KAKO SU RUŠILI TUĐMANA Zdravko Gavran: Politička borba i rat za samostalnost Hrvatske (III. NASTAVAK)

Zdravko Gavran: Kako su rušili Tuđmana. Domovina TT, Zagreb, 1992. 119. stranica.

III. NASTAVAK

POLITIČKA BORBA I RAT ZA SAMOSTALNOST HRVATSKE

TUĐMAN I HDZ NA BRANIKU DRŽAVOTVORNE POLITIKE

“Zato samo ponavljam svoju staru tezu da je Tuđman ostao jedan uski, seoski političar” 

(Miko Tripalo u beogradskom NIN-u, 24. svibnja 1991.)

Generalno govoreći, predizborno razdoblje i prvi mjeseci poslije izbora bili su doba u kojem se rijetko tko usudio javno i izričito zahtijevati Hrvatsku izvan “jugoslavenskog okvira”, tako da je unatoč spoznaji mnogih da je “Jugoslavija” idejno, politički, međunacionalno i gospodarski bankrotirala “jugoslavenski okvir” bio nešto u što se ne smije olako taknuti. Unutarnje snage represije i međunarodna zajednica bdjele su nad “suverenitetom i teritorijalnim integritetom Jugoslavija”. I mnogi od onih koji tu represivnu i nenaravnu tvorevinu nisu voljeli ili je nisu mogli smisliti s tihom su rezigniranošću sebi priznavali da otrgnuti Hrvatsku iz “bratskog” zagrljaja neće biti nimalo lako.

Racionalno-empirijski gledajući, bilo je gotovo nevjerojatno da bi se Jugoslavija raspala na nacionalne države. Mnogi su stoga i u dobroj namjeri razmišljali o njezinoj preobrazbi u smislu postizanja veće uloge republika. HDZ je pak u političkoj borbi za suverenu Hrvatsku javno nudio model konfederacije kao “jedinu mogućnost”, nasuprot modelu “moderne federacije” što ga je zastupao Milošević.

Ùlozi u političkoj igri oko budućnosti hrvatskoga i drugih naroda bili su tako veliki da se moglo pomišljati i na najgore poteze. Predsjednik Tuđman bio je toga i te kako svjestan, te je u pristupnoj riječi na konstituirajućoj sjednici Sabora, 30. svibnja 1990., upozorio:

“Ne samo veliki scenaristi iz suprotnih – naročito hegemonističko-unitarističkih i dogmatskih – tabora, nego i svi oni za prošlost vezani ljudi koje zbunjuju demokratska kretanja i običaji na koje nisu navikli, čine i činit će sve da osujete oživotvorenje naših ciljeva, da koče i kompromitiraju uvođenje poretka pravne države, reda, rada i morala. Srećom za nas, ali i za njih – to će i sami ubrzo morati shvatiti – opće unutarnje i međunarodne okolnosti, osobito posvudašnji neizbježiv slom realsocijalističkog sustava čine njihove scenarije jalovim povijesnim anakronizmom. To, naravno, ne znači da smijemo podcjenjivati opasnosti od različitih oblika prijetnji, ucjena pa i provokacija što gotovo svakodnevno dolaze iz protuhrvatskih i protudemokratskih jazbina i stožera. Naprotiv, to nas mora još više poticati da svi zajedno, i svaki pojedinačno, činimo sve da razum, sloboda i napredak pobijede strasti, mrakobjesje i nazadnost. (isto)“

Isprepletenost politike i agresije

Ono što treba imati na umu kad se govori o razdoblju od preuzimanja vlasti – od konstituirajuće sjednice Sabora (tada još) “Socijalističke Republike Hrvatske”, pa preko početka Kninske pobune (17. kolovoza 1990.), donošenja novog, „božićnog“ hrvatskog Ustava (22. prosinca 1990.), proglašenja državne suverenosti i nezavisnosti (25. lipnja 1991.) i početka otvorene agresije na Hrvatsku u srpnju 1991. i Domovinskog rata, koji je intenzivno trajao do 3. siječnja 1992. – to je da su politika i oružana agresija bili isprepleteni. Ni u jednom trenutku nitko nikome nije proglasio “rat”, jedino je Hrvatska proglasila da je napadnuta i imenovala agresore. U biti je bila riječ o političkim bojevima, u koje su protivnici samostalnosti Hrvatske i njezine vlasti kao glavni “adut” ubacivali oružane snage i poduzimali vojne akcije širokih razmjera protiv civilnog pučanstva i hrvatskih branitelja. Posrijedi je, kako god krvav i prema hrvatskim braniteljima i civilima nemilosrdan, bio ipak težak i mukotrpan “politički rat”, s poglavitim ciljem da se Hrvatskoj onemogući put u nezavisnost.

