In memoriam: Josip Sanko Rabar, obraćenik, književnik kršćanskog nadahnuća

U ponedjeljak 10. kolovoza u vječnost je na groblju Mirogoj ispraćen hrvatski književnik Josip Sanko Rabar. Još u komunizmu obratio se na kršćansku vjeru, doživjevši osobito iskustvo Božje blizine, milosti, ljubavi i dobrote, i pristupio Katoličkoj crkvi te ostao vjeran kršćanskoj vjeri do smrti i kršćanski angažiran pisac. Proživio je buran duševno-duhovni život, koji je svoje vrhunce nalazio u duhovnosti i književnosti. Autor je brojnih književnih, literarno-duhovnih te kritičkih i esejističkih djela, a gotovo sve što je od davnog trenutka obraćenja, koje je značilo i njegovo unutarnje izbavljenje, napisao i učinio prožeto je vjerom i osobito kršćanskom duhovnošću. Donosimo biografski i bibliografski prikaz te oproštajnu riječ pri posljednjem ispraćaju koju je izgovorio njegov prijatelj i književni povjesničar prof. dr. Vladimir Lončarević. Počivao u miru Božjemu i radosti Božje blizine svu vječnost!

Josip Sanko Rabar (Zagreb, 17. kolovoza 1946.) hrvatski književnik, filozof i novinar. Pisao je eseje, pjesme, pjesme u prozi, novele, romane, bajke, pripovijetke i pjesme za djecu, aforizme, scenarije za filmove. Pisao je i kao slobodni novinar te objavljivao i studije, članke, meditacije, kritike, prikaze i osvrte u svjetovnim i teološkim časopisima, u crkvenim i svjetovnim listovima.

Diplomirao je filozofiju i sociologiju na Filozofskome fakultetu zagrebačkoga sveučilišta g. 1976. Prvotno je djelovao motiviran nastojanjima ljevičara-praksisovaca. Dok je studirao, doživio je obraćenje. Na novogodišnjoj ponoćki g. 1972. dao se krstiti kod isusovaca i otada piše kao angažirani vjernik. Bio je zaposlenik Radija Zagreb, gdje je bio fonodokumentator sve do odlaska u invalidsku mirovinu g. 1985. Uz ostalo, pisao je za časopise Republiku, Obnovljeni život, Novu prisutnost, Kolo, Forum, Dubrovnik, Fokus, Riječ i dr. Objavio je sljedeće knjige:

• Igračke (poezija u prozi), CeKaDe, Zagreb 1984.^[1]
• Ogledalo (pjesme), ZB, Zagreb 1988.^[2]
• Veronikin rubac (esejističke meditacije pred likovnim djelima), FTI, Zagreb 1988.^[3]
• Jordan (koautor, eseji), FTI, Zagreb 1990.
• Drvodjelja & Riba (dvije poeme), Školske novine, Zagreb 1995.^[4]
• Djelo Krešimira Tičića (eseji), Zbornik Kačić (posebni otisak), Split 2002.
• Pjesme bratu Suncu (pjesme), Alfa, Zagreb 2008.^[5]
• Umjetnost i vjera (eseji), Kršćanska sadašnjost, Zagreb 2008.
• Zagrebačke razglednice (proza), Karista, Zagreb 2008.^[6]
• Filozofija i kršćanstvo (filozofske studije i ogledi), Hrvatsko filozofsko društvo, Zagreb, 2009.
• Hruh i vino (zbornik suvremene hrvatske duhovne poezije), HUM, Zagreb 2009.
• Sveti trag u dvadesetom stoljeću (esejističke meditacije pred likovnim djelima), Kršćanska sadašnjost, Zagreb 2009.
• Razgovor s Bogom (pjesme), Društvo hrvatskih književnika, Zagreb 2010.
• Molitve s ruba (eseji u stihu), FTI, Zagreb 2013.
• Ludilo i obraćenje (autobiografski roman), Naklada Pavičić, Zagreb 2014.
• Nacrt vrta (roman), Biakova, Zagreb 2014.
• Zašto i druga pitanja (proza za djecu), Glas Koncila, Zagreb 2015.
• Jednadžba ugode i neugode (filozofski esej), Naklada Ceres, Zagreb 2015.
• Fantastične priče (pripovijetke), Biakova, Zagreb 2017.
• Priče i bajke za djecu (proza), Naklada Bošković, Split 2018.
• Rječnik etiketa (ogledi), Kršćanska sadašnjost, Zagreb 2019.
• Radosna uvjeravanja (ogledi), Naklada Bošković, Split 2019.
• Obratnice (ogledi), Naklada Bošković, Split 2019.
• Samo tebi predam sve (pjesme), Naklada Bošković, Split, 2020.
• Nestvarne stvari (pjesme za djecu), Naklada Bošković, Split, 2021.
• Duševni križ i obraćenje, Meditacije iz Kane (ogledi), Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2021.

