Šiljo: (Demo)kršćanstvo se pretvorilo u svoju vlastitu sjenu
Vrijeme:11 min, 43 sec
Da bi se takvo što učinilo, oni od kojih se očekuje da takvo što učine moraju biti uvjereni i prosvijećeni kršćani, svjesni ovoga opasnog i opakog trenutka povijesti u koji nas uvlači zapadna ’liberalna demokracija’ te dovoljno hrabri i odlučni kako bi išli protiv nje kao glavne struje i mjerila svega. Contra torrentem! Protiv struje koja nama hoće nametnuti ono što je izravno u suprotnosti s našim vjerovanjem, s našim mišljenjem, s našom slikom svijeta i s našim viđenjem budućnosti vlastita naroda, Europe i svijeta.
Zagreb – Vidikovac, na blagdan svetoga Franje Asiškog, 4. listopada 2020.
Neke hrabre ideje nedavno je u posebnom eseju iznio predsjednik mađarske vlade i vladajuće (apsolutno većinske) u toj Hrvatskoj susjednoj zemlji stranke Fidesz. Esej je ovih dana odjeknuo u zapadnim političkim i intelektualnim krugovima, preveden na engleski,
a u prijevodu s engleskoga objavljen je i na nekim hrvatskim portalima.
Esej je izdaleka predizboran, u te svrhe i objavljen je u konzervativnom dnevniku Magyar Nemzet, no njegov domet mnogo je dublji i od dnevne politike i od Orbanova predizbornog agitiranja. Taj ogled zahvaća, za današnje političare neobično ozbiljno i duboko, u neka krupna i bitna i presudna pitanja odnosa liberalne i tzv. iliberalne (neliberalne) demokracije odnosno budućnosti Europe. Orbanova stranka jest narodnjačka i demokršćanska, ali je suspendirana i prijeti joj isključenje iz članstva u europskoj zajednici narodnih i demokršćanskih stranaka poznatoj po kratici svoga naziva: EPP (European People’s Party). On osobno stalna je meta kritika i napada zapadnih liberalnih, lijevih i kvazi-demokršćanskih duhova i brojnih ’ujdurmaških’ medija.
Stanje u Europi danas je takvo
Stanje u Europi danas je takvo da i liberalne i zelene i socijaldemokratske i demokršćanske stranke brane koncept onoga što se nazvalo „liberalna demokracija“. Drugim riječima, demokršćanske stranke ne zastupaju više niti brane koncept „kršćanske demokracije“, nego koncept „liberalne demokracije“!!! Od koga ga brane: od ljudi koji su navodno „autokrati“, recimo Orban, Erdoğan, Putin ili Trump, i koji kao vladari skupa sa svojim strankama „potkopavaju“ vrijednosti, tj. vrjednote, takozvane liberalne demokracije. Tko je te vrjednote propisao, proglasio i definirao? Iako ’liberalna demokracija’ još nema svoj Katekizam ni svoj Dekalog ni svoj Govor na gori, te vrjednote definirane su tako da su utkane u razne međunarodne deklaracije i konvencije, od amandmanima dopunjavane Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, preko cijele sile deklaracija i drugih akata UN-a, Vijeća Europe, Europske unije, OESS-a i konvencija kao što su Istanbulska konvencija i Marakeški kompakt o migrantima, pa sve do, recimo, nedavnog glasovanja Europskog parlamenta o tobožnjem kršenju prava LGBTI-osoba u Poljskoj.
Naime, 17. rujna zastupnici Europskog parlamenta izglasovali su rezoluciju u kojoj osuđuju navodno kršenje vladavine prava i navodnu diskriminaciju LBGTI (lesbian, gay, bisexual, and transgender, intersex) populacije u Poljskoj. Za rezoluciju je glasovalo 513 zastupnika, 148 je bilo protiv, a 33 suzdržana. U njoj je izražena „zabrinutost“ zbog zakonodavnog i izbornog sustava, neovisnosti pravosuđa i temeljnih prava u Poljskoj. Još g. 2017. protiv Poljske je pokrenut postupak u institucijama EU-a s pozivom na članak 7. Ugovora o Europskoj uniji, a potvrdnom odlukom odnosno presudom Poljskoj bi moglo biti oduzeto prava suodlučivanja u Vijeću EU-a.
