Danas slavimo blagdan svetog Leopolda Bogdana Mandića. 

Bogdan Ivan Mandić rođen je na današnji dan 1866. u Herceg Novom, kao jedanaesto od dvanaestero djece svojih roditelja Petra i Karoline. Bio je slabašno i boležljivo dijete, te je ubrzo po rođenju kršten dobivši pri tom ime Bogdan Ivan. Već kao dječak bio je iznimno pobožan, pa je u dobi od šesnaest godina stupio u kapucinsko sjemenište u Udinama u Italiji. Poslije dvije godine odlazi u novicijat u samostan u Bassanu. Ondje dobija redovničko ime Leopold. U svibnju 1885. polaže prve redovničke zavjete.

Teologiju je studirao u Padovi i Veneciji, gdje je i zaređen za svećenika. Želio se vratiti u domovinu, i raditi na jedinstvu s pravoslavnima ali su mu poglavari povjerili druge dužnosti. U venecijanskoj kapucinskoj provinciji obavlja razne službe. Kratko je bi gvardijanom u Zadru i Rijeci te Kopru. Od 1906. živi i djeluje u Padovi. Za Prvoga svjetskoga rata nije se htio odreći hrvatske nacionalnosti interniran je na jugu Italije. Poslije rata jednu je godinu boravio i u Rijeci. U Padovi je bio odgojitelj studenata te je predavao patristiku, a svoju je subraću poučavao i hrvatskom jeziku, kako bi lakše djelovali među Hrvatima. Posljednjih četrdeset godina života provodi u kapucinskom samostanu u Padovi, ispovijedajući satima u maloj nezagrijanoj sobici. Bio je omiljen ispovjednik, kako kod „običnih“ ljudi, tako i kod intelektualaca i uglednih građana. Kod njega su se ispovijedali i svećenici, redovnici, redovnice pa čak i biskupi. Sve je vrijeme bio odan ekumenskoj ideji, moleći za jedinstvo Crkava i potičući i druge da tako čine. Gajio je posebnu ljubav prema pravoslavnima, ali i prema svome hrvatskom narodu i domovini, ne zapostavljajući pri tome svoju novu domovinu Italiju i njezin narod. Nakon što je 1940. proslavio zlatni svećenički jubilej, zdravlje mu je, ionako već krhko, naglo počelo propadati.

Umro je 30. srpnja 1942. dok se spremao slaviti svetu misu. Zadnje su mu riječi bile molitva Zdravo Kraljice. Sahranjen je na gradskom groblju u Padovi, odakle mu je tijelo preneseno u kapelicu kapucinske crkve u Padovi. Blaženim ga je proglasio papa Pavao VI. 1976., a svetim Ivan Pavao II. 1983. Zanimljivo je na kraju kao zanimljivost spomenuti da je, kada je za Drugog svjetskog rata u bombardiranju stradala Padova, do temelja srušena i kapucinska crkva i samostan. Netaknutom je ostala jedino mala skromna sobica u kojoj je sveti leopold provodio sate i sate svakoga dana ispovijedajući pokornike koji su mu onamo dolazili u velikom broju.