Z. Miliša: Vrhunski književnici su najbolji poznavatelji ljudske prirode

 Velikani književnosti najbolji su poznavatelji ljudskog roda

VVelikani književnosti najbolji su poznavatelji ljudskog roda, možda bolji od najboljih psihologa ili psihijatara. Jedan od njih je Dostojevski, koji osvjetljava tamnu stranu ljudske prirode. Dostojevski je u romanu Zločin i kazna bolje opisao anatomiju ljudske destruktivnosti od bilo kojeg priznatog socijalnog psihologa ili psihijatra. Jedan od najpriznatijih američkih književnika Ernest Hemingway, za života obilježen kao alkoholičar, ironično je komentirao: “Pijem da bi mi drugi ljudi izgledali zanimljiviji”. Takvi su velikani često stigmatizirani kao mizantropi. Ludost? Zašto, e to otkrivam na samom kraju ovog teksta!

Za Mešu Selimovića čovjek je “poprište borbe niskih instinkata i želje da ostane čovjek. On je tragično biće koje dolazi na svijet bez svoje volje i odlazi protiv svoje želje.” Nažalost, u većini slučajeva ljudi u drugima vide suparnike ili neprijatelje samo ako drukčije misle.

Odavna sam izgubio iluziju o društvenosti, ljubavi i prijateljstvu kao “zadanim vrijednostima” međuljudskih odnosa. Sva sreća da sam ih izgubio, a ne da su mi bile potrebne i/ili postale moje fikcije. Time nisam napravio zidove prema ljudima, nego se odmaknuo od onih koji su kritizeri a da nikad nisu sami nešto ponudili, koji vole moralizirati, ali ne i čuti kritiku na svoj račun. Ne vole kada ih se savjetuje, ali vole savjetovati, moralizirati, napadati ili zlostavljati druge. Vide tuđe greške, a(li) ne i osobne. Govore u relacijama MI-ONI. Žive u hotimičnoj obmani. U Zapadnoj Gani postoji izreka: “Nije teško umrijeti za prijatelja, ali teško je naći prijatelja za kojeg ćeš umrijeti.”

A. G. Matoš je zapisao. “Ljudi praštaju sve osim iskrenosti”. Čileanski književnik, pedagog i pjesnik Pablo Neruda je odavna konstatirao da svakodnevno nestaje onaj koji ne mijenja svoj život. Izdvajam neke najvažnije misli iz predivne pjesme Lagano umiranje: “Lagano umire onaj koji se pretvara u roba navika, postavljajući sebi svaki dan ista ograničenja, onaj koji ne mijenja rutinu, onaj koji ne priča s ljudima koje ne poznaje. Lagano umire onaj koji bježi od strasti i njenog vrela emocija. Lagano umire onaj koji ne mijenja svoj život onda kada nije zadovoljan svojim poslom ili svojom ljubavi, onaj koji se ne želi odreći svoje sigurnosti i koji ne ide za svojim snovima…”

Zablude o suvremenosti i modernizmu

Amerikanac, književnik Henry Miller izjavljuje kako je za života izgubio mnoge iluzije, ali nikada i “neutaživu radoznalost”. U eseju Za osamdeseti rođendan zapisao je: “Ono što tako tužno nedostaje u našem današnjem svijetu jesu uzvišenost, milosrđe i ljepota… Mi koji pripadamo zapadnome svijetu još smo prave bebe u usporedbi s Hindusima, Kinezima, Egipćanima… Rastu netolerancija i pomanjkanje kulture u razumijevanju drugih naroda. Mi u Americi možda smo najveći grješnici.” Miller ironično tvrdi: “Amerika pokazuje znakove raspadanja. Mi Amerikanci možda jednoga dana stignemo do svih planeta, ali nikada nećemo dospjeti do središta svemira koje se nalazi u duši najsiromašnijih i najskromnijih ljudi”.

Margaret Mazzantini, talijanska autorica sjajnog romana Napokon rođen, za svoje lažne prijatelje iz Rima rekla je da su “moreplovci nizina”. U velikim gradovima ljudi su uljuljkani njihovim sjajem, a zapravo “njihovim blatom” (Margaret Mazzantini). Tijekom rata u Hrvatskoj i BiH na tome istom Zapadu svi su željeli čuti i vidjeti vijesti o žrtvama rata koje su postale “lovački rezervat zečeva za odstrel” (Mazzantini). Nijemo su promatrali ubijanje simbola interkulturalnosti u Vukovaru, Mostaru, Sarajevu… Morbidna znatiželja Zapada povećavala se sa šutnjom i/ili željom za prikazivanjem opskurnih scena mučenja i ljudskih klaonica. Gospođa Mazzantini shvatila je da u svakom gradu možeš pronaći mjesto koje podsjeća na rat. Njezina “fronta rata” bila je u “mirnom gradu” – Rimu − i u obračunu sa šutećim promatračima – “zastupnicima užasa u Ženevi”. Razvijeni je svijet “spaljen iznutra”, umoran od “banalnosti života” (Mazzantini).