Prošlog se tjedna i Hrvatska priključila većem broju država i međunarodnih organizacija koje su otvorenim pismom poduprle prava LGBTI-zajednice u Poljskoj. Veleposlanik RH u Poljskoj supotpisao je pismo 50 veleposlanika, među kojima su bili i veleposlanici 21 zemlje članice EU-a, a koje je postavilo na mrežu američko veleposlanstvo u Varšavi. Povod za tu i druge akcije i žučne kritike jest to što pojedini poljski gradovi proglašavaju takozvane zone slobodne od LGBTI-ideologije, što se tumači kao ograničavanje prava i sloboda homoseksualca i ostalih tipova i tipica i tipic-tipova koji se spolno odnosno „rodno“ (gender) smatraju nekako drukčijima od onoga što fizički odnosno po rođenju jesu.
Poljske vlasti odbijaju takve ocjene kao neutemeljene, ali rijetko tko sluša što oni govore, a kamoli da bi bio spreman razumjeti o čemu je riječ. Predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen – „demokršćanka“ po izboru, mjeri i ukusu Angele Merkel, europske „duboke države“, europskog establišmenta, a zacijelo i usuglašenih europskih masonskih loža – u rujanskom je govoru o stanju Unije proglasila te zone u Poljskoj u kojima je zabranjena homoseksualna i inoseksualna propaganda ni manje ni više nego „zonama bez humanosti“, za koje „nema mjesta u Europskoj uniji“. A Komisija – glavno izvršno tijelo i nadglednik poštivanja ugovora o Europskoj uniji – otišla je i korak dalje. Nekoliko poljskih gradova koji su uveli takve zone ostalo je zbog toga nedavno bez odobrenih im sredstava iz jednog europskog programa. Spomenutih 50 veleposlanika nisu prijeporne zone doduše izrijekom ni spomenuli, ali se potporom LGBTI-zajednici u Poljskoj zapravo zapuhali u isti rog kao i čitav soroševsko-liberalistički orkestar, koji svojom političkom i propagandnom glasnoćom zaglušuje glasnost, a još više utišanost, svih drugih. Europa je okupirana od takvih, a njihove ideje prodrle su i u široka mnoštva europskih naroda, osobito onih koji su se masovno ateizirali.
Nameću svoje kriterije i vrjednote – svoju novu „vjeru“ – europskom, zapadnom i svjetskom stanovništvu
Dvije stvari tu su načelno problematične i opasne za europsku budućnost. Prvo je to da moćni „orkestar“ država, zastupnika, udruga, institucija i stranaka među kojima su i „demokršćanske“ nameće svoje kriterije i vrjednote – svoju novu novopogansku „vjeru“ – europskom, zapadnom i svjetskom stanovništvu. Točnije: nameće ih svim zemljama u kojima ih uspijeva i u kojima se usuđuje nametati ih. Osobito članicama Europske unije, koja sada u ime „vladavine prava“ i „poštovanja ljudskih i manjinskih prava“ ucjenjuje države i zavrtanjem pipe na sredstva iz europskog proračuna (ukupno više od bilijun eura tijekom sedam godina) i na sredstva iz Fonda za oporavak (ukupno 750 milijarda eura za sve). Drugo je to što se nacionalnim državama kao što je Poljska praktički sve više suzuje suverenost i otimlju ustavne ovlasti nad uređivanjem odnosa u vlastitoj kući kad je riječ o spolnoj orijentaciji, braku i obitelji, o vjerskim simbolima i sadržajima u javnom prostoru, o običajima i tradicijama, o „diskriminaciji“, o manjinama, zatim u sve većoj mjeri o migrantima i migracijama te o mnogim drugim stvarima. Stalno neka nova, svaki put još luđa zamisao od prethodne pretječe drugu.
Sve skupa povezano je često i s političkim i ekonomskim i geopolitičkim interesima većih i jačih sila.
U takvim okolnostima mnogima nepoćudni Mađar drznuo se je objaviti ogled o liberalnoj i iliberalnoj demokraciji. Za njegovo razumijevanje potrebno je poznavati donekle i filozofiju i kretanja u zapadnim društvima unatrag više desetljeća ili ovih dvaju stoljeća, a osobito unatrag 20 godina, u kojima se događa vrlo agresivno „prevrjednovanje svih (tradicionalnih) vrjednota“, rastakanje svih dosadašnjih pojmova i kategorija i uvođenje novih, u kojima se mnogo toga kako je bilo prije ili kako je zapisano u Bibliji i u Katekizmu Katoličke Crkve okreće naglavce i naopačke.
Pritom se uništava, razvodnjava ili u svoju suprotnost pretvara i europsko stranačko-političko demokršćanstvo.
Što je demokršćanstvo i što je od njega danas ostalo?
