Marija Dubravac: SVETI IVAN HRVATSKI (Mnogima nepoznat. Sin kralja Gostumila)   

0

 

 

 

SVETI IVAN HRVATSKI (Mnogima nepoznat. Sin kralja Gostumila) 

 

U vijeku devetome, u kraju moravskome,

Stajao Tetin – dvor. Gazda, Borivoj knez,

Grčkog bogoštovlja sin, bijaše dobar kršćanin.

Ženidbeni mu vez krasila žena mlada,

Lijepa Ljudmila, ponos sela i grada.

To dvoje dobrih ljudi Bogu umilni bili,

Slavu mu pronosili po kneževini svud.

Takvim vladarima hvala i dika bud’.

 

Jednoga dana knezu prohtje se ić u lov.

Odjeknu glasno roga lovačkog zov

I lavež ljutih pasa, i njisak bijesnog hata;

Ruka uzdice hvata pa hajd u šume guste

Put divlje Hodinye. I eto sreće puste!

Košutu grmlje krije, o ljudi, krasna li je!

Poput nevinog čeda hajku lovačku gleda

I bjegnut jadna htjela; hitra doleti strijela

I usred bijela dana košuti ljuta rana

Iz nježnog zjapi tijela. I bježi, mukom bježi,

K stjeni kamenoj teži gdje voda žubori hladna.

Tamo je klonula jadna pustiti zadnji dah.

No gle znaka s nebesa! Teče košuti mlijeko,

Reć bi, čitava rijeka… Kneza spopade strah.

‘‘Čudo!’’Svako je reko i pio slatkog mlijeka

Ma baš do mile volje; pa kud bi lovac bolje?

 

Al’ jao, pomoz Bože, iz kamene pećine

Iskrsnu divljak plah. Raspelo sveto steže,

Odjeća mu od kože, kosa do zemlje seže,

Brada sakriva grud. Je l’ avet ili duh,

Kakva mu pamet i ćud, Bog bi tek znao gor.

Mrtvoj košuti hrli i ljubi je i grli

I plače ubog stvor. Držeć u ruci Krst

Podiže drhtav prst te će Borivoju reć:

– Zašto ustrijeli moju premilu mezimicu,

Voljenu košuticu, dobročinitelja mog?

Hranila me je mlijekom, prijatelj bi mi vijekom,

Darova mi ju Bog. Bila mi silno blago

Mjesto seke i maje. Bezazlenošću zračio

Mirni joj blagi lik. Smrt njena duše mi krik,

Bol moja velika je! Crno joj oko drago

Sveđ gledalo me rad. Dražesno mi stvorenje

Usmrti ljudski stvor, oprosti, reć bi – gad.

 

Knez moravski se trže i bi mu jako žao,

Te grešku pere brže:  – Šumnjače, reci tko si?

Što želiš, od mene prosi i sve ću tebi dat.

Dignuv visoko glavu “divljak’’ zboriti uze,

U plemenitom oku zasjale suze. Reče:

– O čuj me dobro, kneže, ja ubog prosjak nisam.

Mene s kraljevstvom kraljevska loza veže,

Pogodi sin čiji sam? Ja krv sam Gostumila,

Kralja Zemlje Hrvatske i slavne Dalmacije.

Znaj, ime Kroacije, nekoć i sada bilo

Srdašcu mojem milo ko sunce što no sije,

Ko drage majke krilo i slatki osmijeh njen.

Sjajan me život ček’o, svak mi se klanj’o i rek’o:

“Blažen ti začeća tren.’’ Usred lagodnog žića

Osjetih s Neba zov i bijah Duhom vođen.

Božji mi reče glas: “Sinko, pripadaš meni.

Nisi za kralja rođen, čeka te život nov.

Ostavi zemlje čari, sve raspadljive stvari

I budi samo moj – Ivan Hrvatski, svet.’’

 

– Kneže, ja prezreh svijet i sav se Bogu dadoh

I pred njim ko rob padoh, te bijah ludo sretan.

Dođoh u divljinu i nisam nikad sjetan;

Vijek ću pokoru činit, sa duša grijehe snimit

I molit za svoj rod. Kraljevska što mi krv

U tijelu bijednom teče, kad prkosno zapeče,

Ah, ja se vragu ne dam! Krst ovaj stavim preda m’

I budem sićušni crv, od mrava ništa bolji.

Tu sam po Božjoj volji, tu ću spokojno mrijet.

Četrdeset dva ljeta nije me vidio svijet.

Nit za njim srce tuče, nit želja k njemu vuče.

Kneže, ti čudno gledaš; dokazati si ne daš

Da smrtnik uživat neće! Zar princ bježi od sreće?

Ta čemu žezlo, kruna, dukata kesa puna

I slavni kraljevski znak? Kneže, to sve će proć.

Kraljevstvo, slava, moć i raskoš i prijestolje

Svijeta su ovog kras. Ja nađoh blago bolje: 

Skromnost, blaženi mir i duši svojoj spas.

U divljoj Hodyniji, kraj bistre Lodenice,

S životinjama i mravom vječni je za me pir.

I tvrdim punim pravom: Moja kamena špilja

Puna je izobilja sveg što čovjeku treba.

Imam hladne vodice, plodove šume ove,

Imam blagoslov Neba – neraspadljivo zlato;

U nebeskim dvorima mjesto mi rajsko dato.

 

Zadivljen Borivoj slušo. Reče: ‘‘O sveta dušo,

Budi mi u dvoru gost. Ostavi vječni post,

Obuci halje nove, bjež’ iz divljine ove,

Uživaj koji čas.”  – Ne, hvala – Ivan reče,

– Već kneže, popa mi daj. Kad žića kraj isteče

Da idem pravo u raj.

 

I umr’je Hrvat Ivan, kraljević, čovjek divan

I bje proglašen svet. Ozdravljo češki svijet

Čudom hrvatskog sina, a tuđa domovina

Slavi ga danas dan. Ivane, ti nam prosti,

U tuđem kraju ti kosti, mnogom si Hrvatu stran.

Trinaest vjekova Kristov barjak se vio,

Brojan mučenik bio u rodu hrvatskom.

I mnogi krasni ljudi, hrabrost im vječna budi,

Davali živote za Krista i za Dom.

Krv stoljećima tekla, zahvale riječ se rekla,

I legla s pokojnikom u jame duboki grob.

(Umjesto mučenika umro tek neznan rob).

O Bože, Ti nam reci, gdje su hrvatski sveci

Gdje dičnog roda cvijet? Zar nekoliko samo?

Zar tuđi bolji je svijet? Griješnost Hrvatskom hara,

Od strane ljevičara prijeti nam oblak crn;

Gle, komunizma trn u mnogoj njivi niče.

Kraljeviću sveti Hrvat ti usrdno viče

Pogledaj nas iz Neba! Hrvatska svece treba,

Čistokrvne Hrvate, da svetost Zemlji vrate

I slavu roda svog. Ivane, ti izmoli

U suznoj hrvatskoj doli nek vlada Hrvat i Bog.

 

 

Marija Dubravac

 

Hrvatsko nebo

Facebook komentari

komentara