D. Pejčinović: Robovi i kmetovi

0

 

Robovi i kmetovi

Jedna od najčudnijih pojava koju je iznjedrio pokret za veća prava crnaca u Sjedinjenim Crnci ratAmeričkim Državama svakako je zahtjev za isplatu odštete potomcima nekadašnjih robova. Na prvi pogled, čini se da je zahtjev malo zakasnio. Amerikanci su ropstvo ukinuli prije 155 godina, pa se svaka priča o isprici i odšteti danas doima kao bizarni anakronizam. No pretpostavimo da inicijativa ipak zaživi! U slučaju prihvaćanja afroameričkih zahtjeva prvi problem s kojim bi se državne vlasti suočile bio bi financijske prirode; crnaca u Americi ima oko 13 % u ukupnom stanovništvu, pa bi isplata bilo kakve „pravedne“ odštete otjerala državu u bankrot. Pri tome bi stradali i građani koji s davno propalim robovlasničkim sustavom nemaju nikakve poveznice – Azijati, latinosi, bijelci porijeklom iz južne, istočne i srednje Europe itd. Zapravo, 99% bijelaca u SAD-u nema nikakve veze s grijehom ropstva, za koji bi trebali „odgovarati“ isključivo malobrojni potomci nekadašnjih robovlasnika, ukoliko je takve uopće moguće „locirati i identificirati“?! Osim toga, bijelci u sjevernom dijelu SAD-a mogli bi s punim pravom istaknuti činjenicu da u njihovim državama ropstvo nikada nije zaživjelo u većem opsegu, te da su se njihovi preci junački borili protiv (robovlasničke) Konfederacije, pri čemu su izginule stotine tisuća „Jenkija“. Hoće li njima netko isplatiti odštetu za poginule predake?

General Custer

Koliko je američka priča složena pokazuje i slučaj jedne od najistaknutijih osoba američke povijesti, generala CusterGeorgea Armstronga Custera. Kao što je ljubiteljima vesterna poznato, general Custer vojnu je karijeru započeo ratujući protiv južnjaka na strani Unije, pri čemu je zaslužio (ratni) čin generala. Nakon poraza Konfederacije mladi se časnik okrenuo ratovanju protiv Indijanaca, pri čemu je najveći „uspjeh“ zabilježio 1868. godine, u poznatom pokolju nad pripadnicima plemena Čejena. Osam godina kasnije Custerova postrojba, Sedma konjanička, doživjela je katastrofalan poraz u bitci s Indijancima kod Little Bighorna, pri čemu je i sam Custer poginuo.

Kao što vidimo, u jednoj se povijesnoj osobi može prelamati više osobina, i pozitivnih (borba protiv ropstva) i negativnih (borba protiv Indijanaca). Po današnjim mjerilima zagovornika „bijele krivnje“, Custerovi potomci morali bi se ispričati „nativnim“ Amerikancima, ali i dobiti priznanje pokreta „Black lives matter“ (BLM). Nažalost, čini se da je za popravljanje povijesnih nepravdi ipak prekasno. Procjenjuje se da danas u SAD-u živi tek milijun Indijanaca koji bi, kao nekadašnji vlasnici zemlje, trebali dobiti višestruko veću odštetu od crnaca. Takvi zahtjevi za sada se još ne postavljaju, ali, tko može sa sigurnošću reći što nosi budućnost?! Zašto bi Indijanci bili diskriminirani u odnosu na crnce?

Kmetovi i grofovi

Nekakvu razvodnjenu inačicu ropstva imali su i Hrvati, sve do 1848. godine kada je ban Jelačić napokon ukinuo kmetstvo. Posljedice višestoljetne potčinjenosti ipak su ostale, pa ih još uvijek možemo prepoznati u vidu široko Draskovicirasprostranjenog „kmetskog“ mentaliteta, odnosno podložništva tuđim interesima. Pogledajmo stoga samo jedan slučaj koji odlično ilustrira stanje duha kod kmetovskih potomaka!

Gospoda Draškovići

U velikom članku objavljenom 24. lipnja novinar Večernjeg lista Ivica Beti obavijestio je hrvatsku javnost da se obitelj nekadašnjih grofova Draškovića već 23 godine bori za povrat nacionalizirane imovine. U toj lavovskoj borbi Draškovići su prilično uspješni; država im je dosada vratila 1500 hektara šuma, dvorac u Velikom Bukovcu, prostor u centru Zagreba…, a dobri su izgledi da će dobiti još 500 hektara šuma. (Za ilustraciju, površina čitavog parka Maksimir u Zagrebu iznosi 316 hektara, op.a.) No to nije sve! „U Opatiji su im vraćene mala i velika Villa Keglevich, koje je prošle godine grof ponudio na prodaju za ukupno deset milijuna eura.“ Unatoč lijepim uspjesima, grofov zastupnik iz Varaždina žali se da će „postupak raščišćavanja zemljišnih knjiga i vlasničkih odnosa nad oduzetom imovinom diljem Hrvatske trajati još godinama… Za grofa koji živi u sređenoj Austriji to je vrlo frustrirajuće.“ – kaže zastupnik. Srećom za frustriranog „grofa“, tu je ipak deset milijuna eura u Opatiji, pa će valjda nekako izdržati muke s hrvatskom birokracijom!

