Nenad Piskač: Uvod u protokolarni zločin iz mržnje

0

 

 

Prilog javnoj raspravi o Protokolu o postupanju u slučaju zločina iz mržnje

 

0.

Uvod

U razdoblju kad su država i nacija suočene s dvije velike krize, bioterorističko-zdravstvenom i serijom katastrofalnih potresa, hrvatsko-srpska Vlada Republike Hrvatske uvodi u prvi plan tzv. „zločin iz mržnje“. Njezin Ured za ljudska prava i prava nacionalnih manjina u javnu je raspravu poslao Protokol o postupanju u slučaju zločina iz mržnje

 

https://esavjetovanja.gov.hr/Econ/MainScreen?entityId=15756

 

Analizu Protokola prepustimo pravnim, ustavnim, psihološkim, psihijatrijskim i drugim stručnjacima mjerodavnim za područje čuvstva „mržnje“. Stvar sa „zločinom iz mržnje“ (uključuje prekršaje i kaznena djela) poprilično je mutna zdravoj pameti u tolikoj mjeri da vjerojatno zahtijeva novu „interpretativnu izjavu“ predsjednika vlade A. Plenkovića (HDZ), ili barem B. Miloševića (SDSS), njegova zamjenika zadužena za ljudska prava

Vidi Dnevni bljesak

Kažnjavanje „govora mržnje“ – prijetnja slobodi izražavanja

 

Vladajuće stranke, HDZ i SDSS, uoči izbora nisu obećale biračima navedeni Protokol.

1.

Polazište

Ovdje ćemo se osvrnuti na temeljno znanje o mržnji sadržanom u kršćanskoj uljudbi, te na nekažnjeni velezločin počinjen iz nacionalne i vjerske mržnje u razdoblju velesrpske agresije. Pritom treba biti svjestan činjenice da se EU odrekla kršćanskoga Boga, time i kršćanske uljudbe – uz grčku kulturu i rimsko pravo jednoga od tri temelja na kojima stoji zapadna civilizacija. Ona ne reagira na suvremene progone kršćana u svijetu i na zločine iz mržnje počinjene protiv njih. S druge strane nameće sama sebi nova i nova pravila. Takva nametanja sadržaja koji ne proizlaze iz temelja i duše Europe, niti iz nacionalnih zakonodavnih tijela i zakonodavstava, poprimaju različite forme. Vidimo ih u posljednje vrijeme zamotane u „konvencije“ (npr. Istanbulsku), „kompakte“ (npr. Marakeški), a sad i u „protokole“. Protokol upućen u javnu raspravu prinos je agendi novoga svjetskoga poretka. Oltar toga poretka očekuje od pokornih političkih elita odobravanje, prihvaćanje i instaliranje te agende, koja nije prošla, niti smije proći demokratsku provjeru.

2.

Postupovnik

Protokol je dogovoren i usvojen postupak kojega treba primijeniti i po njemu postupati u nekoj situaciji ili događaju. Protokol je dokument o postupanju. Postupovnik. Protokol, kao i konvencije i kompakti, (još) nije zakon, premda njihovi donositelji, stječe se dojam, pomoću njih nastoje stvoriti pravila globalnoga poretka važeća za sve i svakoga, koja nadilaze zakone, ustave i države. Štoviše, zakoni i ustavi bi se trebali pisati ili uskladiti s duhom takvih dokumenata, bez obzira što demokratska većina u neovisnim državama o nekom pitanju reguliranom „konvencijama“, „kompaktima“ i „protokolima“ – mislila.

3.

Prethodni sporazum za konačni ugovor

Francuska riječ protocole znači zapisnik, pravila ceremonijala, prvi zalijepljeni list službenoga svitka papirusa. Protokoli su se dosad koristili u međunarodnom pravu, diplomaciji i komunikacijskoj tehnologiji. Sada se, kako vidimo, koriste i na području ljudskih čuvstava. Time se „mržnju“ nastoji unificirati, unitarizirati, globalizirati i centralizirati. Protokolarna penetracija u nacionalna zakonodavstva poniženje je nacionalnim zakonodavstvima koja se tretiraju kao nekompetentna. Protokol u međunarodnom pravu predstavlja, među ostalim, i naziv za prethodni sporazum koji služi kao osnova za konačni ugovor. U tom pogledu legitimno je pitanje: Što je u području „mržnje“ konačni ugovor? Navedeni Protokol čuvstvo mržnje prebacuje s područja medicinskih znanosti putem političkih elita u pravni poredak.

4.

