Što je ostalo, Sveti Oče?!

0

 

 

Peta obljetnica pohoda pape Franje Sarajevu

Toga 6. lipnja 2015. duh europskoga Jeruzalema moguće je bilo i osjetiti; Sarajevo je – pojačano, doduše, katoličkim hodočasnicima iz cijele BiH i Hrvatske – doista radosno dočekalo papu Franju koji je, vidjevši ponajprije djecu kako mu radosno mašu na dočeku, bio vidno dirnut. Pet godina kasnije to je samo (lijepa) uspomena.

S vremenske distance od, evo, pet godina misli Svetog Oca izrečene tijekom njegova lipanjskoga posjeta Sarajevu danas se doimaju (tek) kao dobre Franjine želje jednoj, u biti, nesređenoj te onda, jasno, i nesretnoj zemlji. „Radostan sam što sam došao u ovaj grad koji je mnogo propatio u krvavim sukobima u prošlome stoljeću, a koji je ponovno postao mjesto dijaloga i mirnoga suživota. Sarajevo, baš kao i Bosna i Hercegovina, ima posebno značenje za Europu i čitav svijet (…) grad [je] s pravom dobio naziv ‘europskog Jeruzalema’“, kazao je papa Franjo članovima Predsjedništva BiH.

Papa je navijestio proljeće

Nije, dakako, ni poglavar Katoličke Crkve mogao odoljeti frazi, a, zapravo, već stanovito vrijeme (i) fami o gradu gdje se tako lijepo sljubljuju Istok i Zapad, kako se obično govori o bh. metropoli.

No, Petrov je nasljednik (bio) gost pa je, kao svaki gost, osobito, poput njega, dobronamjerni, po definiciji i kurtoazan. Uostalom, toga 6. lipnja 2015. taj duh (europskoga Jeruzalema) moguće je bilo i osjetiti. Sarajevo je – pojačano, doduše, katoličkim hodočasnicima iz cijele BiH i Hrvatske – doista radosno dočekalo papu Franju koji je, vidjevši ponajprije djecu kako mu radosno mašu na dočeku, bio vidno dirnut.

Slijedom čega i jest onda tijekom razgovora s predsjedavajućim Predsjedništva BiH Mladenom Ivanićem i njegovim cimerima iz ostalih dvaju naroda Draganom Čovićem i Bakirom Izetbegovićem poželio da nakon što su se olujni crni oblaci udaljili, svi nastave živjeti u miru te da nakon surove zime procvate proljeće. Inspiriralo je to i srpskog člana bh. kolektivnog rukovodstva te je i on posvjedočio kako vjeruje da je vrijeme podjela i netolerancije iza nas, a pred nama vrijeme zajedništva i razumijevanja.

A danas, kada obilježavamo obljetnicu Papina pohoda, u Titinoj 16, gdje stoluje troglavi državni vrh, Hrvati nemaju legitimnog predstavnika.

I možda baš simbolično – proljeće, koje nam je Sveti Otac navijestio, nikako da dođe u ovu sarajevsku kotlinu, u Bosnu i Hercegovinu – općenito.

Tako se iz današnje perspektive puno iskrenijim, ili makar realnijim čini onaj razgovor što ga je vatikanski gost vodio s vjerskim poglavarima. Primjerice, episkop zahumsko-hercegovački Grigorije osobito je naglasio Papinu nakanu pružiti potporu jednoj napaćenoj zemlji da se ponovno uspravi i dobije ljudsko lice. Ali… „Mi smo izišli“, nadodao je Grigorije, „prije 20 godina iz rata, a još uvijek pričamo o njemu kao da je jučer završio, jer rat donosi nesreću“.

Nesreća (svakog) rata

Danas je, međutim, taj Franjin sugovornik episkop Dizeldorfsko-njemačke eparhije Srpske Pravoslavne Crkve, pa je (samo) s distance mogao pratiti kako nam nesreću ne (do)nosi samo ovaj rat koji nas je sve, više-manje podjednako, u crno zavio, nego još i onaj, koji usprkos tomu što je malo živih svjedoka, Drugi svjetski – nikako da završi.

A o ozračju koje je vladalo uoči i poglavito na sam dan mise za Bleiburške žrtve komunističkog terora, Papu je osobno izvijestio vrhbosanski nadbiskup Vinko kard. Puljić koji se, u biti, nije (više) osjećao sigurnim u gradu i zemlji kojoj je toliko toga dao.

Što u sjećanje priziva trenutak kada tadašnji sarajevski gradonačelnik Ivo Komšić Svetom Ocu predaje ključ „europskog Jeruzalema“. Grada čiji je dio, zbog sigurnosti dvadesetak svećenika i isto toliko vjernika koji su molili za duše pokojnih, bio pod snažnim policijskim nadzorom, šire područje oko mjesta molitve potpuno odsječeno i proglašeno „zabranjenim gradom“, a kardinalova sigurnost javno, uz monstruozne prijetnje, dovođena u pitanje. Koliko je, nakon svega, taj „Komšićev ključ“ Papi uopće (više) draga uspomena…

Štoviše, bilo bi možda primjereno ključ vratiti aktualnom gradonačelniku Abdulahu Skaki koji se priključio samopromoviranim antifašistima što su od kardinala Puljića tražili da odustane od mise.

 Kad prestane zveket oružja…

Općenito to s ratovima, osobito na brdovitom Balkanu, u njegovu, evo, središtu, vrlo je senzibilno i izaziva razne asocijacije pa i – paradokse.