Demokršćanstvo kao sustav promicanja kršćanskih vrijednosti i vrjednota u modernom pluralnom društvu nastalo je u 19. stoljeću. Riječ je o sustavu programskih ideja o tomu kako u sekularnom društvu kršćanske vjednote i načela pretakati u političku praksu, promicati ih u politici, u zakonodavstvu i životu društava. Na njegov nastanak najveći je utjecaj imao novodobni katolički nauk o društvu, koji je osobit zamah dobio s enciklikom pape Lava XIII. Rerum novarum iz g. 1891. – o radništvu i pravima radnika i njihovih obitelji. Sa svoje strane, demokršćanskim idejama i strankama znatan je doprinos među protestantima dao neokalvinizam (snažno prisutan u protestantizmu, pa i među mađarskim političarima, među kojima su tradicionalno, unatoč nerazmjerno manjinskom udjelu u stanovništvu, bili jaki političari kalvini).
Kršćanska demokracija bila je zamišljena kao kombinacija suvremenih demokratskih ideja i tradicionalnih kršćanskih vrjednota, onako kao su one izrečene u katoličkoj, luteranskoj, reformističkoj i pentekostalnoj tradiciji. Poslije II. svjetskog rata katolički i protestantski pokreti „socijalnog evanđelja“, s oživljenim neotomističkim učenjem i ojačalim personalizmom odnosno idejama komunitarizma oblikovali su idejne podloge demokršćanskog učenja i demokršćanskih stranaka. Europa je tada doživjela procvat demokršćanstva, koje je dugo bilo pokretač i motor unutareuropskog pomirenja, gospodarskog razvoja i europskih integracija, uključujući Vijeće Europe i Europsku zajednicu odnosno (poslije tako nazvanu) Europsku uniju.
Demokršćanstvo se je razvilo nasuprot modernom liberalizmu, individualizmu, anarhizmu, grubom kapitalizmu te marksizmu i raznim oblicima kolektivizma. Zapravo je najviše oponiralo njihovim svjetonazorima, koji su bili što odviše svjetovni, što neopoganski, što nekršćanski ili protukršćanski, što materijalistički, što pragmatički. Rascvalo se u drugoj polovini XX. stoljeća. No prema kraju prošloga stoljeća i početkom ovoga demokršćanske stranke doživljavale su ili poneke skandale i raspade ili razna idejna i ideološka razvodnjavanja i sve veća udaljavanja od kršćanskog svjetonazora i tradicionalnog učenja o moralu. Toliko su se u pogledu svjetonazora i sustava vrjednota približile liberalnima, socijaldemokratskima i općenito ateističkima da se u statutima nekih od tih stranaka više ni Bog nije spominjao. Ušli smo svi skupa zajedno s demokršćanskim strankama, ili pod njihovim vodstvom, u ateističko-materijalističku uljudbu. U civilizaciju za koju je „Bog mrtav“, kako je u 19. stoljeću izrekao Friedrich Nietzsche, odnosno u „civilizaciju smrti“, u kojoj svi žive i ponašaju se „kao da Boga nema“, kako je to izrazio sveti papa Ivana Pavao II. Veliki.
Ukratko, (demo)kršćanstvo se do danas pretvorilo u svoju vlastitu sjenu. Političko kršćanstvo ima sve manje toga zajedničkoga s kršćanstvom i kršćansko-katoličkom slikom svijeta, osobito u pogledu temeljnih pitanja: odnosa prema Objavi i Božjim zapovijedima te postavljanjima, u sferi etike i morala, spram temeljnim antropološkim pitanjima kao što je ljudska osoba, spolnost, pobačaj i eutanazija, brak i obitelj, odgoj i obrazovanje, odnos prema vlastitom narodu i odnos prema Crkvi, religioznosti, duhovnosti, tradiciji i baštini odnosno skupnom identitetu.
Obraćeni Orban hoće posvijestiti ono što nam je doista vrijedno
U takvo stanje svijeta ušao je sa svojim prokršćanskim stajalištima, pa tako i s ovim esejom, Viktor Orban, bivši protukršćanski ljevičar („skojevac“) koji se poslije obratio na kršćanstvo (i krstio se u metodističkoj crkvi), i kojem je žena katolkinja. I koji je mađarski domoljub i nacionalist. To što je sada napisao zaslužuje pomnije čitanje i udubljivanje, naravno: i kritičko promišljanje. Ovdje ćemo izdvojiti samo središnju Orbanovu poruku, okrenutu budućnosti i formuliranu programatski:
Politička strategija liberala temelji se na raspolućivanju svijeta politike. S jedne su strane liberali, koji su časni, dobri ljudi i koji prihvaćaju da svi časni, dobri ljudi moraju doći do istih političkih vjerovanja i zaključaka na temelju pravila razuma; a s druge su strane oni koji su zastranili s polja liberalizma jer ih njihovo neznanje ili iskonska instinktivna mržnja sprječava da krenu naprijed s vremenom i s poviješću – čiji je samorazumljivi cilj dovesti nas do sreće koju pružaju liberalne svjetske vrijednosti, svjetski mir i upravljanje svijetom. Stoga, sa stajališta ludih liberala, jednu skupinu čine sljedeći: Trump i Johnson; kršćani koji stoje na temeljima Novog zavjeta i Židovi koji stoje na temeljima Starog zavjeta; sve vrste ajatolaha; diktatori svakog ranga i reda, komunisti i nacisti; i, bez ikakve sumnje, mi srednjoeuropski kršćanski demokrati. To papagajski ponavlja 90 posto zapadnih medija.
