Nenad Piskač: Bandićev stil vladanja ogledalo je etablirane Hrvatske

3

1. Tomčev politički projekt

Preminuo je najdugovječniji gradonačelnik Zagreba, profesor općenarodne obrane i društvene samozaštite, Milan Bandić. Prošao je politički put od SKJ-ota do stranke s vlastitim imenom, što nije uspjelo ni Mussoliniju, ni Hitleru, ni Titu. U osvit demokratskih promjena na početku devedesetih godina gurao se u HDZ na Peščenici. Nije tada dobio ni elementarno povjerenje potrebno za običnoga člana, pa su umjesto njega u HDZ instalirane neke druge „progresivne“ snage. On se okrenuo uz pomoć prof. Zdravka Tomca drugoj opciji iste škole i po Zagrebu počeo osnivati ogranke SDP-a. Bandić je u političkom smislu Tomčev projekt.

2. Gradonačelnik glavnog grada države s rehabilitiranim fašizmom

Šest puta biran je za gradonačelnika, kao esdepeovac, kao „nezavisni“ i kao jedan, jedini i jedinstveni predsjednik vlastite stranke. Kako je to moguće u jednoj demokratskoj državi, dapače, u glavnom gradu države koju konstantno lijevoliberalni, jugoslavenski i velesrbijanski krugovi optužuju za „rehabilitaciju fašizma“? Tako što se spretni i u povezivanju s nekim drugim ljudima sličnima sebi koristio svim mogućnostima koje mu je servirao nedovršeni projekt obnove države, odnosno vječna tranzicija sa svojim sustavom neoproštene pobjede, koji je za određene ljude i grupacije otvarao staro-nove „zvjezdane staze“. U tom pogledu on je profiter i mešetar vječne tranzicije Hrvatske.

3. Beskrajna poslušnost i lojalnost

Bandić je na vrijeme naučio da mora stvoriti vlastito biračko tijelo. I stvorio ga je na rubnim dijelovima grada. Bandić je shvatio da treba (i naučio je kako) pasivizirati većinu gradskoga biračkoga tijela. Bandić je naučio teoriju i praksu davanja gradskoga. Zauzvrat je od svojih suradnika tražio slijepu poslušnost i gotovo religijsko-magijsku lojalnost, a od svojega biračkog tijela (regrutiranoga po klijentelističkom ključu) da izađe na izbore na koje većina ne izlazi i zaokruži njega. Sve ostalo on će odraditi. I odrađivao je sa silnim elanom. Uspostavio je vlastiti, Bandićev odnosno „bandićevski“ stil vladanja. On ga je koštao zdravlja, ali njegova je volja za moći bila jača i od zdravstvenih upozorbi.

4. Kandidati za Milanov gablec

Ipak, šest uzastopnih izbornih pobjeda?! To je moguće, uz ostalo, ostvariti po istom modelu po kojemu je Mesić (HNS) dva puta postao predsjednikom. Naime, kaj. Stranke HDZ i SDP u izbornu borbu za zagrebačkoga gradonačelnika uvijek su slale kandidate koje je Bandić mogao pojesti za gablec. I pojeo bi ih, svaki put dosad. No on je bio osoba koja je znala i vratiti dobiveni politički vjetar u leđa. I vraćao je obilato i SDP-u i HDZ-u. Na toj činjenici izrastao je jedan cijeli lijevi (ne esdepeovski po formi, već po sadržaju) protubandićevski pokret na čelu s Tomaševićem, Benčićevom i ostalim drugovima i drugaricama. Bandić je imao kakvu-takvu lijevu oporbu. Desna je izostala.

