Argumenti protiv nošenje maski; prikaz u obliku članka iz Summa Theologiae

0

 

 

Proteklih deset mjeseci (ili otprilike toliko) su predlagali, zapovijedali i prijetili nam da moramo nositi maske. Čini se da većina stanovništva pristaje na to. Izuzetak je, a ne norma, vidjeti nemaskirana lica u trgovini, benzinskoj pumpi ili teretani. Čini se da su kršćani u tom pogledu poput svojih susjeda. Trenutni dolazak na misu u nedjeljno jutro pretpostavlja doček maskiranih župljana, socijalnog distanciranja i puno sredstava za dezinfekciju.

Međutim, postoje neki koji odbijaju nositi masku – u crkvi ili bilo gdje drugdje – čak kada su maske propisane državnim zakonom i kada biskup zatraži da se maske nose. Kada nas ispituju zašto se u ovom slučaju ne pridržavamo zakona, obično nismo u stanju artikulirati razlog – osim ako kažemo da imamo duboko ukorijenjen osjećaj da je nošenje maski jednostavno pogrešno, da je nekako uvredljivo i da taj je smisao još snažniji u kontekstu crkve nego drugdje.

Iako imamo osjećaj da je nešto ispravno, moramo znati artikulirati razlog osjećaja, pogotovo jer odbijanje nošenja maske predstavlja čin neposluha građanskim i vjerskim vlastima kojima se kršćanin obično mora pokoravati. Možemo li se obraniti, utemeljenjem u vjeri kao i razumu, za suzdržavanje od nošenja maski? Odlučili smo predstaviti ovu obranu u obliku članka iz Summa Theologiae svetog Tome.

Treba li u današnje vrijeme nositi maska?

Prvi prigovor. Čini se da trebamo nositi masku. Konsenzus znanstvene i medicinske zajednice je da virus iz Wuhana predstavlja zaraznu bolest i nošenje maske štiti čovjeka od zaraze virusom koji bi ga mogla dovesti do bolesti, pa čak i do smrti. Znamo da je izbjegavanje bolesti i smrti pravilna briga o tjelesnom zdravlju (što je Božji dar). Stoga treba nositi masku.

Drugi prigovor. Nadalje, kao što Krist kaže: „Zaista, kažem vam, što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste!“ Nošenje maske štiti osobu ne samo od zaraze virusom, već i ako je osoba zarazna od prenošenja virusa drugima. Netko nema znanja o potencijalno krhkom fizičkom stanju drugoga/ih. Nošenje maske, predstavlja malu neugodnost za pojedinca, a moglo bi spasiti drugu osobu od ozbiljne bolesti koja bi mogla dovesti do smrti. Takav motiv dobročinstva čini nošenje maske tjelesnim djelom milosrđa prema bolesniku.

Treći prigovor. Nadalje, trenutna (kvazi) univerzalna praksa guvernera, gradonačelnika i drugih političara je da javno nalažu nošenje maski. Ti zakonodavci imaju moć i odgovornost brinuti se za opće dobro zajednice nad kojom su dobili vlast da vladaju – vlast koja u konačnici dolazi od Boga, kako uči Sveto pismo. Čini se da sadašnja javna kriza zahtijeva i opravdava javne vlasti da donose zakone kako bi zaštitile svoje građane. Građani se trebaju pokoravati svim pravednim zakonima koje su donijele legitimne vlasti. Kao što Krist kaže: „Caru podajte carevo, a Bogu Božje“. Svatko tko ne posluša odbijajući nositi masku, ugrožava opće dobro.

Četvrti prigovor. Nadalje, kanonsko pravo obvezuje vjernike da budu poslušni hijerarhiji. „Što posvećeni pastiri, budući da predstavljaju Krista, proglase kao učitelji vjere ili odrede kao upravitelji Crkve, vjernici su, svjesni svoje odgovornosti, obvezni slijediti s kršćanskom poslušnošću“. Neke su crkvene vlasti, kako na župnoj, tako i na biskupijskoj razini, ili nalagale ili poticale nošenje maski tijekom svete liturgije. Ne nositi masku u crkvi (ili na misama koje se održavaju izvan crkava) predstavlja spoj građanskog s vjerskim neposluhom.

