Zdravko Gavran: Što nam sve otkriva „Dara iz Jasenovca“?

0

 

 

Srbijanski film „Dara iz Jasenovca“ otkriva dvoje: neumornost službene srbijansko-srbske lažljive mržnje i neprijateljstva prema hrvatskom narodu, njegovoj državi, povijesti i Crkvi među Hrvatima, a zatim i to kako se i na taj film i na Jasenovac i na NDH i na hrvatski narod (u neku ruku) i na suvremene odnose među narodima s područja bivše Jugoslavije gleda u američkim, židovskim (s obzirom na Holokaust, koji se upravo danas, 27. siječnja, obilježava u svijetu) i drugim zapadnim intelektualnim, kulturnim, umjetničkim i političkim krugovima. 

 

Oni koji se kod nas bave ili žele baviti se hrvatskom poviješću, kulturom, promidžbom i slikom o hrvatskoj prošlosti i o Hrvatskoj i Hrvatima u svijetu, a napose oni koji se bave ili se žele baviti hrvatsko-srbijanskim odnosima te vanjskom, unutarnjom, kulturnom, informativnom i drugom politikom, odnosno svi koji misle da išta ili sve razumiju o svemu skupa, morali bi se najprije suočiti s postojećim stanjem kao polazištem. Uvid u presjek tog stanja mnogo širega i dubljega od Hrvatske i hrvatsko-srbsko-srbijanskih obzora daje se u ovom prikazu samo na primjeru jednog filma i nekih relevantnih reakcija na nj. No i to će za prosječno obaviještenog domaćeg Hrvata i domoljuba svakako biti šokantno. Šokantno i u pozitivnom i u negativnom smislu.

U internetskom glasilu odnosno časopisu “Variety” objavljena je naime 25. siječnja recenzija igranoga filma “Dara iz Jasenovca”, koji je srbijanska strana kandidirala za nagradu Oscar. Prije prikaza te recenzije treba iznijeti glavne informacije o samom filmu. Zahvaćena tematika mnogo je šira od filmske, riječ je o filmiziranom prikazivanju logora Jasenovac, o percepciji Nezavisne Države Hrvatske (1941. – 1945.) i o današnjim odnosima između Srbije i njoj susjednih zemalja, pri čemu je beogradska oštrica okrenuta prema hrvatskom narodu općenito i Katoličkoj crkvi u Hrvatskoj.

O filmu „Dara iz Jasenovca“

Igrani dugometražni film „Dara iz Jasenovca“ režirao je Predrag Antonijević, producenti su on, Maksa Ćatović i Petar Vukašinović. Scenarij je napisala Nataša Drakulić. Scenograf je Goran Joksimović. U glavnim su ulogama mlada Biljana Čekić (kao Dara), Vuk Kostić i Marko Janketić. Najviše uloga u filmu igraju glumci iz Republike Srbske, koji predstavljaju djecu iz Kozarske Dubice koja su u jasenovačkom logoru bila, kako se posvuda navodi, „zatočena“. Glazbu su komponirali Roman Goršek i Aleksandra Kovač. Kao produkcijske kuće navode se: 101 Studios (Beverly Hills, u SAD-u), MegaCom Film (u Srbiji), kao zastupstvo Dandelion Production Inc., Film Danas, Komuna production. Zemlja nastanka jest Srbija, jezik je srbski, a film traje 130 minuta. Proizvodnju filma financijski su obilno potpomogli srbijansko Ministarstvo kulture i informiranja te Filmski centar Srbija. Kao konzultant za povijest navodi se američki znanstvenik Michael Berenbaum. U Republici Srbskoj premijera je održana u Gračanici (mjestu na pravcu Doboj – Tuzla, danas u Republici Srbskoj), a film se tada prikazivao sedam dana.