Još jedna primjer briljantnog, ali potpuno nihilističkog pogleda na suvremeni svijet je i književnik Charles Bukowski, idol i heroj mlađih generacija 1980.-ih i 90.s-ih, čije u kratke priče vrelo za analizu razmišljanja siromašnog sloja američkog društva. Približio je čitateljima svijet pokraj kojega većina srednje ili više klase samo ”prođe na ulici” i pokazao što on/sirotinja zaista misli o ljudima. Ljude nije volio, ali je dao sjajnu misao : ”Ja ih ne mrzim, samo se osjećam bolje kad nisu oko mene…” A vrhunac nihilističkog pogleda na ljude i svijet oko sebe dao je u citatu: ”Svi ćemo mi umrijeti… Samo bi nas to trebalo natjerati da volimo jedni druge, ali nas ne tjera.”

Briljantni zapisi posljedica konformizma, prosječnosti, nekritičnosti i sebeljublja

Francuski klasici književnosti otkrivaju uzroke zala u ljudima koji su egoistični (i) konformisti. Ironiziraju likove prikazane kao servilne ili nesamostalne osobnosti, koji svoje mišljenje, odluke i ponašanja nekritički vezuju sa zahtjevima sredine ili diktatom moćnika. Odrekli su se osnovnog osobnog prava da pitaju i sumnjaju. G. Flaubert portretiranjem likova u romanu Gospođa Bovary sarkastično opisuje posljedice sebeljublja. Kroz životopis junakinje romana ilustrira provincijsku bijedu društva s ugušenom osobnošću. To je zapis vremena poznatog po fenomenu bovarizam − obilježja pojedinca u težnji za bijegom iz zatvorenog kruga ugušenih želja, neostvarenih ambicija, zavisti i dosade. Slično i A. Camus u romanu Kuga opisuje i danas aktualne posljedice bezuvjetne prilagodbe pojedinca društvenim uvjetima. U Camusovim djelima njegovi junaci zapomažu tražeći izlaz iz nepodnošljiva života.

U romanu Antonel(a) France(a) Bogovi žeđaju jedan je od glavnih likova Evarist Gamelin, portretiran kao neuspješan slikar. On je utjelovljenje osrednjosti i bezličnosti…. Jezgrovita definicija Meše Selimovića o takvim ljudima glasi: “Poltroni su đubre na kojem rastu sva zla ovog svijeta”.

Eugene Ionesco, francuski dramaturg rumunjskog podrijetla, kao idejni pokretač kazališta apsurda, progovara o egzistencijalnim problemima, a pogotovo o situaciji kada ljudsko postojanje gubi svaki smisao i svrhu, što dovodi do pucanja komunikacije. To se posebno vidi u njegovoj dramskoj uspješnici Stolice, u kojoj dva glavna lika dovode svoju egzistenciju do potpunog besmisla.

Sjajni opisi mlade generacije

Svjetski priznat književnik Henry Miller u eseju “Uz svoj osamdeseti rođendan” upozorava: “Nikada ne bih poželio vratiti se u tinejdžersko doba jer ono što se naziva mladošću nije mladost; to prije sliči na prijevremenu starost.”
Češki književnik Milan Kundera u svom je romanu Šala opisao osobine mladih koje su danas iznimno aktualne:

“Mladost je pozornica po kojoj u najrazličitijim kostimima hodaju i izgovaraju naučene riječi koje tek napola razumiju, ali kojima su fanatično odani…” To je “igralište fantazirane mase djece kod kojih se imitirane strasti i postavljene uloge pretvaraju u katastrofično stvarnu stvarnost”. Jednako tako, mladi ruski književnik Ljermontov u svom romanu Junak našega doba kroz portretiranje Pečorina (glavnog lika romana) portretira probleme današnjeg mladog naraštaja. Pečorin je bio neobičan i nadaren mladić, koji je zbog teških društvenih okolnosti postao odbačen. Bio je neshvaćen, postao je drukčiji zato što ga je mučio dvostruki moral u svijetu. Problem mladeži leži upravo u riječima kojima Pečorin opisuje samoga sebe: “Svi su na mom licu vidjeli znake ružnih osobina kojih nije bilo u mene, ali su pretpostavljali da ih imam, pa su se pojavile. Bio sam skroman – pretvorili su me u lukavog, pa sam se povukao. Snažno sam osjećao dobro i zlo; nitko me nije mazio, svi su me vrijeđali, pa sam postao zlopamtilo… Bio sam spreman zavoljeti cijeli svijet, ali me nitko nije shvatio, pa sam naučio mrziti.”

