Nataša Božinović: Kako su nam pakirali kroz Velo misto

0

 

 

 

Ako slika govori 1000 riječi, koliko je tek video rječit. Dovoljno je da vrlo mali postotak bude istinit, a sve ostalo fikcija, pokretne sličice koje smo primili o nekome dobu, nama su utkane u našu spoznaju o prošlosti. Umrli su velikani hrvatskoga glumišta: Špiro Guberina i Mustafa Nadarević. Smojino Velo misto ide in memoriam njima. Kronika je to splitskih događanja prve polovice 20. stoljeća kroz pero Miljenka Smoje i redateljsku palicu Joakima Marušića. Ne Danijela Marušića koji je uprizorio mnogo kvalitetnije i ne ideološki napumpano Malo misto.  Niz  likova u seriji  Velo misto nositelji su raznih političkih stajališta uvijek turbulentnoga „ najluđega grada na svitu“ i to je u redu.  Problem se javlja kada među glavnim likovima, a puno ih je, ne postoji ni jedan nositelj hrvatstva; Starčevićanac, Radićevac. Da je zaista takav odnos snaga bio u Splitu toga doba, to bi bilo u redu. Ovako, Velo misto je čista povijesna krivotvorina. S obzirom da je Smoje pisao u slavu komunizmu i u tome dobu, ne bi mu trebali zamjeriti da ne znamo činjenicu da je jedan od glavnih likova u seriji, osnivač HNK Hajduk: Tonči- monarhist, ljubitelj srpske krune. Tonči je istovremeno i Katin muž i simpatičan ženskar koji pohodi kažina. Nasuprot tome liku, Smoje je dakle mogao da je htio ubaciti simpatičnog HSS- ovca. Umjesto toga, ubacio je u jednoj sceni 11.-oj epizodi, gomilu  vlaja na kamionu koji su se s toljagama sjurili u grad  mlatiti plemenite građane Splita, sve odreda komuniste.

Naime, vlaji su branili potpredsjednika HSS-a Augusta Košutića s bogatom političkom karijerom, u stvarnosti pozitivca, čovjeka koji se borio za interese hrvatskoga naroda. U Smojinoj je percepciji Košutić odurni negativac, neprijatelj nekoga, njemu izmišljenoga naroda. Naroda po mjeri komunističke diktature. Tu ima par dijaloga koje treba pogledati na youTube i zaplakati što to i dalje vrti državna TV. Izdvajam trenutak kada među tom vlaškom zločestom Mačekovom stražom, netjak prepozna svoga suseljanina, te mu poželi prići, ali ga mudri Jockan spriječi kao da se radi o crnim vragovima. To  su bili Smojini HSSovci. Neimenovani, antipatični, vražji primitivci nasuprot simpatičnome srbofilu koji puca od građanštine, Tonču. Takvoj uvrnutoj percepciji Smoje ostaje vjeran i 90-ih kada mu je gradskiji i simpatičniji Milošević od Tuđmana.

Da biste dobili stvarnu političku sliku o Splitu, morate biti strastveni istraživač i imati puno vremena. Ili, da vam je to jednostavno struka. Naći ćete na Hrčku znanstvenih radova ako vas zanimaju izbori iz 1926.,’28.,’38.., u Splitu, ali jedva, pa ćete, ako baš niste zajunili, ostat na razini Smojinog Velog mista. Što je ipak jednostavnije. Nemam ništa protiv jednostavnosti. Televizijski okvir vapi za tim i za ekskluzivnim. Svaka država ide za tim da  popularizira, pa čak i idealizira svoju povijest. Od sofisticiranih Britanaca koji su ušminkali svoje  kraljeve kroz stotine serija i filmova, pa do krajnje grezih srpskih mitova gdje su i Šveđani Srbi. Kada se malo uđe u lokalne izbore 1926, 1928, otkriva se niz  zanimljivosti koje i danas možemo prepoznati među političkim akterima. Primjerice suradnja HSS-a i SDS-a, Radića i Pribićevića. Otkriva se i niz kompliciranosti. Osim šire poznatoga HSS-a, pojavljivale su se: Hrvatska federalistička seljačka stranka (HFSS), Hrvatska pučka stranka (HPS), komunisti pod imenom Savez radnika i seljaka (SRS), SDS te „Splitski općinski blok seljaka i građana“ (Građanski blok) sastavljen od više stranaka pod vodstvom Ive Tartaglie, te neke solinske stranke. Za ilustraciju odemo 100 godina u budućnost 2120. i pokušamo  iz te perspektive shvatiti samo stranke koje u imenu imaju HSP kroz prva desetljeća naše samostalnosti. Vezano uz temu pravaštva, sigurno bi vam se prepriječio politički put Ruže Tomašić. Morate priznati, užasno komplicirano. Zatim NHR?! I oni su pravaši!? Zar ne? Što je sad ovo,  pitali biste se. Bljesak zlatnog zuba ili još bolje: plesala je samo jedno ljeto. Malo tko bi pohvatao sve konce, lonce i poklopce. Tako da je pojednostavljivanje građe u dramske i populističke svrhe  zadatak svih na državnoj sisi. Od administracije; MK do HTVa i HAVCa . Za sada nam taj uhljebistički establišment nudi repriziranje Veloga mista iz godine u godinu.  Hrvati su tako zarobljeni vlastitim antimitovima stvorenima još u SFRJ.