Film izvornog naziva na ćirilici „Дара из Јасеновца“ kvalificira se kao srbska povijesna drama snimljena g. 2020. koja se, tobože, zasniva na stvarnim događajima. U najavi premijere za 22. listopada 2020. (koja je tada još jednom odgođena) Radiotelevizija Srbije na svojoj stranici 

https://www.rts.rs/page/magazine/sr/story/411/film-i-tv/3930857/dara-iz-jasenovca-vilm-premijera-22-oktobar.html

 

navodi: „Danas se obilježava 75 godina od proboja posljednjih zarobljenika iz logora Jasenovac. Za točno šest mjeseci od tog povijesno važnog nadnevka, za 22. listopada planirana je premijera … igranog filma „Dara iz Jasenovca”… o stvarnim i tragičnim događajima u jednom od najstrašnijih koncentracijskih logora u Europi koji su ostavili duboke ožiljke u našem narodu i na ovim prostorima. Snimana na temelju autentičnih svjedočanstava preživjelih logoraša, Dara iz Jasenovca, drama i prvi igrani film na temu logora Jasenovac, osvrće se na razdoblje godine 1942., kada poslije velike ustaško-njemačke ofenzive na Kozari lokalno stanovništvo masovno završava u koncentracijskim logorima. Među njima je i dvanaestogodišnja Dara sa svojom majkom i dva brata. O sudbini oca ne znaju ništa. Užas koji će preživjeti u logoru smrti učinit će da odraste preko noći. Darinu majku i starijeg brata ubijaju, a poslanje njezina života postaje sačuvati život mlađeg brata u neljudskim uvjetima gdje djeca svakodnevno umiru od bolesti i gladi i gdje ih surovo ubijaju. Priča Dara iz Jasenovca prikaz je sudbine samo jednog djeteta s Kozare za tisuće i tisuće nepoznatih i u stvarnosti tragičnijih.“ Tu se još navodi da je prvi dio filma sniman na lokaciji sela Kolut u blizini Sombora, gdje je za potrebe snimanja zgrada stare ciglane s upravnim objektom pretvorena u zloglasni logor Jasenovac, a drugi dio na lokalitetima Bele Crkve.“

Neutralni izvori na engleskomu dostupni na internetu, kao što je Wikipedija, a koji svi svoje informacije crpe iz etabliranih izvora, navode da je riječ o prvom dugometražnom filmu koji se bavi „ratnim zločinima i strahotama koje su se događale u koncentracijskom logoru Jasenovac u II. svjetskom ratu, koji je bio sastavni dio Holokausta i šireg genocida nad Srbima u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj“.

Iz američkih izvora doznaje se da je premijera filma bila planirana za početak 2020., kako bi komemorirala 75. obljetnicu bijega preostalih zatvorenika iz logora g. 1945., no da je zbog Covida-19 premijera odgođena najprije za 22. listopada 2020., a zatim još jednom, za sredinu 2021., opet zbog koronavirusne epidemije. Film je Srbija kandidirala za nagradu Zlatni globus za najbolji film u vrsti drame, a mlada glumica Čekić predložena je na razmatranje za nagradu Zlatni globus za najbolju glumicu u toj vrsti filma.

Zašto HAVC ne ulaže u hrvatske povijesne filmove?

Doznajemo i to da su se „hrvatski mediji žalili na to da Hrvatski audiovizualni centar (HAVC) ne ulaže u povijesne filmove, za razliku od Filmskog centra Srbije (FCS), koji su optuživali zbog toga što će se film koji ’prikazuje Hrvate kao loše’, s Vjekoslavom Luburićem kao jednim od njegovih glavnih likova, prikazivati širom svijeta. Pritom su pak odavali priznanje Antonijeviću i Drakulićki, koji su za njih ’kvalitetan redatelj i kvalitetna scenaristica’, a isto tako i filmskoj produkciji.“ Citirani izvor pritom se poziva na članak iz beogradskih „Večernjih novosti“, u kojem se na temelju izjava neimenovanih filmskih djelatnika iz Hrvatske kaže: „Hrvatski mediji zapomažu jer Zagreb ne ulaže ništa, dok Srbija podupire domaću kinematografiju“. Iz američkih izvora na međumrežju doznajemo i to da „s ovim filmom ima problema zbog njegovih neuvijeno protuhrvatskih i protukatoličkih elemenata, koji su više nego očito stavljeni u funkciju podjarivača sadašnjih sukoba između Srba i njihovih susjeda“.

