Šiljo: Lice i naličje Hrvatske

0

 

 

I tako se zatvara krug nacionalne nemoći. Krug s lijepim nacionalnim licem i ružnim nacionalnim naličjem. Ako „nema ljudi“, ili ako svatko smatra sebe čestitim, a dovoljno drugih kao takve ne može ili ne želi prepoznati, što se onda uopće hoće i što se onda uopće može? Ne će se ili se ne može zapravo ništa drugo doli kritizirati, kukati ili psovati. Ne će se ili se ne može zapravo ništa drugo doli ono čega već ima. Tako se ružnom naličju „elita“ pridružuje i ružno naličje samog naroda, to jest samih birača kao mnoštva koje sebe smatra narodom. Tko je za takvo stanje najviše, tko manje, a tko najmanje kriv, ostavimo za sada otvorenim.

Zagreb – Vidikovac, 3. ožujka 2021.

 

Svaka zemlja ima svoje ime i svoje lice: svoje prirodne i uređene krajolike, svoje gradove i sela, svoju kulturu, a nadasve svoj narod. I narod ima svoje lice, vidljivo u tisućama i milijunima pojedinačnih lica. No narod ima i svoje zastupnike i predstavnike, svoje re-prezentante. To su birane osobe, koje zastupaju tisuće drugih, od mjesnih odbora pa do predsjednika Republike, ili od običnih vjernika pa do metropolita i kardinala. Svi oni skupa i svaki osobno vidljivo su lice naroda i lice svoje zemlje. 

Posebnost posebnih situacija

To lice postane osobito vidljivo i osvijetljeno reflektorima u posebnim situacijama. Danas su to bila recimo skupna lica na komemoraciji za umrloga zagrebačkog gradonačelnika. Prijašnjih mjeseci to su bila lica novih zastupnika i dužnosnika, niza otkrivenih ili gonjenih zbog raznovrsnih kriminalnih i nečasnih radnji, a i više lica umrlih. Ovih i sljedećih tjedana to su lica onih koji će se u svibnju natjecati da budu izabrani za župane, gradonačelnike, načelnike, zastupnike i vijećnike u skupštinama…

Takva lica, osim onih očito kompromitiranih, izgledaju u pravilu lijepo, pametno i čestito. Žele biti na ponos sebi i narodu čije lice pokazuju i pred-stavljaju. No koliko se god trudili, stalno se kroz takva lica izbijaju na površinu i manje lijepa, manje pametna i manje čestita naličja. Ono što se skriva i prikriva, što se niječe i opovrgava: nezrelost, sebičnost, lažljivost, umišljenost, nadmenost, isključivost, pokvarenost, podmuklost, uortačenost, kriminalnost, kukavnost, poltronstvo, neodgovornost, bešćutnost…

Hrvatski narod gotovo svakodnevno izložen je novim izlož(b)enim primjercima ružnoga. Skandali, afere, zloporabe, prijevare, utaje, zataje, iznevjere, pronevjere, pljačke, preljubi, razvodi, upropaštenja, prijestupi, prekršaji, diplomatski gafovi, ružne rječetine… A svaka ta lošost uvijek ima točno određeno lice. Vidljivo lice koje ju re-prezentira, koje ju pred-stavlja i simbolizira.

Tako smo i danas dobili novu aferu s našim Predsjednikom. Koji se, koliko možemo razabrati, bez ikakve potrebe ironično i ružno izrazio o stanju u susjednoj Bosni i Hercegovini. On, bivši karijerni diplomat, bivši predsjednik SDP-a, bivši predsjednik Vlade ponaša se prečesto kao neotesani „frajer“. On, čedo zagrebačkih kinderštuba (odgoja po pravilima, po bečkim manirama) i gojenac zagrebačkih škola, student prava s najboljim ocjenama, dovodi se u situaciju da mu tamo nekakva minorna „Naša stranka“ i brojni drugi drže lekciju o kulturi ljudskog i diplomatskog ponašanja prema drugima. I da se rugaju Hrvatima. Oni.

