CRKVA Primat Boga u teologiji Josepha Ratzingera

0

 

 

U današnjoj Europi racionalnost i kršćanstvo često se smatraju kontradiktornima i međusobno se isključuju. Tako se kršćanstvo našlo u dubokoj krizi, zasnovanoj na krizi svojeg zahtjeva za istinom. Ratzinger se pita zašto se to dogodilo i što se konkretno promijenilo, kako u kršćanstvu, tako i u racionalnosti.

Ključno pitanje koje Joseph Ratzinger ističe u svojoj teologiji jest pitanje istine kršćanstva. Možemo to sažeti u činjenici da se drevna Crkva odlučila za Boga filozofa – posebno pod utjecajem grčke filozofije – dok se distancirala od bogova religija. Ovaj izbor, već pripravljen u Starom zavjetu, a posebno u njegovom grčkom prijevodu koji se naziva „Septuaginta“ (prijevod sedamdeset dvojice prevoditelja), naglašava istinu kršćanstva, istinu koju je tražila grčka filozofija, dok su poganske religije sve više bile lišene toga. To jest, kršćanstvo se predstavilo kao prava filozofija. Kao što je Tertulijan majstorski izrekao: „Krist tvrdi istinu, a ne običaje“. Ovdje se radilo o snažno misionarskom izboru koji je vjeru učinio razumljivom svima.

Istodobno je drevna Crkva zadržala netaknutu razliku koja razlikuje biblijskog Boga od Boga filozofa. Upravo biblijski Bog ima ime kojemu se možemo obratiti i kojemu se molimo; on je dakle izrazito osobni Bog s kojim se možemo povezati. Bog koji nije čista misao, već je nerazdvojno misao i ljubav, Bog koji brine o svakome od nas, koji kreće u potragu za izgubljenim ovcama i raduje se grešniku koji se kaje. Doista, Bog koji preuzima naše grijehe na sebe i tako nas spašava. Za razliku od Boga filozofa koji se odnosi samo na sebe, koji je apsolutan, ali je istodobno odnos, svemoć koja stvara, održava i voli ono što se razlikuje od njega.

Opcija za Boga filozofa, iako ga nije svela na tog Boga, omogućila je kršćanstvu da prevlada rascijepe između racionalnosti i religije koji je mučio drevni svijet. Zapravo Bog razuma je sada Bog koji može biti objekt molitve, dok je Bog filozofa sada Bog spasitelj koji čovjeku treba. Po Ratzingerovom mišljenju, mogućnost za Boga filozofa, zajedno s pomirenjem racionalnosti i religije, u osnovi je pobjede kršćanstva u drevnom svijetu.

Razum, vjera i život u antičkom kršćanstvu

Drugi razlog, od jednake važnosti, za ovu pobjedu sastojao se u moralnoj ispravnosti kršćanstva. Ono što Bog zahtijeva od ljudi poklapa se s onim što je po naravi dobro i što svaki čovjek nosi zapisano u svom srcu, tako da kada mu se to predstavi prepoznaje što je dobro. Prema riječima apostola Pavla o poganima koji, iako nemaju Zakon, „po naravi djeluju prema Zakonu“ (Rim 2, 14-15).

Na taj se način potvrđuje i utjelovljuje temeljno kritičko jedinstvo s filozofskom racionalnošću prisutno u kršćanskom konceptu Boga i u kritičkom jedinstvu s filozofskim moralom, konkretno stoičkim. Ali se isto tako, kao što je kršćanstvo prešlo granice filozofskog pojma Boga, tako isto i etička teorija pretvorila u moralnu praksu zajednice koja živi i provodi moral, posebno zahvaljujući koncentraciji čitavog morala u dvostrukoj zapovijedi ljubavi prema Bog i ljubav prema bližnjemu.