O časopisu „Variety“

„Variety“ je, kao navodi hrvatska Wikipedija, američki zabavni časopis u vlasništvu Penske Media Corporation. Osnovao ga je Sime Silverman u New Yorku g.1905. kao tjednik, a 1933. dodao je „Daily Variety“, dnevni list, te preselio sjedište u Los Angeles, kako bi pokrio i teme iz filmske industrije. Časopis je bio toliko utjecajan tijekom prve polovine 20. stoljeća da je dobio nadimak „Biblija kazališta“. Naravno, sve se više bavio filmom kako je film jačao i bivao sve popularniji u usporedbi s kazalištem.

Časopis ima već dugo i svoju web stranicu, pod nazivom Variety.com, na kojoj se mogu pronaći novosti iz svijeta zabave, filmske recenzije, videozapisi, galerije fotografija, statistike o zaradi filmova (tzv. box-office), kalendari s filmskim festivalima i arhiv svih izdanja tog časopisa od početka do danas. Dnevno izdanje časopisa posljednji se je put pojavilo 19. ožujka 2013. 

Prikaz recenzije filma „Dara iz Jasenovca“ u časopisu „Variety“, s komentatorskim umetcima

Recenziju o filmu napisao je i u „Varietyju“ objavio Jay Weissberg, pod naslovom „Igrani film o Holokaustu s upitnim namjerama“ [A Holocaust Movie With Questionable Intentions

https://variety.com/2021/film/reviews/dara-of-jasenovac-film-review-dara-iz-jasenovca-1234890745/

Jay Weissberg filmski je kritičar koji je u istom glasilu već objavio niz ocjena

https://variety.com/author/jay-weissberg/

koje mnogi citiraju u drugim glasilima.

U podnaslovu te recenzije urednik je istaknuo njezinu glavnu ocjenu: „To što je Srbija kandidirala za Oscar slabo je zakrabuljena propaganda, u kojoj se cinično upotrebljava Holokaust kako bi se promicala problematična nativistička (domorodačka) agenda.“

Citirajmo dijelove recenzije:

“Nije li to bilo već davno kada se vodila čestita rasprava o tomu zašto postoji tako mnogo filmova o Holokaustu? Nedvojbeno, neki od njih dosežu izazov postavljen pozivom ’nikada zaboraviti’, no mnogi od njih postoje zato što je tržište pokazalo da se Holokaust prodaje. Filmovi ove druge kategorije trivijaliziraju stvari time što ih čine senzacionalnima, što diraju u napete strune lagahnim gudalom kojeg se akordi kreću između jezivoga i slatkastoga. Podskup skupine takvih filmova zamata u sebe problematičnije ciljeve u svom ciničnom razumijevanju tržišta, služeći se Shoahom [Šoaom, Holokaustom, Pomorom Židova] kako bi se ostvarivale agende koje imaju malo toga zajedničkoga s razumijevanjem nepojmljivoga.

Svjedočanstvo je to bijedne kukavnosti industrije o Holokaustu kada nezakrabuljeni proizvod srbijanske nacionalističke propagande kao što je film Petra (Predraga) Antonijevića ’Dara iz Jasenovca’, odjeven u odjeću koncentracijskog logora, ne može pronaći distribuciju izvan njegove rodne zemlje. Manje je iznenađujuće da je on kandidirat za razmatranje za Oscara.

Pođimo od činjenica: Hrvatske fašističke vlasti tijekom II. svjetskog rata, ustaše, bili su ubojički razbojnici potaknuti od moćnih članova Katoličke crkve. Notorno poznati po svom neobuzdanom sadizmu, ustaše su za metu imali Srbe te Židove i Rome, a sebe su modelirali po svojim nacističkim saveznicima te su propagirali politike ’mi protiv njih’, kojih su se dobro zasađeni otrovni korijeni ponovno pojavili u punoj snazi s raspadom Jugoslavije u 1990-ima. 

