Zlatko Pinter: Manipulacije žrtvama Drugog svjetskog rata i mit o Jasenovcu (15. Dio)
Vrijeme:19 min, 23 sec
- Dio
Nataša Mataušić dokazala: fotografije koje su od 1968. godine u stalnom postavu muzeja JUSP Jasenovac lažne su i veze s Jasenovcem nemaju
Iz mnoštva tema o kojima bi se moglo gotovo u nedogled raspravljati vezano za ustaški logor Jasenovac i sve kontroverze koje ga prate, vrijedno je spomenuti još jedan problem, a tiče se fotografija uvrštenih u Stalni postav izložbe u okviru Spomen Doma KCL Jasenovac od 1968. godine.
Dugogodišnja predsjednica Upravnog vijeća JUSP Jasenovac i autorica koncepcije stalnog postava izložbe u okviru ovog objekta, povjesničarka Nataša Mataušić, dala je ostavku na svoju dužnost u ovom tijelu krajem 2006. godine, oštro se protiveći manipulacijama i politizaciji žrtava – posebno vezano za stalni postav izložbe, s kojim se nikako nije mogla složiti. Dvije godine poslije (2008.), u Zagrebu je javnosti predstavila svoju knjigu Jasenovac – Fotomonografija, u kojoj kao stručnjak za fotografiju znanstvenim metodama razotkriva brojne krivotvorine i montaže vezano za foto materijale koji su već desetljećima dijelom stalnog postava izložbe i kao takvi stavljeni u funkciju prvorazrednog, izvornog dokumentarističkog materijala koji bi trebao svjedočiti o istini i povijesnim činjenicama.
Iznoseći brojne argumente i materijalne dokaze, gospođa Nataša Mataušić svojom knjigom na uvjerljiv način dokazuje kako su svi dotadašnji autori ovoga postava – posebice Dragoje Lukić i Antun Miletić koji su ga osmislili prije gotovo 50 godina – sudjelovali u smišljenoj obmani javnosti, jer su se fotografije koje nemaju nikakve veze s logorom Jasenovac svjesno i namjerno zlorabile kao “autentični dokumentarni materijal“. (Cijela knjiga Nataše Mataušić dostupna na http://www.znaci.net/00003/611.htm; Napomena: knjiga je u međuvremenu skinuta s Interneta i ne može se pronaći osim u tiskanom obliku)
Tako je, primjerice, kod mnogih fotografija iz ovog fundusa, na kojima su prikazane hrpe ljudskih leševa ili pojedinačne unakažene žrtve (razbijenih lubanja, otkinutih glava i sl.), utvrđeno kako su snimke partizanskih, četničkih, njemačkih, talijanskih ili drugih zločina i da nemaju nikakve veze s ustašama i logorom Jasenovac, iako su završavale u brojnim monografijama, udžbenicima povijesti, enciklopedijama, itd., pa i u “znanstvenim“ djelima Milana Bulajića, Vasilija Krestića, Vladimira Dedijera, Antuna Miletića, Đorđa Ličine i drugih srpsko-komunističkih propagandista kao dokazi “ustaškog genocida“.
Stjecajem okolnosti, više od 50 godina po svršetku Drugog svjetskog rata, na svjetlo dana izašla je istina o prljavim krivotvorinama i podvalama čiji je krajnji cilj bio sva zla pripisati samo jednoj strani (ustašama), a preko njih kolektivno stigmatizirati kao zločinački čitav hrvatski narod, što se desetljećima i činilo.
U svojoj (spomenutoj) knjizi, stručnjakinja za fotografiju Nataša Mataušić, analizirala je 120 raspoloživih artefakata koji su sporni i dokazala kako se oni ne mogu svrstati u kontekst logora Jasenovac, niti među dokaze o ustaškim zločinima.