5. Populist bratstva i jedinstva

Bandićev stil vladanja bio je oslobođen dostojanstva. Primao je četnike u zagrljaj, hrvatskim braniteljima dijelio je i izgrađivao prostorije, slao je pomoć općinama i gradovima, nosio je svijeću u Mariju Bistricu, šepurio se s Titovim bedžem, večerao s Lepom Brenom, hodao u čarapama, pokušavao je biti kajkavac, bio je dobar s crkvenim velikodostojnicima katoličke i srbijanske Crkve, kosio travu s komunalcima, družio se s masonima, po potrebi jeo grah iz antifašističkog kazana ili pojeo sav snijeg sa zagrebačkih prometnica… i tako dalje. Bio je „populist“ bratstva i jedinstva, a i kadrovska mu je križaljka bila takva. Kao profesor obrane i zaštite, branio je i štitio sveopće južnoslavensko bratstvo i jedinstvo (sad preimenovano u multikulturu i multietničnost). Sve to s pozicije zagrebačkoga gradonačelnika, a poslije i s pozicije šefa parlamentarne stranke. Na sve strane dijelio je nesebično gradski novac: od M. Bistrice do Vukovara te od Bosanske Posavine do Hercegovine. Napokon, njegove napore je prepoznao Putin i dodijelio mu kolajnu.

6. Zid boli pospremio pod zemlju

Dakako, morao je nešto raditi i za Zagreb. I napravio je nekoliko projekata, pa i značajnih. U početku bi projekti iznosili toliko i toliko kuna, da bi na kraju postali enormno skuplji negoli na početku. Kad je završio u pritvoru, pokojni odvjetnik Hanžeković (V. list: „Kako neslužbeno saznajemo…“) dignuo je kredit od 15.000.000 kuna za jamčevinu uz pomoć koje je Bandić izašao iz zatvora. Znao je, s druge strane, kad treba u Zagrebu pustiti maglu s fontana ili u kom trenutku postaviti spomenik Tuđmanu ili Domovini (kojega je na Medvedgradu najprije zapustio). Budimiru Lončaru htio je dati medalju grada Zagreba. Taj mu „projekt“ nije uspio, pobunili se „građani“. U sinergiji s centralnom vlašću uspio je, međutim, ukloniti iz Zagreba najautentičniji spomenik Hrvata vezan uz žrtve velikosrbijanske agresije. Zid boli pospremio je na sigurno, pod zemlju. Znao je dati svoj prinos sustavu neoproštene (hrvatske) pobjede. A onda to i politički dobro naplatiti.

7. Ulaganje u mandate

U ovom trenutku nitko, pa ni oni koji su se već kandidirali za nove izbore za zagrebačkoga gradonačelnika, ne znaju pravo stanje gradske blagajne i njezine „dubioze“. U svakom slučaju, treba pozdraviti nisku cijenu boravka u gradskim dječjim vrtićima i gradsku naknadu za majčinstvo. Takvim je potezima Bandić, istina, održavao svoje biračko tijelo, koje se evo može održavati i pomoću ulaganja u opće dobro, a ne samo u partikularna i u dobro uhodani klijentelizam. Nedostatak financijske „transparentnosti“ nadoknađivao je medijskom proizvodnjom slike o sebi kao radniku koji neumorno dela 365 dana u godini, te ulaganjem u fatamorganu da je u Zagrebu nepobjediv, što je i bio u uspostavljenom sustavu nedovršene tranzicije, odnosno – odgođene zbilje. (vidi točku 4.).

8. I poslije Bandića – Bandić

Poslije smrti Milana Bandića etablirana politička klasa mora izmisliti novoga Bandića, kako bi ostala u tračnicama dosadašnjih svojih postulata i koordinata, a koje odlično oslikava parola „I poslije Tita – Tito“. Bez novoga Bandića ostat će bez nadzora najbogatiji gradski proračun u Republici Hrvatskoj, koji iznosi više negoli zbroj svih gradskih proračuna hrvatskih gradova. Taj si luksuz režim i s njime povezane moćne interesne i „poslovne“ strukture ne će olako dopustiti. Naoko se čini da je Bandić bio neželjeno dijete režima. E, nije! On je proizvod režima.