Jednako nedvojben, jasenovački kompleks bio je notoran među logorima smrti zbog jezive okrutnosti njegovih zapovjednika i njihovih podređenika. Približno 80.000 zatočenika, većinom Srba, bilo je ondje pobijeno između 1941. i 1945., no iako to ime [Jasenovac] zauzima važno mjesto u srbskoj psihi, ono, kao što znamo, nije nikada dosad bilo u žarištu nekog fikcijskog filma.“

Komentatorski umetak

Pisac recenzije, nedvojbeno kvalificiran kao filmski kritičar, polazi od iznesenih historiografskih „podataka“ kao neupitnih i nedvojbenih. Ni prvi ni posljednji koji tako postupa, iako zasigurno nije nikakav povjesničar, a još manje znalac onoga što se ’ovdje kod nas’ tada, prije i poslije doista događalo. 

Da su Srbi ili Jugoslaveni snimili igrani film o Jasenovcu prije 50 godina, brojka pobijenih vjerojatno bi iznosila 760.000 te bi se i Weissberg zacijelo na nju pozvao. Na brojku „samo“ osam puta veću od današnje hrvatski-službene (ona je bila yugo-srbsko-službena). Tada su naime autora ovih redaka, u sedmom razredu osnovne škole, vodili u Jasenovac, gdje je službeno svima utuvljivano u glavu da su ustaše ondje pobile 760.000 nedužnih ljudi. Dijete u toj dobi, odgojeno da ne laže, ne može povjerovati da bi tako krupnu laž itko mogao proizvoljno izmisliti i tako uvjerljivo, u muzeju sa svim onim groznim spravama za ubijanje, propagirati. 

A lažima su se srbske, isto tako jugoslavenske, institucije, posebice istaknuti „istoričari“ i prelati Srbske pravoslavne Crkve, doista „proslavili“: u izraelski Yad-Vashem htjeli su ne tako davno ugurati podatak o 800.000 pobijenih u Jasenovcu. U domaćoj pak (bivšoj jugoslavenskoj) i stranoj javnosti ti su „podatci“ odnosno procjene sezali u kategoričkim javnim iskazima i do „jedan milion“, do „milion i po“, pa i do „dva miliona pobijenih Srba“. 

Takvo što zdrav i neiskvaren razum ne može razumjeti. Kao što ne može razumjeti kako to da se poslije, nitko nikada nije ispričao za sve te laži, da ih nije javno demantirao, da se nije posuo pepelom ili da koga zbog takvih laži nisu na nekom javnom trgu „objesili o kandelabar“, kako bi nekoć pradavno napisao revolucionarni Krleža. Sada je naime brojka „službeno“ utvrđenih žrtava u Jasenovcu spala u samostalnoj hrvatskoj državi na nešto više od 80.000, i na tu brojku mnogi se u inozemstvu pozivaju kao na neupitnu. A ona je nedvojbeno preuveličana, i to višestruko, možda i mnogostruko uveličana, uzme li se u obzir ne samo ono što danas tvrde mnogi, nego i ono što su još 1980-ih tvrdili neki povjesničari, među kojima i dr. Franjo Tuđman, statističari i ostali. 

O današnjim osporavanjima te brojke, pa i samog Jasenovca kao „logora smrti“, mogli smo posljednjih godina čitati mnogo znanstvenih i stručnih članaka, vidjeti nebrojeno arhivskih dokumenata (osobito onih najvišega ranga iz arhivske građe skrivene u Beogradu) koji pretvaraju u prah i pepeo gotovo sve „službene“ podatke i uvriježene kvalifikacije toga logora. No sve te povijesne dokumente oficijelna (???) historiografija prezire i mrzi. A vlasti u Hrvatskoj žele sada nekakvim „protokolima“, opozicija pak dopunama kaznenog zakona, progoniti, zabranjivati i kažnjavati iznošenje rezultata istraživanja koji se ne poklapaju sa „službenima“… Opet smo suočeni sa „službenim državnim procjenama“, a istraživanja i provjere podataka svim se silama sprječavaju i dezavuiraju… No to nije tema ovoga osvrta.