Niti jedna jedina od fotografija u stalnom postavu izložbe na kojima su prikazane masovne žrtve (hrpe leševa, iznakažena tijela, skupine žrtava koje su prije egzekucije bile vezane bodljikavom žicom i sl.), nije nastala u logoru Jasenovac niti ima s njim ikakve veze. U pojedinim slučajevima podvalu Miletića i Lukića i nije ni bilo naročito teško otkriti, budući da je neke od fotografija neposredno po svršetku rata već objavila komunistička štampa uz navođenje lokacija pogubljenja i počinitelja zločina (koji nisu bili ustaše).
Kako su srpski fašisti preko pokretnog postava izložbe jasenovačkog muzeja krajem 80-ih “otvarali oči” svojim sunarodnjacima
Dobro je poznato kakav psihološki efekt na promatrača imaju vizualne impresije izazvane fotografijom, jer fotografija govori više nego tisuću riječi. Uzimajući u obzir činjenicu da su ovu izložbu kroz protekla desetljeća posjetili milijuni ljudi (među kojima i brojni naraštaji školske djece – organizirano, u sklopu redovitih nastavnih programa), doista se može govoriti o zastrašujućim razmjerima ove nedostojne i morbidne indoktrinacije i manipulacije javnim mnijenjem.
Stalni postav tadašnjeg muzeja logora Jasenovac namjenski je pretvoren u pokretnu izložbu, tijekom 1988/89. godine (u vrijeme kad srpska nacionalistička euforija ide ka svome vrhuncu, a ratničke trube uvelike odjekuju Srbijom). Ona je obišla gotovo cijelu SFRJ (pri čemu je posebna pozornost posvećena krajevima sa srpskom većinom – koji su trebali ući u sastav buduće “Velike Srbije”). Pod prigodnim, sugestivnim radnim nazivom “Mrtvi živima oči otvaraju“, izložba ovih fotografija i drugih predmeta iz “najvećeg srpskog grada pod zemljom“, iskorištena je u još jednoj podloj manipulaciji, pri čemu su mrtvi ponovno bezočno iskorišteni u monstruoznoj kampanji, kao sredstvo za sijanje mržnje i stvaranja zle krvi među živima, ovoga puta neposredno prije izbijanja krvavog rata i raspada Jugoslavije.
Projekt je pomno isplaniran i upriličen usporedo s drugim sličnim, također namijenjenim “otvaranju očiju” srpskom narodu. U isto vrijeme na djelu su populističke procesije prenošenja “moštiju” srpskih svetaca s jednog mjesta na drugo, iskapanja ljudskih kostiju iz stotina jama i vrtača diljem Bosne i Hercegovine (nakon čega se posmrtni ostaci neidentificiranih žrtava koje su sve bez izuzetka unaprijed proglašene “srpskim”, pod budnim okom TV kamera, u vašarskoj atmosferi i uz odsustvo svakog pijeteta izlažu na livadama i pompozno pokapaju nakon crkvenih obreda i zapaljivih govora uz veliki medijski publicitet). U isto vrijeme, u Vojvodini, na Kosovu i u Crnoj Gori traje borba za “jedinstvenu Srbiju” – uz organiziranje masovno posjećenih “mitinga istine”, a s Gazimestana odjekuju bojni pokliči u slavu predaka čija “žrtva iz prošlosti” treba poslužiti kao “putokaz za budućnost” – i Jasenovac se tu savršeno uklapa.
Koju godinu poslije, u ime “srpstva” i s ciljem okupljanja srpskog naroda u granice etnički čiste “Velike Srbije”, na području SFRJ započeo je krvavi rat sa strašnim posljedicama.