Sed contra. Pisano je: „Moje mi srce govori: Traži lice njegovo! Da, lice tvoje, o Jahve, ja tražim. Ne skrivaj lica svoga od mene. Ne odbij u gnjevu slugu svoga! Ti, pomoći moja, nemoj me odbaciti! I ne ostavi me, Bože, spasitelju moj!… Bože nad vojskama, obnovi nas, razvedri lice svoje i spasi nas!“.

Odgovaram da je nošenje maske u sadašnjim okolnostima motivirano strahom od bolesti i smrti. Strah je moralno neutralan kao naravna strast. Sveti Toma Akvinski objašnjava da je strah „uzrokovan maštom budućeg zla koje iskvaruje ili prouzrokuje bol“. Prirodna zla, poput virusa iz Wuhana su objekti straha. Normalno je bojati se bolesti i smrti kao urođenog (prirodnog) zla. Važno je, međutim, razjasniti da se čovjek boji ne prisutnih zala, već onoga što mu njegova imaginacija predstavlja kao mogućnosti zla. Primjerice čovjek se može bojati da oboli od raka. Jednom kada ima rak, može osjetiti bol ili tugu, ali strogo govoreći, više se ne boji raka. Možda se boji da se zdravstveno stanje ne pogorša; može se bojati raznih planova liječenja o kojima njegovi liječnici raspravljaju s njime; može se čak bojati smrti – ali sve su te stvari u budućnosti, a ne u sadašnjosti.

Svi su ljudi doživjeli bolest u različitim oblicima, a sigurno je da će svi ljudi doživjeti smrt. Zašto većina ljudi živi svoj svakodnevni život bez straha od bolesti i smrti koji su prisutni u svakodnevnici? Sveti Toma objašnjava da se čovjek uglavnom ne boji udaljenih stvari: „jer kao što kaže Filozof mi se ne bojimo stvari koje su jako daleko; budući da svi znaju da će umrijeti, ali kako smrt nije blizu onda ne obraćaju pozornost“ (Rhet. II, 5). Za većinu modernih ljudi smrt je daleka stvarnost; doista, postoji prava društvena amnezija o smrti. Smrt je „jako daleko“, a mi „nismo obraćali pozornost“ do pojave virusa iz Wuhana. Čini se da je s „globalnom pandemijom“ nastao novi globalni strah od smrti – ne spasonosni strah koji je početak mudrosti, već strah koji osakaćuje ljude i uništava ekonomije.

Tragično je da se prosječan čovjek obraća liječnicima koji se pojavljuju u medijima, karijernim političarima i estradnim zvijezdama radi pitanje kako odgovoriti na strah od smrti. Političari, mediji i tzv. „medicinski stručnjaci“ kažu: „nećete umrijeti ako nosite masku“. „Pokrijte nos i usta da zaustavite širenje virusa“. „Ostati sigurni, ostanite kod kuće“. “Ljubav hoće dobro drugome. Kršćani nose maske!“ „Spasi živote – nosi masku“.

Budući da se virus ne može vidjeti golim okom, svaka ljudska osoba s kojom se susretnemo potencijalni je nosilac, potencijalna prijetnja. Čak i ako se osoba ne brine za svoje zdravlje, može ne znajući prenijeti virus nekome tko ima zdravstvenih problema. Maske postaju nužnost u pokušaju spašavanja sebe i drugih od bolesti i smrti. Nemaskirano lice postalo je prijetnja bolesti i podsjetnik na smrt. Ipak, potpuno je nekršćanski bilo koju drugu ljudsku osobu prvotno smatrati prijetnjom sebi. Prije nego što je virus iz Wuhan došao, netko tko bi drugoga smatrao potencijalnom prijetnjom vlastitom fizičkom zdravlju s pravom je bio označen paranoičnim. Prije Wuhana, biti paranoičan na taj način smatrao se nenormalnim, protivnim općem dobru, i suprotstavljao se zajedništvu koje bi trebalo postojati među ljudima.