Nastavak recenzije

Weissberg nastavlja svoju recenziji ocjenom kako „ništa od rečenoga [o Jasenovcu i NDH] nije prijeporno“ te kako „samo netko tko je lišen etike može dokazivati kako su na objema stranama postojali ’dobri ljudi’“ (on kao da nije gledao film „Schindlerova lista“, ili ne zna tko je u stvarnosti bio Schindler, nacistički časnik), a onda nastavlja:

„Tvorci ’Dare iz Jasenovca’ stavljaju naglasak na to da scenarij dolazi iz svjedočanstva svjedoka, služeći se tom ’provjerenom i istinitom izjavom’ kako bi se zaštitili od kritike: To se [doista tako] dogodilo, dakle mi smo nedodirljivi. No problemi s tim filmom unatoč tomu dvoslojni su: Njegov protuhrvatski, protukatolički nativizam (domorodaštvo) neprikriveno je smišljen kao razjarujuća hrana za sadašnje raspre između Srbije i njezinih susjeda, dok njegovo uživanje u zornu dočaravanju sadizma, suprotstavljenoga dječjoj nevinosti, odguruje ustranu svaku pomisao na pogibelji nacionalizma, ubojičkog rasizma i genocida, nadomještajući sve to jeftinom senzacijom i sentimentalnošću.

Film započinje prikazom više obitelji koje idu u maršu do stočnih vagona, a 10-godišnja Dara Ilić (Biljana Čekić) pita svog starijeg brata Jovu (Marko Pipić) zašto nisu tamo stjerani i njihovi hrvatski susjedi, kad već izgledaju isti kao i oni. Tjelesno sposobni muškarci bili su odvedeni nešto prije, a majka djece Nada (Anja Stanić Ilić) ostala je sama da pazi na njih i na njezino tek prohodalo dijete Bube. Na postaji prekrivenoj svastikom, o. Miroslav Filipović-Majstorović (Vuk Kostić) odvaja bolesne i starije, a kada vlak polazi, Dara svjedoči kako taj svećenik hladnokrvno ubija iz puške te koji su ostali.“

Pisac recenzije (film ionako ne ćemo gledati) sažeto prepričava što se dalje događa: 

„Nedugo nakon što su zatočenici pristigli u Jasenovac, zapovjednik logora Maks Luburić (Marko Janketić) organizira ’zabavu’ za nacističkog časnika koji je tu u posjetu, s glazbenim stolcima, tako da svakomu tko god ne nađe mjesto u stolcu biva prerezan grkljan od logorskog službenika Ane Vrbana (Igor Djordjević), koji se služi stravičnom napravom od lisičina i noža, kakva je dokumentirana u logoru. Dok Dora gleda pištanje krvi, Maksova polusestra Nada (Alisa Radaković) toliko se spolno uzbuđuje nad klanjem da ona i njezin muž Dinko Šakić (Petar Durdivić) ulaze u auto, a njihovo svršavanje sinkronizirano je s Antinim ubodima nožem. Istančanost nije redateljeva vrlina.

Sljedeći dan, Nada i Jovo bivaju ustrijeljeni te umiru, ali ne prije no što ona ne utisne u Daru osjećaj potrebe da ostane snažna i da uvijek pazi na svog malog brata. Djevojčicu na sreću uzima pod zaštitu židovska zatvorenica Blankica (Jelena Grujčić), koja čini sve što može kako bi zaštitila nju i Bubea od stražara i časne sestre čije lice izgleda kao sjekira (Tatjana Kecman), a čija je okrutnost ravna onoj službenika u logoru. Iako to nitko ne zna, otac te djece Mile (Zlatan Vidović) nalazi se u susjednoj podružnici logora, u Gradini, a zadužen je skupa sa židovskim zatvorenikom za izbacivanje mrtvih tjelesa.“

Tu se prikaz radnje zaključuje, a auktor – koji je film ocijenio online iz Rima 13. siječnja – prebacuje se na završnu ocjenu pa kaže:

