Zdravko Gavran: Kako su rušili Tuđmana. Domovina TT, Zagreb, 1992. 119. stranica.

VIII. NASTAVAK

OPORBA KAO SUDAC HRVATSKE DRŽAVNE POLITIKE

Vanceov plan i Budišina ostavka

Izašavši iz Vlade u veljači 1992., Dražen Budiša odlučno je osporavao prihvatljivost Vanceova mirovnog plana, koji predviđa dolazak Unprofora (zaštitnih snaga UN) na okupirana područja, povlačenje Armije i razoružavanje svih iregularnih formacija. Budiša je tvrdio da su “mnoga rješenja iz toga plana na štetu naroda žrtve, pa se onda njegova takva pozicija ne može nazivati ostvarenjem stoljetnih težnji hrvatskog naroda, kako to iznosi aktualno Vrhovništvo” (v. članak “Nitko nije platio toliku cijenu”, Vjesnik, 15. ožujka 1992.). Budiša podmeće Vrhovništvu da ono Vanceov plan naziva “ostvarenjem stoljetnih težnji hrvatskog naroda”, što ne odgovara istini, jer se te težnje ne odnose na Vanceov plan, nego na uspostavu i priznanje hrvatske države. Osim toga, Budiša “zaboravlja” da je Vanceov plan, tada kad je prihvaćen (2. siječnja), ipak u znatnoj mjeri zaustavio agresiju na Hrvatsku, te obvezao agresorsku armiju na povlačenje sa svih okupiranih teritorija.

Isto tako, Budiša je dajući ostavku tvrdio da se “planom UN onemogućuje povratak prognanika na njihova ognjišta u velikom dijelu Hrvatske” (v. njegovo pismo od 12. veljače, “Zašto sam podnio ostavku”, Slobodna Dalmacija, 13. veljače 1992.). No Budiša ni tada ni poslije nije rekao kojim bi se to čarobnim planom na bolji način brže i lakše omogućio povratak prognanika. Nije ni mogao reći, jer nijedno drugo rješenje osim postignutoga, nepristrano i realno gledajući, i nije bilo moguće.

Zanimljivo je koliko se prašine u političkoj javnosti diglo zbog te Budišine, zacijelo neopravdane, ostavke. Ona je iskorištena za brojne napadaje na predsjednika Tuđmana i za ocjene da u Hrvatskoj nema demokracije. Jedan tjednik tom je prilikom napisao: “Gregurić može ostati predsjednikom HDZ-ove vlade, ali očito više ne može biti predsjednikom vlade koja bi predstavljala sve hrvatske stranke. To pak otvara mogućnost za ozbiljan razgovor o legitimnosti cjelokupne hrvatske političke zgrade” (Slobodna Hrvatska, 21. veljače 1991.).

Dr. Franjo Tuđman – “karcinom hrvatske politike”

U anketi istog tjednika predsjednik HDS-a dr. Marko Veselica s tim u svezi rekao je: “Mislim da je upravo činjenica da je predsjednik Franjo Tuđman sebi uzeo pravo da sam vodi čitavu vanjsku politiku i da sam sklapa tajne sporazume veliki hendikep – ja bih rekao, karcinom – ukupne hrvatske politike, a posebno vanjske…”

Odgovarajući na isto pitanje (“Koliko gušenje demokracije i sve što se događa utječe na ugled Hrvatske i hrvatske politike u Europi i svijetu?“), dr. Savka Dabčević-Kučar u svom je “implicitnom” stilu odgovorila: “Normalno je da će ugled i priznanje Hrvatske biti vezano uz stupanj demokracije i stupanj ekonomskih odnosa koje Hrvatska bude razvijala. Inače će na Hrvatsku gledati kao na neku latinskoameričku zemlju, gdje se razvija nekakvo diktatorstvo i nekakav primitivni oblik državnog kapitalizma.”