Masovne grobnice, milijuni unesrećenih, naraštaji izgubljenih mladih ljudi bez nade i duboko i trajno poremećeni odnosi među narodima na ovim prostorima, rezultat su upravo ovakvog “otvaranja očiju“. Oni koji su vlastitu naciju uvjerili da je “ostatak zaklanog naroda” i da je vitalno “ugrožena” od svih i svugdje, te da je jedini uvjet njezina biološkog opstanka rat s okruženjem – a to su prije svega intelektualci i crkveni autoriteti – nisu birali sredstva kako bi među narodima posijali sjeme mržnje i razdora i stvorili zlu krv, uključujući i najpodmuklije i najprljavije metode propagandno-psihološkog rata.
Manipuliranje žrtvama, pri čemu se kosti mrtvih koriste kao oruđe za obračun sa živima, nešto je što izlazi izvan svakog okvira normalnog ljudskog poimanja, i među ostalim svjedoči o moralnoj degradaciji društva u kojem su oni koji se bave tom morbidnom i monstruoznom kampanjom, cijenjeni, ugledni, priznati i zaslužni članovi zajednice i “zaštitnici” nacionalnih interesa.
Srpski je narod u svojoj prošlosti, pa i tijekom Drugog svjetskog rata podnio velike žrtve koje nije potrebno na umjetan način, krivotvorinama i konstrukcijama uvećavati – prije svega iz poštovanja prema njima i patnji koju su podnijeli, ali i zbog dostojanstva potomaka, ali se mora jednako tako uzeti u obzir da su ništa manje nisu patili i stradavali i drugi narodi, te da nema više ili manje “važnih” ili “vrijednih” žrtava, jer, sve zaslužuju pijetet u podjednakoj mjeri. Takav odnos prema žrtvi je civilizacijska tekovina i pokazatelj zrelosti i svijesti društva, a status žrtve nije određen nacionalnošću, podrijetlom, rasom, vjerom ili ideologijom, nego sudbinom i stradanjem i to je univerzalno humanističko načelo koje vrijedi za svako ljudsko biće pod nebeskim svodom.
Komunistički Jasenovac
Jedna od tabu tema koja se u Hrvatskoj počela otvarati tek posljednjih 20-ak godina, jest ona o uspostavi komunističkog logora na lokalitetu ustaškog logora Jasenovac, ubrzo nakon svršetka Drugog svjetskog rata. Brojni svjedoci potvrđuju kako su upravo tamo bili zatočeni ili su svojim očima gledali deportacije ljudi u taj logor, a mnoge indicije govore i o ubijanjima. Neki od očevidaca vodili su o tomu i bilješke (u vidu zapisa ili dnevnika) i navode konkretna imena, datume, događaje – koji su provjerljivi i svakako nisu proizvod mašte.
Posljednjih godina pojavili su se i sasvim konkretni dokazi o postojanju komunističkog logora Jasenovac u vidu originalnih dokumenata iz fundusa HDA (Odjel Sisak) i to izvornog podrijetla (iz ostavštine institucija tadašnjeg komunističkog sustava) koji konačno i nedvojbeno potvrđuju kako nije riječ ni o kakvoj fatamorgani hrvatske desnice, nego o povijesnoj činjenici koju će se morati uzeti u obzir pri razmatranju povijesnih događaja u Hrvatskoj nakon Drugog svjetskog rata.
Do danas je nepobitno utvrđeno kako je, primjerice, komunističkim logorom Jasenovac 1946. godine zapovijedao Anatolij Avramov i na tu je temu već objavljeno nekoliko znanstvenih radova i veliki broj članaka.
(Vidi: https://www.matica.hr/vijenac/546/Jasenovac%20je%20djelovao%20i%20nakon%20rata/; stranica posjećena 19. 3. 2021.)