„Kada ’Dara iz Jasenovca’ ne bi imala suvremeni kontekst, bila bi to samo još jedna nemodulirana drama o Holokaustu koja se služi nasiljem na isti način kao nebrojeni filmovi o serijskim ubojicama. No background [ono što stoji u zaleđu] ne može se izbjeći, a u ovom slučaju srbsko-nacionalistička upotreba Jasenovca kao poziv na okupljanje oko srbskog žrtvarenja tijekom stoljećā pretvara taj film u propagandu. Znanstvenik Jovan Byford uvjerljivo je detaljno pokazao kako je povezivanje srbskog stradanja sa Šoom dugo bio trik kako bi se priskrbilo međunarodno suosjećanje i legitimiziralo teritorijalnu ekspanziju pod ruku s rasističkim politikama, a to je točno ono u što se ’Dara’ uklopila. Povrh toga, stavljanje Ilićeve obitelji u Mirkovce znači podjarivanje protuhrvatskih brigada uzme li se u obzir to da to mjesto ostaje gorkim poprištem sukobljavanja nakon genocidnog razbijanja Jugoslavije. Film o Holokaustu koji bi bio smišljen tako da dodaje gorivo za razbuktavanje neprijateljstva prema Nijemcima danas, bio bi strogo osuđen; ne priznati iste takve probleme ovdje znači hotimice biti slijep.“

Dodatnu estetičku ocjenu nekih prizora iz filma nije potrebno ni citirati, zato što i ono što je tehnički dobro u filmu režirano Weissberg ocjenjuje kao „otrcano“.

Ukratko

Ukratko, može se primijetiti da je srbskoj propagandističkoj filmskoj i svoj ostaloj produkciji iz središta u kojem se sve ocjenjuje ovom recenzijom poručeno da je bilo dosta „šlepanja“ velesrbskog šovinizma i ’govora mržnje’ uz Holokaust i Židovstvo, da je bilo dosta srbskoga propagandističkog zlorabljenja Holokausta za vlastite niske ciljeve, a pogotovu da je bilo dosta podjarivanja srbskoga nacionalizma danas i izazivanja novih mržnji prema susjedima, napose Hrvatima i katolicima. 

Onih pak susjeda koji ne žive u razumijevanju s tako usmjerenom i tako ’naštelanom’ Srbijom sve je više: Osim ’dežurnih’ Hrvata, tu su već dosta dugo muslimani-Bošnjaci, pa kosovski Albanci, a sada su to već i samosvjesni Crnogorci. Nastavi li Srbija dosadašnjim mitomanskim kursom, lako je moguće da će se broj susjeda koji tobože „mrze Srbe“ odnosno s kojima „stradalačko“ i „žrtvenjačko“ Srbstvo ima „neraščišćenih“ povijesnih računa i dalje povećavati.

A o Jasenovcu, Hrvatima i percepciji Hrvatske i hrvatskog naroda u svijetu dovoljno je, da se svi dobro zamislimo, natuknuto već u uvodu u ovaj prikaz. Poruka svim hrvatskim domoljubima i pregaocima koji imaju svoje mišljenje i stajalište o svemu, koji znaju kako stvari zapravo stoje i koji misle da se sve može preko noći ispraviti i postaviti ’kako Bog zapovijeda’ samo kada bi se njima dalo vlast, moć ili položaje u posjed bila bi da hrvatska država nije doduše nipošto na razini onoga što smo od nje očekivali i što se od nacionalne države svagdje očekuje, no da ni njihova međusobna uvjeravanja o stvarnoj povijesnoj istini najčešće ne prelaze kućni ili usko-domovinski prag. 

Dominiraju na sve strane neke drukčije „istine“ u Hrvatskoj, dok vani dominiraju još gore i nepovoljnije „istine“ o nama. Svijet nas percipira kako nas percipira, i iz takve percepcije derivira mnogo toga, ne samo zaključke i spoznaje o prošlomu, nego i koncepcije o budućnosti narodā „na ovim prostorima“. 

Što učiniti da se stanje bitno promijeni nabolje, to je pitanje za ozbiljna razmatranja i za vrlo ozbiljan i odlučan i odgovoran angažman u realnim kontekstima, a ne za junačno hrvatovanje i samodokazivanje pred nama samima što je „prava istina“, ili za neiscrpno kukanje i jamranje kako nas toliki drugi „ne vole“. 

Uostalom, tko koga drugoga u ovomu bezdušno-velikom svijetu svakovrsnih opipljivih i vrlo sebičnih interesa, pohlepe, želje za dominacijom i drugih mračnih nagnuća, strategija i politika uopće „voli“ i kada izgleda da ga voli?

 

 Zdravko Gavran/Hrvatsko nebo

Facebook komentari

komentara