Šiljo: Zatukli su ga – čekićem… a danas – šutnjom!

1

 

 

Eto, to je u neku ruku slika i pokazatelj današnjih nam hrvatskih „prilika“, kako bi prije stotinjak godina napisao A. G. Matoš. Takav je već dugo odnos prema „radikalnim“ Hrvatima – kojima se gotovo svi pozvani i najpozvaniji boje baviti zato što su tobože bili nekakvi „pretjeranci“. A nisu bili nikakvi „pretjeranci“. Bili su samo hrabri ljudi koji su znanje, istinu i pravdu i dobrobit vlastitog naroda cijenili više i od svoga vlastitog života. Upravo onako kao što su postupali i toliki hrabri dragovoljci i drugi branitelji u Domovinskom ratu, a i nebrojeni tijekom duge i pogibeljne nam hrvatske povijesti.

Zagreb – Trg Republike, 20. veljače 2021.

 

U subotu, 20. veljače u Zagrebu je obilježena 90. obljetnica ubojstva Milana Šufflaya.

U užem središtu Zagreba, 18. veljače 1931. policijski agenti i egzekutori Kraljevine SHS (I. Jugoslavije) Ljubomir Belošević i Branko Zwerger napali su ga ispred kućnog praga i razbili mu glavu čekićem. Umro je sutradan, 19. veljače, od zadobivenih ozljeda.

Tko je bio Milan Šufflay?

Tko je bio Milan Šufflay, to neki znaju, a mnogi ne znaju, iako bi o tom čovjeku svaki Hrvat morao makar ponešto znati. Bio je on vrhunski intelektualac i erudit, povjesničar, pravaš, političar, albanolog, književnik, prevoditelj, poznavao je niz jezika. Imao je sadržajan i buran život, ali ne buran poput današnjih celebrityja ili plitkoumnih političara i kavanskih politikanata, nego karijerno, sadržajno i politički buran, i nadasve hrabar. I opasan. Državni ubojice ugasili su tom lucidnu čovjeku u njegovoj 52. godini.

O Šufflayu čitamo u natuknici Hrvatske enciklopedije ovo:

„Šufflay [šu’flaj], Milan, hrvatski povjesničar i pisac (Lepoglava, 8. XI. 1879 – Zagreb, 19. II. 1931). Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu studirao je povijest te je 1901. doktorirao temom Hrvatska i zadnja pregnuća istočne imperije pod žezlom triju Komnena (1075–1108). God. 1902–03. studirao je u Institutu za austrijsku povijest u Beču, 1904–08. bio je kustos u Narodnom muzeju u Budimpešti, a 1908–16. profesor na katedri za pomoćne povijesne znanosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Sudjelovao je u političkom životu Kraljevine SHS, a nakon optužbe za suradnju s političkom emigracijom bio je zatvoren u Srijemskoj Mitrovici (1921–22). Bio je član vodstva Hrvatske stranke prava, a 1925. bezuspješno je pokušavao organizirati Hrvatsku narodnu radikalnu stranku. Bio je jedan od glavnih promotora ideje o »granici na Drini« kao granici svjetova. Njegovo ubojstvo, koje je organizirao režim kralja Aleksandra I. Karađorđevića, odjeknulo je u javnosti te su A. Einstein i H. Mann uputili pismo Međunarodnoj ligi za ljudska prava u Parizu, kojom su tražili osudu ubojstva i kraljeve diktature. U znanstvenom se radu ponajviše bavio pomoćnim povijesnim znanostima, društvenim problemima hrvatske srednjovjekovne povijesti te albanskim srednjovjekovljem. Bio je jedan od utemeljitelja albanistike u svijetu. God. 1903–04. bio je suradnik T. Smičiklasa na pripremi Diplomatičkoga zbornika Kraljevina Hrvatske, Dalmacije i Slavonije (II, 1904). Pisao je o srednjovjekovnom dalmatinskom notarijatu (Dalmatinske privatne isprave – Die dalmatinische Privaturkunde, 1904) i surađivao na albanskom diplomatičkom zborniku (Acta et diplomata res Albaniae mediae aetatis illustrantia, koautori L. Thallóczy i K. Jireček, I–II, 1913–18). Napisao više knjiga iz povijesti Albanije: Albanski gradovi i utvrde posebice u srednjem vijeku (Städte und Burgen Albaniens hauptsächlich während des Mittelalters, 1924), Srbi i Arbanasi (1925), Statuti i uredbe kaptola dračke stolne crkve (Statuta et ordinationes capituli ecclesiae cathedralis Drivastensis, koautor V. Novak, 1927). Osim političkih eseja (Hrvatska u svijetlu svjetske historije i politike: dvanaest eseja, 1928) pisao je i romane (Kostadin Balšić, pod pseudonimom Alba Limi, 1920; Na Pacifiku godine 2255, 1998).“

Prva Jugoslavija osudila ga je na strogi zatvor već 1921.