Čovjek je pozvan voljeti bližnjega i biti u zajedništvu s njim. Maska ometa razvoj autentične zajednice (koja je osnova ljudskog društva): prigušuje ljudski glas, skriva ljudski osmijeh i prikriva duboko izraze lica koji su sastavni dio stvaranja ljudskih prijateljstava. Čovjek je po svojoj prirodi društveno biće. Duhovna dimenzija čovjeka – činjenica da ima racionalnu dušu – izražava se najistaknutije, najdublje i najiskrenije u njegovom licu. Čovjek ne prepoznaje svoju suprugu, djecu, braću i prijatelje po laktovima ili koljenima, pa čak ni po rukama (iako su otisci prstiju jedinstveni za svaku osobi). Čovjek poznaje one koje voli po licima i glasovima. Čovjek najdublje komunicira upotrebom lica – riječima, pogledima i izrazima lica. Kada su lica skrivena i glasovi prigušeni osoba ostaje skrivena. Upravo iz tog razloga provalnici nose maske; ne želeći da se sazna njihov identitet.

Pri susretu s maskiranom osobom pogled je usmjeren prema tijelu, a ne licu. Kada netko pogleda tijelo (ne gleda lice), susreće se s objektom (stvari), a ne osobom. Vidjevši ruke, noge, tijelo i trećinu lica, intelekt kategorizira ovu stvar kao čovjeka. Ta je kategorizacija objektivna, a ne subjektivna. Bez pogleda na lice – onog osobnog i subjektivnog elementa ljudskog tijela – kako netko može izbjeći objektivizaciju ostatka tijela i osobe čije tijelo vidi? Da bi se ilustrirala poanta, često tijekom operacija i obdukcija lice pacijenta biva prekriveno kako bi se liječniku ili mrtvozorniku pomoglo da mentalno razdvoji zadaću koja obavlja od osobe (ili mrtvaca) koju režu. Liječnik u određenom smislu objektivizira osobu kako bi dovršio operaciju ili obdukciju. Ono što je istina u ovoj legitimnoj upotrebi pokrivanja lica tijekom medicinskih postupaka vrijedi i u sadašnjem kontekstu jer maske objektiviziraju ljudske subjekte.

Nadalje, maske promiču egoistično razmišljanje. „Ne nosiš masku; ti predstavljaš opasnost za mene. Meni je neugodno što ne nosiš masku“. Predmeti su namijenjeni upotrebi, odnosno da se koriste kao sredstvo za postizanje cilja; dok su osobe subjekti koje treba poznavati i voljeti. Kad je lice prikriveno, osoba ostaje skrivena. Međutim, jedini ispravan odgovor ljudima je ljubav. Ljubav koja uspostavlja zajedništvo je u središtu kršćanskog života (jer Bog predstavlja zajedništvo triju osoba). Zlo se uvijek želi odvojiti i izolirati, a maska se pokazala koristan instrument radi te svrhe.

Iako se moraju poduzeti razumne mjere da se osigura čovjekovo zdravlje, tjelesno zdravlje nije primarna niti jedina odrednica čovjekovih postupaka. Postoje važnije stvarnosti od tjelesnog zdravlja, posebno duhovno zdravlje. Maska koja se stalno nosi i na svim mjestima prenosi poruku da je tjelesno zdravlje primarno dobro. Brojni su sveci koji su se, motivirani nadnaravnim dobročinstvom, zarazili zaraznim bolestima i umrli u službi onima koji su imali te bolesti. Takve su osobe bile kanonizirane jer su imale pravilan poredak načela. Tjelesno zdravlje, iako je važno, manje je važno od duhovnog zdravlja i mora njemu biti podređeno.

Ne treba tjelesna smrt, koju sveti Augustin prikladno naziva „prvom smrću“, biti čovjekova primarna briga, već vječna smrt prokletih („druga smrt“), koju čovjek mora izbjegavati pod svaku cijenu. Stoga se samo zao čovjek treba bojati smrti.

Iz dubine našeg srca svaki se kršćanin ujedinjuje s psalmistom govoreći: „…Moje mi srce govori: Traži lice njegovo! Da, lice tvoje, o Jahve, ja tražim. Ne skrivaj lica svoga od mene. Ne odbij u gnjevu slugu svoga! Ti, pomoći moja, nemoj me odbaciti! I ne ostavi me, Bože, spasitelju moj!… Bože nad vojskama, obnovi nas, razvedri lice svoje i spasi nas!“. Psalmist traži lice Boga svojim licem. Lice više od ostalih dijelova tijela predstavlja puninu osobe. Uz pomoć lica čovjek govori, vidi i sluša. Čovjek komunicira svojim licem. Zahvaljujući svome licu je u vezi s drugima. Dojenče zna lice svoje majke i razvija se pod pogledom njegove majke. Psalmist razumije da okretanje lica Bogu predstavlja okretanje cijelog sebe Bogu. Obraća se Bogu i moli da se Bog okrene prema njemu.