Milošević i „prirodni saveznici“

“U Karađorđevo nije trebalo ići”, bila je nakon tajnog sastanka Tuđmana i Miloševića početkom 1991. decidirana dr. Savka Dabčević-Kučar. “Miloševiću je”, nastavila je, “nakon beogradskih demonstracija, kada se našao u potpunoj izolaciji, trebao netko s kim će razgovarati. Međutim, razgovor u Karađorđevu samo je izazvao nepovjerenje javnosti, ali i hrvatskih saveznika u Jugoslaviji. Mi moramo jačati odnose sa saveznicima u zemlji i izvan nje protiv velikosrpske koncepcije.”

Brojne su bile, javne i tajne, kritike na račun Tuđmana zbog njegova susreta s Miloševićem u Karađorđevu, ali su istodobno razgovori šestorice predsjednika republika bespogovorno razumijevani kao sami po sebi razumljivi.

“Ne možeš u vanjskoj politici”, poučavao je hrvatsku javnost Mate Meštrović, računajući i na zapadnu averziju prema Miloševićevoj politici, ići protiv njega, a u isto vrijeme pregovarati s njime i sudjelovati u razgovorima koji bi mogli završiti na štetu trećeg, inače hrvatskog saveznika. To je temeljito pogrešna politika. Ako je zapad protiv Miloševića, a jest, valja i Hrvatska voditi politiku sračunatu na rušenje Miloševića, a ne da prihvati politiku koja njemu daje podršku” (“Hrvatska mora znati interese zapada”, Večernji list, 16. lipnja 1991.)

“Čuo sam iz pouzdanih izvora”, izjavljuje Miko Tripalo za najpoznatiji beogradski tjednik, ne navodeći koji su to njegovi “pouzdani izvori”, “da su Milošević i Tuđman u Karađorđevu sjedili pored geografskih karata, dijelili Jugoslaviju i nisu se mogli dogovoriti. Ne želim ih uspoređivati sa Hitlerom i Staljinom…” (“Preferans sa Tuđmanom”, NIN, 24. svibnja 1991.). U istom interviewu Tripalo, neposredno nakon uspjelog referenduma, u osvit očekivane agresije na Hrvatsku, ističe: “Sadašnje nacionalne suprotstavljenosti u Hrvatskoj ne bi dobile takve dimenzije da nije bilo pogrešaka hrvatske vlasti”. “Hitler i(li) Staljin” – to je izbor što ga je Tripalo bio podmetnuo predsjedniku hrvatske države u kritičnom trenutku borbe za njezinu nezavisnost.

Kad je o Karađorđevu riječ, u medijima je istican mračni aspekt (asocijacija na 1971., kada je u Karađorđevu sankcionirana odluka o utrnuću liberalno-komunističkog projekta društvenih reformi u Hrvatskoj), te se govorilo da se Tuđman nije imao sastajati sa “zločincem” Miloševićem. Dabčević-Kučar i mnogi drugi tvrdili su tada, u rano proljeće 1991., da je Miloševića, tobože uzdrmanog ožujskim demonstracijama, Tuđman “spasio” time što se s njim susreo. No ono što se poslije događalo pokazuje da Milošević demonstracijama nije bio ni najmanje uzdrman, kao što ga ni mnogi kasniji događaji nisu u Srbiji ozbiljno politički ugrozili. Kritičari Tuđmana u javnost su, dakle, lansirali krivu prosudbu kao presudbu, ne hoteći na taj susret gledati kao na najnaravniji pokušaj postizanja političkog dogovora kojim bi se, ako je ikako moguće, otklonila prijeteća agresija na Hrvatsku, rat, stradanja, razaranja i krvoproliće, sve ono do čega je i došlo nedugo nakon toga. Znali su da nam svijet neće pomoći, znali su da od tzv. prirodnih saveznika u drugim republikama neće biti nikakve koristi, znali su koliku vojnu moć ima Armija i Jugo-Srbija, a bili su protiv pregovora s Miloševićem i Kadijevićem. Jednom će se sve otkriti, ali zar je netko poput Meštrovića mogao biti tako naivan da vjeruje kako se Hrvatska može “spasiti” tako da u Srbiji ruši Miloševića! Uostalom, kako je to Miloševića, gospodine Meštroviću, Tuđman uopće mogao rušiti više nego što ga je dosad (s)rušio?