Sređena Austrija

Šteta je ipak da se Hrvatska ne ugleda na „sređenu Austriju“, barem kad je u pitanju denacionalizacija. Naime, dok Austrijaaustrijska vlada s odobravanjem promatra kako njeni građani, od Gavrilovića do Draškovića, grabe imovinu po Hrvatskoj, dotle samim Austrijancima ne pada na pamet da vrate golemu nacionaliziranu imovinu svojim nekadašnjim vladarima Habsburgovcima. Zar ne bi bilo lijepo, europski, podanički, vratiti dvorac Schönbrunn sa parkom njegovim izvornim vlasnicima? Isto vrijedi i za naše bivše gospodare – svinjarsku dinastiju Karađorđevića. Zašto, primjerice, Slovenci ne bi vratili Brdo kod Kranja njegovoj ekselenciji, princu Aleksandru Karađorđeviću? Zašto u Hrvatskoj nitko ne pokrene sličnu inicijativu? Nećemo valjda aristokrate dijeliti po nacionalnoj pripadnosti?!

Hrvatska šutnja

Kakvi su stavovi naših stranaka o denacionalizaciji? O tom pitanju u predizbornoj kampanji nismo čuli ni riječi! Bilo bi za očekivati da SDP, kao pravni sljedbenik komunističke partije, oštro odbije bilo kakav povrat zaplijenjene imovine, bilo da je riječ o plemstvu, svećenstvu, bogatim seljacima, još bogatijim građanima… Bilo bi također za očekivati da će se lijeve i desne stranke žestoko usprotiviti poklanjanju državne imovine strancima, te stvaranju uskog sloja bogataša-skorojevića na račun čitavog naroda (tzv. „dvjesto obitelji“). Isto vrijedi i za ekonomske liberale koji su već odavno spoznali da „nema besplatnog ručka!“ Primjerice, ako država nekome pokloni superjakcpot u iznosu od deset milijuna eura, taj će novac sigurno faliti na nekoj drugoj strani. Tko su, dakle, tipovi koji podupiru denacionalizaciju i kakvo moralno opravdanje imaju?

Kmet lives matter?

Gledajući zbivanja u Sjedinjenim državama, moguće je napraviti odličnu usporedbu s Hrvatskom. Dok se u Americi Kmetovipotomci bivših robova rukama i nogama bore za svoja prava, u čemu često i pretjeruju, u Hrvatskoj potomci nekadašnjih kmetova šutke i pognute glave promatraju kako država poklanja narodnu imovinu kojekakvim grabežljivcima. Ako već „naša“ država ima snage i volje za provedbu denacionalizacije, zašto se i potomcima nekadašnjih kmetova ne isplati pravedna odšteta? Grofovi Draškovići svoje su bogatstvo stekli mukotrpnim radom tisuća i tisuća potlačenih kmetova, pa bi bio red da se njihovom nacionaliziranom imovinom obeštete kmetovski potomci. Nije ih teško pronaći, u Zagorju ih ima na tisuće!

Jedan od rijetkih dobrih poteza nekadašnje komunističke vlasti bio je upravo raspuštanje veleposjeda i podjela zemlje seljacima. Nije to nikakav hrvatski izum, aristokracija je u mnogim europskim zemljama, uključujući i zapadne, razvlaštena, najčešće bez obeštećenja, pa doista nema nikakvog razloga da danas vraćamo kotač povijesti unazad.

Autor stoga predlaže da se hitno donese novi zakon o denacionalizaciji kojim će se ograničiti povrat imovine tako da njezina maksimalna vrijednost ne prelazi milijun eura. Što se tiče poljoprivrednog zemljišta, trebalo bi vratiti posjede veličine do 10 hektara, a kod šuma i šumskog zemljišta maksimum bi mogao biti najviše 50 hektara. I konačno, zašto bismo izmišljali toplu vodu? Treba jednostavno vidjeti što su napravili naši susjedi Slovenci, pa njihova rješenja prilagoditi hrvatskim potrebama. Ako su „Kranjci“ svoju zemlju poklanjali austrijskim i talijanskim grofovima – nema razloga da i mi tako ne učinimo.

 

Dinko Pejčinović/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo

Facebook komentari

komentara