Podatke o tomu kako je Jasenovac bio logor oba totalitaristička režima – ustaškog i komunističkog – prvi je u javnost iznio dr. Franjo Tuđman u svojim Bespućima povijesne zbiljnosti (što je također bio jedan od razloga da je tako žestoko napadan). On je tvrdio da je od svibnja 1945. godine (odnosno, od kad su u njega ušle partizanske postrojbe), pa do 1947/48. služio komunističkom režimu za internaciju zarobljenika i ideološki nepoćudnih osoba. Dr. Tuđman proveo je u tom smislu i neka početna istraživanja i njihove rezultate prezentirao u svojoj knjizi. Potvrdu o tomu kako je bio potpuno u pravu pronalazimo i kod njegovih najžešćih protivnika od kojih su neki i nehotice ostavili dragocjena zrnca istine koja će svakako doprinijeti da se jednom sklopi mozaik i tako zaokruži ova tema. Uglavnom, “fabrika smrti” promijenila je vlasnike, ali su se u njoj po svemu sudeći i dalje događale slične, ako ne i gore stvari nego u razdoblju 1941. – 1945., o čemu nalazimo brojna svjedočanstva u različitim izvorima.
Slika gore: Ovako je izgledao Jasenovac nakon što ga je napustila ustaška posada. Na slici je 20 netaknutih kuća i osam ili devet srušenih. Jasenovac, i logor i mjesto bili su 30. ožujka 1945. i 1. travnja 1945. snažno bombardirani iz zraka. Oštećena je i crkva sv. Nikole, pao je križ s tornja i proširene pukotine od potresa nastale 1905. godine. Sve je srušeno zračnim udarima saveznika.
Tobožnje “raščišćavanje ustaškog logora Jasenovac” koje je navodno trajalo gotovo 6 godina (od svibnja 1945. do početka 1951 godine!?), zacijelo budi dodatnu sumnju u sve komunističke teorije o njegovom “potpunom rušenju” – koje su navodno izvršile ustaše “kako bi prikrili svoje zločine”.
O tomu piše jedan od najagilnijih i najbeskrupuloznijih komunističkih propagandista (hrvatskog podrijetla – Titov oficir) koji je svoju poratnu publicističku i “znanstveničku” karijeru izgradio na Jasenovcu, pukovnik Antun Miletić (1987 godine, u vrijeme dok je bio direktor Vojnoistorijskog instituta u Beogradu), koji konstatira da su logor oslobodili pripadnici 21. srpske udarne divizije na samome početku svibnja 1945. godine, nakon čega je isti posjećen od strane “komisije” koja je izvršila uviđaj, a potom je (svibnja iste godine) “počelo raščišćavanje logorskog prostora koje je trajalo sve do 1951.”
(Ljubica Štefan, “Poslijeratni Titov logor Jasenovac 1945. – 1947./48.”; Vidi:
http://www.hazud.hr/poslijeratni-titov-logor-jasenovac-1945-1947-48/:
također:
Hrvatski dnevni list Vjesnik 1996. godine donosi vrlo zanimljiv iskaz Dragana Ercegovića. Ovdje ćemo se poslužiti jednom obradom ovog izvora, budući da je u pitanju vrlo zanimljiv i intrigantan materijal.
“‘Ako bih rekao da su bili puni jarci mrtvih, nisu bili, ali čovik do čovika. Ležali su u tim kanalima di protiče voda i nama su izgledali, kad smo međusobno razgovarali, da su tu ubijeni prije misec dana. Bili su, kako smo mi to govorili, svježe mrtvi. Bili su u raznim odorama, i civilnim i vojnim. Sjećam se da smo primijetili na jednome ubijenom u kanalu krasan kožni kaput. Međutim, nismo ga skinuli s njega zato što je očito nedavno bio ubijen pa je to bilo poštovanje prema mrtvacu’.
Riječi su ovo Dragana Ercegovića iz Krila Jesenica koji je sredinom 1946. boravio u logoru Jasenovac. Ercegović je zajedno s 500-tinjak zarobljenika iz logora Sisak, gdje je bio na izdržavanju kazne zatvora u trajanju od dvije godine jer je pobjegao od partizana u Kraljevu u mornaricu na Malti, prebačen ‘rušiti zidine bivšega ustaškog logora’. Svoju priču Ercegović je ispričao novinaru Marku Barišiću koju je tekst objavio 21. kolovozu 1996. u Vjesniku pod naslovom ‘Jasenovac (2): Svjedok tvrdi da su partizani masovno ubijali’.