Upravo zbog takve svoje naravi, agresija na Hrvatsku imala je svoje etape i bila je u suovisnosti s onim što se događalo na polju politike i diplomacije, pod budnim nadzorom Europske zajednice i Sjedinjenih Država. Dugo vremena svaki krivi politički ili političko-vojni potez hrvatskih vlasti mogao se Hrvatskoj razbiti o glavu, i u vojnom i u političkom smislu. Stoga se glavni uspjeh hrvatskoga Vrhovništva sastojao, s jedne strane, u tome što je dugo otklanjao pogibelj “totalnoga rata”, u kojem Hrvatska, s obzirom na golemu moć JA, ne bi imala šanse da se obrani, te što je, s druge strane, vuklo sve one poteze koji su vodili jedinom stvarnom cilju i spasonosnom ishodu, a to je njezino međunarodno priznanje.

Dakako, sve to ne bi se moglo provesti u slučaju postojanja razdora u parlamentu, a isto tako ni u slučaju da političko vodstvo nije bilo jedinstveno i da hrvatska državna politika nije vođena odlučno i dosljedno. A za to je bila presudna apsolutna većina koju je u Saboru imao HDZ, te stalno nastojanje da se i klubove zastupnika drugih stranaka privoli, makar i pregovorima, na konsenzus o svim važnijim odlukama. Između svih pogibeljnih Scila i Haribda hrvatsku je lađu trebalo dovesti u mirnu luku, ma koliko ponekad mornari, strojari, navigatori i putnici ne shvaćali čemu tako neujednačena, krivudava, naoko i gotovo protuslovna plovidba.

Tako to čini (hrvatska) oporba

Na što bi se sveo hrvatski Sabor u onako pogibeljnim prilikama da je kojim slučajem bio po mjeri nekih oporbenih prvaka, najbolje pokazuje sljedeća izjava predsjednika HDS-a dr. Marka Veselice: “Novi hrvatski Ustav predstavlja velik korak, ali smatramo da nije demokratski donesen. HDS se distancirala od nekih komponenti Ustava, naročito od kontinuiteta AVNOJ-a i ZAVNOH-a. Partizanski pokret ne može biti pozitivna tekovina, jer je povijesno devalvirana svojim učincima i metodama. Suviše su velike i ovlasti predsjednika Hrvatske, on je čak oktroirao hrvatski grb mijenjajući raspored crvenih i bijelih polja. HDZ ima dominaciju u Saboru, a takav način raspodjele moći i struktura u Saboru nije produktivna za jednu kreativnu debatu. Ljudi koji su se žrtvovali za Hrvatsku nemaju mjesta u jednoj takvoj strukturi. I sami prethodni izbori bili su poludemokratski, puni improvizacija” (“Slobodni narodi u budućnosti Europe”, Požeški list, 24. siječnja 1991.).

Dr. Veselica, osim što oduzima legitimitet i samome Ustavu (HDS se “distancirao” od “nekih komponenti Ustava”, kao da je riječ o fakultativnom predmetu, a ne o temeljnom i obvezujućem državnom aktu), i Saboru (izbori su bili “poludemokratski”), izriče i žaljenje što odnos snaga u Saboru “nije produktivan za kreativnu debatu”. Očito, za neke je Sabor bio u prvom redu mjesto gdje bi se do iznemoglosti “debatiralo”, kao da mu je to glavni cilj. Uostalom, kako su pojedine saborske debate i unatoč “jednostranačkom Saboru” (kako su ga oporbenjaci nazivali) bile “kreativne”, moglo se dosta puta vidjeti na TV. Kako bi one tek izgledale da su u njemu bili svi Veseličini “ljudi koji su se žrtvovali za Hrvatsku”, bolje je i ne zamišljati.