9. Žetončić po žetončić, sve do stabla spoznaje

Politički „mangup“, kojega nije htio HDZ, a poslije ga je odbacio i SDP, samo neupućenima može biti uzorom kako se suprotstaviti etabliranom duopolu. Poražavajuća je činjenica da je Bandić u Zagrebu dvadeset godina bio figura kompromisa HDZ-a i SDP-a. Odatle je crpio moć! Bio im je – onima iz vodstava, praktički kriomice – zajednički, pravi kandidat i gradonačelnik. Držao je Zagreb pod čizmom, a čizmu je relativizirao svojim osebujnim stilom vladanja, dosjetkama, pričama, štosovima. Većinu u Skupštini uvijek je imao osiguranu i kad ju formalno nije imao. Od mnogih stvarao je, na sve strane, pametnim transferima, uslugama, obećanjima i zadužnicama, svoje „žetončiće“. Iz tog „bazena“ izvire i ovo medijsko napuhivanje njegova lika i djela. Kao da je preminuo drug Tito i otputio se preko Krležine Romanije u mitski i legendarni svijet gdje ga pod krošnjom stabla spoznaje obrane i zaštite bratstva i jedinstva čeka još jedan Titan – Hanžeković (vidi točku 6.).

10. Centralist

I jedno osobno prisjećanje. U drugom krugu izbora za predsjednika države, godine 2009., između dva ljevičara, autsajdera Bandića i favoriziranog Josipovića, navijao sam za Bandića. Iako nisam tražio ni očekivao protuuslugu, Bandić se revanširao, doduše, ne meni osobno… Tako je vladao Zagrebom, tako je vladao gradskom upravom, tako je vladao svojom strankom. Centralistički. Pazeći da ne prijeđe granicu dopuštenoga i još više nedopuštenoga u sustavu neoproštene pobjede.

11. Protuustavno Zagreb je vratio na jugoslavenski put

Na zagrebačkom Gornjem gradu u Ilirskoj dvorani 6. srpnja 2005. godine gradonačelnik Bandić potpisao je osnivanje Mreže multietničkih gradova jugoistočne Europe. Riječ je o nevladinoj organizaciji koju je potaknula projugoslavenska Igmanska inicijativa, asocijacija 140 nevladinih udruga koje rade na pomirenju i poticanju suradnje među državama nastalim po raspadu Jugoslavije. Bandić je zaboravio na ustavno određenje koje priječi jugoslavenska udruživanja u bilo kom obliku. No, kad je položio i taj ispit, dosmrtno je mogao nesmetano obavljati gradonačelničku dužnost. Pritom su mu medijsko-pravosudne afere više pomogle negoli odmogle.

12. Bandić ili Heinzel

Arhitekt Vjekoslav Heinzel (1871. – 1934.) tijekom dvadesetih godina prošloga stoljeća dva puta izabran je za zagrebačkoga gradonačelnika (bio je gradonačelnikom od 1920. do 1928.). Slovi kao najuspješniji zagrebački gradonačelnik. Njegova postignuća odišu novom vizijom, objektivnom i potrebnom Zagrebu onoga vremena. Od Zagreba je napravio srednjoeuropsku metropolu u koju je uspješno privlačio srednjoeuropske investitore. U usporedbi s Bandićevom vizijom Zagreba kao „parčeta“ južnoslavensko-jugoistočne mreže, Heinzel je u okolnostima Kraljevine što se budućnosne vizije grada tiče – gradonačelnik s velikim G. Beograd je u Kraljevini sprječavao razvitak Zagreba, no Heinzel ga je unatoč tomu uskladio s europskim urbanim standardima. I kad je na sprovodu Stjepana Radića (1928.) održao govor – srbijanski režim Heinzela je maknuo sa svih funkcija. Srećom, nije ga i smaknuo.

13. Europski ili balkanski Zagreb – borba se nastavlja

Zagreb je, dakle, postojao i prije Bandića i prije Igmanske inicijative, čak i prije prve Jugoslavije – što je jugoslavenskoj mreži bogohulno i predstavlja čisti revizionizam „istorije povijesti“. I gradonačelnik Bandić je, istina, povremeno i u prigodnim situacijama imao zagrebačke vizije (kao i Radimir Čačić – Grad na Savi), ali Zagreb kao urbanu cjelinu nije bio sposoban sagledati ni kao političar, niti kao stručnjak za obranu i zaštitu. Obećao je, ruku na srce, zagrebačku podzemnu željeznicu i tunel od Trga bana Jelačića do Stubičkih Toplica. No, realizaciju njegovih vizija višom silom ostavio je nekom novom Bandiću ili Heinzelu, jugoslavenski ili srednjoeuropski orijentiranom gradonačelniku Zagreba.

 

Nenad Piskač/Hrvatsko nebo

Facebook komentari

komentara