U njemu Ercegović opisuje torture u jasenovačkome logoru u koji je stigao 1946. godine, navodi kako je mnoštvo mrtvih tjelesa ležalo u kanalima, bilo ih je na stotine. Postalo je tada jasno, navodi Ercegović, da ih ustaše nisu mogle ubiti jer je rat bio davno završio, nego su egzekutori bili partizani. Njima, koji su u Jasenovac došli iz logora Sisak, priznaje, nije bilo iznenađenje vidjeti leševe jer su gotovo svakodnevno neke, koji su bili strijeljani logorskim mitraljezima, pokapali tako da su ih pod budnim okom naoružanih partizana bacali niz jednu kosinu, a potom ih zatrpavali zemljom.
Prema Ercegovićevim riječima, moguće je da se ostatci žrtava i danas nalaze na tome mjestu. Govoreći o logoru Jasenovac i zadatcima koje su imali, prepričava kako je u vrijeme dolaska njegove zarobljeničke skupine logor Jasenovac bio prazan, imali su zadatak srušiti žicu oko samih zgrada dok mrtvace iz kanala nisu trebali zakopavati. Naglašava kako je, za razliku od drugih logoraša koji su bili u domobranskim postrojbama ili su bili ugledniji civili, imao povoljniji tretman. Kao nekadašnji vojnik Kraljevske mornarice, Hrvat, ali s jugoslavenskim opredjeljenjima, Dragan Ercegović priznaje u razgovoru novinaru Barišiću da mu je bilo mnogo lakše nego onima koji su u logor dospjeli zbog hrvatskih stajališta.
Partizanska zvjerstva u Jasenovcu
Govori kako većina koju je upoznao u logoru uopće nisu bili vojnici, uglavnom je bila riječ o bogatim i uglednim odvjetnicima, sucima, ali i svećenicima koje su posebno tjerali na razne teške poslove pa su tako uglavnom svećenici i suci zajedno s malim kanticama morali prazniti logoraške nužnike.
Osvrćući se na partizansku torturu u jasenovačkome logoru, Ercegović je naveo kako su dobili naređenje partizanskoga zapovjednika Jasenovca da određeni dio žice premjeste na drugi kraj logora. Kada su uz pratnju naoružanih stražara došli blizu žice, neki od logoraša zapazili su da je žica smještena u minskome polju, a iako je Ercegović naredio povlačenje, zapovjednici su ih vratili i pod prijetnjom oružja morali su prvo uništiti mine kako bi došli do žice koju su trebali donijeti partizanskome zapovjedniku.
Ercegović govori i o nasumičnim ubojstvima koja su se učestalo događala u logoru. Prema njegovim riječima, za vrijeme popodnevnih šetnji, mitraljez, koji je bio na logorskoj promatračnici, zapucao bi po određenome prostoru bez razloga. Kasnije su doznali da su partizanski stražari svaki dan međusobno dogovarali prostor u logoru gdje ne bi smjeli stupiti logoraši, ali kako prostor nije bio obilježen, oni to nisu mogli ni znati. Drugi dan zapisivali su se brojevi na logoraškim odorama i potom ljudi odvodili u samicu, a onda bi ostali logoraši ubijene bacali niz jednu kosinu i zatrpavali zemljom.” (Vidi: http://shp.bizhat.com/T.jasenovac.html; također: https://www.hkv.hr/hrvatski-tjednik/17647-u-jasenovcu-sam-1946-godine-pokapao-na-stotine-ljudi-koje-su-svakodnevno-ubijali-partizani.html; stranice posjećene 19. 3. 2021.)