Najčešće i najoštrije kritike na račun Predsjednika Republike i predsjednika HDZ-a, na račun vrhovništva i HDZ-a dolazile su stalno iz redova drugih stranaka, za koje su mediji bili uvijek blagonaklono otvoreni. Vjesnik je čak jednom tjedno objavljivao cijelu stranicu (ponekad i dvije) Glasnika HNS-a (kao “oglas”). Pojedini ‘nestranački’ listovi (Globus, Slobodna Dalmacija, Danas, Slobodna Hrvatska, Zrcalo…) rijetko su ili nikada kritizirali izjave i postupke čelnika drugih, pa i ideološki tim glasilima najprotivnijih stranaka, ali bi se zato u njima gotovo uvijek našlo antihadezeovskih napisa.

S posebnim umijećem ugledu i vjerodostojnosti HDZ-a pokušavalo se nauditi i neizravno, prilično lukavo smišljenom “implicitnom” metodom. To znači: ne spominjati HDZ, da se ne bi moralo argumentirati, nego aludirati na nj. Tako primjerice u Nacrtu programske deklaracije HNS-a stoji da se ta stranka “neće nadahnjivati vlastitim političkim uspjehom, a opći hrvatski interes svoditi na vlastiti izborni ili neki drugi interes, drobeći jedinstvo hrvatskog naroda kad mu je ono najpotrebnije, antagonizirajući njegove dijelove i umrtvljujući njegove kreativne snage zbog stranačke uskogrudnosti ili političke kratkovidnosti”. Definiranje programa niječnim izričajima (u kojima se navodi kakvom ta stranka neće biti) navodi na zaključak da već postoji neka druga stranka koja jest takva kakva ne treba biti, a koja je to stranka – “zna se”.

Povika u ime – “demokracije”

Dežurna teza bila je ona o premalo demokracije u Hrvatskoj. Savka Dabčević-Kučar, govoreći jednom prilikom o demokraciji, “suprotstavila se podjeli građana na podobne i one druge i rekla da Hrvatska ne može biti država kojom upravlja jedan čovjek, već mora biti država u kojoj će se poštovati svaki čovjek” (Slobodna Dalmacija, 27. lipnja 1991.).

Dražen Budiša izjavljuje nedugo nakon što je otišao iz Vlade, i to onda kada Hrvatska još nije bila priznata od SAD i UN, sljedeće: “Međutim Hrvatska, s druge strane, nije u dovoljnoj mjeri ispunjavala one druge zahtjeve koje zapadni svijet traži, a to je razvijanje demokracije i uspostava pravnog poretka. Štoviše, rekao bih da su nedostaci na tom polju znatnim dijelom i rezultirali našim nepovoljnim položajem u inozemstvu. Čini mi se da smo kredit što smo ga imali kao demokratska zemlja u odnosu na totalitarni boljševički Miloševićev režim polako gubili” (“Hrvatska nema alibija za manjak demokracije”, Slobodna Dalmacija, 22. veljače 1992.). Budiši nisu važni argumenti, važno je Tuđmanovu Hrvatsku “vidjeti” što sličnijom Miloševićevoj Srbiji, kako bi očekivani “demokratski val” jednoga dana odnio s pozornice obojicu: i zatirača Hrvatske i uskrisitelja hrvatske države.

“Prilagodbu nekih demokratskih institucija ratnim prilikama i užasnoj opasnosti što se zbog agresije nadvila nad Hrvatsku”, rekao je govoreći na temu (ne)demokracije predsjednik Tuđman, “zlonamjerni su kritičari iskorištavali kako bi upravo takvu prilagodbu proglašavali nedemokratskim, čak totalitarnim postupcima hrvatskog vrhovništva. Oštrica kritike bila je naročito usmjerena protiv savjetodavnog Vrhovnog državnog vijeća, ali i protiv izvršnih kriznih štabova, zaboravljajući da Ustav daje predsjedniku Republike ovlaštenje o imenovanju užeg ratnog kabineta, umjesto vlade, čemu on nije pribjegao, već je naprotiv imenovao širu vladu demokratskog jedinstva.

Ne samo zlonamjerni kritičari već i neki dobronamjerni ljudi zaboravljaju da ni u normalnim prilikama, a kamoli u ratnim, ne može postojati više državnih politika, već samo jedna, i to ona za koju je svojim programom na demokratskim izborima voljom naroda dobila većinu u Saboru pobjednička stranka i za koju, prema tome, snosi i odgovornost do novih izbora.