Isto tako, cijelo se vrijeme iz redova kritičara govorilo o tome da Hrvatska treba okupiti saveznike u drugim republikama. “Ja već gotovo godinu dana tvrdim, i to uporno”, lamentirao je tadašnji predsjednik Matice hrvatske iz redova HSLS-a Vlado Gotovac, “da Hrvati moraju okupiti oko sebe sve one koji su velikosrpskom i komunističkom ideologijom ugroženi, da moramo stvoriti otvoreni, javni i po međunarodnim normama uređen savez među slobodnim državama koje odbijaju da budu članice velikosrpske Jugoslavije. To znači s Makedonijom, BiH, sa Slovenijom. Da moraju taj savez predstaviti Europi kao konzekvenciju koja proizlazi i slijedi iz sadašnje Jugoslavije. Da moraju svima onima koji sad tehnički, da tako kažem, nisu unutra, tj. Albancima, Mađarima, ljudima u Sandžaku, pružiti moralnu i materijalnu pomoć u njihovu sporu s velikosrpskim hegemonizmom i njegovim terorizmom, i da na taj način Hrvatska postane središte demokratskog, općeg i balkanskog pokreta za oslobođenje od velikosrpskog terora i od komunističkih pokušaja da se restaurira komunizam. (…) Gubiti prirodne saveznike znači stvarno voditi najlošiju moguću politiku. Npr. umjesto da smo mi, kad se pojavila kod Miloševića ideja da hoće dijeliti BiH, rekli jednu jedinu rečenicu, a ta glasi: Ako vi gospodine pokušate mijenjati granice BiH, Hrvatska će zajedno s BiH braniti te granice, jer mi inzistiramo na tome da BiH ostane u sadašnjim granicama. Umjesto da na taj način odgovorimo Miloševiću, mi smo mu odgovorili na najgori mogući način, naime rekli smo: Ako vi pokušate mijenjati te granice, onda ćemo i mi to činiti, što je katastrofalno (iz interviewa za Slobodnu Dalmaciju, 10. kolovoza 1991.).“

2 + 2 + 2 = 6

Hrvatska je u međuvremenu priznala Bosnu i Hercegovinu, obje su primljene u Ujedinjene narode, ali Ujedinjeni narodi budnim okom paze ne bi li Hrvatsku ulovili kako vojno pomaže BiH. Dakle, unatoč Gotovcu, Hrvatskoj se ni dan-danas ne dopušta pomoći BiH u obrani granice na Drini, a onda kad je Gotovac tražio da se na to ide, bila je takva ideja ravna ruskom ruletu. Uostalom, odakle mu uopće ideja da bi tada Alija Izetbegović na takvo savezništvo pristao, kad se zna da je jedno vrijeme zastupao ideju da Slovenija i Hrvatska budu u konfederalnom odnosu s ostalim republikama, a ostale republike da ostanu u – jugo-federaciji!

K tome, povijest je pokazala da nijednog ozbiljnog saveznika Hrvatska nije imala onda kada je bila napadnuta, nitko iz istočnijih republika nije svoje vojnike i časnike pozvao da ne sudjeluju u agresiji na Hrvatsku odnosno da napuste JNA, kamoli prepoznao ili pokušao iskoristiti taj trenutak kao priliku da razriješi taj njihov (Gotovčev) tobožnji “spor s velikosrpskim hegemonizmom”. Dapače, Izetbegović i Gligorov svojski su se – i nakon što je Hrvatska obranila i proglasila nezavisnost – trudili očuvati nekakvu Jugoslaviju, po formuli 2 + 2 + 2, otežavajući i time međunarodno priznanje Hrvatske, jer su se za njihov prijedlog hvatali Carrington i drugi jugofili kao za zadnju priliku održanja jugoslavenske države!

