme, dragi, cijenjeni i poštovani sugrađani srpske nacionalnosti, da nakon više od 30 godina hrvatske državne samostalnosti prihvatite ovu zemlju u kojoj slobodno živite, odgajate djecu i gradite budućnost, kao svoju domovinu?

Zlatko Pinter/Hrvatsko nebo