O zlonamjernosti ili neupućenosti nekih usmjerenih ili zabludjelih oporbenjaka valja suditi po tome što su se svojom zlouporabom demokracije, ili svojim destruktivnim postupcima, našli na istoj crti s onima kojima je svrha bila destabilizirati hrvatsku demokratsku vlast. (isto)“

Nebrojeni su primjeri osporavanja ovih ili onih odluka, kritiziranja kadrovskih promjena, uredaba sa zakonskom snagom i drugih postupaka iza kojih su stajali nositelji hrvatske vlasti. To je, bez sumnje, sastavni dio stranačkih aktivnosti u svakom demokratskom društvu, ali je hrvatska situacija bila ipak toliko posebna da se ponekad činilo kako to više nije kritika, nego destrukcija, pogotovu kada za bombastične izjave i kategorične sudove nije bilo odgovarajućeg pokrića u činjenicama. Dijelom se takav odnos oporbe prema vlasti nastavio i u razdoblju djelovanja Vlade demokratskog jedinstva. Oporbena javnost osobito je bila “pogođena” ostavkom Dražena Budiše i odlaskom ministra Vlatka Pavletića. Nakon kritika zbog školskih udžbenika na račun ministra Pavletića i njegova ministarstva izrečenih u Saboru, Budiša je ovako rezonirao:

“To što je doživio Vlatko Pavletić, čovjek neprijepornog hrvatskog stava i demokratskog habitusa, ispunjava nas zebnjom da klizimo prema politici javnog linča uglednih ljudi koji se ne daju uklopiti u šablone vladajuće stranke.” Budiša posve opravdanu kritiku na račun toga što su na mnogo mjesta u udžbenicima – protivno volji cijeloga naroda, djece, roditelja i cijele hrvatske kulturne javnosti – “ostali živjeti i Jugoslavija i socijalizam” (Glasnik), i to kritiku od onih koji su najpozvaniji da ocjenjuju rad izvršne vlasti, dakle zastupnika, naziva “javnim linčem”. Budiša, dakle, oduzima zastupnicima njihovo demokratsko pravo na vlastitu riječ, a što im je i obveza, s očitim ciljem da bi “hadezeovskoj vlasti” odnosno “jastrebovima” opet spočitao famoznu “nedemokratičnost”!

Atentati na Tuđmana

Na dr. Franju Tuđmana u razdoblju 1989. – 1991. od projugoslavenskih i antihrvatskih snaga više su puta, koliko se zna, planirani, pa i pokušani atentati. Svima je poznat pokušaj atentata na predsjednika HDZ-a za vrijeme predizbornog skupa u Benkovcu početkom 1990. Manje su poznati neki drugi pokušaji, na koje su više puta Tuđmana na vrijeme upozoravali strani diplomati, pozivajući se na obavijesti njihovih obavještajnih službi.

“Ima još uvijek pobornika unitarističko-hegemonističkih i dogmatskih antidemokratskih tendencija”, rekao je predsjednik HDZ-a na I. općem saboru, “koje zahtijevaju ne samo zabranu HDZ-a nego nam i na skupovima prijete čak i oružjem, a meni osobno ubojstvom (opetovanim pismenim i telefonskim grožnjama). Takvi očito ništa nisu naučili iz povijesti. Kad već nisu sami spoznali da je prošlo doba jednostranačkog bezumlja i bespravlja, bilo bi dobro da se prisjete one biblijske: tko se mača laća, od mača i pogiba!”

“Jugoslavenska vojska imala je do detalja razrađen plan uklanjanja vodstva u Sloveniji i Hrvatskoj. U tom planu bilo je predviđeno i uhićenje predsjednika Milana Kučana i dr. Franje Tuđmana, skupa s cijelim vodstvom tih republika”, izjavio je nedavno za beogradski NIN (od 12. lipnja 1992.) bivši načelnik KOS-a Aleksandar Vasiljević. Vojni vrh zauzimao se za to u ožujku 1991., u sklopu uvođenja izvanrednih mjera u Hrvatskoj, ali je od tog plana, za koji je znalo 20 generala i vjerojatno Borisav Jović, odustao zbog toga što se ocijenilo da bi državni udar u SFRJ na Zapadu bio protumačen kao gušenje demokracije ne samo u Jugoslaviji, nego i u Europi. Vasiljević je zatim dodao ocjenu da je “Armija učinila pogrešku zato što nije slijedila vlastitu inicijativu, uklonila civilnu vlast i prihvatila izvanredne mjere, odnosno što nije razoružala ‘različite vojske’, ukinula stranke i pobrinula se za što skorije demokratske izbore” (Vjesnik, 20. lipnja 1992.).

