D. Pejčinović: Nije zlato sve što sja

0

 

 

Bosna i Hercegovina

Pred nekoliko dana novinar Velimir Bujanec ugostio je u svojoj dobro poznatoj emisiji saborskog zastupnika dr. Zlatka Hasanbegovića. Uz mnoštvo važnih tema s domaćeg terena osvrnuli su se i na Hasanbegovic Bujicasusjednu Bosnu i Hercegovinu, te oštro napali službeni Zagreb zbog nedavnog posjeta srpskog člana Predsjedništva BiH Milorada Dodika. Kritike nije ostao pošteđen ni hrvatski predstavnik Dragan Čović. „Kako god gledali na pitanje BiH, vidjeli rješenje toga problema u stvaranju trećeg entiteta, jedina relacija na kojoj se ta pitanja mogu riješiti je format koji imamo u Zagrebu – to je format Zagreb, Mostar, Sarajevo. No, znajući državničke dosege trojice aktera, bojim se da će sve ostati mrtvo slovo na papiru. Plenković će reći da podupire euroatlantske integracije BiH, da je hrvatski narod konstitutivan, da traži promjenu izbornog sustava, itd. To je ozbiljno pitanje koje traži ozbiljnu državničku politiku, a regulator hrvatsko-bošnjačkih odnosa ne mogu biti Milorad Dodik i Aleksandar Vučić.“ – izjavio je Hasanbegović u „Bujici“. (navedeno prema portalu narod.hr, op.a.)

S posljednjom tvrdnjom doista bismo se mogli složiti, jer je odavno jasno da hrvatsko-bošnjačke odnose mogu Čović DOdikpoboljšati samo predstavnici ta dva naroda. U pitanjima koja se tiču preustroja Federacije Srbi su tek nevažni promatrači koji gledaju samo svoje interese. No, tko uopće sprječava muslimansko-bošnjačke političare da poboljšaju odnose sa Hrvatima? Međunarodna zajednica? Srbi? Dragan Čović? Dogovor u prvom redu sprečavaju muslimanski ekstremisti u Sarajevu, koji Hrvatima nude status obespravljene nacionalne manjine osuđene na nestanak. U usporedbi s njima, Dodik se doima kao „baka s kolačima“!

U razgovoru Bujanca i Hasanbegovića nigdje se ne spominje izjava (ili, bolje rečeno, prijetnja) čelnika najjače muslimanske stranke Bakira Izetbegovića, koja je i kumovala naglom dolasku Dodika u Zagreb. „Ako Čović nastavi s pritiscima, slučaj Komšić će se spustiti na niže razine, da se razbiju ti mehanizmi koje zloupotrebljava HDZ“ – izjavio je Izetbegović, aludirajući na mogućnost da na izborima 2022. godine muslimanski birači popune hrvatski klub doma naroda svojim ljudima, Komšićima i Sejdama Bajramovićima, te tako potpuno ovladaju Federacijom. Zar ta skandalozna izjava ne zaslužuje barem nekakav osvrt?

Pitanje demokratskog legitimiteta

Neosporno je da u demokratskim društvima svaki građanin ima pravo zalagati se za politička rješenja koja smatra iznotrinajboljim, čak i kada je riječ o drugim državama i narodima. Hasanbegović iza sebe ima demokratski legitimitet saborskog zastupnika i to mu daje određena prava, no to ipak ne znači da su ga Hrvati iz BiH ovlastili da nastupa u njihovo ime. Samo da podsjetimo, na prošlogodišnjim izborima za Europski parlament, Zlatkova bivša stranka (Neovisni za Hrvatsku) doživjela je težak poraz; Bruna Esih dobila je samo 165 glasova, a njezin kolega, „stručnjak za beha“ Zlatko Hasanbegović, uspio je prikupiti smiješnih 46 glasova. Za usporedbu, kandidatkinja HDZ-a BiH Željana Zovko dobila je 6743 glasa! Prema tome, prva stvar koju bi voditelj poput Bujanca trebao napraviti bila bi propitkivanje skromne podrške koju Hasanbegović uživa na susjednom „terenu“, u čije se probleme neprestano petlja. I, da malo proširimo temu, zbog čega desne stranke u Hrvatskoj, unatoč dobrim željama, ne ostvaruju nikakav uspjeh među Hrvatima Herceg-Bosne? Možda je tajna u njihovim nesnalaženju, zastarjelim političkim pogledima, kompromitiranju u dosadašnjem radu…?! Možda, poput našeg saborskog zastupnika, polaze od pogrešnih pretpostavki?!