Prvo o ovome drugom, vladika Grigorije je upoznao Svetog Oca u Sarajevu kako je istina da ovdje, kada prestane zveket oružja, mi nastavljamo živjeti u miru, poštujući jedni druge. Tako je, međutim, bilo prije… Uzajamni mir i poštovanje poslije ovoga rata nisu postignuti. Nije, dakako, Sarajevo bosanskohercegovačka iznimka. No, nisu drugi gradovi promovirani kao europski Jeruzalem i primjer zajedničkog života koji je, eto, sredinom svibnja 2020. poražen na jedan doista drastičan način.

A uoči mise za Bleiburške žrtve nepoznate su osobe stavile crni povez preko očiju na spomeniku svetom papi Ivanu Pavlu II. A tu su gestu sarajevski mediji koji su, uz tek poneku časnu iznimku, nekoliko dana podgrijavali bjesomučnu hajku, prvo na kardinala, a onda i na Hrvate općenito, interpretirali kao simbol institucionalnog sljepila (dragovoljnog ili ne) te kao „građanska intervencija kako bi oči duboko poštovanog Pape bile zaštićene od mise koja relativizira prošlost“. Tako su, eto, oni što će samo dva-tri dana kasnije zaigrati Kozaračko kolo i mahati komunističkim znamenjem, štitili Papu od mise zadušnice. Onoga, dakle, Svetoga Oca koji se svim silama borio protiv komunizma i čija je temeljna poruka ’97. iz Sarajeva bila: Srušiti zidove nerazumijevanja. Nakon svega, što kazati doli – možda je povez trebao ostati na spomeniku Sv. Pape, da ne vidi kozaračke lole i boljševičku ikonografiju…

A kad smo kod (ratnih) asocijacija, papa Franjo je prije pet godina na Koševu upozorio kako se težnja za mirom i trud oko njegova postizanja sukobljavaju s činjenicom da se u svijetu danas vode toliki oružani sukobi. „To je vrsta trećeg svjetskog rata koji se vodi u dijelovima“, kazao je detektirajući kako postoje oni koji izazivaju tu klimu, koji izazivaju sukobe među kulturama i civilizacijama… I u nas su, srećom samo verbalni, ratovi u – dijelovima. A jednog od aktera, koji izaziva klimu o kojoj smo slušali na sarajevskom olimpijskom stadionu, ali na lokalnoj razini – Sveti Otac je imao prigodu i osobno upoznati. Potkraj travnja prošle godine Milorad Dodik posjetio je Svetu Stolicu.

 Nečastivi na Trgu Sv. Petra

I ne bi eresosvki vožd bio to što (već) jest, kad ne bi i od toga napravio samopromociju i prigodu za provokaciju. Tako je uoči puta najavljivao kako će izvijestiti Papu o pripremama za izgradnju monumentalnog spomenika u Donjoj Gradini za žrtve ustaškog zločina. Jasno, znao je srpski član Predsjedništva BiH da od toga neće biti ništa. A koji je, možda i temeljni njegov naum bio, otkrio je osobno po povratku u Banju Luku, preko, dakako, Beograda. „Prenio sam papi Franji pozdrave patrijarha srpskog Irineja i zadovoljstvo činjenicom što je bila formirana mješovita komisija vezana za kanonizaciju kardinala Stepinca“, svjedočio je Papin gost.

Istodobno banjolučki je biskup Franjo Komarica očekivao da se sugovornici u Vatikanu dotaknu pitanja: Gdje je nestalo 95% katolika u Republici Srpskoj?! Dobro, možda 30-ak minuta, koliko je precizni vatikanski protokol odredio za gosta iz BiH, nisu bile dovoljan prostor za tako tešku temu. Jer, već i na razmjenu darova potrošen je znatan dio vremena. Podsjetimo, Dodik je Papi darovao ikonu Svetog Save, a Sveti Otac je uzvratio reljefom na kojem su ucrtani ljudi kako pružaju ruke jedni drugima te i zajedničku izjavu koju je početkom veljače 2019. potpisao s velikim imamom džamije Al-Azhar Ahmadom Al-Tayyibom. Riječ je o Deklaraciji o ljudskom bratstvu za mir u svijetu i zajednički suživot, koja se smatra prekretnicom u odnosima između kršćanstva i islama.

Danas kada nekadašnji Papin gost u beogradskom tisku govori kako bi on „one u Bleiburgu sve pobio“, a da je one koji su nekim čudom izmakli ruci osvetnici Titinih egzekutora trebalo „ganjati i pogubiti“, bjelodano je da se niti jedan od rečenih darova Dodika nije dojmio.

 Iz „stožerne“ ni „A“

No, nije naročito, zapravo nije uopće, pogodio ni politički vrh Hrvata u BiH. Na ponovno ubijanje Bleiburških žrtava laktaškog hipotetskog revolveraša iz stožerne stranke nije se moglo čuti ni „A“. Jer bi nam, valjda, Dodik mogao trebati, kad već nemamo svog čovjeka u Predsjedništvu BiH, a bošnjački političari određuju kakve bi se mise trebale slaviti u sarajevskoj prvostolnici. Za početak, valjda.

Možda nije primjereno – jer to Sveti Otac zbog svoje plemenite nakane nije zavrijedio – 5. obljetnicu njegova pohoda Sarajevu kontaminirati trenutačnim osjećajima, ali gdjekad se čini kako ne bi bilo loše, ne samo prekriti oči, nego i uši. A možda i – usta.

Josip Vričko

 

nedjelja.ba/hr/ https://www.nedjelja.ba/Hrvatsko nebo

Facebook komentari

komentara