Nenad Piskač: Božić pod opsadom bioterorizma i njegovih slugu

0

 

 

Prvi Božić dogodio se pod opsadom Herodova „popisa stanovništva“. Ovaj Božić slavi se pod opsadom virusa i borbe protiv tog „nevidljivog neprijatelja“. Od silaska Božjega Sina na zemlju, rođenja u Betlehemu, pa do Milanskoga edikta iz godine 313. Krist i njegovi krštenici prošli su sve vrste progona koje ljudska mašta može zamisliti. Poslije Milanskoga edikta, istina, lakše se disalo. I da sad ne idemo kroz prohujala stoljeća, puna uspona, ali i padova, zaustavimo se na „našim danima“.

Božićni pogled u retrovizor 2020. godine nije osobito sjajan na globalnom, ni na hrvatskom planu. Na svijet u cjelini ne možemo utjecati, ali na hrvatske prilike i neprilike moramo. Korona kriza prekrila je sve dobre i loše strane hrvatske tridesetogodišnje povijesti u razdoblju od 1990. do 2020. Dobre strane hrvatske pobjede ove su godine pod okriljem korona krize svedene na zloćudnu usporednicu Varivoda s Olujom. Loše strane politike neoproštene pobjede, kao što su betoniranje Hrvatske na dno Europske unije i masovno iseljavanje Hrvata iz Hrvatske, također su prekriveni borbom protiv nevidljivoga neprijatelja.

Još nije jasno što se zapravo dogodilo 2020. godine. Je li riječ o bioterorističkome činu uzgoja i širenja virusa, ili o prirodnom razvoju virusa. Vidljivo je tek da su „mjere“ koje su obilježile ovu godinu bile neučinkovite. Zaraza se proširila i tamo gdje su „mjere“ bile oštre i tamo gdje su u ime epidemioloških pokazatelja kršena osnovna ljudska prava i tamo gdje nije došlo do drastičnoga kresanja normalnoga života osoba, društava i država.

Meinstream svuda po svijetu, pa tako i u neorginalnoj službenoj Hrvatskoj – koja samo ponavlja i kopira ono što su drugi već nametnuli – svu pažnju i propagandu ulaže u novog spasitelja. Cjepivo. I insistira na tomu da se mora cijepiti sedamdeset posto stanovništva. Odjednom je vlada jako zabrinuta za hrvatsko stanovništvo. Šteta je što nije u istoj mjeri zabrinuta za druge pogubne boleštine, za masovno iseljavanje, za najnižu stopu kupovne moći u Europskoj uniji, za revitalizaciju zapuštenih otoka, za uništenu poljoprivredu i od stanovništva napuštenih područja. Na tim nacionalnim planovima Hrvatska je politička kasta još jednu godinu potrošila u ništa.

U kakvim to onda okolnostima dočekasmo Božić? Borba protiv biološkog oružja (ili prirodno razvijenoga virusa – u što nitko više ne vjeruje) pretvorila je stanovništvo u cjelini i svaku osobu u potencijalnog terorista, prenositelja zaraze. Kako se to dogodilo? Tako što je borba protiv virusa upravljana očito iz jednoga središta iz kojega se kapilarno spušta u niža središta. Dakle, riječ je o centralistički upravljanoj „krizi“. U nas je ta borba narušila temelje hrvatskoga (europskoga i zapadnoga) identiteta. Duboko je prodrla u ono na čemu stojimo, a to su grčka kultura, rimsko pravo i kršćanska uljudba.

Na kulturalnom planu borba protiv virusa proizvodi novu korona kulturu zanemarujući klasičnu – muzej, primjerice, možete jedino razgledati „on line“, a ne više u društvu s prijateljem. Na pravnome planu vidljivo je da su ustavi pali u prvom naletu virusa, kad se broj zaraženih još nije mjerio ni u promilima, dok su se istodobno prokazivali oni političari koji su zakonito ušli u borbu protiv virusa, poput Orbana u Mađarskoj za razliku od Plenkovića u Hrvatskoj. A kršćanska uljudba, napose Katolička crkva, šaptom je pala čak i kad su u pitanju bila i ostala kršenja vjerskih sloboda i prava u ime navodno protuvirusnih „mjera“.

