Nataša Božinović: Koja je ovo država, koja je ovo (H)-TV?

Vrijeme:6 min, 42 sec

 

 

Ponadala sam se da Brešanovu filmu Koja je ovo država(2019), nije suđeno da svjetlo dana ugleda na HTV-u jer je prva odgoda bila na godišnjicu Tuđmanove smrti, a druga pogrebom Miroslava Tuđmana. Ali HTV nosi u sebi takvu Yu potentnost da afrička šljiva nije potrebna. Taj proizvod je više potreban onim novinarima koje doživljavam hrvatskima kako bi ravnopravno ušli u odnos s njihovim kolegama Jugoslavenima. A sve skupa je perverzan odnos u okviru, nazovi hrvatske televizije HTV-a.

 Dalekovidnica, duhovna, krovna kuća svih Hrvata u sebi njeguje u postotku veći broj novinara jugoslavenskih komunista predanih velikosrpskoj stvari, negoli je to među stanovništvom koje plaća pretplatu. A nasuprot njima zapošljava kako bi imali privid demokracije, u postotku broj novinara Hrvata, daleko manje negoli je među pretplatnicima. Zatim imamo situaciju da su ti, nazovi naši; uljuđeni, gospoda, neutralni, a nasuprot njima su agresivci, šumadijci, bizantinci i bitka je izgubljena. Od tih naših impotentnih, gospodski argument će biti: pa mi uopće ne vodimo bitku, ne bijemo boj. Ali, drugovi moji, ovi drugi vam biju i zabijaju. 

Šumadijsku potentnost ilustrirat ću prizorom;  Lepa Brena dolazi u goste Elizabeti Gojan u emisiju Damin gambit. Hrle djelatnici HTVa, otvaraju se vrata ureda te se oni bacaju ničice pred noge nogate Brene, simbola jugofolka, primitivne kafanske muzike. Ista je Elizabeta vodila inauguraciju predsjednice Kolinde. Vulgarno i neprofesionalno. Ne uspijevajući skrivati mržnju spram predsjednice, čak je i na HTV-u dobila nogu. Ali koju nogu? Neku koja ju je obujmila i vratila natrag. Znajući ugojenost Gojankinu to je morala biti neka noga poput  Brenine. Istoga opusa i ukusa. Djelovanje udbaške duboke države pokazao je Latin u Latinici. Inscenirao je postupak protiv Vice Vukojevića uz pomoć još jednog brata po oružju, Saše Kosanovića. Izmislili su lažnu, nepostojeću žrtvu, Bošnjakinju, svjedokinju montirane optužbe za silovanje. Vukojević je dokazano sudski  nevin, ali ne i medijski. Naime, da su se isti mediji koji su ga klevetali, te svojski trudili dokazati svoju groznu podmetačinu, poslije na isti način trudili oprati ljagu s imena Vice Vukojevića, možda bismo mogli povjerovati da su isključivo radili novinarski posao. Ali ništa. Jer to što su radili bio je kriminalan posao u suradnji s neprijateljima države. Za nagradu su dobili daljnje stolovanje na HTV-u.  Latin u informativno-medijskom servisu uređuje brojne informativne televizijske formate poput news programa HRT4, Teme dana, emisije Otvoreno, Vijesti i Dnevnika. Da se čovjeku sledi krv u žilama. Slično je i s Aleksandrom Stankovićem. Sve se mijenja ali Aco ostaje  desetljećima. Pomno odabire trenutak pozivanja političara u goste. S istomišljenicima vodi ugodne razgovore, a one druge gestapovski  isljeđuje. Lansira anonimce aktiviste u političku orbitu u kojoj neki bljesnu i izgore, a neki malo duže svijetle. Kreator je javnoga mnijenja. Sve, samo ne objektivan novinar. Kada koji drug i drugarica dobiju nogu iz opravdanih razloga, on nađe načina i vrati ih natrag. Maja Sever for example. Njegovi suradnici, kao i Latinovi, provjerena su yu roba.

Nasuprot ovim zverkama, da vam sad predstavim naše HTV dame i  gentlemane, bolje ne. Nije uputno javno ih prozivati Hrvatima u zemlji Hrvata. Molim lijepo, neka s tim ne izlaze iz ormara i vrijeđaju pristojan svijet. Jedan od njih vjerojatno je jedva odgodio televizijsku premijeru Koja je ovo država. Izborio se za to čak dva puta. Ukoliko ga imenujemo u ozloglašenu ustašoidnom Tjedniku, možda mu ne bi uspjela buduća, hvale vrijedna misija:  taj horor gluposti uskladištiti u bunker na bar pet godina, da ne moramo učestalo gledati reprize  masakriranja zdrave pameti i ukusa. Da od toga neznana junaka tražimo da od Države napravi ono što kolege Šumadijci uradiše sa Četveroredom(desetljetni bunker), malo je too much. Ipak smo mi gospoda, te damski odrađujemo ovo. 

