Kada i kako eksperti iz uskih područja postaju demagozi?

Kada građanima kažete da nemaju izbora, tada se trebamo svi ozbiljno zapitati i promisliti je li riječ o demagoškoj frazeologiji. Ja osobno ne vjerujem ljudima koji nude jednu i/ili jedinu mogućnost rješenja nekog problema, kao što ne vjerujem ni samoprozvanim sveznadarima za sva područja društvenog života. Kada ovo konstatiram onda mislim na znanstvenike koji etiketiraju sve one koji otvaraju brojne nepoznanice oko koronavirusa, pa i cjepivo kao jedino spasonosno rješenje, a istima zamjeram oslanjanje na opasnu dogmu -provjerljivost činjenica. Takvi znanstvenici koji smatraju da je istinito samo ono što se može dokazati, a istovremeno priznaju da sama struka i/ili znanost nema odgovore na najvažnija pitanja o koronavirusu.

Znanost i medicina nas nisu uzdigli u slučaju pandemije koronavirusom. Ostala su neodgovorene nebrojena pitanja. Na primjer koliko je ljudi umrlo od koronavirusa a koliko s istim virusom? Epidemiolozi su nas svakodnevno izvještavali koliko je ozdravljenih a da nismo imali lijek ili cjepivo. Shvatili smo da se moramo, uz medicinu i krhku znanost, osloniti na vlastitu školu života, vlastite životne vještine, vlastitu vjeru… S obzirom da znanstvenici priznaju da o ovome virusu ne znaju gotovo ništa, pitam se imaju li onda pravo prozivati dogmatima ljude koji propituju ono što današnja znanost nudi (a ta ista znanost priznaje da je upitno sve što zna i nudi vezano uz korona eksperti i za područje školstva iz Nacionalnog stožera i/ili lideri odlučili su da će jedan dio učenika moći ići u škole i vrtiće. Aktualnu ministricu obrazovanja ovdje ne spominjem jer je odavna izgubila moje povjerenje, kao i povjerenje najvećeg dijela znanstvene i prosvjetne javnosti. Članovi istog Stožera su nekima već postali (neupitni) heroji. Pravnici, tj. ustavni stručnjaci smatraju krajnje upitnima te (najnovije) mjere Stožera, u kontekstu zaštite dječjih prava, prava na obrazovanje, prava roditelja na odgoj djece, prava na zdravlje, slobodu kretanja… No, pitam se zašto nitko od tih pravnih eksperata nije išao i dalje od samog komentara njihovih postupaka i podnio prijedlog za ocjenu ustavnosti ovih i ranijih odluka Stožera.

Doc. Capak, novotkrivemi “stručnjak” i za obrazovanje je nedavno izjavio da učenici putem nastave na daljinu mogu završiti ovu školsku godinu jer je e- nastava “jako dobra“. Potom, svejedno slijedi odluka Stožera da učenici mogu u školske klupe, iako “ne potiču roditelje da šalju djecu u školu.” Kao član Stožera tako je postao samoproglašeni ekspert i za školstvo. O tom nepotrebnom eksperimentu s djecom i roditeljima govori podatak da je samo tri posto roditelja odlučilo vratiti djecu u školske klupe! Capak je i u polemici sa svima onima koji opravdano sumnjaju u kvalitetu određenih cjepiva, izjavio da su se cjepiva u povijesti pokazala kao najbolja zaštita od zaraznih bolesti i spašavanju velikog broja života. Hoće li doc. Capak negirati činjenicu postojanja farmaceutske mafije, hoće li objasniti građanima zašto je negdje cjepivo obvezno a negdje nije. Relativizira li istraživanje prezentirano u časopisu British Medical Journal, koje otkriva kako su tri visokopozicionirana člana Svjetske zdravstvene organizacije − dobila golem mito od farmaceutskih kompanija koje su proizvodile “lijekove” protiv virusa tzv. svinjske gripe? Hoće li prihvatiti činjenicu da je koronavirus postao pobjednik u širenju globalne panike? Sva ta brojna pitanja, nekonzistentni odgovori, promjenljive odluke, isključivost samo pojačavaju ionako stresnu situaciju i povećavaju paniku kod građana, osobito najavama da se opasni virus vraća na jesen. Otkuda to znaju, a sami izjavljuju da o ponašanju koronavirusa još uvijek ne znaju gotovo ništa. Pitaju li se kako to utječe na mentalno zdravlje građana, doprinose li oni stresu građana i šire li zapravo oni paniku? U priručniku Koronavirus i mentalno zdravlje: psihološki aspekti, savjeti i preporuke psihologinja Andrea Vranić, u tekstu Stres, bolest, optimizam: što možemo (probati) učiniti sami poziva se na istraživanje provedeno poslije svjetske epidemije svinjske gripe, na uzorku od 8 111 ispitanika, čiji rezultati su pokazali da je stres povezan s povećanom osjetljivosti za razvoj infekcije dišnih puteva te da stres smanjuje sposobnost imunološkog sustava.

