
Svođenje politike na buru u lijevoj kahlici Plenkovićeva je i Milanovićeva specijalnost
…Plenković uništava HDZ nešto sporije negoli je Milanović na juriš uništio SDP. Ali to radi temeljitije. U oba slučaja svi su smjenjivi, osim njih dvojice. Ako još u ičemu mogu biti originalna ova dva klauna demokracije shvaćene na lijevi način i u teoriji i osobito u praksi, onda je u budućnosti, ostanemo li sjediti na kahlici ili opčinjeni buljiti u njezin sadržaj, očekivati da drugarski i demokratski dogovore Milanovićevo preuzimanje HDZ-a i Plenkovićevo SDP-a, a za prenošenje kahlice s ukinutog Trga hrvatskih velikana na obližnji Iblerov trg na čelu kurirske službe nakon dugih pregovora imenuju suvremenog Boška Buhu – znanstvenika i junaka Domovinskog rata, Primorca, kako bi sve ostalo u okvirima partijske kahlice budući da je svaka druga „neprihvatljiva“ i „štetna“, ili nije dovoljno „inkluzivna“ prema kriterijima „jugokomunističkih ostataka“ na koje je upozoravao Tuđman….
Isticanjem Primorca za predsjedničkog kandidata Plenković je predsjedničke izbore sveo na „sukob na levici“ – to je klasičan primjer sadržaja njegove politike promjene države uslugama Milanovića na Pantovčaku, čijem ustoličenju je dva puta osobno kumovao bez ikakvih posljedica. Lošem lijevom kandidatu Milanoviću suprotstavio je u ime stranke još lošijeg lijevog kandidata Primorca – to je pak njegov prilog politici promjene HDZ-a, od stranke pod čijim je vodstvom obnovljena hrvatska državnost u plutajući objekt lijeve kahlice (teoretski postoji i desna, ali ona ovdje nije tema).
U nastavku dva lijeva kandidata, loš i lošiji, svela su predsjedničke izbore na nemilosrdnu osobnu buru u lijevoj kahlici s poznatim ishodom i sadržajem narečene posude. Svelo se to na status quo dosadašnjeg kahličarenja – prenošenja kahlice s jednog na drugo brdo i natrag od kojega država i nacija imaju samo štetu. Unutar jedne, jedine i jedinstvene partijske kahlice, nije za utjehu ali jest tako, Plenković je bolji milanovićevac negoli je Milanović plenkovićevac. Otud dolazi i tolika ogromna razlika u broju osvojenih glasova u sudaru u kahlici između Milanovića i Plenkovićeva moći željnog kurira koji se na kraju utopio u noćnoj posudi zajedno s HDZ-om u cjelini. Tako je završio sukob na ljevici, kolokvijalno nazvan predsjedničkim izborima.
Devastacija HDZ-a po uzoru na devastaciju SDP-a, stranke su nebitne, važne su jedino vođe
Budimo iskreni, obojica, i Zoran Plenković i Andrej Milanović proizlaze iz iste neispražnjene svjetonazorske noćne more, lapsus – posude, proizvedene još u bivšem totalitarnom režimu gdje su sve noćne posude bile iste boje. Sada su djelomično prefarbane i uspješno prenesene u „nove okolnosti“ demokracije i pune državnosti. I tako je, naime, kaj, nevina kahlica postala posudom za spremanje demokracije i državnosti, Ustava i zakona, kao da su posrijedi nus produkti nepotrebne, filoinkluzivne, slučajne države i nacije, kakvom ju je doživljavao, ispričavam se na digresiji, jadni Ivo Ćipiko koji se, kako kaže, rodio anacionalan, pa se malo osjećao kao Hrvat, zatim kao Jugoslaven, na koncu kao Srbin. Što je u svojoj evolutivnoj kahlici namijenio hrvatskom narodu dobro je poznato poznavateljima orjunaškog pokreta…o tom sam svojedobno i sam pisao.