Najozbiljniji i najsmišljeniji, vrhunski planirani napad na predsjednika Tuđmana pokušan je 7. listopada 1991., kada su iz zrakoplova ratnog zrakoplovstva jugoslavenske armije u iznenadnom naletu ispaljene dva najmodernija projektila (raketa sovjetske, navođena bomba američke proizvodnje!) na Banske dvore, koje su teško oštetile prostoriju u kojoj se hrvatski Predsjednik nalazio svega nekoliko minuta prije napada.

Bilo je to na dan kad je istjecao (8. srpnja pod međunarodnim pritiskom prihvaćeni) moratorij na saborsku deklaraciju o neovisnosti Hrvatske, dan prije nego što je Sabor trebao donijeti povijesnu odluku o raskidu svih državno-pravnih sveza Hrvatske s republikama s kojima je ona tvorila Jugoslaviju.

Bilo je to četiri dana nakon što je predsjednik Tuđman bio kod pape Ivana Pavla II.

Bilo je to u doba kada se shvatilo da jugoslavenski ratni stroj niti je uspio pokoriti Hrvatsku, niti ući u Zagreb, niti za to više ima izgleda, a niti se Tuđmana uspjelo ukloniti političkim metodama, potpomognutima vojnom agresijom i stravičnim zločinima.

Bilo je to u trenutcima kada se shvaćalo da više nema te vojne ni političke sile koja bi Hrvatskoj vođenoj Tuđmanom mogla spriječiti put u međunarodno priznatu neovisnost.

Bili su to dani u kojima se javnosti nametala “teza” da Tuđman treba “otići”, a pokušavao se postići i raskol u HDZ-u. Tako je Slobodni tjednik od 10. listopada donio blok iz Osijeka u kojem se ističu naslovi: “Osijek odbio poslušnost Tuđmanu”, “Raskol u vladajućoj stranci”, “Tuđman se mora zahvaliti”, “Tuđman je bio pogrešan izbor”. U tom broju objavljen je i tekst glavnog urednika Marinka Božića, pisan dan prije atentata 7. listopada, pod naslovom “Imamo li šanse”, u kojem stoji: “…iz naše Mjesne zajednice Gundulićeva zovemo glavni grad Republike Zagreb Banske Dvore i intervju obećaje Mario Nobilo da mi pojasni novonastale prostorne koordinate rascijepane bivše Hrvatske. (…) Doministar obrane ugledni ugostitelj Žan Milas snalazi se u pripremanju jela za možda Posljednju večeru. (…) Ne vjerujem da će Domljanu uspjeti prekidati zastupnike. I apeliram na njih: govorite dok želite, dok sve ne istresete iz duše, jer je prošlo vrijeme skrivanja nečijih grešaka. Barem da zasjedanje najvišeg parlamentarnog tijela traje do kraja rata. Ako još imamo ikakve šanse da ga dobijemo.”

Pregovori ili totalni rat?

“Pregovori sasvim sigurno imaju smisla, ali pod dva uvjeta: da se ne vode pred uperenim cijevima u jednu pregovaračku stranu, a drugo da se vode pod međunarodnom arbitražom…”, izjavio je početkom veljače 1991. predsjednik HSLS-a Dražen Budiša, te nastavio: “Ja sam inače u Saboru 25. siječnja podržao osnovu za pregovore koju je predsjednik Republike dr. Tuđman izložio u Predsjedništvu Jugoslavije. Ali sam isto tako vrlo negativno ocijenio rezultate takozvanog sporazuma koji je postignut u Beogradu jer mi se tada činilo da su učinjene prevelike koncesije, a praviti koncesije velikosrpskim krugovima znači samo uvećati njihove apetite. Meni se čini da je došao trenutak kada hrvatski Sabor treba donijeti odluku o otcjepljenju i da buduće pregovore s našim susjedima trebamo voditi kao samostalna država” (Večernji list, 8. veljače 1991.).