Na suđenju njemu, dr. Ivi Pilaru i još 14-ero optuženih za „veleizdaju“ u Kraljevini SHS, još g. 1921., kada je osuđen na tri i pol godine strogog zatvora, rekao je u svojoj obrani i ovo:

Hrvatska ima svoje državno pravo, a Hrvati kao politički narod kateksohen imadu svoje naravno pravo, pravo samoodređenja. Prekinuće veze s bivšom monarkijom dne 29. listopada 1918. temelj je nezavisne države Hrvatske. Ta država ne nalazi se u drevnom sklopu… Nema otrgnuća! Nasuprot se baš radi o novom sklopu, koji bi imao tek pravno nastati. Tužiti me dakle, da ja hoću otrgnuti hrvatsku državu, koja postoji, od kraljevstva SHS, koje pravno ne postoji, pravna je i logička zabluda. (…) Ako je hrvatsko čuvstvo, želja i mišljenje o samoodređenju, hrvatskoj državi, vjera u Ententu grijeh, onda sam ja kriv. Ali to čuvstvo, tu želju, tu vjeru imade čitavi hrvatski narod i izrazio ih je preko svojih zastupnika banske Hrvatske. Vlast, koja me tuži, može ovdje dobiti proces proti meni, ali jer goni čitav hrvatski narod, izgubit će proces pred licem Evrope… Kao filozofu, kao slobodoumnom Hrvatu meni je lično svejedno, sjedio ja u malim uzama sudbenog stola ili druge koje kaznione, ili pak da izašav na tobožnju slobodu dodjem u veliku tamnicu, u kojoj hvala Bogu, tek privremeno čami hrvatski narod.

Odslužio je pola kazne, pa je zbog tuberkuloze pušten iz mitrovačkog zatvora. Nastanio se kod sestre u Zagrebu te se nastavio baviti znanstvenim radom. Dano mu je uskoro i mjesto sveučilišnog profesora u Budimpešti, ali onamo nije uspio ni otputovati jer mu karađorđevićevska policija nije dala putovnicu. Na Wikipediji (https://hr.wikipedia.org/wiki/Milan_%C5%A0ufflay) o nastavku njegova života čitamo kao da čitamo najuzbudljiviji politički i pravosudni triler:

Prihvativši 1929. godine poziv albanskoga kralja Ahmeda Zogua da posjeti Albaniju, 1930. godine, nakon dugih peripetija i višekratnih intervencija albanske vlade, dobio je putovnicu za Albaniju te je u prosincu doputovao u Albaniju. Sredinom siječnja 1931. godine istraživao je arhivske fondove u Dubrovniku i Kotoru, a krajem siječnja iste godine bio je dovršen III. svezak izdanja Codex Albanicus. Vrativši se iz Albanije primio je i prijeteće pismo, a onda su učestali napadaji na nj kroz tisak, što je bio jasan znak da su ga velikosrpski krugovi odlučili likvidirati. Pripadnici režimske organizacije Mlada Jugoslavija, koja je uživala kraljevu zaštitu, pričekali su ga, 18. veljače 1931., na pragu kuće i razbili mu lubanju čekićem. Provalili su potom u stan i odnijeli u rukopisu zgotovljen III. svezak Codex albanicus. Umro je 19. veljače od posljedica zadobivenih ozljeda glave. Iako je bio pristaša Hrvatske stranke prava, pokopan je, 22. veljače 1931., u odjeljku arkada na Mirogoju, koji pripada Hrvatskoj seljačkoj stranci.

Policijski agenti Belošević i Zwerger, koji su razbojstvo počinili, sklonili su se u Beograd i uzaludno je, poslije uspostave Banovine Hrvatske, traženo njihovo izručenje. Godine 1940., od 10. do 14. lipnja, u ponovljenom suđenju atentatorima Branku Zwergeru, Ljubomiru Beloševiću i Stevi Večerincu sud je i tad izbjegao dokazati notornu istinu, da su atentat i umorstvo izvršeni po naredbi šefa zagrebačke policije Janka Bedekovića, a po narudžbi iz Beograda. Sud je nakon trodnevne rasprave, 21. lipnja 1940. godine proglasio krivima Zwergera i Beloševića, a Večerinac je oslobođen krivnje. Zwerger je osuđen “na kaznu vječne robije” i “na trajan gubitak časnih prava”, a Belošević na pet godina robije i istodobni gubitak časnih prava. Nakon što državni tužitelj nije bio zadovoljan visinom kazni podnio je, 28. lipnja 1940., Državnom odvjetništvu priziv i zahtjev za reviziju tražeći od Stola sedmorice neka donese novu odluku o visini kazni. Stol sedmorice potvrdio je kaznu za Zwergera, a za Beloševića je održao novi proces pred Okružnim sudom u Zagrebu tijekom prosinca 1940. i siječnja 1941. i za njega donio je, 25. siječnja 1941., oslobađajuću presudu. 