Tko je “rušio” Hrvatsku

“Meni tada nije bilo jasno koliko je pokret Hrvatske demokratske zajednice bio jak u narodu. Tek kada sam došao u Zagreb, prvi put sam vidio da su gotovo svi obični ljudi s kojima sam razgovarao bili za ‘HDZ’“ (“Amerika neće maknuti ni malim prstom”, Nedjeljna Dalmacija, 22. srpnja 1990.). Tako je govorio predsjednik Izvršnog odbora Hrvatskog narodnog vijeća (HNV) dr. Mate Meštrović kad je nakon izbora došao u Hrvatsku. Očito, nije poznavao raspoloženje hrvatskog naroda, ali mu to nije priječilo da se svrsta uz glavnog predizbornog suparnika HDZ-a, Koaliciju narodnog sporazuma. Koalicija je bila “izmišljena” nedugo prije izbora, kao zadnji adut za izborno “rušenje” zahuktalog HDZ-a. U njoj je bilo okupljeno nekoliko stranaka, a pridružile su im se i neke “nestranačke ličnosti”, među kojima i šef među emigrantima vrlo uglednog HNV-a.

Prije svog prvog dolaska u domovinu nakon 1971., Meštrović izjavljuje da će na skorašnjim izborima biti za KNS [Koaliciju narodnog sporazuma]. “Čini mi se da koalicija centra ima najrazumniji program. Oni zastupaju mišljenje da nisu bezuvjetno za Jugoslaviju, ali nisu ni protiv nje… Osobno smatram da Koalicija narodnog sporazuma promovira najrealniju i najperspektivniju politiku” (“Bez potresa, nasilja i štetne euforije”, Vjesnik, 1. travnja 1990.).

Revoltiran nekim njegovim izjavama protiv “ekstremne emigracije”, Ivica Penavić iz Chicaga pita ga: “Vi g. Meštroviću tvrdite da je Miro Barešić iz Paragvaja ‘slao ucjenjivačka pisma i tražio novac za revoluciju’“. Želio bih znati iz kojeg izvora dolazite do tih podataka. Nije li to možda režimski ‘Vjesnik’ iz 1985, gdje su doslovno iste optužbe protiv Mira osvanule u feljtonu ‘Paragvajska veza’? G. Meštroviću zašto hrvatskoj javnosti, kao gotove činjenice, podastirete ničim dokazane objede ondašnjih režimskih piskarala. Vama je, kao i meni, vrlo dobro poznato da je Miro Barešić skoro pune dvije godine ležao u američkom istražnom zatvoru na Manhattanu. Na koncu ga je američko pravosuđe, koje Vi jamačno smatrate bezgrešnim, pronašlo nevinim u svim točkama optužbe. Zar Vi gospodine, kao iskusan hrvatski političar, kakvim se volite zamišljati, zaista povjerujete svemu što pročitate ili saznate preko svojih ‘veza’?” (“Političko kameleonstvo”, Nedjeljna Dalmacija, 9. kolovoza 1990.).

I Meštrović je unatrag dvije godine bio najviše zabrinut za “demokraciju” u Hrvatskoj. “Ne dokazuje se danas demokratskom svijetu da je Hrvatska ‘najdemokratskija zemlja’ svijeta izgradnjom kulta ličnosti što se sukobljava sa temeljnim koncepcijama demokracije”, govorio je on (vidi: “Loš imidž prošlosti”, Borba, 10. lipnja 1991.).

I pred očekivano donošenje ustavne odluke hrvatskoga Sabora o nezavisnosti, što je, nakon izbora, donošenja novog Ustava i referenduma, bio najodlučniji, ali i najopasniji potez novih hrvatskih vlasti, Meštrović napada hadezeovsku vlast, tvrdeći da je “u hrvatskoj politici u ovih godinu dana načinjeno mnogo loših poteza, a to ne ide u prilog afirmaciji Hrvatske u svijetu. Zapad je skeptičan zbog toga što su strukture vlasti i sudstva ostale gotovo netaknute. U komunističkoj je Jugoslaviji vlast bila u rukama samo jedne stranke, a tako je i danas u Republici Hrvatskoj” (“Zapad tajno i javno”, Slobodna Dalmacija, 8. lipnja 1991.).