Odgovor na prvi prigovor. Među liječnicima i znanstvenicima (na kraju 2020. godine) ne postoji konsenzus oko zaraznog virusa iz Wuhana ili učinkovitosti nošenja maski. U listopadu su tri epidemiologa objavila Veliku Barringtonovu deklaraciju. Samo desetak dana nakon objave, 6.000 drugih stručnjaka za javno zdravstvo i 12.000 liječnika potpisalo je Deklaraciju. Deklaracija dovodi u pitanje „medicinski konsenzus“ koji masovni mediji guraju posljednjih desetak mjeseci. Pozivaju se na bolje razumijevanje virusa u medicinskoj/znanstvenoj zajednici, te ovi liječnici i znanstvenici tvrde da je za djecu virus iz Wuhana „manje opasan od mnogih drugih oblika zaraza, uključujući gripu“. Drugim riječima, vjerojatnije je da će normalna gripa ubiti dijete nego virus iz Wuhana. Iako dubinski pogled na medicinsko-znanstvenu prirodu virusa prelazi okvire ovog članka, poanta je u tome da među znanstvenom i medicinskom zajednicom ne postoji konsenzus o ozbiljnosti virusa niti o nužnosti ili koristi nošenje maski za širu populaciju.

Odgovor na drugi prigovor. Ljubav je svaka radnja koju činimo za Boga ili činimo za druge (radi Boga). Ako ne djelujemo radi Boga, djelovanje, iako dobro, nije djelo ljubavi i milosrđa. Je li ljubav razlog zašto mnogi nose maske? Ne možemo znati tuđe motive, ali kako kaže naš Gospodin: „po plodovima ćete ih njihovim prepoznati“. Plod društvenog nošenja maski je strah. „Straha u ljubavi nema, nego savršena ljubav izgoni strah; jer strah je muka i tko se boji, nije savršen u ljubavi“. Dok su tjelesna djela milosrđa: gladna nahraniti, siromaha odjenuti, bolesna i utamničena pohoditi…. motivirana ljubavlju prema Bogu. Nije jasno da se nošenje maske kvalificira kao prije navedena djela milosrđa. Čini se da izolacija izazvana postupcima nošenja maski i socijalnog udaljavanja predstavlja neuspjeh u tjelesnim djelima milosrđa.

Odgovor na treći prigovor. Zakon je, kako ga definira sveti Toma i kako tradicija dosljedno drži, „uredba razuma za opće dobro, koju je donio i objavio onaj koji se brine za zajednicu“. Kako nalaže razum, „pravilan je učinak zakona voditi subjekta prema ispravnoj vrlini, a budući da je vrlina ono što posjednika čini dobrim, proizlazi da je pravi učinak zakona činiti dobro onima kojima je dano dobro“. Stoga, ljudski zakoni obvezuju ako su pravedni. Grešno je ne poštivati pravedne zakone. Postavlja se pitanje jesu li propisi i pravilnici, koji su povezani s virusom, doneseni u posljednjih deset mjeseci samo zakoni.

Zakoni vrijede samo onda kada su naređeni za opće dobro i kada zakon ne „premašuje moć zakonodavca”. Nadalje, da bi zakon bio pravedan, ne smije nametati nerazmjerno opterećenje za građane koje zakon obvezuje. Zakon može biti nepravedan na četiri načina. Prvo, zakon je nepravedan kada je u suprotnosti s ljudskim dobrom, „kao kad vlast svojim podanicima nameće teške zakone, koji ne pogoduju općem dobru, već njihovoj pohlepi ili oholosti“. Drugo, zakon je nepravedan kada onaj tko donosi zakon „nadilazi moć koja mu je predana“. Treće, zakon je nepravedan kada je zakonski tereti nametnut određenim ljudima ili grupi unutar zajednice, iako se traži opće dobro. Konačno i najvažnije, zakon je nepravedan kada se protivi božanskom dobru ili zakonu.