Igor Rudan, voditelj suradnog centra Svjetske zdravstvene organizacije nedavno se u jednoj dnevnoj novini obračunao s kritičarima znanstvenika. On upozorava: “Znanstvenik najprije prikupi podatke, procijeni njihovu vjerodostojnost, a zatim iz najpouzdanijih podataka konstruira vjerojatna objašnjenja…. Dogmatik najprije zauzme stav, a onda iz hrpe informacija uzima samo one koje podupiru njegovu osobnu istinu, bez kritičke procjene vrijednosti tih informacija….Njemu je važna promocija vlastitog snažnog uvjerenja.” Od kuda pravo Rudanu da ih naziva dogmatima? Sva propitkivanja su dobrodošla za razvoj novih spoznaja i znanosti. Ako isključujemo druge argumente, jesmo li znanstvenici? “Ono što se tvrdi bez dokaza, može se i odbaciti bez dokaza” (Christopher Hitchens).

Ako cijepljenje (u svijetu) postane obvezno i ne budemo imali izbora, niti dovoljno pouzdanih informacija o tom cjepivu onda smo u riziku povratka u prošlost, u totalitarne režime. Pored toga znanost nije superiorna u odgovorima na mnogobrojna pitanja i izražavam svoje negodovanje kada se prozivaju oni koji sumnjaju i propituju. Poznata je Newtonova misao: “Ono što mi znamo je samo jedna kap – što ne znamo je ocean”. Ne postoji “objektivno znanje”! To je dogma! Poznati američki kirurg J. H. Tilden već u knjizi Sve bolesti nastaju uslijed zatrovanja koristi pojam “medicinsko praznovjerje”. Ono što pozitivisti nazivaju činjenicama po sebi, stvara dogmu koja isključuje druge argumente i/ili stavove istraživača, te promjenljivost spoznaja. U svojoj knjizi Struktura znanstvenih revolucija Thomas Kuhn, jedan on najcitiranijih autora 20. stoljeća, odbacio je tezu o progresivnom i/ili linearnom razvoju znanosti (na temelju tzv. objektivnih činjenica), smatrajući da njen razvoj omogućavaju novi pristupi razumijevanja, s novom paradigmom. Pisao je da nova paradigma napušta stare “činjenice” formirajući nove “znanstvene istine”, dok i nju ne potisnu nova otkrića – spoznaje. Prema ovom tumačenju (razvoja) znanosti, “činjenice se ne mogu nikada objektivno utvrditi, jer ih možemo shvatiti jedino u skladu sa subjektivnim kategorijama i perspektivama koje u svijet uvode neki prihvatljiv poredak i čine ga shvatljivim” (E. Hatch u knjizi Theories of man and culture). Vidimo kako su i u samim znanostima (potencijalno) velike šanse manipuliranja činjenicama.

Molekularni biolog Gordan Lauc nedavno je izjavio kako je “pogrešna odluka ne slati djecu u školu, jer nisu ozbiljnije ugrožena i ne prijeti im nikakav rizik, a mogući problem je samo to da djeca mogu biti prenositelji bolesti pa da je ipak potrebna određena mjera opreza”. Postavljam pitanje od kada to doktorat iz molekularne biologije uključuje omnipotentna znanja iz pedagogije, razvojne psihologije, socijalne pedagogije… Razmišljaju li svi ti samozvani stručnjaci s doktoratima iz svojih uskih područja o konkretnoj djeci, konkretnim roditeljima, njihovim prilagodbama, stresovima ili o barem jednoj znanstveno utvrđenoj činjenici da 30 posto djece nakon karantene u zdravstvenim krizama razviju posttraumatski stresni poremećaj? Trebaju li njima i njihovim roditeljima još dodatne stresne situacije?

Zaključno:

Valerij Vrček predstojnik Zavoda za organsku kemiju jedan je od rijetkih koji je upozorio: „Ako akademske rasprave ugrožavaju zdravlje ljudi, onda je društvo bolesnije od same bolest!“ Nisam kritičar svakog cjepiva, ali spadam u skupinu onih koji upozorava(ju) na ulogu farmaceutske industrije, kao i na važnost informacija o kakvom se cjepivu radi, je li provjereno, iste kvalitete u svim državama, tko jamči za njega, koje su nuspojave… Smetaju li i ova pitanja znanstvenike koji bi istovremeno, iz svoje uske specijalnosti, davali upute o brojnim etičkim, pravnim, psihologijskim, pedagogijskim pitanjima… I tko je sad tu demagog?

prof. dr. sc. Zlatko Miliša