Goldsteinova metoda – Goldsteinov obraz

0

 

 

Što dakle? Neka se Goldstein, i ovaj put, i dalje „pravi nevježa“, tvrdeći da on nije mislio baš tako kako ga svi razumiju, kad je već toliko navalio. No godine idu, idu! Sve mu je manje preostalo da zastane, podvuče crtu, prizna i rezimira makar „notorne činjenice“ te sa svježe umivenim obrazom ostane zabilježen za budućnost. Neka prizna sva nezakonita i neljudska zlodjela i onih s njegove, titoističke strane! Tek tada nastat će pretpostavke da se objektivno istraže i verificiraju zlodjela i ostalih strana, da se sve objektivno sagleda i da se te grozomorne stranice novije povijesti, na kojima je krvavim slovima zabilježen i Holokaust i genocid nad  Hrvatima i sav onaj krš i lom nastao u sukobima tadašnjih sila i u mirnodopskim zločinima zlikovaca, napokon zaključe.

 

Zagreb – Knjižnica HAZU, 23. lipnja 2020.

Portal narod.hr izvijestio je danas čitatelje o doista nesvakidašnjem događaju: da je jedan povjesničar tužio sudu drugog povjesničara! Jedan humanistički doktor i znanstvenik drugoga. Prof. dr. sc. Ivo Goldstein tužio je naime pri Općinskom građanskom sudu u Zagrebu dr. sc. Antu Birina zbog članka „Ljevičarska paradigma i Goldsteinov protuznanstveni rat protiv revizionizma“, objavljenog na tom portalu i na nekoliko drugih. Cjelovit članak dostupan je i na Hrvatskom nebu:

 

Dr. sc. Ante Birin: Goldsteinova historiografska metodologija – ogledan primjer zatucanja povijesnih istina

 

Zapravo je riječ o reakciji na intervju objavljen u Nacionalu 21. travnja ove godine pod naslovom „GOLDSTEIN: ‘Tuđman je rodonačelnik povijesnog revizionizma, revizionisti i dalje tvrde da ustaše nisu bili fašisti’“ (https://www.nacional.hr/goldstein-tudman-je-rodonacelnik-povijesnog-revizionizma-a-revizionisti-i-dalje-tvrde-da-ustase-nisu-bili-fasisti/ ).

Taj intervju u Nacionalu ima i istaknut podnaslov: „Povjesničar i publicist Ivo Goldstein uoči obilježavanja 75. obljetnice proboja zarobljenika iz logora Jasenovac govori o svojoj novoj knjizi ‘Povijesni revizionizam, negacionizam i ustašizacija u Hrvatskoj 1989. – 2019.’ u kojoj piše o ključnoj ulozi prvog hrvatskog predsjednika.

I onaj tko nije pratio svekoliku publicističku djelatnost dotičnoga doktora suvremene povijesti (koji se na nju prije podosta godina najednom prebacio sa srednjovjekovne, koju je prethodno specijalizirao, kako-tako, na XX. stoljeće) odmah će uočiti koje tri riječi stavlja na istu razinu: revizionizam, negacionizam i ustašizaciju.

A zapravo bi umjesto njih, ako ćemo po pravdi dokučivoj danas i zadnjem historiografskom amateru, trebale stajati riječi: neoslobođena historiografija – minoriziranje ili opravdavanje partizansko-četničko-yugo-komunističko-titoističkih ratnih i poratnih zločina – fama o neoustašizaciji kao novi oblik okrivljavanja i kriminalizacije Hrvata (onih današnjih) za tobožnji novi magnum crimen.

I teško je oteti se dojmu da taj intervju Nacionalu izaziva burne reakcije kod sviju kojima je stalnih okrivljivanja pripadnika hrvatskoga naroda danas za ’neofašizam’ i slične nepostojeće pojave već doista preko glave. 

Goldstein u tužbi navodi kako je neistina da on opravdava zločin, i tu primjećuje da postoji neki problem s navodom iz znanstvenog zbornika o Bleiburgu i Križnom putu 1945. u kojem se tvrdi da Goldstein zastupa stajalište kako su oni „koji su osuđeni na smrt ili ubijeni na samom kraju rata ili neposredno nakon njega takvu (su) sudbinu i zaslužili“. 

Po tom bi se valjda dalo zaključiti, logičkim postupkom poznatim kao a contrario, da Goldstein zapravo smatra kako svi ili mnogi „koji su osuđeni na smrt ili ubijeni na samom kraju rata ili neposredno nakon njega takvu sudbinu nisu i zaslužili“. – No ako nas sjećanje ne vara, iz njegovih usta ni iz njegova pera tako za njega i njegovu legiju ’bogohulna’ rečenica nije nikada izašla.