Profesorica Ljubica Štefan – Pravednik među narodima – prva je sustavno prikupljala dokaze o komunističkom Jasenovcu
Profesorica Ljubica Štefan, na ovom je polju napravila prve konkretne pomake i objedinila svu do tada postojeću građu koja se odnosi na poratni (komunistički) logor Jasenovac, javno istupajući i publicirajući materijale koji su otkrivali dugo skrivanu, zabranjenu istinu.
Jedna od velikih prednosti ove hrabre, časne i dostojanstvene žene koja je najveći dio svoje zrele životne dobi provela prekapajući arhive po Srbiji i tragajući za istinom o Drugom svjetskom ratu i poraću na prostorima Jugoslavije, bila je ta što ju nitko od čuvara srpsko-komunističkih mitova nije mogao diskreditirati proglašavajući je “antisemitkinjom”, “ustaškinjom”, “fašistkinjom”, ili lijepeći joj kakvu drugu sličnu etiketu, jer ona je s ujakom Lujom Štefan 1992. godine bila upisana u Yad Vashemu (pod br. 5563 – http://www.yadvashem.org/yv/pdf-drupal/croatia.pdf ) kao jedan od 77 hrvatskih Pravednika među narodima.
Stoga se u njezinu slučaju od strane čuvara srpsko-komunističkih mitova i dogmi primijenila jedina moguća metoda – marginalizacija, odnosno, posvemašnja medijska blokada kad je u pitanju njezin rad i prešućivanje svega što je govorila i pisala.
No, budući da je istinu nemoguće u nedogled skrivati i potiskivati, na marginama društvenih zbivanja, oni koji su željeli znati istinu, mogli su se upoznati i s njezinim istraživanjima i rezultatima do kojih je došla. Na Prvom hrvatskom žrtvoslovnom kongresu održanom u Zagrebu od 19. do 21. lipnja 1998. godine, Ljubica Štefan imala je vrlo vrijedno i zapaženo izlaganje na temu: “Poslijeratni Titov logor Jasenovac 1945. – 1947./48.”
(Radovi objavljeni u Zborniku radova Prvog hrvatskog žrtvoslovnog kongresa; vidi: http://www.safaric-safaric.si/materiali_cro/stefan_ljubica/1998%20HZK%20Stefan%20Jasenovac%201945_1947_48.pdf; također: http://www.hazud.hr/poslijeratni-titov-logor-jasenovac-1945-1947-48/; stranice posjećene 19. 3. 2021.)
Ovo vrlo vrijedno i temeljito izlaganje zaslužuje biti objavljeno, utoliko prije što obuhvaća sve do tada poznate činjenice o ovoj tabu temi.
Profesorica Štefan, dakle kaže:
“Jasenovac je bio logor oba totalitaristička režima: prvo ustaškog od 1941. do travnja 1945., a od svibnja 1945. do 1947./1948. komunističkog. Tu nepobitnu povijesnu istinu prvi je, na temelju svojih početnih istraživanja, objavio 1989. dr. Franjo Tuđman u svojim Bespućima. Od tada traje bjesomučna hajka onih, koji – znajući vrlo dobro istinu! pokušavaju zataškavanjem svojih zločina obmanjivati i dalje inozemstvo. Zato sada traže staviti prostor Jasenovca pod međunarodni protektorat, nadajući se da će tako uz pomoć međunarodne zajednice sakriti istinu, kao što im je to godinama uspijevalo s Ovčarom uz pomoć UNPROFOR-a.
Sljedećih nekoliko svjedočenja očevidaca i stradalnika Titovog Jasenovca bacaju dovoljno jasnu svjetlost što je i na čijoj je strani istina.