Ta izjava samo je jedna u nizu onih u kojima se zahtijeva da bude kako nije, a i kako tada, ruku na srce, i nije moglo biti. Ta tko bi normalan volio voditi pregovore pred uperenim cijevima! Tko ne bi htio da se već tada Hrvatska mogla vladati kao samostalna država! No, jedno su bile najdublje želje, drugo realnost, a treće dojam koji je takvo “otkrivanje tople vode” izazivalo u javnosti. A dojam koji se tako “odlučnim” izjavama stvarao bio je, pojednostavljeno govoreći, ovakav: Da je netko drugi na vlasti, bila bi vođena politika kakvu narod želi, a ne ovakva kakvu vode Tuđman i njegovi hadezeovci. Naravno, prešućivalo se ono što je svakom političaru već tada moralo biti jasno: da hrvatska strana u jugo-sukobu nije imala dovoljno čvrstih ni političkih ni fizičkih uporišta, ni u zemlji ni u svijetu, za radikalniji pristup, i da bi “odluka o odcjepljenju”, što je htio Budiša, tada bila najsigurniji put u nacionalnu katastrofu.

“Među onima koji propovijedaju da Hrvatska treba odbaciti bilo kakve pregovore i prihvatiti totalni rat ima, dakako, dobronamjernih, ali i takvih koji bi nas po napucima drugih odveli u poraz”, prokomentirao je radikalne zahtjeve predsjednik Tuđman u Poslanici Hrvatskom narodu i svim građanima Hrvatske od 24. studenoga 1991., tumačeći: “Zbog nepovoljnog odnosa snaga, i radi izbjegavanja novih razaranja i žrtava, činili smo sve, jačajući usporedo našu obranu, da probleme pokušamo riješiti i pregovorima. Na to nas je poticala i međunarodna zajednica, bez čijeg uključivanja, priznanja i pomoći teško možemo izaći iz ovoga nametnutoga nam rata.”

No Budiša je postao radikalan već nedugo nakon izbora, kada je u Novom listu rekao da je njegova stranka “tražila povlačenje predstavnika Hrvatske u Predsjedništvu SFRJ” (citirano prema Borbi od 7. rujna 1990., “Da li smo narod propuštenih šansi?”). Doduše, Budiša je mogao biti “hrabar” kada je već prije izbora rasuđivao ovako: “Siguran sam da bi SAD kao demokratska zemlja priznale volju jugoslavenskih naroda da ne žive skupa ako bi se ona iskazala referendumom, na demokratski način” (“Račan i Latin nisu Slovenci”, Večernji list, 14. travnja 1990.). Koliko je pak SAD-u trebalo vremena da “prizna volju jugoslavenskih naroda da ne žive skupa” pokazala je (i još uvijek pokazuje) sama povijest. 

Bez savezne arbitraže

“O suverenitetu Republike, pregovaranju i sklapanju međudržavnih sporazuma, ugovora i dogovora”, istaknuo je predsjednik Tuđman u Saboru prigodom proglašenja Ustava Republike Hrvatske, 22. prosinca 1990., “ne prihvaćamo nikakvu arbitražu – savezne skupštine, Predsjedništva ili Vlade – koja bi dovodila u pitanje suverena ustavna prava hrvatskog naroda i demokratskom voljom izabranoga vrhovništva Republike. Savezne institucije mogu imati pozitivnu ulogu kao posrednici u iznalaženju rješenja u izravnim pregovorima, ali ne kao više instance koje mogu donositi bilo kakve samostalne odluke. Osobno, kao predsjednik Republike i ovom prigodom ponavljam spremnost vrhovništva Hrvatske na pregovore i razgovore sa svima, legitimnim predstavnicima drugih naroda i republika, ali svi ugovori i sporazumi moraju biti podnijeti na odobrenje (ratifikaciju) ovome časnom domu – Hrvatskom saboru – najvišemu čuvaru državnosti i samostojnosti hrvatskog naroda, svih državljana Hrvatske i suverenosti Republike Hrvatske” (“Nalazimo se pred velikim povijesnim ispitom”; isto).