Protokol može biti dobar ili loš, potreban ili nepotreban

I protokoli, kao i sve drugo što čovjek izmisli, mogu nastati iz mržnje, pa i predstavljati sam zločin iz mržnje, prijezira i diskriminacije. Primjerice, ako su protokoli motivirani suprotivo općemu dobru i vrjednotama, ako propisuju postupanje suprotivo ustavom zajamčenim slobodama i pravima, prema nacionalnoj državi, prema određenoj vjeri ili religiji, prema određenom narodu ili skupini naroda, prema većini ili nekoj od nacionalnih manjina unutar državnoga korpusa. Protokol sam po sebi nije govor ljubavi. On može biti dobar ili loš, potreban ili nepotreban. Uzmimo aktualni primjer iz prakse: Protokol o postupanju u svezi potresa pokazao se na Banovini toliko lošim da je šef Vlade višednevno kašnjenje u postupanju po protokolu morao naknadno zakrpati uz pomoć dosad svijetu nepoznate primjene u hitnim situacijama „načela postupnosti“ – iza kojega je prikrio loš protokol ili lošu provedbu dobroga protokola. Drugi je primjer lošega protokolarnoga postupanja činjenica da su resursi Civilne zaštite, primarno zadužene za prirodne katastrofe, mjesecima angažirani u „borbi protiv nevidljivoga neprijatelja“. Kad se dogodio potres tradicionalna građanska i kršćanska solidarnost morala je zakrpati nedostatak resursa Civilne zaštite zajedno s protokolom o postupanju u otklanjanju tragičnih posljedica potresa.

5.

Zločin iz bilo kojega osjećaja oduvijek je zločin

Mržnja je, kažu psiholozi, osjećaj. Čuvstvo. I to „najdestruktivniji i najrazorniji osjećaj u povijesti ljudske prirode“. U ljudskoj je prirodi mnoštvo čuvstava. Zločin motiviran bilo kojim i dosad je u pravno uređenim državama bio zločin. Mržnja je, govori se tako već duže vrijeme – u porastu. Toliko je narasla da se, vidimo to svakako kod nas, njome odozgo prema dolje etiketira (kao u Jugoslaviji, kad se nepodobne, politički nekorektne, etiketiralo kao mrzitelje partijski nametnutoga „bratstva i jedinstva“). U novije doba uvriježio se pojam „kultura mržnje“. Mišljenje je psihologa da „mržnja ima ozbiljne posljedice kako na zdravlje nacije, tako i na emocionalno, psihičko i fizičko zdravlje pojedinca“.

6.

Zavist – mržnja – ubojstvo

U perspektivi biblijske teologije mržnja je suprotiva ljubavi. Mržnja postoji otkad i čovjek. Prva braća, Kain i Abel, bila su zahvaćena mržnjom. Iz nje je došlo do bratoubojstva. Mržnja je sotonskoga podrijetla, prethodi joj zavist, a vodi prema ubojstvu. Svijet je žrtva mržnje. Još bliže: pravednik je predmet mržnje. Predmetom mržnje osim osoba mogu biti i narodi. Ukratko, mrzi se onoga koga Bog ljubi. Mrzeći onoga koga Bog ljubi, mrzitelj (stvorenje) u konačnici mrzi Boga – Stvoritelja.

7.

Kršćanski je ljubiti bližnjega

Starozavjetno zakonodavstvo nalaže smrtnu kaznu za ubojicu iz mržnje, no, istodobno ublažava praksu krvne osvete ustanovom gradova pribježišta. U novozavjetnoj kršćanskoj predaji visoko je uzdignuta zapovijed – ljubiti bližnjega. To proizlazi iz toga što je Bog ljubav Oca, Sina i Duha Svetoga, on ljubi sve što je stvorio. On iz ljubavi prema stvorenju mrzi idolopoklonstvo čije god bilo, licemjerstvo, grabež i zločin, krivokletstvo, otpuštanje žena, nasilništvo, svakoga tko čini zlo. No, Božja „mržnja“ nije zlopamćenje, želja za nasiljem ili uništenjem grješnika. Kršćanin mrzi grijeh, ali ne i grješnika.

8.

I Krist je umro zbog zločina iz mržnje

Krist je došao u svijet prožet mržnjom. I sam postaje predmetom mržnje. Mrze ga jer mu zavide zato što je Božji Sin – izabranik, zato što je pravednik i zato što izraelske vođe žele samo za se zadržati Božje izabranje. On se suočava s različitim oblicima mržnje – sve do bezrazložne mržnje. Krist na kraju umire zbog mržnje koja preko njega „puca“ na samoga Boga Oca, stvoritelja Neba i Zemlje. Ubojstvo Krista raspinjanjem na križu jest zločin iz mržnje. Vladin Protokol upućen u javnu raspravu ne poziva se na tu istinu. Time se ignorira katolička većina i „načelom postupnosti“ (A. Plenković) uspostavlja prevlast manjine nad većinom.