Pravaška ideologija i popis stanovništva

„Dokle god ću sudjelovati u politici, radit ću u interesu Hrvatskoga naroda i države. Sukladno pravaškoj starčevićanskoj ideologiji, s koje sam u političkom smislu izrastao, imat ću misiju raditi na raspetljavanju hrvatsko-bošnjačkoga gordijskog čvora. Moja misija je sanirati te odnose, koji su na najnižoj razini od 1993. godine. Ili će se naći povijesni dogovor ili će oba, sada naroda, raditi na vlastitom uništenju s predvidljivim ishodom i na korist one politike u kojoj je sudjelovao i Milorad Dodik.“ – rekao je Hasanbegović Bujancu. Na stranu katastrofične procjene Bosnakoje nemaju nikakvog uporišta u stvarnom odnosu snaga, no, što o pravaškoj ideologiji misle sami Muslimani-Bošnjaci u BiH, kojih se to najviše tiče? Odgovor možemo potražiti u posljednjim popisima stanovništva.

1991. godine u Bosni i Hercegovini popisano je 760.852 Hrvata, 1.366.104 Srba, 1.902.956 Muslimana (to jest „Muslimana u smislu narodnosti“), te 242.682 tzv. „Jugoslavena“. Na užas „starćevićanaca“ na popisu nisu zabilježeni nikakvi „Hrvati islamske vjere“. Dakle, u kritičnom trenutku hrvatske povijesti, kad se odlučivalo o „biti ili ne biti“, Muslimani, današnji Bošnjaci, izjasnili su se kao zaseban, samosvojan narod, i tako razriješili sve dileme oko svog nacionalnog opredjeljenja. Netko bi mogao prigovoriti da se, zbog posebnih okolnosti u kojima se provodio posljednji jugoslavenski popis stanovništva, nije ni moglo očekivati pojavu nekakvih muslimanskih Hrvata u BiH.

Ako to doista vrijedi za sredine u kojima su domaći Muslimani bili suočeni s mogućim prijetnjama većinskog srpskog stanovništva (npr. u Banjoj Luci, Trebinju, Glamoču…), što je s područjima u kojima su Muslimani bili izrazita većina (Velika Kladuša, Cazin, Bihać, Kalesija, Živinice…), ili su živjeli izmiješani sa Hrvatima, poput središnje Bosne? Navedimo kao primjer općinu Gornji Vakuf/Uskoplje, u kojoj je popisano 14.063 Muslimana, 10.706 Hrvata i samo 110 Srba. Može li itko povjerovati da su Muslimani u G. Vakufu strepili od srpske osvete ukoliko bi se izjasnili kao Hrvati?

Ista priča ponovila se na popisu 2013. godine, kada je, po prvi puta od turskih vremena, ustanovljeno da su Bošnjaci (nekadašnji Muslimani) postali većinski narod (50,1%), dok su Srbi pali na 30,8%, a Hrvati na 15,4% ukupnog stanovništva. Popisu je prethodila velika propagandna kampanja kojoj je cilj bio uvjeriti Muslimane da se izjasne kao Bošnjaci, u čemu se i uspjelo. U kampanju su se aktivno uključile sve muslimanske političke stranke, Islamska zajednica i Bošnjački svjetski kongres, a glavni slogan im je bio „Nacionalnost-Bošnjak, vjera-islam, jezik-bosanski“. (Ista kampanja provedena je dvije godine ranije i u Crnoj Gori, s jednakim uspjehom.) Iako su popisni podaci koji se tiču brojnosti Bošnjaka i Hrvata nesumnjivo preuveličani, za ovu temu najvažnije je ustanoviti da ni u 21. stoljeću, u uvjetima slobode i demokracije, na prostoru Bosne i Hercegovine nisu uočeni nikakvi „Hrvati islamske vjere“. Što bi na to rekao „otac domovine“?

Jedini „Hrvati“ islamske vjere u BiH zabilježeni su uoči parlamentarnih izbora, primjerice u Goraždu, gdje se stanoviti Edim Fejzić izjasnio kao Hrvat i po toj osnovi, uz pomoć muslimanskih birača, upao u hrvatski klub Doma naroda Federacije BiH. I u drugim muslimanskim sredinama našle su se kojekakve propalice željne uhljebljivanja na račun Hrvata, no to je ipak samo odraz drske manipulacije izbornim zakonom, a nipošto svjesne nacionalne identifikacije.

Kakve god argumente ovdje iznijeli, uvijek će biti onih koji će vjerovati u pravaške bajke o „hrvatskom cvijeću“. Autor takvima ne može pomoći, ali ih može uputiti na staru mudrost koja kaže da „ako nešto izgleda kao patka, glasa se kao patka i hoda kao patka, onda je vjerojatno riječ o … patki.“ Prema tome, ako netko uporno tvrdi da govori bosanskim (bošnjačkim) jezikom, ponaša se kao Bošnjak, izjašnjava se kao Bošnjak… onda se valjda stvarno radi o Bošnjaku!

 

Dinko Pejčinović/HKV/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo

Facebook komentari

komentara