Vratimo se temi prije negoli ju veliki vođe malih dometa proglase ne-temom. Plenković uništava HDZ nešto sporije negoli je Milanović na juriš uništio SDP. Ali to radi temeljitije. U oba slučaja svi su smjenjivi, osim njih dvojice. Ako još u ičemu mogu biti originalna ova dva klauna demokracije shvaćene na lijevi način i u teoriji i osobito u praksi, onda je u budućnosti, ostanemo li sjediti na kahlici ili opčinjeni buljiti u njezin sadržaj, očekivati da drugarski i demokratski dogovore Milanovićevo preuzimanje HDZ-a i Plenkovićevo SDP-a, a za prenošenje kahlice s ukinutog Trga hrvatskih velikana na obližnji Iblerov trg na čelu kurirske službe nakon dugih pregovora imenuju suvremenog Boška Buhu – znanstvenika i junaka Domovinskog rata, Primorca, kako bi sve ostalo u okvirima partijske kahlice budući da je svaka druga „neprihvatljiva“ i „štetna“, ili nije dovoljno „inkluzivna“ prema kriterijima „jugokomunističkih ostataka“ na koje je upozoravao Tuđman.
Proces skidanja s noćne posude ne dopuštaju zaostali veliki vođe malih dometa
Mogao bi tko pomisliti da zagovaram povratak u pelene demokracije. Ne, ne i ne! Krivo. Nema povratka u pelene, ne samo zato što su one u Hrvatskoj osjetno skuplje nego u ostalim članicama Europske unije… Ma, samo hoću skrenuti pozornost da i razdoblje kahlice treba ostaviti za sobom, ma kako bolno bilo i koliko god napora i strpljenja taj egzodus zahtijevao. Ta, prirodno je pelene zamijeniti tutom, a onda maknuti i kahlicu iz upotrebe i naučiti dijete gdje i kako prazniti crijeva i mjehur. Taj proces zna svaka majka i otac, baka i djed. Poslije razdoblja pelena držati narod na partijskoj kahlici gotovo dvadeset i pet godina, bez njezina pražnjenja, nije normalno niti higijenski (ako ne vjerujete, pitajte dr. Markotić ili ministre Beroša i Ostojića). Još je bolesnija činjenica da poslije trideset i pet godina u drugom krugu predsjedničkih izbora Hrvatska u izbornoj kahlici ima dva kandidata Saveza komunista Hrvatske, znamenite podružnice Saveza komunista Jugoslavije! Taj proces skidanja s kahlice po hitnosti nadilazi osobne strasti, pa i takvih nezamjenjivih velikana kao što su Milanović i Plenković. Pa i Primorac.
Samo, međutim, bura u lijevoj kahlici Hrvatima je dopušten oblik demokracije! Sve kombinacije i vratolomije, pa i interpretacije, kad je kahlica vlastodržaca u pitanju, dopuštene su jedino velikim vođama koje njihovi podanici s prodanim dostojanstvom godinama češkaju perom po riti. Za sendvič i coca-colu za početak, no, dokažu li se u češkanju, mogu postati i ministrima za češkanje s puno većim berivom. „Alociranim“ od proračuna svih vrsta, pa sve do dislociranih „europskih fondova“.
Napuštanje kahlice ozbiljan je posao o kojemu svi šute
Udružena jugoslavenska demokratska levica (UJDI) koristi samo jednu kahlicu. Na smjenu. Nije higijenski ali je tako. Dok se nacija bavi pitanjem prenošenja, korištenja i samog sadržaja noćne posude vrha UJDIja, zaboravlja da osim prenesene socijalističke kahlice nema ni hrvatske ljevice (još od Kerestinca!) a ni hrvatske desnice (da ne velim otkad). Svi kojima je dopušteno postojanje stacionirani su u centru kahlice. Što će naciji prava desnica i ljevica kad ima UJDI-jevu noćnu posudu u koju stane sve: skrb o kreditnom rejtingu, o osnovnoj plaći i najmanjoj mirovini, o povlačenju sredstava, o izvlačenju sredstava iz povučenih sredstava, pa onda i svekolika zaštita nacionalnih interesa u zemlji i svijetu, osobito u državama u kojima nemamo svoje diplomate, a najbolje zastupaju hrvatske interese u „regionu“ – do te mjere da više nismo sigurni gdje počinje međudržavna suradnja a prestaje saradnja sa srpskim svetom, pa je tumačenje toga neojugoslavenskog fenomena prepušteno inkluzivnoj sastavnici i najpoznatijem etno poduzetniku „na ovim prostorima“ poznatog po teatralnim nastupima plačimačka čvrsto usidrenog na državnu nam sisu.