A o komemoraciji i svem ovom tragičnom delirium tremens-u prouzročenom iznenadnom smrću zagrebačkog gradonačelnika, kojega toliki hoće ne samo pretvoriti u „legendu“, nego i u nekovrsno polu-božanstvo, dok se gradske dubioze otkrivaju i istrage i sudski procesi intenzivno idu dalje, nije pogodan trenutak da se otvoreno govori. Uostalom, decentno i oštro o djelu, ne o osobi pokojnog gradonačelnika, ovdje je već briljantnu raščlambu (kojoj za sada ništa ne treba dodavati, osim napomenuti da ju nije prenio nijedan drugi portal) objavio kolumnist Nenad Piskač:

Nenad Piskač: Bandićev stil vladanja ogledalo je etablirane Hrvatske

 

Brdo bi dosad nastalo od ružnih vijesti, veće od jakuševačkog smetišta

Temeljna poruka te kolumne naznačena je već u naslovu: „Bandićev stil vladanja ogledalo je etablirane Hrvatske“. Doista, ne samo lica ljudi, nego lica i stil njihova ponašanja i postupanja, izgled onoga što čine i onoga što govore odraz su nekih dubljih „kvaliteta“, koje se – kada su ružne – najradije drže duboko u mraku i daleko od svjetla reflektora.  

Kada bi se sve ružne vijesti – koje nisu puka ogovaranja, tračevi ili tvrdnje bez pokrića – iz svekolikih domaćih medija i društvenih mreža prikupljale na hrpu, može li itko zamisliti koliko bi veliko brdo nastalo u ovih trideset godina od njih. Svakako mnogo veće od onoga brda jakuševačkog, načinjenoga od nerazvrstanog, neprerađenog, nerecikliranog, nespaljenog, neiskorištenog i na bolji način nezbrinutog zagrebačkog otpada. Ili od „smeća“ – kako se to donedavno govorilo. 

Ukratko, sve osim vidljivoga lica ima (i jakuševačko „smeće“ zatrpava se i poravnava, te po površini raste i lijepa zelena trava) i svoje naličje. Ima ga tako i Hrvatska. Etablirana Hrvatska. Ona koju pratimo na dalekovidnicama, na važnim feštama i sprovodima, na pozornicama svečanih akademija i u prvim redovima prigodom raznih svečanosti. Na naslovnicama novina i portala. No kada je to naličje previše ružno, poružnjuje se sve više i lice, unutarnja ružnoća izbija kroz kožu i postaje vidljiva golim okom. Ne mora ju se otkrivati metodama ni povećalom Sherlocka Holmsa. Tada ta dublja ružnoća počne izazivati i sve veću zabrinutost: Kakve to pred-stavnike „gore“ imamo, kakve to zastupnike biramo, kakve to ljude plaćamo, kakvima plješćemo, kakve oplakujemo?! Od kakvih se izjedamo, frustriramo, „ginemo“… ili se iseljavamo!?

Gornji staleži ne uspijevaju ili ne žele više ni skrivati ružno naličje

Mogli bismo sažeti već rečeno tako te zaključimo da gornji staleži u Hrvatskoj pokazuju skupno lijepo lice, no da imaju i ružno naličje, toliko ružno da ga se više ne uspijeva ili ne želi ni skrivati. Pa ono probija kroz kožu lica i čini ga tamnim i prištavim. I aktualni predsjednik Vlade na početku je pokazivao finoću, fine dalmatinske, zagrebačke i europske manire, nastupao kao pristojan političar-intelektualac, bio tolerantan, govorio o uključivosti, jamčio vjerodostojnost i „nultu toleranciju“ spram korupciji, nezakonitosti i netransparentnosti, itd. A pogledajte ga sad: danima se bavi nekakvim trima majmunima i sličnim tricama. Uzrujava se i spušta se na razine kavanskih raspri i inaćenja. Hvali i bodri kandidata za nasljednika preminulog gradonačelnika dok svi koji samo lice tog čovjeka prvi put pogledaju odmah zaključe da „nema nikakve šanse“. Ne zato što je ružan ili neugledan izvana, ne ni zato što je eventualno ružan iznutra (to još nije vidljivo), nego eto „zato“. Zašto – zato! 

Drugim riječima, predsjednik vlade možda je toliko mentalno ograničen da ne može razlikovati mačka od tigra, kao što se pokazalo i na prošlim izborima s njegovim Prgometom kao protukandidatom Bandiću. Ili ga je obuzela tolika umišljenost te misli kako snagom same njegovi riječi od blata nastaje zlato, a od potresnih ruševina obnovljena zdanja. Ili svjesno glumi i prenemaže se, praveći time javno od sebe, da prostite, „budalu“. A i jedno i drugo i treće jako je ružno. Makar lica dotičnih i bila lijepa i naoko „čista“ i odavala iskrenost i čestitost.