9.

Ljubav je kršćanski odgovor na mržnju

Kristove učenike mrzit će zbog njegova imena i zbog toga što ga slijede. Za razliku od agende novoga svjetskoga poretka, biblijska teologija tumači kako svijet mrzi kršćane zato što nisu od ovoga svijeta. Novom poretku trebaju ljudi od ovoga svijeta. Kršćani znaju da Bog i svijet nisu dokraja spojivi. No, prema drugim ljudima, ne smije biti mržnje, pače, ljubav je jedino pravilo, kršćanski imperativ, načelo. Ono vrijedi i u odnosu prema neprijateljima. Za kršćane vrijeme Kainove mržnje s Kristom je definitivno prošlo. Samo ljubav daje život i čovjeka čini sličnim Bogu. Kršćanski je odgovor na kulturu mržnje – civilizacija ljubavi.

10.

Mržnja prema pravedniku Stepincu

Hrvatski katolici na primjeru blaženoga mučenika Alojzija Stepinca mogu pobliže upoznati mnoštvo oblika ponašanja iz mržnje s pripadajućim zločinima – sve do Stepinčeve smrti godine 1960. Ta se mržnja mrzitelja nastavila do naših dana kad se iz mržnje prema njemu pokušava spriječiti njegovo proglašenje svetim. Mržnja prema Stepincu u mnogim se slučajevima prelijeva i na mržnju prema hrvatskome narodu i njegovoj državi. U slučaju mržnje prema Stepincu možemo vidjeti ne samo mržnju na djelu usmjerenu na pravednika, već i to da mrzitelj može, osim osobe, postati i političke stranke, državna politika, sama država, pa čak i neka Crkva.

11.

Nedavna iskustva s mržnjom i mrziteljima

Hrvatski narod u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini dramatično se i tragično suočio s nacionalnom i vjerskom mržnjom u velelesrpskoj agresiji koju je počinilo više mrzitelja: dvije države (Srbija i Crna Gora), Jugoslavenska narodna armija i pobunjeni dio srpske nacionalne manjine. Mržnja prema Hrvatskoj i Hrvatima sustavno je provođena. Postala je i do danas ostala sastavnim dijelom državne politike države Srbije. Kako bi se pospješila, ubrzala i mobilizirala mržnja, agresija i zločini iz mržnje, korišteni su psihijatri (J. Rašković, R. Karadžić…), akademici (V. Krestić…), političari (S. Milošević, V. Šešelj, B. Plavšić, M. Paspalj, B. Lončar…), liječnici (V. Stanimirović), visoki časnici (B. Adžić…), svećenici (patrijarh Pavle…), novinari (M. Lazanski…) i nametatelji mržnje drugih struka. Preduvjet za ubojstvo hrvatske države i naroda bio je usađivanje sveopće mržnje prema objektu mržnje (Hrvatima katolicima) i izazivanja osjećaja straha (među Srbima svetosavcima) od objekta planirane agresije. Mržnjom se, povijesno nas iskustvo uči, može manipulirati za sasvim određene političke, teritorijalne, imperijalne ili druge interese. Mržnja je oružje u rukama Zla. Zločin iz mržnje može se počiniti i kad zločinac u trenutku počinjenja zločina ili pripreme za planirani zločin, izravno ne kaže da zlo čini iz mržnje. U pripremi i izvršenju agresije agresor je termin „mržnja“ često puta skrivao terminom vlastite „ugroženosti“, a tijekom Jugoslavije mržnju je skrivao optužujući Hrvate za nasrtaj na „bratstvo i jedinstvo“.

12.

Mržnja i međunarodna tijela

Potaknuvši oružani sukob Hrvata i muslimana u Bosni i Hercegovini, međunarodna je zajednica inicirala međusobnu mržnju i nepotreban sukob između dvaju konstitutivnih naroda, koji su se referendumom izjasnili za samostalnu državu Bosnu i Hercegovinu i koji su se u početku agresije oduprli agresoru navedenom u točki 11. Tim manevrom u kojemu se manipuliralo mržnjom zbog podjele BiH, agresoru je dopušteno uzeti pola Bosne i Hercegovine stečene agresijom, etničkim čišćenjem i genocidom. Pritom se sustavno lagalo da su Hrvati krivi za podjelu BiH. Od zla mržnje nije imuna ni tzv. međunarodna zajednica, njezini predstavnici i međunarodne organizacije.