Prije no što se prisjetimo samo dijelka onoga što je dotični sveučilišni profesor do sada o toj temi naizjavljivao, mora se primijetiti da su pravo mjesto i pravi način raščišćavanja prijepora o činjenicama, ocjenama i kvalifikacijama toga što tko zastupa među znanstvenicima i intelektualcima knjige, časopisi i drugi mediji, a ne – sud. Kako će jadni sudci, koji nisu ni povjesničari ni znanstvenici, presuđivati u stvarima historiografskim i scijentističkim? Kako će razumijevati tekstove u kojima postoje tolike, većini zazorne i naporne, fusnote, izvori, citati, navodnici i polunavodnici? 

No Goldstein se odlučio za sud. Traži 30.000 kuna kao obeštećenje. Za što? Tko će znati za što. Valjda za duševne i ostale boli. Nije ni njemu lako. Toliko je puta prkosio ni manje ni više nego i notornim činjenicama. Bit će pak da je nesretni prof. Goldstein u šumi citiranih i prepisanih mjesta po knjigama, časopisima i medijima napokon pronašao neku ’dlaku u jajetu’. No nevolja je što će tu dlaku, ako je slučajno i ima, sada morati prepoznati i gospon sudac (ili gospođa sudica/sudilica/suditeljica – svi kažu: sutkinja, po obrascu: borac – borkinja, pa bi valjda bilo i: gnjurac – gnjurkinja, junac – junkinja, tkalac – tkalkinja), koji pak ima mnogo širi i dublji uvid u pravnu, proceduralnu, okolišnu, kontekstualnu i meritornu materiju od vrlih povjesničara, a naravno i od nas ostale ’gospode obične’. Te će među znanstvenicima morati pravorijek izreći ustanova koja ni najmanje nije zamišljena – a ni potrebna – da bi arbitrirala u znanstvenim i stručnim i filološkim pitanjima i prijeporima. 

(Iskreno rečeno, ne bi li život mnogima bio silno jednostavniji, ljepši i ljudskiji da, sukladno postojećim propisima o starim i novim medijima, reagiraju demantijem /ispravkom, opovrgnućem, pojašnjenjem…/, ako već misle da je izneseno nešto krivo ili netočno. Tako to rade civilizirani ljudi, a osobito civilizirani intelektualci u znanstvenoj zajednici i ljudi u kulturnim društvima općenito, pogotovu oni koji stalno ulaze u nekakve grde prijepore s kolegama i zainteresiranom javnošću!)

Znanstveno-publicistički osvrt (a publicistički je stil Goldsteinu navlastit i onda kada piše znanstvene radove) dr. Birina na Goldsteinove ’antirevizionističke’ istupe i eskapade mila je majka spram onoga što je na strogo znanstvenoj razini učinio prije više godina jedan drugi mu kolega povjesničar, dr. Vladimir Geiger. Na to je Šilju sada podsjetio najnoviji tužitelj mejaškog mentaliteta.

Učinio je to vrijedni i pomni Geiger pod podužim naslovom: U povodu knjige: Ivo GOLDSTEIN, Hrvatska 1918 – 2008., Europapress holding, Novi liber, Zagreb 2008., 931 str. – osvrt na poglavlja: 48. “Rasap i slom NDH, Bleiburg i Križni put”, 49. “’Obračun s narodnim neprijateljem’” i 50. “Ratni i demografski gubici”.

 

 

 I dr. Birin citirao je ponešto iz tog osvrta na Goldsteinovu knjigu. No taj Geigerov kritički prikaz toliko je bogat, argumentiran i analitički razoran, ne samo za tu knjigu i njezina autora, nego i za sve druge Goldsteinove drugove i ’kompiće’. Iz njega u ovoj prigodi vrijedi ipak izdvojiti – da se u punom ’sjaju’ vidi metoda i profil i Godlsteina i dotičnih – jedan poduži dio. Evo ga (fusnote, hrv. podrubnice izostavljene su, koga zanimaju, može ih pronaći na danoj poveznici):

 

Masovne poslijebleiburške likvidacije zarobljenika, jasno je, nisu mogli počiniti usamljeni, pa ni masovni osvetnici, zadojeni mržnjom. U bleiburškom slučaju nije riječ o osobnoj osveti nekoga pijanog Sime Dubajića ili stotina ili tisuća takvih luđaka.44 Masovne likvidacije, naime, ne mogu biti eksces. U komunističkom pokretu u razdoblju staljinizma, a takav je bio i jugoslavenski komunistički pokret predvođen J. Brozom Titom tijekom Drugoga svjetskog rata i u neposrednom poraću, “nema (ne) djela posebno kad su masovna, bez odgovarajuće direktive.”45 