Neke Rabarove pjesme ušle su u ove antologije: o Zagrebu prigodom 900. obljetnice grada Zagreba i Zagrebačke biskupije ”Autobiografski Zagreb“ priređivača Vinka Brešića, novije hrvatske marijanske lirike „Duša duše Hrvatske“ Nevena Jurice i Božidara Petrača, „Hrvatska uskrsna lirika: od Kranjčevića do danas“ prireditelja Božidara Petrača, „Hvaljen budi, Gospodine moj: sveti Franjo u hrvatskom pjesništvu“ priređivača Vladimira Lončarevća, Božidara Petrača i Nevenke Videk, „Krist u hrvatskom pjesništvu: od Jurja Šižgorića do naših dana“ Vladimira Lončarevića, „Križni put u stihovima hrvatskih pjesnika XX. stoljeća“ Vladimira Lončarevića, u antologiju hrvatskih pjesama u prozi „Naša ljubavnica tlapnja“ Zvonimira Mrkonjića, Hrvoja Pejakovića i Andriane Škunce, „Povrh starog Griča brda: Zagreb u hrvatskom pjesništvu 19. i 20. stoljeća“ Božidara Petrača, u antologiju hrvatskog pjesništva osamdesetih „Strast razlike, tamni zvuk praznine Branka Čegca i Miroslava Mićanovića“, u izbor suvremene hrvatske bajke „Stala vila da napoji konja“ priređivačice Diane Zalar. Priredio je zbornik suvremene hrvatske duhovne poezije Kruh i vino. Bio je član Društva hrvatskih književnika, Matice hrvatske, Hrvatskog društva katoličkih novinara, Hrvatskog filozofskog društva i Hrvatske paneuropske unije.

Počivao u miru Božjemu i radosti Božje blizine svu vječnost!

Govor dr. sc. Vladimira Lončarevića na sprovodu Josipa Sanka Rabara – Mirogoj, na blagdan Sv. Lovre 10. kolovoza 2026. (Izvor: Miportal)

Dragi Sanko, zamoliše me naši zajednički prijatelji iz nekadašnje zajednice Jordan, za nekoliko riječi. Primi ih kao skromnu zahvalu za sve životne trenutke u kojima si nas darivao na našem zajedničkom zemaljskom putovanju.

Tu su među nama danas i oni koji su te poznavali od tvojega prvoga dolaska u podrumsku kapelu naše župe na Jordanovcu, do nas nekih mlađih koji smo te u tvom jedinstvenom liku upoznali koju godinu poslije. Moje sjećanje na tebe seže u ’78, kada sam se kao srednjoškolac trećega razreda pridružio tada već legendarnoj zajednici Jordan što ju je s troje studenata daleke već ’69. zasnovao pok. p. Fuček. Sjećam se tvojih pjesničkih molitava i meditacija pred slikom u našem listu Jordan, ali prije svega tvojih kratkih eseja, od kojih sam dva naslova zapamtio: Jadni Javert i Nojevi i apokalipsa. Znam kako sam tada, zadivljen, pomislio:  jednoga dana volio bih pisati kao Sanko…