Slavko Bašić, tada četrnaestogodišnjak, vraćao se 1945. s Bleiburga u zarobljeničkoj koloni. Prošao je kroz mnoga sela, u nekima su prenoćili. Na jednom mjestu, sjeća se: ‘Zaustavili smo se, prošli kapiju i vidjeli natpis ‘logor Jasenovac’. A tamo: ‘Vidjeli smo strašan prizor: gomila leševa na nekoj čistini. Prepoznao sam učitelja koji je bio s nama prošle noći u štaglju’. Bašić se sjeća da su prije toga u selu Rajiću vidjeli filmske snimatelje koji su doveli neku ženu i ona je njima, zarobljenicima, pred kamerama dala mlijeka. Kad je snimanje bilo gotovo, satjerali su ih sve u štagalj. Te snimatelje doveo je čuveni Englez Fitzroy Maclean, Titov prijatelj i obožavatelj, te tako prikazao svijetu ‘humanost narodne vlasti!’.
Stjepan Ereš proveo je u Jasenovcu u prolazu 10 dana. Masovna ubojstva nije vidio, ali svjedoči da je logor bio krcat zarobljenim domobranima, ustašama i civilima. Vidio je dva zarobljenika umrla od tifusa, ali mnogi su, kaže, nestali ‘u noći i magli’.
Dragan Ercegović iz Krila Jasenice kod Omiša izdržavao je dvogodišnju robiju u logoru Sisak. Nije bio ni domobran ni ustaša, nego bivši partizan koji je pobjegao na Maltu i tamo stupio u Kraljevsku mornaricu Jugoslavije. Godine 1946., po njegovu sjećanju, kad su seljaci već posijali kukuruz, s još 500 drugih zatvorenika bio je poslan iz Siska na rad u Jasenovac ‘rušiti zidine bivšeg ustaškog logora’. Ono što je tamo vidio dugo je čuvao u sebi, jer, kaže; ‘To nije bilo uputno govoriti’. Jer: ‘Bili su prokopani na tom terenu jarci – kanali, oko metar i pol dubine s metar širine’. U njima su bili: ‘Čovik do čovika i izgledali su da su ubijeni prije mjesec dana. Bili su, govorili smo, svježe mrtvi. U raznim odorama, i civilnim i vojnim’. Procjenjuje da je u tim kanalima: ‘Mrtvih tjelesa bilo na stotine’ i postalo mu je jasno: ‘Nisu ih mogli ubiti ustaše, nego partizani’, jer rat je završio prije više od godinu dana. Ercegović se sjeća da su i u logoru Sisak masovno ubijali zatočenike, pa su logoraši morali: ‘Ustrijeljene logorskim mitraljezom bacati pod budnim okom partizana-čuvara niz kosinu i samo zatrpavati zemljom.’
Dr. Ivo Paspa bio je u raznim logorima od 4. kolovoza 1945. do 4. kolovoza 1948. U lipnju 1946. s grupom logoraša prebačen je iz logora Sisak – Viktorovac u Jasenovac, gdje su mjesec i pol dana rušili glavni zid i ciglanu bivšeg ustaškog logora.
Godine 1997. on daje pismeno svjedočenje:
‘Posao je bio strahovito težak, ruke krvave od opeka, hrana nikakva, a postupak prema zatočenicima krajnje nečovječan, ponajprije zahvaljujući nekom komesaru Crnogorcu, koji je očito imao zadatak samo vikati i mučiti nas. Zapovjednik logora bio je pristojan potporučnik, imenom Mirko. Kako smo rušili južni dio zida na kojem su se vidjele rupe od zrna, naišli smo na vrlo mekano i rahlo tlo, pa smo onim alatom koji smo imali pročačkali mekanu zemlju. Naišli smo na plitko zakopana tjelesa u odorama hrvatske vojske, kao i tjelesa u odorama na koje su bile našivene željezničarske oznake. Kako je bilo ljeto, a tjelesa još neraspadnuta, smrad je bio nesnosan. Taj pojas rahle, još neslegnute zemlje, bio je širok pet do šest metara, ali o duljini ne mogu ništa sa sigurnošću kazati, jer nas je već spomenuti gonitelj otjerao, zaprijetivši da će nas sve pobiti kažemo li komu makar riječ o onomu što smo vidjeli. Nikad, međutim, nisam zaboravio grozomoran prizor iz jasenovačkog logora’.