13.

Mržnja prema istini također je zločin

Mrziti se može i istinu. Iz mržnje prema istini velesrpska agresija prepjevana je u „građanski rat“ s pripadajućom „podjelom krivnje žrtve i agresora“. Može li se podvesti pod zločin iz mržnje pristajanje na razoružanje napadnute Hrvatske i zalaganje za embargo na uvoz oružja napadnutom narodu? Može, no Protokol ne govori o politici mržnje. Stoga je opravdano zapitati se hoće li biti proglašen mrziteljem i zločincem onaj koji zagovara povijesnu istinu umjesto političke korektnosti. Namjerava li Protokol na mala vrata uvesti „verbalni delikt“ poznat iz jugoslavenskoga doba preimenovan u „govor mržnje“?

14.

Mržnja, političari i politika

Mrzitelje pravednika može se prepoznati i među političarima. Poseban je problem kad mržnja postane državnom politikom i kad mrzitelj dosegne politički legitimitet uz pomoć kojega može lakše tlačiti prema komu goji osjećaj mržnje. Mrzitelj s političkim legitimitetom često se koristi lažima kako bi prikrio vlastitu mržnju ili zločin koji je počinio iz mržnje. On od laži nastoji ustoličiti konstruiranu istinu. Iz umjetno stvorene situacije konstruirane istine još je lakše provoditi politiku mržnje. Stoga je kod političara teško otkriti čuvstvo mržnje iako znamo da političari nisu imuni na mržnju i da je sasvim izgledno da i neke svoje odluke, čine, geste i postupke nadahnjuju mržnjom. Protokol, nažalost, ne spominje „politiku mržnje“ iako je Republika Hrvatska bila izložena brutalnoj „politici mržnje“ i „kulturi mržnje“, a otvoreno je pitanje u kojoj je mjeri i danas.

15.

Protokol bez ljubavi

Tekst Protokola Vladina ureda normativni je akt. Prinos hipernormativizmu. Poziva se na međunarodne konvencije, preporuke Europske komisije, odluku Ministarskog vijeća Organizacije za europsku sigurnost i suradnju, Povelju EU o temeljnim pravima, preporuke Agencije EU za temeljna prava, „te drugih institucija“. Protokol je, kako tvrdi njegov pisac, usklađen s „Nacionalnim planom za borbu protiv diskriminacije za razdoblje od 2017. do 2022. godine, kao i nadležnosti koja proizlazi iz Uredbe o Uredu za ljudska prava i prava nacionalnih manjina Vlade Republike Hrvatske“. Unatoč brojnim dokumentima na koje se poziva, Protokol ne spominje ljubav ni kao polazište, ni kao sredstvo borbe protiv mržnje, ni kao cilj ili ideal. Ljubavi u Protokolu nema. Kad bi Protokol u svojim člancima i odredbama spomenuo ljubav – 1. priznao bi Boga, koji jest ljubav, i 2. uhvatio bi svezu s kršćanskim korijenima Hrvatske i Europe. To pak nije realno očekivati od političke garniture na vlasti, s obzirom na to da je u prošlom mandatu, bez imalo ljubavi prema mišljenju, kamoli prema referendumu hrvatskih državljana, nametnula Istanbulsku konvenciju i Marakeški sporazum.

16.

Uzdizanje jednog od mnoštva čuvstava

Protokol nudi „tehnički“ pristup problemu mržnje i to samo kad je mrzitelj već počinio zločin. Ništa, dakle, ne rješava, ni u teoriji, a niti u praksi. Nema ni preventivnu ulogu. Njegova je jedina svrha baviti se: a) statistikom zločina počinjenoga iz samo jednoga ljudskoga osjećaja i b) analitikom, razvrstavanjem, arhiviranjem i slanjem prikupljenih podataka državnim i naddržavnim tijelima. Protokol ne zanimaju zločini motivirani ljubomorom, strahom, bijesom, tugom, depresijom, rezignacijom ili izazvanih ciljanom i sustavnom indoktrinacijom s lošim osjećajima osoba, ili ciljanog dijela populacije (mladeži, zaposlenih, nezaposlenih, umirovljenika, bolesnih…), ili nacionalnih manjina, cijelih naroda i država. Protokol je selektivan i dobra je podloga za ideologizaciju čuvstva „mržnje“, etiketiranje i osudu nepodobnih i izazivanje osjećaja ljutnje prema njegovu tvorcu. On izdvaja i uzdiže mržnju, a zapostavlja sve ostale ljudske osjećaje zbog kojih se čine zločini o kojima ne govori samo povijest zločina, već i ponajbolja klasična djela iz povijest književnosti.