U proteklom predsjedničkom mandatu akteri politike jedne, jedine i jedinstvene partijske kahlice, do vrha su ju napunili, tako da je ona pred pucanjem po šavovima. Mislili smo da bi se eventualno nešto moglo promijeniti i da se sadržaj može isprazniti, pa onda ponovo od nule puniti prežvakanim lukom i vodom. No, od toga ništa. I ne će biti ništa do daljnjega. Maknuti partijsku kahlicu i time sve bure koje ona obuhvaća, osobito kao logiku vladanja, ozbiljniji je posao nego što se to čini čak i samozvanim „desničarima“ po struci, a da o „komunikacijskim stručnjacima“ i profesorima znanstvenog oportunizma s katedra različitih „nauka“ i ne govorimo. Spremanje kahlice zahtijeva i rad i vrijeme i žrtvu i poštivanje istine, dakako. I naravno razviti sine ira et studio svijest da se kahlica ne smije ne samo iz higijenskih razloga ostaviti neispražnjenom i zamijeniti nekom drugom, navodno modernijom, da ne velim progresivnijom. Treba naime, kaj, napokon odrasti i prestati koristiti ovo pomoćno sredstvo namijenjeno djeci, nepokretnoj starčadi i bolesnicima u terminalnoj fazi bolesti. Zloporaba kahlice u nas nije kažnjiva. Čak ni na izborima.
Dva dezertera kao jamstvo vrijednosti Domovinskog rata, ha, ha, ha…
Da će dosadašnji sadržaji kahlice ostati dominantnim društvenim i političkim čimbenikom i u novom mandatu vidljivo je i po prvim postizbornim potezima ključnih aktera kahličarenja. U sinergiji dva druga, dva brda s brojnom služinčadi nastavlja se srozavanje vršnih ustanova Republike, a time i nje same: Predsjednika Republike, Predsjednika Vlade i Predsjednika Sabora, od kojih su, ruku na srce – pamet u glavu, najmanje dvojica iskočila iz kahlice Saveza komunista. Logikom spojenih posuda, kapilarno se s vršnih razina srozavaju sve po redu ustanove do razine općina i mjesnih odbora dolje i do diplomatskih predstavništava i veleposlanstava – gore. To i jest smisao i svrha politike lijevog (i desnog, kad bi ga bilo) kahličarenja – svesti Republiku u svakom životnom segmentu na inkluzivan i pravovjeran dio „ovih prostora“ kako bi bilo lakše ju u povoljnim okolnostima (npr. raspad EU i slično) još jednom jugo-prisajediniti, kao i 1918. i 1945. godine. E, do željkovanog prisajedinjenja s bratskim narodom (zato Ćipiko u trećem pasusu), treba kahličariti koliko god je dugo moguće – svim dopuštenim i nedopuštenim sredstvima, jer prisajedinjenja („nemaju cenu“ i alternativu, smatra Savez) nisu moguća s onima koji su iskočili iz pelena i nadišli fazu kahlice.
Svođenje nacionalne politike na isključivo „sukobe na levici“ između dviju frakcija Saveza komunista Republiku vodi u nigdinu. A kako je taj proces svođenja u Republici percipiran kao nešto sasvim normalno, realno je zaključiti da su biranjem između dva lijeva dezertera vrijednosti Domovinskog rata poražene iznutra što trojanskim konjima što pak natjecanjima sdp-a i hdz-a u pravovjerju postavkama SKH i SKJot. Kandidiranjem dezertera SDP i HDZ u noćnu su posudu strpali i Deklaraciju o Domovinskom ratu kao da je riječ o toaletnom papiru. To nadalje znači da Republika ostaje bez temelja na kojemu je izgrađena. Usred smo velike tranzicijske pobjede politike neoproštene hrvatske pobjede. S njom će se hrvatski narod kad-tad morati obračunati ako želi u ovom stoljeću opstati kao slobodan narod u svojoj državi. Bolje prije nego kasnije. Ako već nije, ne daj Bože, prekasno.
Povezano:
Predsjednički izbori nagovijestili su kraj hadezeovske Hrvatske
Zdravko Gavran: Nekoliko zaključnih riječi o ovim nesretnim izborima
Kada panika zahvati vladajuću kastu, prorade sluganski mediji i novinari po tipičnom yu agitpropu
Primorčev poučak Plenkoviću: Nismo mi ovce, a nismo ni Plenkovićevi ni HDZ-ovi glasački taoci!
Vjekoslav Krsnik: Pobjeda “duboke države” – Titov gardist ostaje na Pantovčaku
General Glasnović: Ako voliš svoju domovinu, imaš moralnu i zakonsku obvezu izaći na izbore!
Z. Gavran: Četvero desnih, suverenističkih kandidata i dvije ’kvake 22’
PHB plakatom na cenzuru: „Od Tomislava 925. do Tomislava 2025.“
Nenad Piskač/Hrvatsko nebo