Na početku otvorene agresije na Hrvatsku dr. Meštrović govorio je: “Dr. Tuđman preuzeo je funkcije prema novom Ustavu, a nije bio izabran po novom Ustavu! Da bi obavljao poslove koje obavlja, trebao bi biti izabran od naroda u izravnom glasanju, a da bi sve bilo po zakonu, trebalo je nastaviti po bivšem Ustavu, s predsjedništvom, sve dok se ne provedu izbori za novog predsjednika. (…) Mislim da se može kazati kako je dosad sve ključne odluke donosio dr. Tuđman sam… Znate, gospodin Tuđman je ‘opsjednut’ stvaranjem Hrvatske u granicama Banovine Hrvatske, no ne uvažavajući promijenjene povijesne okolnosti… Mislim da je hrvatska vanjska politika jako loše vođena. (…) Sada, nakon slavlja i nakon višekratnog proglašenja nezavisnosti – te nezavisnosti nema! Razumijete, kad govorimo o raskolu u HDZ-u, ja mislim da ima i nezadovoljstva u HDZ-u… Do teških sučeljavanja došlo je stoga što su članovi HDZ-a, kao borbeni Hrvati, zaprepašteni gubicima koje je Hrvatska pretrpjela u teritoriju, u žrtvama, što se stalno govori o povlačenju, o taktiziranju, o vremenu potrebnom za dodatno naoružavanje… Nervirale su ih priče o postojanju nekakve tajne strategije za koju narod ne treba znati da je ne bi kompromitirao… Da bi se konačno pokazalo, da strategije uopće nema! (…) Naravno, u svakoj zemlji vlast ima podršku dok vodi uspješnu politiku. Kad se politika pokaže promašenom i neuspješnom – treba je mijenjati. A nije moguće mijenjati politiku, ako se ne promijene ljudi koji su sprovodili onu bivšu. (…) Sada pak hrvatska vlast nudi Srbima široku autonomiju. Ali, trebalo je to napraviti prije! Jedna od glavnih zamjerki ovoj vlasti jest baš to što u svemu kasni. (…) Ono što se zbog svega toga može slobodno reći, jest da je politička pozicija doktora Tuđmana uzdrmana. Ona je uzdrmana u samoj njegovoj stranci, ali i u narodu. Mislim da smo blizu velikih promjena” (“Kako se zaljuljao Franjo Tuđman”, Globus, 9. kolovoza 1991.).

Tako je na početku obrambenog rata, dok su mnogi očekivali da pod “moratorijem” Hrvatska i njezina vlast padnu, dr. Meštrović najavljivao “velike promjene” politike i ljudi koji su tada vodili, i poslije doveli Hrvatsku u vode nezavisnosti i slobode. A na dan priznanja Hrvatske od EZ-a, kada je svakom postalo jasno da je Tuđmanova politika uspjela postići svoj vrhovni cilj, Meštrović je govorio o Hrvatskoj kao nedemokratskoj državi. Uz ostalo, tvrdio je: “Komisija koja je istraživala slučaj Vukovara trebala je biti potpuno neutralno istražno tijelo. Ovako, to nije demokracija. Oni koji tako postupaju ruše Hrvatsku, ruše njezin ugled, smanjuju međunarodnu podršku” (“Manolić bi u Americi bio uhićen”, ST, 15. siječnja 1992.). Oni koji su stvorili suverenu Hrvatsku i doveli je do međunarodnog priznanja “ruše”, po Meštroviću, Hrvatsku!

KAKO SU RUŠILI TUĐMANA Zdravko Gavran: U Tuđmanovu znaku (I. nastavak)

Zdravko Gavran/Kako su rušili Tuđmana/Hrvatsko nebo