Matija Helman, šumarski inženjer, robijao je u Gradiški. U sačuvanom malom džepnom kalendaru vodio je svojevrsni dnevnik. S grupom logoraša prebačen je u lipnju 1946. na rad u jedan dio logora Jasenovac.
O boravku tamo zapisao je:
‘1. VI. 1946. Išli u Jasenovac za uređenje Konačišta.
- VI. 1946. Kopanje poljskog zahoda. Uređenje privremenog štednjaka za kuhanje hrane. Čišćenje, priprema za gradnju krušne peći i donos materijala. Izvid u logoru – vanjski zidovi.
- VI. Zidanje krušne peći i štednjaka, početak. Izmjena uske pruge i stojećih obodnih zidova bivšeg logora.
- VI. Dovoz cigle i ilovače za gradnju peći i zidanje iste. Popravak rešetki na prozorima osuđeničke nastambe. Počelo sa sređenjem bunara.
- VI. Dovoz materijala i zidanje peći.
- VI. Zidanje peći, dovoz materijala i drva. Čišćenje i nasipavanje nastambe. Uređenje priručnog magazina i dolazak 20 ljudi (logoraši radnici iz Gradiške, op.a.).
- VI. Zidanje, dovoz materijala, šute, uređenje dvorišta.
- VI. Zidanje peći, dovoz materijala za nasipavanje stanova. Kopanje bunara. Sušenje i dovoz šaša i sječa vrba.
- VI. Odlazak – Gradiška ‘.
Ing. Matija Helman umro je 1962. godine. Njegova obitelj čuva taj dnevnik kao najveću svetinju.
Pokojni monsinjor Nikola Soldo iz Petrinje bio je politički zatvorenik u Staroj Gradiški punih petnaest godina – od 5. srpnja 1945., a njegov matični broj u toj robijašnici bio je l. Kao mladi svećenik određivan je na najteže radove u tom logoru, ali i izvan njega. On svjedoči: ‘Od svega je bilo najteže iskapanje oko 900 leševa 1946. Iskapali smo neke civile iz Zemuna: neki su imali u džepu i legitimaciju. Bilo je dosta i Roma za koje su pričali da su opljačkali Topolu (Bačku, op. a.) nakon što je iz nje izbjeglo stanovništvo (Mađari, op.a.) prije nego su je partizani osvojili. Iskopali smo i grupu njemačkih vojnika s Urlaubscheinima (dozvole za dopust, op.a.) u džepovima. Dr. Premru, profesor sudske medicine iz Zagreba, koji je stručno vodio cijelo iskapanje, bio je u neprilici kazati tko je i zašto poubijao te Nijemce. Bilo je proljeće, dosta toplo, i zadah truljenja ljudskih tijela bio je neopisiv. Leševi su bili povezani žicom, pa smo ih morali odvezivati da bismo ih mogli iznijeti iz rovova’.
Spomenuti dr.Premru bivši je jasenovački logoraš (komunist, predratni), koji je tamo radio u upravi. Već 18. svibnja 1945., sada kao major JNA i stalni zaprisegnuti sudsko liječnički vještak, došao je u Jasenovac kao član prvog povjerenstva Državne komisije za ratne zločine i na temelju svjedočenja prva četiri saslušana tada preživjela logoraša istoga dana potpisao zapisnik da je prema iskazu Milana Duzemljića utvrdeno: usmrćeno od strane ustaša 1.400.000 osoba. No, iz zapisnika tih saslušanja vidi se da to nije rekao Duzemlić, nego drugi svjedok – Mihajlo Marić!
nastavlja se –
Zlatko Pinter/Hrvatsko nebo