Stoga možemo reći da je kršćanstvo bilo uvjerljivo zbog spoja vjere s razumom i usmjerenosti djelovanja prema „caritasu“ ljubeći patnike, siromašne i slabe, bez razlike u socijalnom položaju. Drugim riječima, sila koja je transformirala kršćanstvo u svjetsku religiju sastojala se u sintezi razuma, vjere i života, sintezi koja je zgusnuta u izrazu „religio vera“. […]

Rascjep u modernom dobu

Sinteza između razuma, vjere i života koji su odredili pobjedu kršćanstva dugo je ostala živa i djelotvorna u promjenjivim povijesnim situacijama. Međutim, u posljednjim stoljećima ta je sinteza postupno slabila i više nije uvjerljiva. U današnjoj Europi racionalnost i kršćanstvo često se smatraju kontradiktornima i međusobno se isključuju. Tako se kršćanstvo našlo u dubokoj krizi, zasnovanoj na krizi svojeg zahtjeva za istinom. Ratzinger se pita zašto se to dogodilo i što se konkretno promijenilo, kako u kršćanstvu, tako i u racionalnosti.

Što se tiče kršćanstva, odgovor je da je suprotno svojoj prirodi kršćanstvo postalo tradicija i državna religija, dok je glas razuma bio pretjerano utišan. Zasluga je modernog prosvjetiteljstva što je ponovno predložilo neke od izvornih vrijednosti kršćanstva i što je razumu vratilo vlastiti glas. Drugi vatikanski koncil je iznova naglasio duboku korespondenciju između kršćanstva i prosvjetiteljstva, nastojeći postići istinsko pomirenje između Crkve i modernosti, što je veliko naslijeđe koje se mora čuvati s obje strane.

Međutim, glavna i presudna promjena došla je sa strane racionalnosti. Odnosno jedinstvo između razuma i vjere, kojemu je Toma Akvinski dao sustavnu formu, sve se više razarala kroz glavne faze moderne misli, sve do današnje kulturne situacije koju karakterizira primat znanosti i tehnologije. U današnje vrijeme postoji široko rasprostranjena tvrde da je jedino istinski valjano znanje ono o znanosti. U tome je kontekstu teorija evolucije preuzela ulogu svojevrsnog svjetonazora ili „prve filozofije“, koja bi s jedne strane bila strogo znanstvena, a s druge strane, barem potencijalno, univerzalno objašnjenje ili teorija sve stvarnosti, nakon koje daljnja pitanja o podrijetlu i prirodi stvari više ne bi bila potrebna ili čak legitimna. Rečenicu „u početku bijaše logos (riječ)“ je preokrenuta, postavljena kao podrijetlo svih tvari i energetskih mogućnosti i potreba. Dakle, konačni ishod je ateizam.

Blijeđenje istine

U današnjoj se kulturi religijski stavovi osporavaju iz različitih pravaca jer se zanemaruju suštinske granice znanstvenog znanja. Ratzinger primjećuje da su se velike promjene dogodile od Kanta nadalje, jer naš razum više nema sposobnost spoznati samu stvarnost, a prije svega transcendentnu stvarnost, alternativa scijentizmu. Kulturna ideja današnjice nije primat Logosa, nego ideja da je sva istina skrivena („latet omne verum“). Što dovodi do toga da nam istinska Božja stvarnost ostaje potpuno nepristupačna i nespoznatljiva što u ovom slučaju vodi prema agnosticizmu. Građanstvo se u Zapadnom svijetu vraća prema pristupu božanskog koje je tipično za velike istočne religije ili svjetonazore. Slična je usporedba s neoplatonizmom (u prvim stoljećima kršćanstva), koji je bio pokušaj alternative kršćanstvu.

S druge strane, kao što je kršćanska vjera utjelovljena u preciznom obliku života i etike, slično su oblici racionalnosti koji teže zamijeniti kršćanstvo izraženi u konkretnim etičkim smjernicama. Ako je „sva istina skrivena“ na praktičnoj razini temeljna vrijednost postaje tolerancija. Ako je, pak, teorija koja sve objašnjava evolucionizam, osnova etike bit će prirodna selekcija, borba za opstanak i pobjeda najjačih.