Borba protiv virusa ušla je i u euharistijsko slavlje – središte kršćanskoga života, promijenivši tekst mise, dijeljenje međusobnoga mira stiskom ruke, ali i geste svećenika za oltarom (uz redovno pranje ruku, on sada za oltarom i dezinficira ruke). Tako duboko zadiranje u vjerske čine i u sakramente dosad nije viđeno u nas ni u monarhističkoj, ni u endehaškoj, niti u komunističkoj Hrvatskoj.

Ipak, borba protiv virusa dopustila je vjernicima proslaviti Božić, ali bez većih „okupljanja“, dakle, bez zajedništva. Tako uz već ranije kresanje političkih prava državljana (ograničenje kretanja i ograničenje okupljanja), sad imamo i ozbiljno kresanje vjerskih prava – ograničavanjem broja okupljenih po četvornom metru. Odmah treba primijetiti da je kršćanstvo preživjelo sve dosadašnje epidemije, pandemije, totalitarizme, terorizme, progone i „mjere“ od prije i poslije Milanskoga edikta. A čini se da su preživjele i demokratske težnje političkih naroda.

Napokon, na udaru se našla i obiteljska zajednica. Preporuča se i ograničavanjem slobode kretanja nameće blagdansko mini okupljanje djece i roditelja, unuka s djedovima i bakama, a o nekoj široj obiteljskoj lozi da i ne govorimo. Propisuje se i to koliko u svom nepovrjedivom domu smijemo okupiti ljudi. Uglavnom toliko malo da zbroj okupljenih ne može za blagdanski objed pojesti ni frtalj odojka ili janjeta, niti popiti dvije litre vina – što je uz protuustavnu povrjedu nepovrjedivosti doma istodobni udar na domaće proizvođače hrane i vina.

Kao što vidimo globalnome bioterorizmu i njegovim slugama ništa nije sveto. Malo dižu, pa malo spuštaju ljestvicu „mjera“. Kuhaju žive žabe. Sad će ih i cijepiti, zasad samo dragovoljno, no ona žaba koja se ne želi cijepiti postat će „narodni neprijatelj“. Imat će problem na radnom mjestu, zatim s pristupom kulturnim, vjerskim i športskim sadržajima, riječju, bit će službeno izopćeni državljanin, napola terorist, napola neodgovoran. U čemu je onda razlika između Herodova pristupa „popisu stanovništva“ i današnje situacije? Vraćamo li se u okolnosti straha od smrti od prije Milanskoga edikta? Pa i ta cjepiva, barem neka od njih, za sobom povlače brojna etička pitanja i dileme.

Došli smo u stanje kad se procjenjuje što čovjeku više šteti, virus ili mjere protiv njega. Ipak najneprimjerenije božićnomu vremenu čini se nametanje straha od smrti. Sa smrtno prestrašenima lakše je manipulirati i vladati. U nametnutim nam nekulturnim, protupravnim i protukršćanskim mjerama ovogodišnji Božić povezujem s Uskrsom. Da, na blagdan Božića slavimo ovozemaljsko rođenje Sina Božjega. On je put, istina i život. Na Uskrs slavimo njegovo uskrsnuće, povratak Ocu. Sin nam je ostavio Crkvu, sakramente i Duha Svetoga. To je baština po kojoj kršćani žive, umiru i uskrisavaju. Odreknu li se te baštine, bioterorizam je pobijedio!

I Božić, i Uskrs i kršćanska uljudba utemeljeni su na nadi. Smrt nema zadnju riječ ni u doba bioterorizma i (n)ovoga nenormalnog stanja. Kroz nenormalno i dosad su prolazili i kršćani i Hrvati. I preživjeli s pripadajućim žrtvama.

Poštovani čitatelji, glavu gore, sretan vam normalan Božić!

 

Nenad Piskač/Hrvatsko nebo

Facebook komentari

komentara