Kažnjavanje „govora mržnje“ – prijetnja slobodi izražavanja

Vlada je poslala u javnu raspravu “Protokol o postupanju u slučaju zločina iz mržnje”. „Mržnja“ bi bila javno pozivanje na nasilje prema osobama ili skupinama zbog njihove rasne, vjerske i nacionalne pripadnosti, zbog spolne (Vlada kaže: rodne) orijentacije, invalidnosti; zbog javnog odobravanja, poricanja ili znatnog umanjivanja djela genocida i ratnog zločina. MUP će prikupljati podatke o skupinama i pojedincima koji su skloni „zločinima iz mržnje“ i pratiti „govor mržnje“ u javnom prostoru te na internetu, prosljeđivati prijave DORH-u, a ovaj podnositi optužne prijedloge odnosno optužnice sudovima. 

Središnje tijelo za praćenje i objavu podataka o toj vrsti „zločina“ i donesenim presudama bit će Vladin Ured za ljudska prava i prava nacionalnih manjina, koji će dostavljati podatke i Uredu za demokratske institucije i ljudska prava Organizacije za europsku sigurnost i suradnju (OESS). 

Svaka je normalna osoba protiv svakog zločina, pa i protiv iskaljivanja mržnje ili iznošenja prijetnje na riječima, a pogotovu u djelima. No možemo li vjerovati da će se zakon provoditi pravedno i pošteno? Pitamo se čemu takav zakon kada kaznene odredbe i procedure za točno određene stvari već postoje regulirane drugim zakonima. Nismo naime nimalo sigurni da se lov na počinitelje „zločina iz mržnje“ ne će manipulativno upotrijebiti za kriminaliziranje slobode govora. Da se neće upotrijebiti protiv svake vlastima nepoćudne političke aktivnosti. Protiv onih osoba koje zastupaju politička (i druga) stajališta što ih gospodari Novog svjetskog poretka i njihovi sljedbenici u Hrvatskoj smatraju „radikalnima” ili „opasnima”. Bez pune slobode govora teško da će biti i poticaja za javnu raspravu o svim važnim pitanjima. Imamo razloga strahovati da će i nepoćudne ideje i sadržaji postati kažnjivi, primjerice ako tko kaže da ne odobrava homoseksualizam ili dženderizam. Budu li se ljudi plašili da će i njihove ocjene biti ocijenjene kao kažnjive, slobode izražavanja mišljenja automatski će nestati. 

Pravo rješenje ne može dakle biti ni prisilna šutnja ni cenzura, nego slobodna javna rasprava, u kojoj ne arbitrira policija, osim u slučaju izričitih prijetnji, zagovaranja nasilja i slično. Svatko  bi morao i dalje moći bez bojazni iznositi što misli o bilo čemu i bilo komu. Istinska sloboda govora, osobito političkog govora, posebice je važna s obzirom na našu slabašnu demokraciju i na vrlo neugodna iskustva iz razdoblja grubog ograničavanja te slobode u bivšoj državi.

Dodajmo još da je u pitanju i jednakost pred zakonom. Da se ne bi dogodilo i dalje na primjer da se nekažnjeno umanjuju razmjeri genocida i ratnih zločina protiv hrvatskog naroda ili da ne bude kažnjavano pozivanje na nasilje protiv pripadnika većinskog naroda i većinske vjere, dok se istodobno budu kažnjavale objave rezultata povijesnih istraživanja kojima se raskrinkavaju velesrpski, jugoslavenski, komunistički i drugi mitovi i laži. Da se ne bi dogodilo da se zločin iz mržnje iskoristi kako bi se ništilo našu slobodu i baštinu, našu povijest, a istodobno nametalo kulturnu diktaturu u kojoj pravo izražavanja nemaju oni koji vjeruju u Boga, ili čiji se svjetonazor ne uklapa u okvire sekularističke ’religije’. Da se novim zakonskim rješenjima o „govoru mržnje“ ne bi išlo na ruku protukršćanskom tumačenju toga što je čovjek i što zastupa katolički nauk o moralu, a katoličke tumače kažnjavalo.

Takvi diktati nikad ne mogu biti odraz hrvatskih želja i potreba, pogotovu ako udaraju i na samu hrvatsku državu i njezine vitalne interese. 

MO/Hrvatsko nebo