Današnja komemoracija i hrvatska medijska i znanstvenička šutnja

Današnja komemoracija održana u Tribinama grada Zagreba na Kaptolu najavljena je na Facebooku, putem e-maila i na ponekom rijetkom portalu (najviše članaka bilo je na narod.hr, na velikoj većini ostalih – ništa). Događaj je najavilo i Hrvatsko nebo, autorskim člankom iz pera arhitekta i suorganizatora skupa Ivana Valeka:

 

Devedeseta obljetnica od mučke smrti dr. Milana pl. Šufflaya

 

Kako je bilo na današnjem događaju – a zakučastim osobnim „kanalima“ Šiljo je doznao da se prigodni skup posvećen uspomeni na Šufflaya održao! – to se do večeras do ponoći nije moglo doznati. Nijedan hrvatski medij nije o tom događaju obilježavanja 90. obljetnice smrti hrvatskog zaslužnika i velikana objavio ni slova!!!

Eto, u takvim mi „vremenima“ živimo. Kada umre Mira Furlan, kada umre Đorđe Balašević, „hrvatski“ mediji padnu u trans divljenja i žalovanja. Što će tek učiniti kada umre Rade Šerbedžija, bolje je i ne zamišljati. Valjda će bivši Omladinski radio odnosno Radio 101 Zrinke Vrabec, sada novinarke Nacionala, organizirati masovni žalobni skup na Trgu bana Jelačića, kao 1996. dok je predsjednik države bio u američkoj bolnici. U najmanju ruku. Ili će možda potražiti neki još veći trg. Možda plato na ušću Save u Dunav. Beograd je za mnoge takve (isključuju se lakovjerni neznalice i „ljudi s dobrim namjerama“) bio i ostao „jedina prava metropola“.

O informiranju o Milanu Šufflayu, o njegovoj uvrštenosti u školski uputnik (kurikul), o kritičkim i popularnim izdanjima njegovih (ne)izdanih djela (Institut Ivo Pilar ponešto je ovih godina uradio u tom pogledu, mora se priznati), o knjigama o njemu, kojih ima, o (ne)održanim simpozijima, o (ne)napisanim znanstveno-stručnim prikazima… dalo bi se istraživati i pisati nadugo i naširoko. No tko će to učiniti? Tko, gospodo? Letimičan naime pogled u kataloge naših knjižnica i na portal hrvatskih znanstvenih časopisa Hrčak pokazuje da je o Šufflayu unatrag 25 godina objavljen samo jedan monografski znanstveni članak o njemu (osim još jednoga, koji doduše nema za temu samo Šufflaya:

https://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_jezik=352650 – no taj je članak objavljen u – Podgorici).

Taj jedini znanstveni članak o Šufflayu unatrag 25 godina napisao je vrlo mlad čovjek, povjesničar koji još nije nigdje ni radio kao povjesničar, ako uopće ima radno mjesto, Tomislav Kardum:

https://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_jezik=357862

Eto, to je u neku ruku slika i pokazatelj današnjih nam hrvatskih „prilika“, kako bi prije stotinjak godina napisao A. G. Matoš. Takav je već dugo odnos prema „radikalnim“ Hrvatima – kojima se gotovo svi pozvani i najpozvaniji boje baviti zato što su tobože bili nekakvi „pretjeranci“. A nisu bili nikakvi „pretjeranci“. Bili su samo hrabri ljudi koji su znanje, istinu i pravdu i dobrobit vlastitog naroda cijenili više i od svoga vlastitog života. Upravo onako kao što su postupali i toliki hrabri dragovoljci i drugi branitelji u Domovinskom ratu, a i nebrojeni tijekom duge i pogibeljne nam povijesti.

A što se informacije o današnjem događaju tiče, možemo se samo nadati da će se snimka pojaviti na ovom linku postavljenom od Borisa pl. Vidovića (očito treba vremena da se to, u „kućnoj radinosti“, ali s hrvatskim entuzijazmom, tehnički priredi):

 

Šiljo/Hrvatsko nebo

Facebook komentari

komentara