Sjećam se polica punih knjiga u Makančevoj, kamo smo Tomo Salopek i ja, i još ponetko, znali zabasati k tebi. I poslije kad si se preselio, stan je bio pun knjiga. Bio si intelektualni multipraktik. Suvereno si vladao filozofijom, teologijom,  kozmologijom, poviješću, književnošću, slikarstvom, sociologijom i politikom, prateći i sve ludorije tzv. maskulture. Prošavši i upoznavši razne misaone smjerove moderniteta i kulturnu hipi-revoluciju, doživjevši politički slom „Hrvatskoga proljeća“, imao si istančan osjećaj za sve zablude i sva krivovjerja, od anarhističkih, marksističkih i liberalnih do pseudokršćansko- konzervativističkih, koja nam se i sada s raznih strana nude kao rješenja duhovne krize. Ali ti znao da bez Krsita i njegove milosti nema nikakvih rješenja.

Pisao si mnogo i objavljivao posvuda. Članke pobrojiti jedva je moguće. Više desetaka objavio si i u prilogu ZBOR lista MI, gdje sam urednikovao tijekom devedesetih godina. Točan broj knjiga ne znam, ali bit će ih tridesetak: romani, meditacije, poezija, i ono, u čemu si, prema mojemu sudu, bio nenadmašan – eseji.

Kao i svaki pisac, volio si da te se čita i piše o tvojim knjigama. Znao bi mi i po dva-tri puta dati neku knjigu i kazati „Vlado, molim te, bi li mogao što napisati?“ Katkad bih napisao, a češće, unatoč „potrudit ću se“, nisam. Nisi mi zamjerao. Naprotiv, svakog si me rođendana nazvao i vedrim glasom čestitao mi. Ja bih pak, manje revno, 17. kolovoza nastojao sjetiti se tvojega. A ove godine nisi me nazvao. Neću ni ja tebe… Ti si sada na drugim, nebeskim frekvencijama.

Bio si genij riječi. To kažem bez pretjerivanja. Ne riječi koja bi bila tek umijeće domišljate misli nego riječi koja je vrelo nalazila u Logosu, u Vječnoj Riječi Ljubavi i Stvaranja. U jednom si članku citirao Heraklitovu misao: Smrt je sve što gledamo. No istodobno si napisao da duh nadilazi vidljivost propadanja. Doista, makar je činjenica tijela, smrt nam samo kazuje da postoji život i da, čovjek, jednom stvoren, ne nestaje u prahu vjekova nego se vraća tamo odakle je i bio poslan u vrijeme. U vječnost.

Bio si zagovornik bezazlenosti i milosrđa, Božjega milosrđa koje si tako divno doživio.  Jer, kako kaže psalmist, „Ti si očuvao noge moje od pada, da pred Bogom hodim u svjetlosti živih“. Oplemenjen iskustvom obraćenja, znao si da sve ima početak i kraj u Kristu. Jer, o bilo čemu da si pisao, pisao si zapravo samo o Njemu. Krist je bio stožer tvojega naziranja na svijet: na svemir, na prirodu, na povijest, na društvene strukture, i naposljetku na čovjeka kao živu sliku Božju. Ako bih trebao tražiti sličnost, tvoj nazor bio je najbliži Franjinom i franjevskom, neki bi rekli i teilhardovskoj (tejardovskoj) viziji sveobuhvatne Kristove ljubavi, ljubavi koja ne isključuje nikoga i ništa nego sve proniče Duhom Svetim, privlači k sebi i sebi suobličuje. Vjerujem da Krist i tebi sada govori kao što je kazao Svetome Tomi Akvincu: „Dobro si o meni pisao, Sanko“.

Izražavajući tebi, draga Živka, i tebi Braslave, svoj rodbini, prijateljima i  znancima sućut – jer, da, žalosni smo dok pratimo tvoje tijelo na zemni počinak – u srcima ćutimo radost i zahvalnost zbog tvojega života.

Zbogom, dragi Sanko, jer s Bogom, vjerujemo, jesi. I neka ti je tijelu laka tebi tako draga hrvatska zemlja, u kojoj si ljude radosno darivao svojim plemenitim duhom.

Hrvatsko nebo