“U svezi s našim odlučnim opredjeljenjem za savez suverenih država – koji u načelu može obuhvatiti sve današnje republike, ali može biti i uži i, potencijalno, širi, tražimo međusobno razjašnjenje”, izlagao je predsjednik Tuđman hrvatsko stajalište na sjednici Predsjedništva SFRJ u Beogradu 10. siječnja 1991. “Naš nacrt novog konfederalističkog saveza blizak je sasvim ideji ‘Europe regija’, te na taj način svojom institucijskom strukturom nudi svojevrsnu mini europsku zajednicu a time nas i približava velikoj Europskoj zajednici. Do sada je postojao diskriminatorski odnos Predsjedništva SFRJ prema nacrtu takvoga konfederalizma. Ako želi zadržati posredničku ulogu u raspletu državno-ustavne krize, Predsjedništvo mora već danas shvatiti tu bit i prihvatiti ideju novog konfederalističkog saveza kao ustavno potpuno legitimnu ideju. Zauzimamo se za hitno i energično ukidanje odlukom Predsjedništva SFRJ svih političkih ovlaštenja JNA. (…) Ne bi smjelo biti dvojbe o tome da samo demokratski sporazum o izlasku iz krize čini jedini racionalni, međunarodno prihvatljivi način uključivanja u svijet današnjice i budućnosti, u suvremeni europski poredak što se rađa pred našim očima” („‘Novi povijesni dogovor’ jugoslavenskih država-republika“, isto).

Prijetnja vojnim udarom

Dan prije, 9. siječnja, kako je 25. siječnja rekao predsjednik Tuđman obraćajući se zastupnicima sazvanima na izvanrednu skupnu sjednicu Sabora, savezno je Predsjedništvo prihvatilo “Naredbu o razoružavanju tzv. nelegalnih paravojnih jedinica, koja je svojom neodređenošću davala ovlasti vrhu JNA da se miješa ne samo u političke prosudbe, već da obavlja poslove održavanja javnog reda i mira, koje u svim zemljama u svijetu, pa čak i tzv. samoupravnoj SFRJ obavlja jedino milicija” (“Pozivam sve Hrvate i sve građane Hrvatske na prosvjed”, isto). Istom prilikom on je zastupnicima rekao: “Široj je javnosti nepoznato, a za stanje u kojem živimo i u kojem ćemo živjeti vrlo je važno da zna, u kakvim je okolnostima spomenuta Naredba usvojena. Naime, o Naredbi se praktično nije glasovalo, već je g. Jović spekulativno zaključio tko bi bio za, a tko protiv. G. Stipe Mesić je za trenutak napustio dvoranu u kojoj se održavala sjednica, a kad se vratio, sjednica je bila završena. G. Tupurkovski, predstavnik Makedonije, nije bio nazočan tako da je kazano kako je glasovao telefonski. Protiv je bio Janez Drnovšek. (…) U takvoj, psihološki napregnutoj, situaciji u kojoj se svaki glas razuma i poruka za razgovor i toleranciju tumačio kao izraz straha i slabosti, 23. siječnja 1991. Ministarstvo obrane, tj. SSNO SFRJ, izdaje ‘Saopštenje’ koje graniči s objavom rata Hrvatskoj, jednoj od članica današnje Federacije, koje je JNA dio, od čijeg novca se financira i koju bi u slučaju oružane opasnosti trebala braniti.”

Predsjednik Tuđman otišao je nakon govora u Saboru, u pratnji predsjednika Sabora dr. Žarka Domljana i predsjednika Vlade Josipa Manolića, na sastanak sa srbijanskim vodstvom, te, zatim, na presudnu sjednicu tzv. “proširenog” Predsjedništva SFRJ. Dva dana prije toga, 23. siječnja, on se obratio Proglasom svim Hrvatima i prijateljima hrvatskog naroda širom svijeta, upozorivši da se “nad mladu hrvatsku državu i demokraciju nadvija opasnost vojne intervencije”, pozvavši ih da budu “pripravni u svakom trenutku priskočiti u pomoć Domovini, ne samo materijalnim sredstvima, nego i vlastitim životima”.

