Neka se, radi spomena na hrvatske žrtve, osnuje „Hrvatska liga“!

Antifašistička liga i dvadesetak udruga civilnog društva – među kojima su Srpsko narodno vijeće, Documenta te Zagreb Pride – zatražile su da što prije počne saborska procedura donošenja zakona o zabrani i kaznenom kažnjavanju upotrebe ustaških obilježja i znakovlja, nijekanja koncentracijskih logora i veličanja ustaških zločinaca. Povodom Međunarodnog dana sjećanja na žrtve Holokausta, udruge su zatražile od Ministarstva branitelja da prestane financirati Društvo za istraživanje trostrukog logora Jasenovac, od Skupštine Grada Zagreba da se na spomeniku žrtvama koji se gradi u središtu Zagreba istakne natpis:  “Žrtvama nacističkog i ustaškog režima. 1941. – 1945.“ na latinici, ćirilici, te na romskom i hebrejskom jeziku, od Ministarstva znanosti i obrazovanja da se poboljša nastava o Holokaustu u školama, od Vlade da financira organizirane školske posjete Spomen-području Jasenovac, od Hrvatske televizije da prikaže dokumentarnu seriju  “Nezavisna Država Hrvatska“ scenarista Hrvoja Klasića i redatelja Miljenka Bukovčana, a od Državnog odvjetništva da djelotvorno postupa prema kaznenoj prijavi Antifašističke lige iz 2016. protiv Jakova Sedlara, redatelja dokumentarnog filma  “Jasenovac – istina“, zbog kaznenog djela javnog poticanja na nasilje i mržnju. 

Logično bi bilo da se osnuje neka Hrvatska liga koja će zatražiti da što prije počne saborska procedura donošenja zakona o zabrani i kaznenom kažnjavanju upotrebe jugoslavenskih, komunističkih i velikosrpskih obilježja i znakovlja, nijekanja jugoslavensko-komunističkih i velikosrbijanskih logora i veličanja jugokomunističkih i velikosrpskih zločinaca. Trebala bi i zatražiti da se financiraju povijesna istraživanja o svim temama koje nisu dovoljno rasvijetljene iz naše bliže i dalje prošlosti, da se izgradi spomenik žrtvama jugoslavenskog komunizma i velikosrpstva u središtu Zagreba te da se istakne natpis: „Žrtvama jugoslavenskog, komunističkog i velikosrbijanskog terora 1918. – 1941., 1945. – 1990., 1990. – 1995.“ na hrvatskom i svjetskim jezicima, da se poboljša nastava o hrvatskim stradanjima u školama, da se financiraju organizirani školski posjeti Bleiburgu, Macelju, Širokom Brijegu i brojnim drugim mjestima stradanja Hrvata u Domovinskom ratu kako u Hrvatskoj tako i u Bosni i Herecegovini, isto tako tijekom povijesti (Krbavsko polje, Zrin, Siget, Senj, Jajce, Sisak itd.), da Hrvatska televizija počne prikazivati hrvatske sadržaje i da Državno odvjetništvo djelotvorno postupa prema ratnim zločincima iz Drugog svjetskog rata, iz poraća i razdoblje do 1990. te onima iz razdoblja Domovinskog rata. 

Ljudi koji su izgubili u progonima članove svoje obitelji ili rodbine ili svoje prijatelje za vrijeme ili od režima NDH imaju dakako pravo i danas o tome govoriti i zbog toga se osjećati povrijeđenima. Ali nemaju pravo na temelju toga oduzimati hrvatskom narodu pravo da bude slobodan, suveren i svoj na svomu te da komemorira sve svoje žrtve i podsjeća na zlosilja drugih! 

I još nešto: davne žrtve ustaškog režima ne mogu niti smiju poništiti žrtve jugoslavensko-komunističkog i velikosrbijanskih režima i njegovih oružanih snaga. Takvo što doživljavali smo 45 godina u Jugoslaviji! A ovo je ipak slobodna i samostalna hrvatska država. Ili nije? 

MO/Hrvatsko nebo