Prema Goldsteinu: “Ideja odgovornosti za ratne zločine, kakva postoji na početku 21. stoljeća, relativno je nova. Povijesna je činjenica kako je odgovornost za ratne zločine sve do najnovijih vremena, bila uvijek predviđena za poražene. Ono što je borcima na pravednoj strani, na strani onih koji su branili svoj narod i svoj dom, bilo dopušteno i moguće jučer, početkom 21. stoljeća više nije.”46 Goldstein je mišljenja da “Titovu odgovornost za počinjene ratne zločine nad zarobljenicima i civilima u svibnju 1945. godine, […] valja ocjenjivati sukladno ondašnjim prilikama i ondašnjim kriterijima, koji nisu istovjetni današnjim na prijelazu iz 20. u 21. stoljeće.”47 

Nedvojbeno, Goldstein je u pravu. Povjesničar se mora držati načela da se o povijesnim događanjima sudi prema civilizacijskim standardima vremena u kojem su se i događala. A ti standardi bi trebali u jednakoj mjeri vrijediti za sve sudionike događaja. 

Haaške konvencije/deklaracije (o zakonima i običajima rata na kopnu) iz 1899. i 1907. i Ženevske konvencije (o postupanju s ratnim zarobljenicima) iz 1929., a čije su potpisnice bile i Velika Britanija i NDH i DF Jugoslavija, normirale su međunarodno ratno, humanitarno i kazneno pravo.48 Prema navedenim konvencijama, odgovornost vodstva NDH u slučaju Bleiburg ponajviše je moralne prirode. Za razliku od toga britanska je odgovornost i moralna i pravna. Izručiti zarobljenike, za koje su bili gotovo sigurni da ih neće štititi odredbe humanitarnog prava, kršenje je Ženevske konvencije. Odgovornost jugoslavenskih snaga, koje su prekršile članak 23. (“Osim zabrana ustanovljenih posebnim konvencijama, naročito je zabranjeno […] b) ubijati ili ranjavati vjerolomno osobe koje pripadaju neprijateljskom narodu ili vojsci.”)49 Haaških pravila o zakonima i običajima rata, te članak 2. (“Ratni zarobljenici su u vlasti neprijateljske Sile, ali ne u vlasti pojedinih osoba ili vojnih jedinica koji su ih zarobili. S njima se mora, u svako doba, postupati čovječno i oni se imaju zaštićivati naročito protiv akta nasilja, protiv uvreda i protiv javne radoznalosti. Represivne mjere prema njima zabranjene su.”)50, kao i niz drugih članaka Ženevske konvencije moralnog je, ali prije svega pravnog karaktera.

Ukratko, prema Ženevskoj konvenciji o postupanju s ratnim zarobljenicima iz 1929. koja je, naime, u vrijeme događaja o kojima se ovdje raspravlja bila na snazi, i koje su se trebali pridržavati i pripadnici NOV i POJ/JA, čiji je vrhovni zapovjednik bio J. Broz Tito, silom ili dobrovoljno razoružani protivnik više nije neprijatelj, nego ratni zarobljenik i kao takav mora biti pošteđen. Ratni zarobljenik ne potpada više pod vlast vojnika ili jedinice koja ga je zarobila, nego države čijoj vojsci taj vojnik, odnosno jedinica pripada. Ubiti razoružanog protivnika u ratu nije dopušteno i predstavlja zločin, a svako zlostavljanje znači kukavičluk i barbarstvo.51 

No, Goldstein ima drukčija, “prihvatljivija” objašnjenja: “Pri tome treba uzeti u obzir i radikalnu promjenu kriterija koju je donio Drugi svjetski rat: do poslijeratnih sudskih procesa 1946. termin ‘zapovjedna odgovornost’ uopće nije postojao, a i današnje poimanje o ratnim zločinima definirano je u međunarodnom pravu tek tijekom posljednjih 60 godina. U tom nastojanju da se pojmovi preciziraju i prodube, nužno je došlo i do shvaćanja da ratni zločin ne čini samo agresor, već ih može počiniti i napadnuta strana, da ni ratovanje na pravednoj strani ni izvojevana pobjeda ne donose automatski i aboliciju za počinjeni zločin.” 52 

U prikazu događaja potkraj Drugoga svjetskog rata i u neposrednom poraću, Goldstein nastoji stvoriti “okvir” za razumijevanje “osvete”, koja je kulminirala u svibnju 1945., navodeći da ona nije bila bezrazložna, te da je bila motivirana zločinom koji se počeo događati u travnju 1941. godine. No, postavlja i pitanje je li osveta, odnosno kazna koju su dobili pojedinci i čitave skupine bila primjerena.53