Dugo je trajalo navečer 25. siječnja iščekivanje ishoda sjednice u Beogradu i povratka predsjednika Tuđmana u Zagreb. Za to vrijeme narod je bio na nogama, a po svim mostovima, prometnicama i na drugim strateški važnim mjestima bile su postavljene barikade od cisterni, kamiona, autobusa, traktora, dizalica i svega onoga što je moglo zaustaviti očekivani nailazak tenkova i drugih vojnih vozila, u slučaju da se Armija odluči za udar na Hrvatsku. Iste večeri proširila se vijest da su beogradska, sarajevska i ljubljanska televizija prikazale špijunski film koji razotkriva tadašnjeg hrvatskog ministra obrane, Martina Špegelja, kao navodnog organizatora ilegalnog naoružavanja “paravojnih formacija” HDZ-a i planera akcija u kojima bi se brutalno napalo na vojarne i oficire JNA. Temperatura je narasla do usijanja.

Ipak, puča nije bilo. Predsjednik Tuđman sletio je u malom Vladinu zrakoplovu u zagrebačku zračnu luku “Pleso” noću oko 1.30 sati [autor ove knjige ondje ga je kao izvjestitelj Hine nestrpljivo s ostalim novinarima očekivao od 17 sati], te ondje održao konferenciju za novinare. Sutradan je u Saboru o sjednici u Beogradu, među ostalim, rekao: “Bili smo na rubu građanskoga rata. Vojska je bila mobilizirana u Hrvatskoj, na najvišem stupnju borbene pripravnosti, ali i naša milicija isto tako, naši ljudi isto nisu spavali. (…) Kratko, u razgovoru s vodstvom Srbije, na čelu s predsjednikom Slobodanom Miloševićem, došla su do izražaja poznata njihova gledišta, nasuprot čemu smo mi isto tako postavili svoja, i kazali da su prošla vremena kad se moglo s Hrvatskom razgovarati dvostrukim kriterijima, jednima za druge, a drugima za Hrvatsku. Da nasuprot sebe imaju vodstvo Hrvatske, hrvatski narod koji je izvojevao svoju slobodu, i koji će svoj suverenitet znati braniti. Iako je u tim razgovorima bilo i takvih stajališta, koja su bila potpuno neprihvatljiva za nas, iako je bilo namjere da ona nađu svoje mjesto i u priopćenju, na kraju razgovora koji su trajali dulje od dva po podne do osam, pola devet navečer, sve je prihvaćeno, i rečeno je da, iako su hrvatskosrpski odnosi dostigli najnižu razinu od kraja Drugoga svjetskog rata do danas, da je neophodno dalje nastaviti razne razgovore, da bi se na demokratski i miroljubiv način našlo rješenje o mogućnosti zajedničkog suživota, ili o razlazu. (…)

Za to vrijeme održavala se sjednica Predsjedništva Jugoslavije. (…) Na toj sjednici htjelo se dalje ozakoniti intervenciju jugoslavenske vojske. (…) Znači, kad se osvrnemo na to nad kakvim smo ponorom bili, onda je zaista to što smo jučer postigli, i to, ponavljam, ne odstupajući ni u čemu, ni za dlaku od hrvatskih stajališta, od stajališta obrane i slobode i suvereniteta hrvatskog naroda, ali isto tako, i sa razboritošću da izbjegnemo taj rat koji je već bio, tako reći, na našim ulicama, onda možemo smatrati da smo zaista postigli najviše što se u ovom trenutku moglo postići, uopće u životu jednoga naroda, a to je spriječiti krvoproliće i spriječiti rat” (isto).

Bilo je dosta onih koji su mislili ili govorili da nije trebalo ići na sastanke u Beograd niti na “kružne” pregovore od Brda kod Kranja do Ohrida. Na takve prigovore dr. Tuđman je odgovarao: “Politika se ne vodi samo srcem, politika se mora voditi i razumom, i čak one sile koje imaju silu da nametnu svoju volju moraju razgovarati, a kamo li one snage koje svoju volju ne mogu nametnuti, koje svoje pravo ne mogu izboriti silom. Jasno je da nismo išli u Beograd zato da bismo popustili u bilo čemu od svojih ciljeva i od svojih zahtjeva za suverenošću Republike” (vidi izlaganje na skupnoj sjednici Sabora, 21. veljače 1991., isto).

VEZANO

KAKO SU RUŠILI TUĐMANA Zdravko Gavran: U Tuđmanovu znaku (I. nastavak)

Zdravko Gavran/Kako su rušili Tuđmana/Hrvatsko nebo