Koje su koalicije između dva rata, utrle put ka jugoslavenstvu, a koje hrvatskome Splitu? Zatim, pitanje splićanstva iliti građanstva, kojeg su uvijek vješti manipulatori antihrvatstva krabuljali u talijanaštvo, autonomaštvo, pa na koncu i u jugoslavenstvo. U svakom slučaju, hrvatstvo koje je uvijek prevladavalo, Smoje ne nudi ni u sporednom liku. Trend koji je utkao Smoje, živi do dana današnjega. Primjerice; ako iz splitskoga  tiska toga doba želimo pronaći odgovore na gore postavljena pitanja, naići ćemo na prepreke nalik cenzuri u SFRJ.

Naime, Splitska sveučilišna knjižnica 2010. odlučila je  po samo njoj znanim kriterijima  digitalizirati predratni tisak. Dobili su državnu lovu da svu tiskovinu s predznakom hrvatski stave u bunker, a ostalu tiskovinu, između ostalog i splitsku  Pobedu vaskrsnu u punini virtualnog dejstva. Hrvatska država, Hrvatska riječ , Hrvatska svijest, Hrvatski narod, Hrvatska sloga, Hrvatski glasnik, Vjesnik Hrvatskoga katoličkoga narodnoga saveza u Splitu , Hrvatski pomorac , Pokret Hrvatske narodne mladice  i Dalmatinska Hrvatska, ostaju za sada dostupni samo Indiani Jonesu i  junacima sličnih karakteristika. Gotovo svi nabrojani listovi su kako navodi Frano Baras u Vijencu 697, bili antirežimski te se iz njih može dobiti vjerodostojnija slika predratnoga Splita nego li iz prorežimskih listova koji su često istinu „prešućivali ili neistinito prikazivali“. Baš kao i Smojino Velo misto. Odnos političkih snaga predratnoga Splita običnome puku su i dalje velomištani; Meštar i praški studenti kojih osim Tonča, zanima samo balun. Akcenat je na plemenitosti  komunizma i partizana utjelovljenih u mnoštvo sporednih i glavnih likova od Ferate do meštrovih šegrta komunista, čemu čitava priča i vodi. A vodi indoktrinaciji. Ono što Smoje nije mogao ići do kraja i lažirati, su prvi dresovi Hajduka u crveno bijelim majicama, plavim hlačama. Hrvatske boje su prisutne i na zastavi. Grb se naravno ne spominje. Ima navijačka scena gdje se pjeva Marjane, Marjane, na utakmici, ali kad krenu stihovi: milu trobojnicu crven, bijeli, plavi, to Smoje i Joakim zdrobe žamorom gomile. Mora se priznati,  hrvatstvo se Smoji blijedo javlja kad su u pitanju talijanaši i to većinom u liku profesora Barača koji je dao ime Hajduku.