Damski tako promatram srozavanje post jugoslavenskog filma na području Hrvatske, u produkciji HAVC-a. Ako gledamo samo Brešanov opus, krivulja grafa s ovim filmom ide debelo ispod nule. Inače su to osrednje komedijice namijenjene cijeloj regiji, prepune stereotipa koji su prožvakani i u filmovima njegovih kolega, a on je kralj takvih. Zašto češki redatelj Jiri Menzel ne može biti uzor? Njegovi uradci svjedoče o slobodi umjetnikova uma. Bavio se ismijavanjem komunističkog  totalitarizma.  Filmovi su obilovali sofisticiranim humorom rastakanja jednoga sustava zaglupljivanja ljudi. Ne kažem, demokracija nije kao sustav idealna i može biti  podloga za dobru komediju. Ali  ako u umu redatelja ili bilo kojeg drugog umjetnika caruje komunizam sa specifičnošću SFRJ i isti ima prednosti nad demokracijom i Hrvatskom, teško da će taj prepoznati mane demokracije, te ih pretvoriti u kvalitetan uradak. Možda bi se trebali uhvatiti drugih tema, ali kako vrijeme prolazi, omamljenost bivšim sustavom raste obrnuto proporcionalno kvaliteti uradaka.  Možda je ta diskrepancija, svijest da nema nikad više Juge, posljedica grčevitog multipliciranja uradaka koji ne mogu zbog masovnosti  doseći ni prosječnu kvalitetu.

Kod Brešana je očito je da je rastao uz srpske uspješnice Maratonci trče počasni krug, Balkanski špijun, i da ima nekih pokušaja doseći suvislost i britkost takva rukopisa, ali jednostavno ne ide.  Zanimljivo je da mu scenarij potpisuje Mate Matišić koji je uz Krstu Papića, scenarist puno boljeg ostvarenja  Kad mrtvi zapjevaju. Glume Ivo Gregurević i Ivica Vidović. Ali to je bilo davne 1998. To je ta krivulja srozavanja. Krsto Papić je i redatelj spomenuta filma. Papićev film je tragikomedija u kojoj je nošenje lijesa od nemila do nedraga okosnica radnje kao u iritantnom Brešanovu filmu. No u Papića, osim mnogostruko više komike i gegova, ima ta nota s kojom se možete poistovjetiti. Ima topline, ima poštivanja, ima ljudskosti. Možete se poistovjetiti s našim gastarbajterima željnih domovine.  S mentalitetom kako iskoristiti bogatu Njemačku mirovinu te uživati u domovini sa svojima bližnjima.  Radnja je smještena uoči rata i početkom rata. Jasno je tko je naoružan do zuba, tko je agresor, a tko žrtva. Danas je od hrvatskoga gledatelja gotovo neumjesno poistovjetiti se sa žrtvom u Domovinskome ratu isključujući agresora. Politički nekorektno i javno zabranjeno se busati time i naglas imenovat srpskog agresora. Jer za Boga miloga, i agresor je žrtva. Žrtva nekih Tuđman-Milošević tajnih pregovora u oduzimanju života pripadnicima naroda i narodnosti koji do tada živješe u miru i slozi. Ako se sjećate pisanja lektire, pa teme, motiva, ideje, koji bi uvijek bili različiti jer je lektira bila različita, u slučaju obrade hrvatskoga filma, osim tematske uskogrudnosti, gdje bi se izvuklo dvije tri teme unutar hrvatske državnosti i Crkve, pokoji izlet u socijalu i ugrožene, a ugroženi su svi koji Hrvatsku mrze, motiv i ideja su identični gotovo u svakome radu. Razaranje hrvatskih vrijednosti kao motiv i tko nas bre zavadi kao ideja. Ne navodim ništa originalno, jer komentiram bezidejno i isto perpetuiranje užasno loših i dosadnih, potpuno ideološki identičnih idiotarija. Osuđeni smo komentirati isto jer se proizvodi stalno isti proizvod.

Brešana uz HAVC financira i srpska tv, ali podijeljena krivnja za rat nije protuusluga financijerima, on to i inače radi. Zdušno i besplatno.  U HAVC uradcima to je manifestna odredba. Tako da vam to više i ne zapadne za oko. Shvaćamo kao dobar dan. Motiv krađe Tuđmanova lijesa je tako mršav da bi bio okosnica i zrna suvislosti radnje, ali to je tek detalj kojim se upotpunjuje niz bezukusnih pretjerivanja. Da spomenem: komšije kradu i lijes Miloševića i  sve vam je jasno. Gurua koji će dok ne sklopi oči gurati tu zločinačku ideju da su Tuđman i Milošević dvije iste povijesne figure, imaju u čovjeku koji je bio dva puta izabran za predsjednika države. Mesiću. Teško je nakon toga išta zboriti o hrvatskome filmu i zaslužujemo li bolji.  Sami film, moram reći, ima po koju komičnu scenu, dvije do tri najviše, koje bi mogle izmamiti osmjeh, ali ih jednostavno pojede forsiranje ideologije. I ideološki bliskog gledatelja, pretpostavljam, većinom prati dosada. Umirovljenu oficiru JNA i njegovoj kućanici koja veze goblene, moguće izmami  koji osmijeh više. 

Kraj je isto eskapada neukusa kao i u njegovu filmu Svećenikova djeca. Tragičan kraj u Papićevom, Kad mrtvi zapjevaju ima svoj logičan put, upotpunjuje se s komičnim zapletima. Rasplet je to u punoj svezi s filmom. Kod Brešana je to drugi film. Ne manje glup od prvoga. Odgovarajući naslov bi bio: koji je ovo film

Nataša Božinović

Hrvatski tjednik/Hrvatsko nebo

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)