No mi kršćanski demokrati rabimo svoj vlastiti intelektualni sustav za opisivanje svemira politike. S dužnom skromnošću može se reći da je on inteligentniji od trenutačno dominantne, ali uskogrudne liberalne slike svijeta koja upravlja međunarodnim organizacijama.
Jedina šansa za kršćansku demokraciju jest ta da se upusti u otvorenu intelektualnu i političku borbu. Da prestane okolišati, da prestane ponašati se poput lude koja ne vidi ili ne razumije što se događa. Da se uspravi i isprsi te izrazi četiri izjave koje mogu promijeniti cijelu europsku politiku: naša temeljna nacionalna i kršćanska načela nisu liberalna; ona su nastala prije liberalizma; ona su suprotna liberalizmu; njih danas liberalizam uništava.
Orban dakle predlaže i ište da svi oni koji razumiju što se događa i koji misle i-liberalno deklariraju svoja „temeljna nacionalna načela“. I da otvoreno kažu: Naša načela nisu liberalna, naprotiv, liberalizam gazi naša načela, a mi ih želimo obraniti; mi se suprotstavljamo liberalizmu; mi smo kršćanski demokrati, a ne liberalni demokrati!
Protiv struje!
Da bi se takvo što učinilo, oni od kojih se očekuju da takvo što učine moraju biti uvjereni i prosvijećeni kršćani, moraju biti svjesni ovoga opasnog i opakog trenutka povijesti u koji nas uvlači ’liberalna demokracija’ i moraju biti dovoljno hrabri i odlučni kako bi išli protiv nje kao glavne struje. Contra torrentem! Protiv struje koja nama hoće nametnuti ono što je izravno u suprotnosti s našim vjerovanjem, s našim mišljenjem, s našom slikom svijeta i s našim viđenjem budućnosti vlastita naroda, Europe i svijeta.
Da bi se konkretnije reklo što bi to sve značilo i iziskivalo, bili bi potrebni novi eseji i nove knjige. No i ovo što je rečeno bit će mudromu i hrabromu dosta. Sapienti sat! Pa ipak, prikladno je i korisno umjesto vlastita zaključka da Šiljo citira nešto iz jedne starodrevne i slavne knjige: Nasljeduj Krista Tome Kempenca, iz 14. stoljeća. Preveo ju je davno na hrvatski s latinskoga bl. Alojzije Stepinac (a prije 520 godina Marko Marulić). Upravo ovaj citat među mnoštvom sličnih poruka te iznimno poučne i izrazito pobožne i stroge srednjovjekovne knjige odabran je zato što se u njemu izrijekom spominje današnji svetac, sv. Franjo:
Daj mi, Gospode, znati što moram znati; ljubiti ono što moram ljubiti; hvaliti ono što se tebi najviše sviđa; cijeniti ono što se tebi čini dragocjenim; koriti ono što je prljavo u tvojim očima.
Ne daj mi suditi prema viđenju očiju izvana, niti donositi odluku prema onome što uši čuju od neiskusnih ljudi: nego mi daj istinskim sudom prosuđivati i o vidljivim stvarima i o duhovnim a nadasve uvijek iskati što godi volji tvojoj.
Srca se ljudska često varaju u suđenju; varaju se i ljubitelji ovoga svijeta koji ljube samo ono što se vidi.
Što je čovjek zato bolji ako ga ljudi smatraju većim?
Varalica varalicu, luda ludu, slijepac slijepca, slabić slabića vara dok ga uzvisuje; i zapravo ga više posramljuje dok ga tašto hvali. Jer koliki je tko u tvojim očima, toliki je, i ništa više, veli ponizni sveti Franjo. (Glava 50, točka 7.)
Šiljo/Hrvatsko nebo