 Uz ponavljanje starih, ponekad i modificiranih tvrdnji i objašnjenja u bleiburškom slučaju, Goldstein aktivira i staro-novu tezu: “Nema sumnje da su zarobljenici na mnogim mjestima ubijani bez suda i suđenja, individualno i grupno. Doduše, vojska NDH kao vojska nije imala pravo na tretman po Ženevskoj konvenciji iz 1929. godine, jer se od svog osnutka i sve do posljednjih dana nikada nije pridržavala članka 1. [“Ratni zakoni, prava i dužnosti ne primjenjuju se samo na vojsku već i na milicije i dobrovoljačke odrede koji ispunjavaju slijedeće uvjete:”] točke 4 [“da se pri svojim operacijama pridržavaju zakona i običaja rata”], Pravilnika o zakonima i običajima rata na kopnu54, koji je sastavni dio i Haške konvencije iz 1907. i Ženevske iz 1929. godine.”55 

Nije mi jasno, ako “vojska NDH kao vojska nije imala pravo na tretman po Ženevskoj konvenciji iz 1929.”, kako to tvrdi Goldstein, čemu je onda prema zapovijedi ministra narodne obrane J. Broza Tita 3. svibnja 1945. svim jedinicama JA dostavljena naredba kojom se prema odredbama Ženevske konvencije “detaljno propisuje postupak s ratnim zarobljenicima.”56

Nasuprot ovakvoj Goldsteinovoj osebujnoj tezi, prihvatljivoj polupismenima, za počinjene masovne zločine nad zarobljenicima u svibnju 1945. Jugoslavensku armiju i J. Broza Tita “ne opravdavaju ustaški zločini u izvršenju rasnih zakona, a napose svi oni počinjeni u Jasenovcu i Staroj Gradiški, jer je rat već bio dobiven.”57

 

Koliko se zna, nakon ovako devastirajućih diskvalifikacija Goldsteinove „znanstvenosti“ i „stručnosti“, zapravo pristranosti na sve moguće načine u korist onih kojima je vrhovni zapovjednik bio Tito, a osobito s aspekta ratnoga i običajnoga prava, Goldstein, koliko se zna, Geigera nije tužio. Nevjerojatno, ali istinito. Očito je bio toliko inteligentan da shvati kako bi ga upravo na tim pravnim područjima odvjetnik suprotne strane sudci i nevidljiva porota spremno dočekali. A sada diže svoju tužibabačku nogu na dr. Birina! Zašto? Da bi „dokazao“ kako nije zastupao to što je zastupao? Da bi tužbom prikrio kako gotovo čitava njegova novopovijesna zgrada počiva na uglavnom šupljim temeljima i na eklatantnom neznanju ili prešućivanju onoga što je znao, ali se pravio da ne zna odnosno da to ne razumije.

A ni Goldsteina zbog svega onoga što su Geiger i niz drugih povjesničara razotkrili kao grube i krupne neistine, netočnosti ili misinterpretations (fake news), nije dosad nitko tužio. Premda je dr. Goldstein dao razloge za to na više mjesta i u različitim prigodama (npr. njegova u službenim prostorijama Veleposlanstva Republike Hrvatske u društvo s fotografijom Josipa Broza Tita). A o dometima njegove znanstvenosti ponešto govori i činjenica da nije primljen čak ni u članstvo HAZU-a, iako pokušaj da bude primljen bijaše vrlo dobro pripremljen i vrlo ozbiljno (s)mišljen.

 

 

Što dakle? Neka se Goldstein, i ovaj put, i dalje „pravi nevježa“, tvrdeći da on nije mislio baš tako kako ga svi razumiju, kad je već toliko navalio. No godine idu, idu! Sve mu je manje preostalo da zastane, podvuče crtu, prizna i rezimira makar „notorne činjenice“ te sa svježe umivenim obrazom ostane zabilježen za budućnost. Neka prizna sva nezakonita i neljudska zlodjela i onih s njegove, titoističke strane! Tek tada nastat će pretpostavke da se objektivno istraže i verificiraju zlodjela i ostalih strana, da se sve objektivno sagleda i da se te grozomorne stranice novije povijesti, na kojima je krvavim slovima zabilježen i Holokaust i genocid nad  Hrvatima i sav onaj krš i lom nastao u sukobima tadašnjih sila i u mirnodopskim zločinima zlikovaca, napokon zaključe.

Goldstein (r. 1958.) za to još ima šansu!

 

Šiljo/PHB/Hrvatsko nebo

 

Facebook komentari

komentara