Stvarni je prof. Josip Barač puno šira slika hrvatske svijesti nego li ju možemo vidjeti u Velom mistu gdje se lik zove profešur kako bi dramski lik mogao imati slobodan odmak od opasnog hrvatstva. A opasno hrvatstvo je ono svjesno srpskih pretenzija, a ono SFRJ poželjno hrvatstvo se u tome dobu ima pravo javiti samo ako je svjesno talijanskih svojatanja. Međutim, ni tu malu dozu razvodnjenog hrvatstva nećete vidjeti danas kod Smojinih epigona(od maloga Ivaniševića do visokoga Tomića). Profesor Barač bio je publicist, književnik, poliglot, prevoditelj satiričar i veliki domoljub. Nije jedini. I drugi vezani za Hajduk nisu se baš proslavili komunističkim idejama kako nam to prezentira Velo misto. Gledajući biografije tih ljudi, nema nitko nalik ni Ferati, a kamoli Tonću. Stvarni je Anđelko Marušić-Ferata rođen 1911. 1929. igrač je Hajduka. Otišao je u partizane 1943., ali nikada nije bio komunistički aktivist kao Smojin Ferata.

Vjekoslav Ivanišević, jedan je od osnivača Hajduka, HSS-ovac koji je slobodarske 1946. osuđen na 6 godina robije.  Dramatski je Smoje svoju kroniku vješto upakirao u SFRJ inačicu velikosrpstva koje je cijelo vrijeme prepreka samostalnoj hrvatskoj državi, bilo da se radi o monarhističkome, komunističkome uređenju, pa sve do današnjih dana i demokratskome. Iako je duh komunizma i slava partizana  preplavila velomištanski splitski Hajduk, činjenica je da je po pitanju tih ideologija unutar i oko Hajduka bila suša.  Odlazak dijela momčadi Hajduka u partizane tek nakon kapitulacije Italije ili  sredinom 1944. nije baš u skladu s duhom bratstva i jedinstva koji se forsirao tijekom komunizma, a nije rijetkost ni danas u Slobodnoj Dalmaciji, splitskoj novini u narodu znanoj Slobodanki.

Da se ne varamo,  klipana poput Tonča,  u Splitu je zaista bilo, ali sigurno ne blizu Hajduku. Jakša Račić je jedan od tih. Nakon izbora 1928. gdje  HSS i HFSS odnose značajnu pobjedu i formiraju splitsku vlast, srpski kralj Aleksandar Karađorđević uvodi 1929. poznatu diktaturu; ukida stranke i postavlja gradonačelnika, čovika od povjerenja Jakšu Račića, splitskoga autonomaša koji se pojavom velikosrpstva ubrzo modificira u četnika. 1943. ubijaju ga partizani.

Shvatljiv je i logičan put od autonomaštva do četništva. Ono što buni i govori koliko povijesna znanost nije za šire mase je slijed HSP-Orjuna. Pa u nekim slučajevima: HSP-Orjuna-HSP. Naime, razočarani velikosrpstvom, mnogi su se Hrvati vraćali korijenima i pravaškoj misli. Edo Bulat, Ante Trumbić. Nažalost, neki su zauvijek ostali guske u magli i onda kada je sva magla pala. A pala je sigurno još daleke 1928. Tom prigodom publicist i kroničar Splita, Bogdan Radica reći će: „Na dan Radićeve smrti cio je Split sišao na Rivu, odakle je šutnjom, uperivši svoje poglede prema Zagrebu, kazao svoj zadnji zbogom Beogradu. Sve su iluzije u njemu bile propale, i on se je sav osjetio sastavnim dijelom hrvatskog nacionalnog tijela. Bio je tada agresivniji u obrani Hrvatstva od bilo kojeg drugog grada u zemlji.“

Nakon svih mogućih užasnih iskustava, stotinjak godina poslije mi imamo likove: Markovine, Bojane,  fakovce, utorkaše, Kekinke, Peovićke, Borićke…

Antihrvatstvo  je poput kakva kemijskoga elementa koji u određenim okolnostima i uvjetima mijenja spojeve, ali ostaje vazda  isti. Hoće li se upariti  u talijanaštvo, autonomaštvo, orjunaštvo, jugoslavenstvo, četništvo, komunizam, Soroševstvo…, zavisi o povijesnom trenutku. Jer neki nikad ne nauče lekciju.

Nataša Božinović

Hrvatski tjednik 31.12.2020.

Hrvatsko nebo

Facebook komentari

komentara