Zahtjev za nošenjem maske najčešće je nalog dat izvršnom naredbom. Takvi mandati premašuju redovnu vlast i ovlasti dodijeljene izvršnoj vlasti. Onda se čini da je mjesto zakonodavne vlasti – koja ima svrhu stvaranja zakona – uzurpirano.

Dvojbeno je da vlada ima ovlasti određivati posebne odjevne predmete poput maski za lice i kažnjavati one koji ih ne poštuju. Postoji paralela koja se može povući u neko drugo vrijeme u povijesti kada je građanima naređeno da nose svojevrsne odjevne predmete – židovsku zvijezdu. Ako zakonodavci premašuju svoje ovlasti u stvaranju zakona nalogom za nošenje maski, onda zakoni postaju su nepravedni.

Nalog za nošenjem maski stavlja neproporcionalan teret za mnoge skupine u društvu. Mnogo je anegdota o dojenčadi i maloj djeci koja se boje odraslih maskiranih osoba kada ih vide. Vrijeme će pokazati koliki je bio psihološki utjecaj na ove najmlađe članove našega društva. Djeca često moraju nositi maske u školi, iako maske mogu otežati disanje. Nadalje, glas nastavnika i učenika prigušen je, što ometa proces učenja. Mnogi odrasli imaju razne zdravstvene probleme koji se pogoršavaju nošenjem maski. Oni koji imaju prigovor na nošenje maski iz etičkih ili vjerskih razloga prisiljeni su se pridržavati zakona, inače im neće biti dopušteno sudjelovanje u javnom životu i privatnom sektoru. Nalog za nošenjem maski stavlja neproporcionalan teret na katolike koji su ometeni u slobodnom ispovijedanju vjere. Suprotno je naravi Svete misne žrtve, kao javnog štovanja Crkve, da svećenstvo, ministranti ili čak vjernici nose maske. Čak i ako se o ovoj točki raspravlja u katoličkim krugovima, stvarnost je takva da prema Prvom amandmanu Ustava Sjedinjenih Američkih Država, vlada ne može zabraniti slobodno prakticiranje čovjekove religije – uključujući ono što se smije ili ne smije nositi u javnom bogoslužju.

Znajući sve ove razloge, nalozi koje izdaju lokalne samouprave su nepravedni i zbog toga se, prema savjesti se mogu ne poštivati.

Odgovor na četvrti prigovor. Kanon 212 obvezuje vjernike na pokoravanje proglasima koje svećenstvo daje kao „učiteljstvo vjere“ ili kao „vođe Crkve“. Vjernici nisu dužni pokoravati se proglasima biskupa ili svećenika koje spadaju izvan domene katoličke vjere. Nošenje maski u Crkvi nije stvar vjere. Kanon 212. kaže da su vjernici „kršćanskom poslušnošću obvezni slijediti ono što sveti pastiri… određuju kao vođe Crkve“. Ne čini se da je nošenje maski, u skladu s propisima o zdravstvu, posebno pitanje koje se odnosi na biskupovu vlast kao vođe Crkve. Velika većina biskupa i svećenika nisu liječnici niti zdravstveni stručnjaci. Stoga, kada daju izjave o nošenju maski za tjelesno zdravlje vjernika, oni prelaze granice svojih nadležnosti. Djelovanje klerika koji se zalažu za nošenje maske prelazi okvire njihove crkvene vlasti. Na kraju, „kršćanski vjernici imaju pravo štovati Boga prema propisima vlastitog obreda koji su odobrili legitimni pastiri Crkve“. Nigdje u rimskom ili bilo kojem drugom obredu ne postoji proglas ili zakon da se nosi maska.

Iz gore navedenog možemo zaključiti da je „osjećaj“ koji mnogi ljudi imaju protiv nošenja maski legitiman. Jer svjetlost ljudskog razuma, i još više, svjetlost vjere, sjaje u tami današnjeg dana.

Izvor: Rorate Caeli

Autor je časna sestra koja želi ostati anonimna (ili bolje rečeno, koja mora ostati anonimna radi svoje redovničke zajednice).

 

Quo vadis Croatia/https://www.quovadiscroatia.com/Hrvatsko nebo

Facebook komentari

komentara