Tko je sve za tako ružno i žalosno stanje suvremen Hrvatske na razini „elita“ najviše, tko manje i tko najmanje kriv, odgovor na to pitanje ostavimo za sada otvorenim.

Masovni alibi

Pa ipak, mora se zadrijeti i dublje. Mora se reći da establišment, u koji se ubraja i veći dio etablirane opozicije, kritičara i „nezavisnih“ tipova iz sadašnje ili bivše vlasti, iz ustanova, s učilišta i iz drugih pretinaca javnosti, nije jedini koji nastoji pokazivati lijepo lice, a zapravo statistički prečesto ima ružno naličje. I to ako se sudi samo po onomu što se zna, što se otkrilo. A koliko je tek onoga što se ne zna i što se nije ili što se nikada ne će ni otkriti! 

Ne može se dakle, i ne smije se, ne primijetiti da, mimo establišenta, i sam narod ima osim svoga lijepog lica i svoje, da skratimo, ružno naličje. Ružnoći općenarodnog naličja ne pridonosi svatko, nego se to kaže onako „poprječno“, uprosječeno i „u masi“. I nije ono takvo zbog svekolikih grijeha, poroka i slabosti kojih ima i bilo ih je svagda i svagdje. Već zbog dviju drugih dimenzija.

Prva je ova: uporno biranje od tolikih većinskih birača onih predstavnika s lijepim licima koji su, ili su to učinili njihovi stranački i politički pajdaši, drugovi, kamaradi i ortaci (S kim si, takav si!), već dovoljno i nedvojbeno dokazali ružnoću svojih naličja. Bez obzira na to bili tuženi, suđeni i osuđeni ili ne bili ni tuženi ni suđeni ni osuđeni. 

Druga će se dimenzija otkriti nakon što se izloži i razgrne masovni alibi.

Mora se reći da alibi naroda i nebrojenih poštenjaka u njemu stoji na klimavim nogama. Odgovor mnogih glasi ovako: Ne bih birao ove, no oni su mi drugi još gori, pa bolje da budu na vlasti ili na položajima ovi bolji nego oni gori. No dobro, recimo da u tomu i ima neke logike, logike „manjega zla“. Ali time nije odgovoreno na pitanje: A zašto ne birate neke koji su bolji i od ovih i od onih? – Pa kad takvih nema – ispalit će svi odreda iz grla kao iz cjevčice zračne puške. No dobro, nije da baš nikoga nema, ali dopustimo da je takvih malo. Pa ipak, ako ih nema ili ako ih ima premalo, zašto se ne potrudite da ih bude više? Zašto ne potražite takve i ne namolite ih da se politički i javno angažiraju? – Ljudi se ne žele baviti politikom – opet će alibisti kao iz zračne puške. A vi osobno, zašto se sami ne okupite i ne stvorite što kvalitetnije i čestitije od onoga čega dosad ima na političkom tržištu?

Tu nezadovoljnici malo zastanu, a odgovori koji se mogu čuti počnu se i razlikovati. No najčešće glase: Ja se ne bih time bavio, ali bih podupro svakoga tko bi. A i nema se s kime. Teško je naći ljude za koje bih stavio ruku u vatru. Pa se ne želim ni opeći.

I tako se zatvara krug nacionalne nemoći. Krug s lijepim nacionalnim licem i ružnim nacionalnim naličjem. Ako „nema ljudi“, ili ako svatko smatra sebe čestitim, a dovoljno drugih kao takve ne može ili ne želi prepoznati, što se onda uopće hoće i što se onda uopće može? Ne će se ili se ne može zapravo ništa drugo doli kritizirati, kukati ili psovati. Ne će se ili se ne može zapravo ništa drugo doli ono čega već ima. Tako se ružnom naličju „elita“ pridružuje i ružno naličje samog naroda, to jest samih birača kao mnoštva koje sebe smatra narodom. Tko je za takvo stanje najviše, tko manje, a tko najmanje kriv, ostavimo za sada otvorenim.

 

Šiljo/Hrvatsko nebo

 

Facebook komentari

komentara