Diskreditiranje osoba s posebnim potrebama

Sumnjam da je itko bolje opisao posljedice stigmatiziranja osoba s posebnim potrebama od našeg međunarodno priznatog književnika Mire Gavrana, u romanu Zaboravljeni sin. Glavni je lik u Gavranovu romanu Mislav, koji je od pete do dvadesete godine života bio u domu i školi djece i mladih sa smetnjama u razvoju. Kada su njegovi roditelji odlučili vratiti ga u svoje mjesto boravka, sredina ih je izopćila, samo zbog njegovim smanjenih intelektualnih kapaciteta. Pod teretom malograđanske sredine i “problematičnog” sina Mislava, majka si je uzela zadaću, poslije “specijalne škole, puniti rupe u njegovu znanju“. Mučila ga je ne bi li bio kao i drugi bio “pametniji”. Na sina je gledala s podozrenjem, kao “nenormalnog momka”. Istodobno, Mislav je svakodnevno u očima mještana vidio podsmijeh, ali se nije suprotstavljao jer ga je majka učila da je najvažnije ostaviti “dobar dojam pred drugima”. Jednog je dana upoznao djevojku Jasenku, koja je u njemu vidjela “najnježniju i najosjetljiviju osobu”. Ljubav je obostrano planula. Jasenka je u njemu uočila suprotnost svim grubijanima. Čitatelje molim da pročitaju ovaj roman i njegov dramatičniji kraj!

Danski književnik Hans Christian Andersen u bajci Ružno pače otvara vječitu temu odbačenosti od strane okoline, samo zbog osude licemjerne okoline zbog izgleda, govora, različitosti – ove ili one, a da je na nama da se tom zovu jata, stada, krda… odupremo i da nađemo ono najljepše – labuda – u nama. Problem je ako nemamo ništa svoje i ako smo opterećeni stigmatizacijom drugih i drukčijih.

Kako smo vidjeli, književnici opisuju razorne posljedice konformizma, a socijalni psihijatar V. Jakovljević jednako tvrdi u svojoj knjizi Uvod u socijalnu patologiju: “Ljudi se neuspješno pokušavaju prilagoditi društvu pa se karakterološki poremećaji razvijaju kada pojedinac ustaje protiv društva ili sebe”.

Književnici kao vizionari

Futuristički roman Gospodar svijeta Roberta H. Bensona, je napisan 1906. godine, a autor ga smješta u naše stoljeće. Vizionarski opisuje suvremene načine ideološke kolonizacije, sukoba Istoka i Zapada, nametnuto sekulariziranje i/ili zatiranja kršćanstva, ujedinjenja Europe, globalizacije, domoljublja kao prijetnje uspostavi novoga svjetskog poretka, potiranje individualizma, globalnog zatopljenja, izuma genetski modificirane hrane, sve do ozakonjenja eutanazije – “nakon stupanja na snagu Zakona o prekidu života 1998. godine…, umorni od života osigurano je pravo na njegovo prekidanje.” Ovo je citat iz romana napisan prije više od stotinu godina! To su proročanski zapisi vremena u kojemu živimo.

Zaključno

Samo veliki književnici su uvidjeli snage moći (auto)destrukcije, laži i obmana u ljudskom rodu. Pored njih, i svjetski priznati psihoterapeuti otkrivaju da ljudi radije žive u lagodi svojih obmana, nego u nelagodi svjetla istine. Hans Jonas u knjizi Princip odgovornost upozorava da će “sagledano razaranje čovjeka pomoći da dođemo do onoga što može čovjeka sačuvati od razaranja”. Aurelije Augustin u Ispovijestima (prvo) je upitao pa (lucidno) ustvrdio: “Zašto istina stvara mržnju, a ugađanje prijateljstvo? Zato što ljudi ne ljube istinu, nego svoje mišljenje kao istinu.” Slijedom toga predlažem redefiniciju mizantropa. To nisu pojedinci koji mrze ljude. Oni su dobri poznavatelji ljudskog roda! Zašto bi oni koji iskreno i dokumentirano progovaraju o tamnim stranama ljudske prirode i povijesti bili okarakterizirani kao mrzitelji ljudi? Drago mi je da ovo moje mišljenje dijele i moji prijatelji Rajko i Dijana Hreščak, te Mikica Ani Marolt, koje smatram izvrsnim poznavateljima ljudi. Ch. Thruman, meni najomiljeniji psiholog, u knjizi Laži u koje se uvjeravamo ne vjeruje tezi da su ljudi (u osnovi) dobri te zaključuje: “Ljudsku povijest karakteriziraju rat, pohlepa, zavist, mržnja, a ne pomaganje, miran suživot i ljubav prema drugima. Gotovo je nemoguće naći državu koja je poticala građansku hrabrost, gdje su ljudi (bez sankcija) govorili što misle o moćnicima. Ljudi su u osobnom životu češće sebični nego nesebični, češće neprijateljski nego prijateljski raspoloženi i češće nezadovoljni nego zadovoljni.”

prof. dr. sc. Zlatko Miliša/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo