Nenad Piskač: Proširenje EU na Srbiju građeno na „srpskim strahovima“ u Hrvatskoj

0

 

 

Njemački FAZ (Frankfurter Allgemeine Zeitung, 19. studenoga 2020.) prošli je tjedan objavio komentar pod naslovom „Jedina povijesna istina“ komentatora Michaela Martensa.

https://www.faz.net/aktuell/feuilleton/debatten/identitaetsstreit-am-balkan-mazedonien-und-die-erfundene-nation-17046048.html

U njemu autor iznosi (službeno njemačko?) stajalište o proširenju EU na šest država „Zapadnoga Balkana“. Izražena je bojazan da će proces proširenja zastati budući da je Bugarska zatražila od Sjeverne Makedonije da tijekom svojega puta u EU „prizna“ kako se makedonski jezik razvio iz dijalekta bugarskog, te da makedonski identitet ima bugarske korijene. Martens u tom kontekstu postavlja pitanje – mogu li države nametati svoje tumačenje povijesti? Naravno, postoji i protupitanje koje Martens zaobilazi – može li EU nametati proširenje bez rješavanja prethodnih pitanja?

Opetovano nametanje hrvatske krivnje za srpske strahove

Na kraju komentara u kontekstu „regije“, osim Bugarske, spominju se i druge članice EU – Rumunjska, Mađarska i Hrvatska. Sve tri države dovedene su u kontekst mogućih „neprijatelja“ proširenja Europske unije na Srbiju, a u čije je preduvjete Njemačka dosad uložila velike napore i sredstva. Martens podsjeća kako je Rumunjska još 2012. godine privremeno blokirala otvaranje pristupnih pregovora Srbiji zbog tlačenja vlaške manjine. Bukurešt je tada tvrdio da vlaška manjina ne govori vlaški već rumunjski jezik. Taj rumunjski argument korespondira s činjenicom da u Srbiji Hrvati Bunjevci – po službenom srbijanskom tumačenju – govore bunjevačkim, a ne hrvatskim jezikom, no, Hrvatska zbog toga nije reagirala poput Rumunjske.

I Mađarska je potencijalna opasnost svete krave „proširenja“. Ona bi, boji se njemački autor, mogla pronaći razlog za blokadu Srbije u činjenici da je izgubila Vojvodinu, koja je tijekom 20. stoljeća postala dijelom Srbije.

Hrvatsku je, ne bez razloga, Martens ostavio za kraj disciplinirajućega komentara. Najprije podsjeća da je 1991. započela srbijanska agresija na Hrvatsku, tvrdeći da je to neosporno. Kao što znamo, nije neosporno. Kandidatica za EU, Srbija (kao i srpska nacionalna manjina u Hrvatskoj), ne smatra da je izvršila agresiju na Hrvatsku (niti na Bosnu i Hercegovinu i Kosovo) i da mora odgovarati za posljedice i suočiti se s vlastitom prošlošću, primjerice onako kako se Njemačka i poslije Prvog svjetskog rata i pedesetih godina 20. stoljeća suočila sa svojom. Martensu, međutim, to nije nikakav problem glede proširenja EU, pa tu činjenicu uopće i ne spominje. Problem je po njemu nešto sasvim drugo!

Europski problem je Srbija a ne Bugarska, Rumunjska, Mađarska i Hrvatska!

On se pita „što je sa spornim odgovorima na pitanje koliko su tadašnjih strahovi srpske manjine u Hrvatskoj od ponavljanja ustaškog terora, koji su doživjeli Srbi i Židovi tijekom razdoblja od 1941. do 1945. bili opravdani“. Kad je, dakle, Hrvatska u pitanju njemački komentator u prvi plan stavlja „srpske strahove“ i njihovu opravdanost. Drugim riječima on nameće povijesnu krivnju Hrvatskoj. To je nametanje potpuno usklađeno sa srbijanskom propagandom starom stoljeće i pol o ugroženim Srbima i genocidnim Hrvatima. Ako se na toj osnovi gradi proširenje EU na Srbiju, onda Martens ništa ne razumije o odnosima na „zapadnom Balkanu“, ili – ako je vladin službenik – ne smije razumjeti.

Relativizirajući događaje iz 1991. Martens nastoji preventivno utjecati na eventualni, legalni i legitimni, veto Hrvatske na ulazak Srbije u EU. Ispada kako su se Srbi u Hrvatskoj (i cijeloj Jugoslaviji) tako snažno preplašili nepostojećih „ustaša“ da su iz straha izvršili agresiju, počinili zločine koji ne zastarijevaju, otvarali koncentracijske logore, kopali grabe za masovne grobnice, sustavno silovali, mučili i ubijali, počinili genocid u Vukovaru i Srebrenici, te poslije rata nastavili s istom velikosrpskom politikom koja je bila uzrokom Prvoga svjetskoga rata na početku 20. stoljeća i trostruke agresije na kraju 20. stoljeća. Drugim riječima, europski problem nisu Rumunjska, Bugarska, Mađarska i Hrvatska, već Srbija. O njoj pak ni jedne kritičke riječi u komentaru nema.

„Ako se proces proširenja EU-a, koji je nakon ispadanja Turske de facto ionako ograničen samo na zapadni Balkan, optereti spornim povijesnim pitanjima, onda mu definitivno prijeti smrt“ – zaključak je komentara. Iz cjelovitoga teksta razvidno je da EU danas ne može ništa ponuditi osim „proširenja na zapadni Balkan“. Pod „zapadnim Balkanom“ podrazumijeva se prije svih i svega – Srbija. Najveću opasnost „proširenju“ predstavljaju države EU koje graniče sa Srbijom. Ako one posegnu za argumentima povijesnih pitanja, onda im treba tutorski reći da povijesna pitanja nisu pravovaljani argumenti, za razliku od „srpskih strahova“.

Srbija je Turska zapadnoga Balkana

Bezuvjetno proširenje na Srbiju nije hrvatski, rumunjski, bugarski i mađarski interes, pa ni europski. U tom kontekstu interes utemeljen na povijesnoj istini ne smiju zamijeniti podmetanja kukavičjih jaja tipa „srpskih strahova“ u demokratskoj Hrvatskoj izvučen iz euročitanke namijenjene „prostoru bivše Jugoslavije“ i „pomirbi“ njezinih „naroda i narodnosti“ na floskulama bruxelleske birokracije. Srbija je po objektivnim pokazateljima, mentalitetu, baštini „europskih vrijednosti“, unutarnjoj i vanjskoj (ekspanzionističkoj) politici daleko od Europe koliko i Turska, svidjelo se to nekome ili ne.

Što se Hrvatske tiče njezin kriterij za proširenje na Srbiju nisu „sporna povijesna pitanja“. Sporno je da Srbija drži i ne daje hrvatske arhive, protokole i posmrtne ostatke nestalih i ubijenih u srbijanskim logorima, ukradeno umjetničko blago, informacije o masovnim grobnicama na bivšim hrvatskim okupiranim područjima, da oslobođenje okupiranih i od ne-Srba pritom uglavnom „očišćenih“ područja proglašava „pogromom Srba“, da državna Srpska pravoslavna crkva proteže svoju jurisdikciju na Republiku Hrvatsku, da svijetom širi laži i krivotvorine o Hrvatima, Hrvatskoj i blaženom Alojziju Stepincu, da niječe agresiju na Hrvatsku i, ono najvažnije – da agresorsko-fašistička Srbija, za razliku od poratne Njemačke, nije još platila ni jedan jedini euro ratne odštete onima na koje je izvršila agresiju i nanijela im štete „epskih“ razmjera.

Dakle, ne radi se o „spornim povijesnim pitanjima“, već o spornoj sadašnjosti, koja vodi u ponavljanje povijesnih zabluda s krvavim raspletima. Ondašnja EZ početkom devedesetih pokazala je da nije bila u stanju spriječiti krvave zločinačke činidbe u režiji Beograda. Sadašnja EU pokazuje da je ostala na tragu te nesposobne politike EZ u onoj mjeri u kojoj nekritički favorizira proširenje EU na Srbiju, pritom disciplinirajući članice EU koje u tom pogledu imaju ozbiljnih razloga da Srbiju „na putu u EU“ učine europski uljuđenom državom. Ako je to uopće moguće s obzirom na izborne rezultate s pripadajućom državnom i crkvenom politikom u samoj Srbiji.

Nosi li Martens kokardu ispod europske pozlate?

Glede „proširenja“ u fokusu komentara najvažnija je Srbija. Martens uopće ne spominje Bosnu i Hercegovinu, Crnu Goru i Kosovo. Kad je riječ o tom novinaru, Hrvati trebaju biti oprezni. Na taj zaključak upućuje nas dosadašnje iskustvo s njim. Radeći intervju s hrvatskim ratnim veteranom, pjevačem Markom Perkovićem Thompsonom, Martens je napisao: „Domaćin je bio pristojan, nenametljiv i ugodan. Netko koga biste si poželjeli imati za susjeda – toliko dugo dok pričate o vremenu i djeci. Ali ne i o povijesti i politici. U tom trenutku se Perković pretvara u Thompsona. Thompson se predstavlja za bezopasnog hrvatskog patriota, no on to nije. On ispod svoje bijele veste nosi crnu košulju“.

Martens se predstavlja kao novinar, stručnjak specijaliziran za „zapadni Balkan“. S Hrvatima razgovara kao s prijateljima. O Hrvatima, međutim, piše kao o ljudima niže vrste, koji ne bi smjeli misliti, niti govoriti o povijesti i politici, pa samim time ni definirati svoje interese, budući da nose povijesnu krivnju koju im je nametnuo Beograd – a na Zapadu mnogi su taj rog kupili pod svijeću. Martens je mentalni zarobljenik Srbije i mitova o njoj i o srpskim žrtvama i „stradanjima“. Ispod svijetle europske pozlate nosi kokardu, onu koja je u Srbiji kolaborirala s Hitlerom i do proljeća godine 1942. istrijebila Židove, a u Bosni i Hercegovini masovno ubijala Hrvate i muslimane, te u Republici Hrvatskoj sprječavala uspostavu nekomunističke, demokratske hrvatske države.

Bezuvjetno proširenje EU na Srbiju sa zanemarenim ili naopako percipiranim povijesnim kontekstima 20. stoljeća prinos je daljnjem razvitku velesrpske ideologije „krvi i tla“ na prostoru „zapadnog Balkana“. Velesrpstvo integrirano u okvir EU nije rješenje problema „na zapadnom Balkanu“, već je njegova reafirmacija. To bi morao znati dopisnik dnevnika Frankturter Allgemeine Zeitung za jugoistočnu Europu – bilo da želi služiti pravdi i istini, bilo da mora obavljati dobre usluge za svoju Njemačku i za samu Europsku uniju. Ipak, njegova razina euro konstruktivizma ispod je razine, pa i maštovitosti konstruktivnoga režimizma s kojim smo suočeni u Hrvatskoj.

 

Nenad Piskač/Hrvatsko nebo

Facebook komentari

komentara