Povratak razuma

Za Ratzingera je istinski cilj ove analize traženje puteva novog sporazuma razuma i slobode s kršćanstvom, što znači predlaganje spasonosne istine Boga Isusa Krista razumu našeg vremena.

U tu svrhu prije svega je potrebno „proširiti opseg racionalnosti“. Ograničenost razuma na ono što se može iskusiti i izračunati ispravno je i potrebno u kontekstu prirodnih znanosti i predstavlja ključ njihovog neprestanog razvoja. No, kada je riječ o univerzalnom i apsolutnom postaje neodrživo, neljudsko i u konačnici proturječno. Zapravo, čovjek više nije mogao racionalno ispitivati bitne karakteristike svog života, podrijetlo i sudbinu, moralno dobro i zlo, već bi te presudne probleme morao prepustiti osjećaju odvojenom od razuma. Nadalje, ljudski subjekt (koji je smrtan) svodi se na proizvod prirode i kao takav koji nije slobodan. Stoga dolazi do potpunog prevrtanja ishodišta moderne kulture, koja se sastojala u opravdanju čovjeka i njegove slobode.

Istražujući temu, Ratzinger primjećuje da je prava alternativa s kojom se suočavamo je li razum slučajan i sporedni proizvod iracionalnog ili je umjesto toga izvor svega? Razumljivost prirode, koja je pretpostavka samog znanstvenog znanja, zahtijeva postojanje stvaralačke inteligencije i time pokazuje da temeljno uvjerenje kršćanske vjere ostaje na snazi i danas, a to je „in principio erat Verbum“.

Što se tiče agnosticizma, moramo se zapitati je li to konkretno ostvarivo. Pitanje Boga zapravo nije teoretsko, već izuzetno praktično, jer ima utjecaja u svim područjima našega života. Čak ako se i u teoriji pridržavam agnosticizma, u praksi sam i dalje prisiljen birati između dvije alternative: ili živjeti kao da Bog ne postoji, praktički zauzimajući ateističku poziciju, ili živjeti kao da Bog postoji i da je On presudna stvarnost mojega postojanja (zauzimajući de facto stav vjerovanja). Pitanje Boga je stoga neizbježno, a agnosticizam se pokazuje nedostižnim. Stoga su pokušaji života bez Boga osuđeni na neuspjeh, i teoretski i praktično, jer samo Bog može našem razumu povratiti širinu.

U „čudnom polumraku“ se događa dolazak Božji

Ali uvažavanje razuma u Ratzingerovoj teologiji nikako nije racionalističkog tipa. Naprotiv, on drži da je pokušaj neoskolastike da pokaže istinitost premisa vjere – „praeambula fidei“ – kroz obrazloženja u samoj vjeri propao i da su svi slični pokušaji osuđeni na neuspjeh. Zapravo, pogotovo u trenutnoj kulturnoj klimi, čovjek ostaje zarobljenik „čudnog polumraka“ koje teži pitanju vječne stvarnosti: da bi nastao istinski odnos s Bogom, sam Bog mora poduzeti inicijativu da potražite čovjeka i obratite mu se.

Stoga razum nije dovoljan samome sebi (nije ni samodostatan). Kao što vjera treba razum, tako i razum treba vjeru da bi se izliječio i opet mogao jasno vidjeti.

Izgradnja novog odnosa između vjere i razuma je veliki zadatak pred kojim se nalazimo. Zadatak s kojim se, unatoč svim trenutnim poteškoćama, moramo suočiti s povjerenjem u „samoga Bog koji se učinio konačnim kako bi probio našu konačnost i odveo je do svoje beskonačnosti kako bi udovoljio zahtjevima našega bića“. Još jednom je primat Boga i spasonosne inicijative koju je on poduzeo u Isusu Kristu cjelina koja opravdava istinu kršćanstva.

Kardinal Camillo Ruini

Quo vadis Croatia/https://www.quovadiscroatia.com/Hrvatsko nebo

Facebook komentari

komentara