17.

Put prema sprječavanju mržnje

Ako se želi prevenirati mržnju i boriti se protiv nje, njezinih učinaka i posljedica onda bi u Republici Hrvatskoj u ovom trenutku za održivu budućnost na dobro došla deklaracija o mjerama potrebnim za završetak tranzicije iz komunističkoga u demokratsko društvo, zakon o hrvatskom jeziku usklađen s Ustavom, zakon o suzbijanju četništva i srodnih mrziteljskih čimbenika, novi set nediskriminirajućega izbornoga zakonodavstva, protokol o postupanju državnih tijela prema hrvatskom iseljeništvu, protokol o sprječavanju suicida hrvatskih branitelja, zakon o lustraciji, konvencija o demografskoj revitalizaciji na opustošenim područjima, zakon o nerođenima, kompakt o dostatnoj poljoprivrednoj proizvodnji, zakon o zaštiti od štetnih utjecaja uvoznih lobija, sporazum suprotiv političkoj korupciji, protokol u slučaju bioterorističkog nasrtaja, zakon o obveznom vojnom roku… U uređenim državama prostor mržnje sužen je na pojedinačne mrzitelje u okviru fanatizma i radikalizma, a politiku mržnje na vrijeme se prevenira. Nikome se prethodni zločini iz mržnje ne honoriraju.

18.

Nepriznato stanje i oslobođenje od mržnje

U Republici Hrvatskoj djeluju političke snage izrasle na kulturi mržnje, politici mržnje i zločinima iz mržnje protiv nje. Bila bi loša praksa, poznata iz doba jugoslavenskih zabluda, da takve snage pišu protokole, sporazume, zakone i uspostavljaju ustavnopravni poredak iako su protiv njega, samo zato jer je hrvatski, iz mržnje ustale. Uzrok problema nikad nije rješenje problema. Kršćanski je put oslobođenja od mržnje: 1. priznati mržnju i zločine iz mržnje, 2. pokajati se i odreći se mržnje 3. zatražiti oprost od predmeta mržnje, 4. nadoknaditi štetu počinju zbog mržnje.

19.

Mržnja je bolest

Osobe zadojene snažnom, dugotrajnom i zadrtom mržnjom, izložene kontinuiranoj kulturi mržnje, u zdravstvenom su pogledu bolesne. Nacionalne manjine ili narodi zadojeni mržnjom prijetnja su miru. Države koje ignoriraju mržnjom zadojene (osobe, skupine, vjerske zajednice, stranke, pokrete…), ili ju potiču i koriste kao oružje – u jednakoj su mjeri odgovorne za prijetnju miru, zločin protiv mira i proizvodnju kulture mržnje. Protokol u tom pogledu – gromoglasno šuti. Čini se kako bi najbolje rješenje bilo vratiti mržnju tamo gdje spada – u medicinske znanosti, koje također muku muče s tim osjećajem budući da kod istraživanja mržnje, gotovo nitko ne želi priznati da mrzi.

20.

Epilog: Besposlen pop i jariće krsti

Ovaj Protokol je nepotreban Republici Hrvatskoj. Ako se želi uistinu boriti protiv mržnje i svih njezinih pojavnih oblika, onda bi Protokol trebalo iznova napisati s punom ozbiljnošću i osjećajem za objektivnu stvarnost, dokumentiranu prošlost i odgovornu budućnost. Ovakav kakav je pušten u javnu raspravu predstavlja vladin domaći uradak (zadaću) inozemnim učiteljima odnosno ideološkim mentorima. Druga mu je svrha besmisleno ispunjavanje nepotrebnih već usvojenih obrazaca, čime se pak izmišlja posao za prekobrojnu hrvatsku birokraciju u uredima i agencijama, toj vojsci stranačkih uhljeba na koju etablirane elite računaju na izborima, a između izbora ipak moraju nešto raditi i primati plaću. U svjetlu civilizacije ljubavi autorima Protokola treba kršćanski oprostiti jer ne znaju što čine. A to što čine ne možemo znati rade li iz ljubavi, ljubomore, straha, bijesa, neznanja, pokornosti ili zlobe, da ne kažem mržnje. Zaključimo u duhu hrvatske narodne mudrosti: Besposlen pop i jariće krsti.

 

Nenad Piskač/Hrvatsko nebo

Facebook komentari

komentara